Skip to main content

Full text of "Ashabi Allahovog Poslanika"

See other formats


ASHABI ALLAHOVOG 
POSLANIKA 



HilmiAliSa 'ban 



Sarajevo, 2001-1 422. G.H. 



EBU-BEKR ES-SIDDIK, R.A. 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Ime mu je Abdullah, sin je Osmanov, a on Amirov, a on Amrov, a on K'abov, a on 
S'adov, a on Tejimov, a on Murreov, a on K'abov, a on Lueja et-Tejjimija. Ocu mu je 
bio nadimak Ebu-Kuhafe. 

Njegova dobrostiva mati bila je Selma, kci Sahra ibn Amira ibn K'aba ibn Hasana 
ibn Tejima ibn Mure. Bila je kci Ebu-Kuhafinog amidze. 

Ebu-Bekr je bio pripadnik ugledne porodice plemena Kurejs, koja je uzivala 
znacajnu ulogu u Meki. Mekanska plemena medu sobom dijelili su zaduzenja i obaveze 
i brinuli se oko K'abe i odrzavanja harema. Tako je porodica Abdul-Menafa imala 
duznost da napaja i hrani hadzije. 

Porodica Abdud-Dara imala je obavezu da cuva K'abu, da predaje ratnu zastavu 
vojskovodi u ratu Kurejsija sa drugim plemenima i da ucestvuje u dogovoru oko svih 
bitnih pitanja koja su se ticala mekanske zajednice. Vodstvo nad konjicom i 
zapovijednistvo u ratu imala je porodica Benu-Mahzum, odakle vodi porijeklo Halid 
ibn Velid. Pleme Tejm ibn Murre preuzelo je na sebe ulogu u rjesavanju pitanja oko 
krvarine. 

Kad je zasao u muzevno doba, Ebu-Bekr je na sebe preuzeo ulogu poglavara 
svoga plemena. 

Njegovo pleme imalo je vrlo visok polozaj medu ostalim arapskim plemenima. 
Kada je Munzir ibn Maus-Sema', kralj Hire, htio da uhapsi i presudi Imru'ul-Kajsu ibn 
Hadzeru el-Kindiju, utociste pred Munzirom nasao je kod Mua'lla et-Tejmijja, koji je 
tad izrekao stihove: 

Imru'ul-Kajs ibn Hadzer, smiri svoju nutrinu, 

Benu -Tejm, onasvojom svjetloscu razgoni pomrcinu. 

Od tog dogadaja pleme Benu-Tejm postalo je poznato pod nazivom "Svjetiljka u 
tami". 



10 Ashabi Allahovog Poslanika 



LICNOST 

Ebu-Bekr isticao se lijepom vanjstinom, dobrim ahlakom (moralom), u sebi je 
posjedovao sve osobine muzevnosti. Njegov fizicki izgled odisao je prijatnoscu i 
elegancijom. 

Bio je svijetle puti, visok i vitka stasa, suhonjava lica i upalih ociju, visoka cela, 
tijelo mu je zracilo snagom i cvrstinom. Zivio je ugodnim zivotom, bio je prijatan 
sagovornik i imao je blagu narav. Bijase razborit, inteligentan i iskren. Razlikovao se 
od svojih vrsnjaka u plemenu, kao i od ostalih mekanskih mladica. Nikad nije pio 
alkohol, ni u dzahilijetu, a, naravno, ni u islamu. U njegovom zivotu nije bilo lakrdija i 
besramnosti, kao sto je bilo kod njegovih vrsnjaka. 

Ebu-Bekr, r.a., bio je tragalac za znanjem, pa je to doprinijelo da postigne visok 
stupanj naobrazbe i kulture. Znao je citati i pisati. Poznavao je situaciju koja je 
vladala medu Arapima, znao je njihovo porijeklo i historiju. Pamtio je rodoslov Mekelija, 
pa su ga ljudi posjecivali uzivajuci u njegovom drustvu, znanju i rasudivanju kojim je 
vladao. Ibn - Hisam ga opisuje u svojoj knjizi "Sire nebevijje" rijecima: 

"Ebu-Bekr, r.a., bio je omiljen covjek u svom narodu. Ljubazan i jednostavan. 
Najbolje je poznavao rodoslov Kurejsija i tome je poducavao druge, a znao je i ostale 
stvari u vezi s Kurejsijama, bile dobre ili lose. Bio je lijepog ahlaka i velikog ugleda. 
Ljudi iz njegova naroda dolazili su mu i bili prisni s njim iz vise razloga: zbog njegova 
znanja, zbog njegovog postenog trgovanja i da bi uzivali u njegovu drustvu." 

Ebu-Bekr, r.a, upustio se u trgovinu i ostvario veliki uspjeh. Trgovao je odjecom 
i platnom, a to je posao koji zahtijeva istancan ukus i osjecaj u izboru kvaliteta materijala 
i lijepo ophodenje s ljudima. Pored svih ovih svojstava u sebi je nosio odlucnost, 
sposobnost planiranja i nepokolebljivost u svojim stavovima. 

PRIMANJE ISLAMA 

Ebu-Bekr uspio je na polju trgovine i zaradio je ogromno bogatstvo. Stekao je 
dva stada kamila i ovaca, sto je bila odlika bogatasa Meke u to vrijeme. Stanovao je 
u oblasti koju su naseljavali trgovci i bogatasi. U blizini je stanovala i Hadidza bint 
Huvejlid, "Ummul-mu'minin", (Majka vjernika), zena Allahova Poslanika, a.s. Tu je 
Ebu-Bekr upoznao Muhammeda ibn Abdullaha i kod njega uocio potpuna svojstva u 
njegovom vladanju i ophodenju. Poceo je da se druzi s njim i postao mu najbolji prijatelj. 



Ashabi Allahovog Poslanika 11 

Izgleda da je priblizno ista starosna dob ucinila da prijateljstvo izmedu njih postane toliko 
jako da ga nije moglo prekinuti nista osim smrti. 

Bio je mladi od Poslanika, a.s., dvije godine i nekoliko mjeseci. Nakon sto je 
Allah, dz.s., spustio Svoju Objavu Muhammedu, a.s., i ucinio ga Vjerovjesnikom koji 
ce upucivati ljude na pravi put, i odabrao ga za Svoga Poslanika, koji ce razglasiti 
Njegove poruke, Poslanik se prisjetio svog prijatelja, njegova zdravog i brzog 
rasudivanja i razumijevanja. Izlozio mu je nacela islama, a Ebu-Bekr, r.a., nije oklijevao 
nijednog trenutka da prihvati Vjeru Istine, niti je posumnjao u ono sto mu je kazao 
Muhammed, a.s. 

Pripovijedao je Ebu-Dz'afer es-Semin prenoseci od Junusa ibn Bekira, a ovaj od Ibn- 
Ishaka, a ovaj od Muhammeda ibn Abdurrahmana ibn Abdullaha ibn Husajna et-Tejmija da 
je Allahov Poslanik, a.s., rekao: "Nikog nisam pozvao u islam, a da nije sacekao, oklijevao 
i razmatrao, osim Ebu-Bekra koji se nije ni dvoumio niti oklijevao; cim sam mu spomenuo 
islam, odmah gaje prihvatio." 



EBU-BEKR KAO ASHAB 

Ebu-Bekr nije bio obicni musliman koji je samo vjerovao u poslanicku misiju, nego 
je na svoja pleca preuzeo ulogu u daljnjem sirenju islama. Imao je prijatelje koji su bili 
pronicljivi i razumni poput njega, te ih je pozvao da prihvate islam i da odbace 
nevjerovanje i bilo kakav vid obozavanja neceg drugog osim Allaha, dz.s. 

Njegovom pozivu su se odazvali ljudi koji su svojim islamom prednjacili nad 
ostalima. Medu njima su: Osman ibn Affan, Abdurrahman ibn Avf, Talha ibn Ubejdullah, 
Zubejr ibn Avvam, S'ad ibn Ebu-Vekkas, Ebu-Ubejde ibn Dzerrah, i mnogi drugi vrijedni 
i cestiti ljudi iz Meke. Ebu-Bekr, r.a., nije se zadovoljio samo pukim pozivanjem u 
islam nego je u taj poziv zalozio i sebe, i svoj imetak, i sve sto je posjedovao na 
ovome svijetu. Kurejsije koje nisu bile zadovoljni vjerom koja poziva na odbacivanje 
kipova, promjenu obicaja i osobenosti, vjerom koja siri pravednost, mir i jednakost za 
sve ljude, sve svoje snage ulozise da sprijece njeno sirenje i napredak. 

Zastrasivanje i maltretiranje prvih muslimana smatrali su jednim od sredstava 
zaustavljanja i sprecavanja napretka islama. Kurejsije su pocele da se suprotstavljaju 
muslimanima, a narocito nemocnim robovima, koji nisu imali svoje pleme koje bi ih 
stitilo i branilo od zestokih patnji i mucenja kojima su bili izlozeni. Ovakva situacija 
nije nimalo uticala na Ebu-Bekra, r.a., koji je ulozio veliki imetak da bi te robove 
oslobodio jarma ropstva, iz uvjerenja da su ljudi braca. Jedanput je, prolazeci, vidio 
Bilalaibn Rebbaha, Etiopljanina, kasnijeg mujezinaAllahova Poslanika, a.s, polozenog na 



12 Ashabi Allahovog Poslanika 

uzareni pijesak sa ogromnim kamenom na prsima koji mu je stavio njegov gazda. Izgovarao 
je: "Allah jejedan... Allah jejedan..." 

Tadaje ponudio da kupi Bilala, a njegovgazda je prihvatio ponudu. Ebu-Bekr, r.a., 
nakon stoje otkupio Bilala, oslobodio ga je i postao njegov zastitnik. Isto je tako kupio i 
Amira ibn Fuhejra, oslobodio ga i povjerio mu na cuvanje svoje stado. Nije odgovarao na 
prigovore svoga oca, Ebu-Kuhafe, da razbacuje svoj imetak kupujuci robove-muslimane i 
oslobadajuci ih, nego je kupio i Zunejru bint Ubejs, Hindiju i njenu kcerku, kojaje bila 
sluskinja kod Benu Mu'emmela. Povodom ovog dogadaja je pripovijedao Mejmun ibn Ishak 
ibn Hasan el-Hanefi, prenoseci od Ahmeda ibn Abdul-Dzebbara el-Afaridija, a ovaj od Ebu- 
Muavije ed-Darira, aovaj od A mesa, ovaj od Ebu-Saliha, a on od Ebu-Hurejreadaje rekao: 
"Rekao je Allahov Poslanik, a.s.: "Niciji mi imetak nije koristio kao imetak Ebu-Bekra." Tad 
je Ebu-Bekr, r.a., rekao: "A kome ja i moj imetak pripadamo ako ne tebi, Allahov Poslanice?" 

Ebu-Bekr nije bio posteden mucenja kao sto nije bio posteden ni Poslanik, a.s., ali bi 
uvijek, kad bi vidio da Kurejsije muce Allahova Poslanika, stao ispred njega, izlazuci se 
opasnosti po vlastiti zivot da bi ga zastitio. 

Jedanput su Kurejsije, dok su sjedili u jednoj odaji, ugledali Poslanika kako klanja kraj 
K'abe.Taj im se prizor nije svidio, te izmedu njih ustade Ukbe ibn Ebi-Muajt, pride Resulu s leda 
i omota mu svoj ogrtac oko vrata, namjeravajuci da ga udavi njime. Tad je naisao Ebu-Bekr i 
vidjevsi sta radi Ukbe, pritrcao mu, uhvatio ga oko pasa i jakim trzajem, kojim ga je oborio na 
zemlju, odvojio od Allahova Poslanika, a.s. Taj dan je Poslanik podnio dosta muke od Kurejsija 
koji su ga udarali cime su god stigli. On ih je upitao: "Zar hocete da ubijete covjeka koji kaze: 
'Moj Gospodar je Allah', i koji vam je mnoge ocigledne dokaze donio?" 

Velicanstveni su bili potezi Ebu-Bekra, r.a., i oni su doprinijeli ucvrscivanju islama. 
Jedan od najpoznatijihjestedogadaj nakon Isr'ai Miradza. Poslanik, a.s., pricao je Mekelijama 
kako gaje Allah, dz.s., nocu prenio iz Mekedo Mesdzidul-Aksa, tedajetu klanjao, apotom 
bio uzdignut na nebesa. Mnogobosci su ismijavali ovu pricu, a crv sumnje poceo je nagrizati 
i neke od muslimana, te su zapitkivali: "Bogami, cudna stvar. Tako mi Allaha, jednom 
karavanu potrebno je mjesec dana da ode do Sama i isto toliko da se vrati, pa kako je 
Muhammed, a.s., mogao da ode tamo i da se vrati u Meku, za jednu noc?" 

Mnogi od onih koji su primili islam uznevjerovase, a mnogi su se kolebali. Otidose kod 
Ebu-Bekra, poznavajuci njegovo vjerovanje i prijateljstvo s Muhammedom, a.s. Spomenuli 
su mu pricu o Isr'au, a Ebu-Bekr im je, u cudenju koje gaje obuzelo, rekao: 
"Vilazetena njega!" 
Onisuodgovorili: 

"Ne lazemo! Eno ga kod K'abe prica o tome." 
Tad je Ebu-Bekr, rekao: 
"Tako mi Allaha, ako je to on rekao, onda je istina. On me obavjestava da ce mu doci vijest 



Ashabi Allahovog Poslanika 13 

sa nebesaod Allaha, dz.s., u nekom od trenutaka noci ili dana, pa mu vjerujem, a to je vece 
odonogacemusecudite." 

Kada je dosao do K'abe, Ebu-Bekr cuo je Poslanika, a.s., kako opisuje Mesdzidul- 
Aksa, a on je vec prije obisao taj mesdzid, pa kad je zavrsio s opisom, rekao je: 
"Istinu si kazao, Allahov Poslanice!" 

Od tog dana Poslanik, a.s., prozvao ga je Es-Siddik (iskreni). 

Veza izmedu Poslanika i Ebu-Bekra pojacala se, postadose privrzeni i bliski 
jedan drugome tako da je Poslanik, a.s., rekao za njega: "Da sam medu ljudima htio 
uzeti nerazdvojnog prijatelja, sigurno bih uzeo Ebu-Bekra. Nego vjera, druzenje i 
bratstvo dok nas Allah, dz.s., kod Sebe ne sastavi." 1 

Kada je bila druga zakletva na vjernost kod Akabe, Poslanik je naredio 
muslimanima da se presele iz Meke u Medinu, a on ce doci za njima kada mu 
Allah, dz.s., da naredbu. Tako u Meki od muslimana ne ostade niko, osim onih 
koji su bili sprijeceni da ucine hidzru i onih koji su bili slabi i nemocni. Pored njih 
ostali su Ebu-Bekr i Alija ibn Ebi-Talib, neka je Allah zadovoljan njima obojicom. 
Ebu-Bekr je tada pitao Allahova Poslanika da mu dozvoli da i on ucini hidzru, pa 
mu je Poslanik rekao: "Ne zuri, mozda ti Allah dadne saputnika." 

Ebu-Bekr, r.a., zarko je zelio da mu Allah, dz.s., ucini Poslanika saputnikom, a 
Resulullahje, rekavsi "saputnik", upravo mislio nasebe. Kupio je dvije jahalice, sklonio 
ih kod sebe i hranio ih. Nadajuci se da ce mu drustvo (u hidzri) praviti Allahov Poslanik, 
a.s. 

Poslanik je imao obicaj da posjecuje Ebu-Bekra jednom dnevno: ili ujutro, ili navecer. 
Jednog dana dosao je kod Ebu-Bekra u podnevsko vrijeme, vrijeme u koje nikad 
prije nije dosao, pa kad ga je vidio, Ebu-Bekr je rekao: "Poslanik je dosao radi neceg 
vrlo vaznog." 
Allahov Poslanik mu rece: 

"Allah, dz.s., mi je dozvolio izlazak (iz Meke) i hidzru!" 
"Je li zajedno, Allahov Poslanice?", upita Ebu-Bekr. 
"Da, zajedno", odgovori mu Resulullah. 

Niko nije znao za Poslanikov izlazak, osim Ebu-Bekra, njegovih dvaju kceri: Esme i 
Aise, sina mu Abdullaha i Alije kome je Poslanik naredio da ostane u Meki kako bi 
mogao vratiti zaloge ljudima koje su oni bili povjerili Resulullahu. 

Dva prijatelja izasli su na straznja vrata i uputili se prema Sevru, pecini izvan 
Meke. Abdullaha ibn Urejkit, koji je bio musrik, unajmili su da im bude vodic do Medine i da im 
dovede deve u vrijeme i na mjesto o kojem ga obavijesti Ebu-Bekrov sin Abdullah. 

Kadasu dosli do ulaza u pecinu Sevr, Ebu-Bekr, r.a., usao je prvi u nju kako bi se uvjerio 
da u pecini nema nista (zmija ili akrepa). Pa, ako bi slucajno sta bilo, on bi se zrtvovao da 



14 Ashabi Allahovog Poslanika 

zastiti Poslanika. I Muhammed, as., usao je u pecinu i u njoj proboravise tri dana. Tokom tog 
vremena Abdullah, Ebu-Bekrov sin, dolazio im je nocu i obavjestavao ih o najvaznijim 
stvarima koje su se desavale kod Kurejsija. Kada bi Abdullah otisao, dolazio bi Amir ibn 
Fuhejr i dogonio stado ovaca pred pecinu, pomuzao bi ih i mlijeko dao Poslaniku i Ebu- 
Bekru, azatim bi ukloniotragove koje je Abdullah ostavljao. Esmabint Ebu-Bekr donosilaim 
je hranu i to tako sto bi je stavila u pregacu koju bi vezala ispod prsa a zatim preko nje 
stavljala pojas. Od ovog dogadaja prozvana je "Esma sa dva pojasa." Nakon svega, Allah 
imje omogucioodlazakuMedinu. 

Kada se Poslanik, a.s., ucvrstio u Medini, otpoceli su ratovi protiv Kurejsija, 
mnogobozaca i jevreja. Ebu-Bekr je bio medu mudzahidima na Bedru, Uhudu, 
Hendeku, Hajberu, Hudejbiji, pri osvajanju Meke, na Hunejnu i u svim ostalim bitkama. 

U Medini se Poslanik ozenio Aisom, Ebu-Bekrovom kcerkom, te je tako Allahovom 
Poslaniku, a.s., postao punac. 

Ebu-Bekrova odanost Poslaniku i njegovoj misiji nije imala granice. I u Medini je 
bio onakav kakav je bio i u Meki, nastavljajuci pozivanje u islam. U prici o dogadaju 
koji se zbio izmedu Ebu-Bekra i jevreja Finhasa, ogleda se velicina imana (vjerovanja) 
kojim je bila ispunjena njegova dusa, i jos mnostvo dogadaja osim toga koji to mogu 
potvrditi. Tesko je ne zacuditi se, kako licnost poput Ebu-Bekra, koji je bio poznat po 
svojoj smirenosti, poniznosti i dobrocudnosti, moze se pretvoriti u covjeka punog 
srdzbe i zestine koji udara na Allahove neprijatelje koji pokusavaju nastetiti islamu... 
To je cinila vjera u Allaha Uzvisenog. 

Jevreji su, u pocetku, planirali da ce moci pridobiti muslimane iz Meke, kao 
saveznike protiv Evsa i Hazredza (plemena koja su zivjela u Medini i njenoj okolici). 
Kada im je plan izmakao iz ruku i kad su uvidjeli da su nemocni da zavade muhadzire 
i ensarije, poceli su ciniti spletke protiv muslimana i izrugivati njihovu vjeru. Medu 
jevrejima bio je jedan uceni svestenik po imenu Finhas. Oni su se iskupljali kod njega 
i dogovarali na koji nacin da napakoste muslimanima i izvrgnu ih ruglu. 

Ebu-Bekr, r.a., jednog dana ode kod Finhasa da ga pozove u islam. I jevreji su 
se bili skupili kod njega. 

Ebu-Bekr mu rece: 

"Tesko tebi Finhasu. Boj se Allaha i primi islam. Allaha mi, znas da je Muhammed, a.s., 
Njegov Poslanik i da je dosao s istinom od Njega. Imate njegov opis u Tevratu i Indzilu." 

Fi nhas mu , dok mu je na usnama titrao podruglji v osmijeh, odgovori : 

"Boga mi, Ebu-Bekre, mi nismo siromasni u odnosu na Allaha, nego je On siromah u 
odnosu na nas. Ne obracamo mu se sa strahopostovanjem kao sto se On obraca nama. 
Od Njega smo nezavisni, a On je zavisan od nas. Pa da je On nezavisan od nas, ne bi 
uzajmljivao od nas imetak, kao sto vas voda tvrdi. Varna zabranjuje kamatu, a nama je 



Ashabi Allahovog Poslanika 15 

dozvolio, daje nezavisan od nas ,ne bi nam je dozvolio." 

Kad je Ebu-Bekr vidio da se on izruguje Allahovu Poslaniku i Allahovim rijecima, 
nije se mogao suzdrzati i silovito je udario Finhasa u lice govoreci: "Tako mi Onoga u 
Cijoj je ruci moja dusa, da nije ugovora izmedu vas i nas, odsjekao bih ti glavu, o 
Allahov neprijatelju." 



PRVI HALIFA 

Prvih dana rebiul-evela, jedanaeste godine po Hidzri, Poslanik se razboli. U ponedjeljak 
ujutro, dvanaestog rebiul-evela, osjeti poboljsanje te izade iz Aisine odaje, koja je bila uz 
samu dzamiju, i ljudima odrza vaz. Zamolio je Allaha, dz.s., da svako dobro podari Usametu 
ibn Zejdu i naredi mu da pode u rat protiv Bizantinaca, a zatim, od Ebu-Bekra zatrazi da 
predvodi dzemat u namazu. Nakon sto je Poslanik usao u Aisinu odaju, obisao ga je Ebu- 
Bekr da bi vidio u kakvom je stanju, a potom otisao kuci u Seh, koja je bila izvan Medine. 
Poslanik, a.s., preselio je na ahiret dok je Ebu-Bekr bio u svojoj kuci, daleko od njega. 
GlasnikgajeobavijestiooPoslanikovupreseljenju. 

Otisao jeodmah do mjestagdjejebio Poslanik, a.s., i tamo zatekao zbunjene i izgubljene 
Ijude. Omer je govorio ljudima i napadao svakoga onoga koji bi tvrdio daje Poslanik, a.s., 
umro. Ebu-Bekr je otisao do Aisine odaje, u kojoj je prekriven lezao Allahov Poslanik, a.s. 
Otkrio je njegovo plemenito lice i ljubeci ga i placuci kazao: "Niko divniji od tebe dok si ziv i 
niko divniji od tebe dok si mrtav." 

Zatim je izasao pred Ijude koji su i dalje bili izgubljeni i zbunjeni, sabrao se, i pokazavsi 
vrhunacsamokontrole, rekao: "Ljudi, kojeobozavao Muhammeda, a.s., nekaznadaje 
Muhammed, a.s., preselio, a ko je obozavao Allaha, pa Allah vjecno zivi i nikad ne umire." 

Zatim je proucio ajet iz Kur'ana: "Muhammed je samo Poslanik, a i prije njega je bilo 
poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar bi se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama 
svojim vrati nece Allahu nimalo nauditi, a Allah ce zahvalne sigurno nagraditi." 2 

Tim odlucnimi mudrim rijecima, Ebu-Bekr, r.a., uspio je smiriti Ijude i iz njihove smetenosti 
vratiti ih u stvamost. Poslije toga je usao s Alijom, r.a., u Aisinu odaju kako bi obavili pripreme 
zaukop Muhammeda, a.s. 

Omer, r.a., sjedio je s Ebu-Ubejdom ibn Dzerrahom, dok su ljudi pricali o onom sto se 
desilo. Bio je zaokupljen mislima - ko ce preuzeti vodstvo nakon Poslanika, a.s.? 

U torn je trenutku upucen poziv ensarijama da se saberu na mjestu zvanom Sekife beni 
Saide. Sa njima je bio S'ad ibn Ubade, poglavar Hazredza, pripremajuci se da, kao nasljednik 
Resulullaha, a s., od ljudi primi zakletvu na vjernost. 

Govorio je ensarijama: "0 ensarije! Mozete se diciti svojim ranim primanjem islama i 



16 Ashabi Allahovog Poslanika 

vrijednostima koje ne krase ostale Arape. Doista je Muhammed, a.s., vise od deset godina 
bio medu svojim narodom, pozivajuci ih da obozavaju Allaha i da se odreknu idola i kipova, 
pa mu je malo ljudi povjerovalo. Oni nisu bili u stanju da ga zastite i potpomognu njegovu 
vjeru, niti su sebe zastitili od opce nepravde koja im je nanosena. Kada vam je vas Gospodar 
htio ukazati pocast, odlikovao vas je Svojom plemenitoscu i blagoslovom, te vas pocastio 
vjerovanjem u Njega i Njegova Poslanika. Zastitili ste njega i njegove ashabe, pomogli 
njegovu vjeru i borili se protiv njegovih neprijatelja. Bili ste zestoki prema onima koji su bili u 
neprijateljstvu s njim izmedu vasih saplemenika, a nemilosrdni prema neprijateljima koji nisu 
bili od vasih. Kada su se Arapi, i milom i silom, pokorili Allahovoj odredbi, prepustili vodenje 
ponizeni i porazeni, i kada vam je Allah pomocu Svoga Poslanika potcinio zemlju, kada su se 
Arapi zblizili pod uticajem vase sile, Allah mu je uzeo dusu, a on je bio zadovoljan i radostan 
zbog vas. Trazite svoje pravo jer je ono vase, a ne drugih." 

KadajeglasnikobavijestioOmera stasedesava,onjeposlaopoEbu-Bekra,kojijeza 
to vrijeme bio u Aisinoj odaji. 

Kada je Ebu-Bekr stigao, obavijestio gaje o onome sto se dogada u Sekifu beni Saide, 
rekavsi mu: "Zar ne znas? Ensarije su se sakupile u Sekifu beni Saide i namjeravaju da 
preuzmu hilafet (vodstvo) i hoce da odrede S'ada ibn Ubadu. Najbolje je da se kaze: 'Jedan 
od vasih, jedanodnasih.'" 

Potom se trojica istaknutih ashaba, Ebu-Bekr, Omer i Ebu-Ubade ibn Dzerrah, uputise 
prema Sekifu kako bi upozorili okupljene da temeljito razmisle o rijecima S'ada ibn Ubade, 
prije nego sto mu daju prisegu i preuzmu hilafet u svoje ruke i tako zavladaju Arapima. 

Nakon sto su zauzeli mjesta u Sekifi, medu ensarijama, Ebu-Bekr uze da kaze ensarijama, 
jezikom punim moraine podrske, vjerske vrijednosti i upozorenja na opasnost: 

"Arapima je bio potreban ogroman napor da se odreknu vjere svojih oceva. Allah je 
odabrao prve muhadzire iz Poslanikova, a.s., naroda da ga priznaju i povjeruju u njega, da 
sa njim produ kroz teskoce i ustraju na mukama koje su prezivljavali od njihovog naroda, da 
trpe njihova utjerivanja u laz i podrugivanje od onih koji nisu primili islam. Nisu odustali, iako 
ih je bilo malo, niti su posustali zbog mrznje ljudi prema njima, niti su poklekli kada su se svi 
ujedinili protiv njih. Oni (muhadziri) prvi su koji su poceli obozavati Allaha na Zemlji, povjerovali 
su u Allaha i Njegova Poslanika i oni su mu zastitnici i njegovi su rodaci i stoga su najpreci 
da preuzmu Hilafet poslije njega. To im niko nece osporiti osim zulumcara. A vi, o ensarije, 
niko neobezvreduje vase vrijednosti, niti umanjujevasogromni doprinoszadini-islam. Allah 
vas je ucinio pomagacima Svoje vjere i Svoga Poslanika, ucinio je da Hidzra bude u vas 
grad, i od vas su Poslanikove cijenjene supruge i plemeniti ashabi. Poslije prvih muhadzira 
nikoga ne cijenimo vise od vas. Od nas su vladari, a od vas namjesnici. Nista se nece 
odluciti, a da vi ne ucestvujete u toj odluci, niti ce se bez vas postici ijedan dogovor. Neki 
zele da nas razjedine i da nam oduzmu vodstvo!" 

Ebu-Bekrovgovorzbunioje ensarije i doveo ih u stanje neodlucnosti. Poceli su dadublje 



Ashabi Allahovog Poslanika 17 

razmisljaju o ovome. Najzagrizenije ensarije pocese se dogovarati te izabrase jednog da 
odgovori Ebu-Bekru. Ovaj je rekao: "Mi smo ensarije, pomagaci Allahovi, i dio samog islama, 
a vi muhadziri, vi ste jedna mala grupa koja nama pripada." 

Ebu-Bekr, r.a., nije htio da ga ostavi bez odgovora te se iznova obrati ensarijama: "0 
ljudi... Mi muhadziri smo prvi primili islam, najplemenitijeg smo roda, prvaci smo medu 
ljudima, svjetla smo obraza i najmnogobrojniji medu Arapima. Rodbinski smo vezani za 
Allahovog Poslanika, a.s., primili smo islam prije vas, Allah nasje u Kur'anu spomenuo 
ispred vas rijecima: "Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadzirima i ensarijama i 
svima onima koji ih slijede dobra djela cineci ..." "Mi smo muhadziri, a vi ste ensarije, vi ste 
nasa braca u vjeri i ortaci u diobi ratnog plijena i vi ste nasi pomagaci protiv neprijatelja. A sve 
sto ste spomenuli od vasih kvaliteta, pa vi ste ih vrijedni. Najzasluzniji ste da vas se hvali od 
svih stanovnika Zemlje. Sto se Arapa tice, nikad nece saznati o ovome, osim ovdje prisutnih 
Kurejsija. Od nas su vladari, a od vas su namjesnici." 

Habbab ibn Munzir ibn Dzumuh el-Ensari razesti se i zustro odgovori Ebu-Bekru. Njegov 
odgovor naljuti Omera, te ga poce napadati i prijetiti mu, umalo da ne dode do otvorenog 
sukoba, ali se umijesa Ebu-Ubejde ibn Dzerrah te se obrati ensarijama: "Ensarije, bili ste 
prvi koji su primili i pomogli (islam), nemojte biti prvi koji (ga) zamijenise i ostavise!" 

Rijeci Ebu-Ubejde imale su dobar prijem kod nekolicine ensarija. Izmedu njih Besir ibn 
S'ad ustade i obracajuci se svojim sunarodnicima, ensarijama, rece: "Tako mi Allaha, iako 
smo najvredniji u dzihadu protiv musrika, iako smo prethodnici u vjeri, ne zelimo nista drugo 
osim zadovoljstvo naseg Gospodara, odanost nasem Poslaniku i zadovoljstvo nasim 
dusama.Nije nam potrebno da se time uzdizemo nad ostalim ljudima, niti tezimo dunjaluckim 
ukrasima, pa, doista, Allah nam osigurava blagodati. Zar nije Muhammed, a.s., iz Kurejsa, i 
zar nije njegov narod preci hilafetu od nasi? Ne dao Allah da me ko vidi da im se ikad protivim 
zbog toga njihovog polozaja. Bojte se Allaha i ne protivite im se, i ne osporavajte im njihovo 
pravo." 

Ebu-Bekr, r.a., iskoristio je trenutak, kada je Besir zavrsio, u namjeri da okonca stvar, 
pa je ustao i jednom rukom podigao Omerovu ruku, a drugom ruku Ebu-Ubejdea. Zatrazio 
je od ljudi da dadnu prisegu jednom od njih dvojice. Ali tada Omer uze Ebu-Bekrovu ruku i 
dade mu prisegu, a potom, i od prisutnih zatrazi da urade isto. 

Prvi od ensarija koji je dao prisegu bio je Besir ibn S'ad, uzeo je Ebu-Bekrovu ruku i 
izjavio rijeci prisege. Slijedio ga je Usejd ibn Hudajr, poglavar Evsa, koji je dao svoju prisegu 
u skladu sa svojim polozajem. Svi prisutni su, potom, dali prisegu na vjemost Ebu-Bekru, 
r.a., kao nasljedniku Allahova Poslanika, a.s., osim S'ada ibn Ubadea. 

Poslije ove prisege morala se dobiti prisega i od svih ostalih muslimana. 
Ebu-Bekr je s pratnjom otisao u dzamiju gdje su jos uvijek muslimani cekali na okupu. Tu su 
svi dali prisegu. Ebu-Bekr je potom, ustao da bi se obratio prisutnima - to je bio prvi njegov 
govor, koji je bio vrhunac mudrosti, takticnosti i postepenosti. Njime je pokazao sebi i 



Ashabi Allahovog Poslanika 



ostalim muslimaniina koje ciljevetrebaju dostici. U torn govoru halifajerekao: 

"Ljudi... izabran sam da vas vodim, iako nisam najbolji od vas, pa ako budem postupao 
ispravno, vi me pomozite, a ako budem grijesio, vi me sprijecite u tome. Istina je emanet. Laz 
je obmana. Slabic medu vama je kod mene jak sve dok mu ne dam njegovo pravo. Jaki 
medu vama je kod mene slab kad trebam od njega uzeti ono sto Allah zahtijeva. Narod nece 
ostaviti dzihad na Allahovom putu, a da nece biti ponizen; niti ce se razvrat prosiriti medu 
narodom, a da nece taj narod biti stavljen na kusnju. Pokoravajte se meni dok se ja budem 
pokoravao Allahu i Poslaniku, a ako se suprostavim Allahu i Poslaniku, nema mi pokornosti. 
Ustanite na namaz, Allah vam se smilovao!" 



RAT PROTIV ODMETNISTVA 

Nakon Poslanikova, a.s., preseljenja na ahiret, nekaod arapskih plemena odmetnuse 
se od islama. Halifa se nasao nasuprot pokreta koji je sadrzavao kufr, zabludu i otpadnistvo, 
stoje sve prijetilo raspadanju jedinstvenosti muslimana, okupljenih na Arapskom poluotoku, 
pod zastavom islama. Povodi otpadnistva bili su razliciti: neka plemena odbila su davati 
zekat, htjela su odbaciti vjerske obaveze i vratiti se u dzahilijet, neka su, opet, htjela vlast 
nad Arapskim poluotokom i vodstvo nad Arapima. Poceli su se pojavljivati lazni poslanici koji 
su lagali i obmanjivali ljude. 

Neka arapska plemena, od kojih su Abs i Zubajn, htjela su da osvoje Medinu, sto bi bila 
dobra pozicija za kasnije preuzimanje kontrole i vlasti nad citavim poluotokom. Ebu-Bekr, 
r.a., bio je pripravan u pogledu namjera Absa i Zubajna, naredio je strazi da i danju i nocu 
dezura, a muslimane pozvao da budu u stalnoj pripravnosti za intervenciju. Jedne noci su 
otpadnici od vjere navalili na Medinu, ali su im se muslimani oduprijeli i otjerali ih zahvaljujuci 
svojoj budnosti. Otpadnici su se povukli do mjesta zvanog "Zul-Kassa", u uvjerenju da su 
prvom navalom na Medinu ostvarili pobjedu koju treba zapecatiti sutradan. 

Ebu-Bekr, r.a., svojom je pronicljivoscu dokucio plan odmetnika, te je opremio vojsku i 
dokje pala noc, krenuo njihovim tragom. Naredio je da se neprimjetno privuku neprijatelju i 
okoncaju s njima. Nevjerovatnom brzinom, u tami noci, muslimanske sablje kosile su 
otpadnike, a odmetnici pocese bjezati na sve strane. Tako je bilo sve do izlaska sunca kad 
se ostvari prva pobjeda muslimana pod vodstvom novoizabranog halite, r.a. 

Potom su poceli pristizati izvjestaji i obavijesti Ebu-Bekru, u kojimasu bile informacije o 
otpadnickim pokretima u raznim oblastima poluotoka. Na jugu, u Jemenu, Esved el-Ansijj 
uspio je protjerati namjesnike koje je postavio Poslanik, a.s., i zavladati cijelim Jemenom. Na 
sjeveroistoku, Musejleme ibn Habib el-Kezzab proglasio se poslanikom, a oko njega su se 
okupili njegovi suplemenici iz Benu-Hanife. Bilo ih je blizu cetrdeset hiljadaspremnih za rat. 



Ashabi Allahovog Poslanika 19 

U plemenu Benu-Esed, Tulejha ibn Huvejlid el-Esedi pozvao je narod da odbiju placati 
zekat. Isto tako, Malik ibn Nuvajre el-Jerbu'i okupio je svoje saplemenike i prikljucio se 
vojsci Sedzahete et-Taglibijje, kojase proglasila poslanikom i udalaza Musejlemu ibn Habiba 
el-Kezzaba. 

Ebu-Bekr htio je licno predvoditi muslimane protiv otpadnika, ali istaknuti ashabi, 
narocito Alija, r.a., odgovarali su ga od toga. Abdurrahman ibn Avf trazio je od njega da 
posalje vise vojske u mjesta u kojima se otpadnistvo pojavilo. Halifa se slozio s njihovim 
prijedlozima. 

Spremio je jedanaest vojnih odreda, nad svakim je postavio zapovjednika i poslao ga u 
odredeno mjesto gdje se pojavilo odmetnistvo. Te vojskovode i mjesta su: 

- Halid ibn Velid otisao je premaTulejhi ibn Huvejlidu, u pleme Benu-Esed i prema onima 
koji su im se prikljucili iz plemena Tajjia, Absa i Zubjana. Kada zavrsi s njima, trebao se 
uputiti prema Maliku ibn Nuvejri, vodi otpadnika iz Benu-Temima u Betahu. 

- Ikrime ibn Ebu-Dzehl otisao je prema Musejlemi ibn Habibu el-Kezzabu u Jemamu; 

- Serahbil ibn Husne otisao je za Ikrimom sa istim ciljem; 

- Turejfe ibn Hadziz prema plemenu Benu-Salim i onima koji su bili s njima iz 
plemena Havazin; 

- Amr ibn el-'As krenu prema plemenima Kada'a, Vedi'a i Haris; 

- Halid ibn Seid na granice prema Samu; 

- El-Ala' ibn el-Hadremi u Bahrein; 

- Huzejfe ibn Muhsin el-Galefani ode u Dub'a, u Omanu; 

- Arfedze ibn Hersem prema stanovnicima Mehre; 

- Muhadzir ibn Ebu-Umejj prema Esvedu ibn el-Ansijju u San'au, azatim u Hadremevt; 

- Suvejd ibn Mukarim el-Mazin ode prema Tuhami, u Jemen; 

Potom je Ebu-Bekr, r.a., poslao proglase arapskim plemenima koji su sadrzavali slijedecu 
poruku: 

"U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! 

Od Ebu-Bekra, namjesnika Allahovoga Poslanika, a.s., svima do kojih dode ovo moje 
pismo, bili oni u islamu ili se odmetnuli. 

Neka je Allahov mir i spas na sve koji slijede Uputu i poslije se ne vracaju u zabludu i 
sljepilo. Zahvaljujem Allahu, pred vama, osim Kojeg drugog boga nema. Svjedocim daje 
Allah, dz.s., Jedan, da nema druga, i daje Muhammed, as., Njegov rob i Poslanik. Potvrdujem 
daje Istina ono s cim je dosao, a kazemo daje nevjernik onaj koji to nijece. Protiv takvih 
cemo ratovati. 

Doista je uzviseni Allah poslao Muhammeda, a.s., sa Istinom od Njega, svim 
stvorenjima, kao onoga koji donosi radosne vijesti i opominje, koji poziva Allahu kao svjetiljka 
koja sija, i da opomene onoga ko ima pameti, i da se obistini govor nad nevjernicima. Allah 



20 Ashabi Allahovog Poslanika 

je uputio Istini onoga ko se odazvao, a Poslanik je napadao onoga ko se odmetnuo, sve dok 
se ne bi pokorio islamu, milom ili silom." U proglasu je jos stajalo: "Doprla mi je vijest o 
odmetanju onih koji su ostavili svoju vjeru, nakon sto su je bili prihvatili, pokusavajuci 
prevariti Allaha i zapostaviti Njegova naredenja, da bi udovoljili sejtanu. Saljem vam odrede 
vojske sastavljene od muhadzira, ensarija i onih koji ih slijede u dobru. Naredio sam im da ni 
protiv koga ne otpocinju borbu niti da ubijaju, prije nego ga pozovu u islam. Ko im odgovori 
pozitivno i pocne raditi dobra djela, bit ce mu primljeno i pomoci ce mu se, a ko odbije, 
naredio sam da se protiv takvih bori i da se prema njima nema nikakva obzira. 

Naredio sam svakom svome izaslaniku da procita ovo moje pismo na svakom vasem 
okupljalistu i mjestima gdje se ezan uci, pa ako muslimani prouce ezan, i vi ga proucite, da 
bi vas ostavili na miru. Ako ne prouce ezan, neka muslimani navale na njih. Ako prouce 
ezan, neka ih pitaju o njihovim duznostima, pa ako poreknu (duznosti), napadnite na njih, a 
ako prihvate, oprasta im se staje bilo i preuzimaju na sebe sve duznosti i obaveze." 

Muslimanskavojska uspjelajedasuzbijeotpadnike, presudi njihovim vodamai da 
svakog otpadnika vrati u okrilje vjere. Neki od tih otpadnika su, nakon sto su se povratili i 
popravili svoje vjerovanje, zauzeli istaknutu ulogu u historiji islama. 



OSVAJANJE IRAKA 

Najveci plod ratova protiv otpadnika jeste povratak jedinstvenosti na Poluotoku, 
pod okriljem islama, i pozitivan uticaj na sirenje islama u zemljama koje su kasnije 
osvojene. 

Postojale su dvije velike sile koje su okruzivale Arapski poluotok sa sjeveroistoka 
i sjevera. Bile su to Perzija i Bizantija. Predio koji se protezao izmedu Poluotoka i 
Iraka, i od Bahrejna pa do obala Perzijskog zaljeva, naseljavali su pripadnici ple- 
mena Sejban, a ono je jedan od ogranaka plemena Bekr ibn Vail, koje vodi porijeklo 
od Reb'ie i od Me'ida ibn Adnana. Perzijanci su imali vlast nad Bahrejnom i Omanom 
te su neki od njih za stalno naselili to podrucje. Mnogi od sukoba i nesporazuma koji 
su se dogadali bili su izmedu tih perzijanskih doseljenika i plemena Benu-Sejban. 

U plemenu Sejban istakao se jedan heroj, Musenna ibn Haris. On je napadao na 
oblast Sevad u Iraku i redovito se vracao sa plijenom. Njegovi podvizi proculi su se 
sirom Poluotoka. 

Halifa Ebu-Bekr, r.a., razmisljao je o direktnim osvajanjima susjednih zemalja 
kako bi se islam tamo prosirio. Kada je cuo o dogadajima i prodorima Musenne u 
Irak, zapitao se: "Ko je ovaj o kojem dolaze vijesti o njegovim podvizima, prije nego o 
njegovom porijeklu?" 



Ashabi Allahovog Poslanika 21 

Odgovorio mu je Kajs ibn Asim el-Minkari, vladar Benu- Temima i rival Benu-Sejbana, kada 
je prisustvovao suri (vjecu): "Ovaj covjek nije nepoznat niti nepoznatog porijekla niti slabe 
podrske.Toje Musenna ibn Harises-Sejbani." 

Musenna je zelio da njegovi prodori poprime oblik opceg rata pa da dobije halifino 
odobrenje za njegove planove. Dosao je u Medinu i sreo se s halifom. Objasnio mu je 
situaciju i zatrazio od njega dozvolu da otpocne otvoreni rat. Rekao je: "Postavi me za vodu 
mog naroda, a od mene je dosta sto cu se boriti protiv Perzijanaca." 

Ebu-Bekr, r.a., pristao je na to i dozvolio njemu i narodu iz njegovog plemena da 
otpocnu sa ratnim operacijama u Iraku. 

Musenna je bio pronicljiv covjek o pitanju rata. Uvidio je da treba sakupiti veliku 
vojsku i direktno krenuti u osvajanje Iraka, s tim da u svakoj svojoj pokrajini ostavi dio 
vojske koji bi je stitio. Poslao je svog brata, Mesuda ibn Harisa, u Medinu do halite i napisao 
mu: "Ako me potpomognes i Arapi cuju za to, svi ce pohrliti da mi se prikljuce i Allah ce 
poniziti mnogobosce. Obavjestavam te, nasljednice Allahova Poslanika, da nas se neprijatelj 
bojiistrahujeodnas." 

Ebu-Bekr smatrao je da treba pomoci Musennu s velikim pojacanjem. Tako je i 
uradio i poceo je na Irak gledati posebnom paznjom. Zelio je da se Irak osvoji brzo i 
u cjelosti. Napravio je plan kojim bi se Irak okupirao s dvije strane, s juga i sa sjevera, 
a dvije skupine vojske bi se sastale u sredini, u glavnom gradu Hiri, prijestolnici 
arapskih kraljeva iz porodice Menazir, koji su bili postavljeni od Perzijanaca. Za ovo 
je izabrao dvojicu uglednih vojskovoda, poznatih po hrabrosti, razboritom razmisljanju 
i po znanju vojne strategije. Bili su to: Halid ibn Velid i Ijjad ibn Ganem. 

Halid se, nakon rata protiv otpadnika, odmarao sa familijom u Enbadzu, dok je 
Ijjad bio u Feredu, mjestu izmedu Nebadza i Hidzaza. 

Ebu-Bekr napisao je Halidu: "Allah ti je omogucio pobjede, pa kreni u Irak i pocni 
od stanista stanovnika Sinde i Hinda i nastavi dok se ne sretnes sa Ijjadom. Lijepo se 
odnosi sa stanovnistvom Perzije i onima u njihovoj vlasti." 

Ijjadu ibn Ganemu je napisao: "Idi dok ne dodes do Musajjeha, odatle udi u Irak s 
njegovog vrha i nastavi s prodorom dok se ne sretnes s Halidom. Dopustite onima 
koji hoce da se vrate i ne prodirite na silu. Krenite prema Hiri, ko od vas dode prije do 
nje on je nadredeni onome drugom. Kad se sastanete u Hiri, nakon sto je osvojite i 
zauzmete perzijske utvrde i uvjerite se da su primili islam, neka jedan od vas ostane 
kao zastita i zaledina muslimanima u Hiri; a drugi neka nastavi sa napadima na 
Allahove i vase neprijatelje Perzijance u El-Medainu, njihovoj prijestolnici i uporistu. 
Borite se protiv njih njihovim oruzjem, trazite pomoc od Allaha i bojte Ga se. Neka 
vam ahiret bude preci od dunjaluka - zaradit cete oboje! Ne stavljajte dunjaluk ispred ahireta 
- izgubit cete oboje! Cuvajte se onoga na sto vas Allah upozorava, ostavljanjem grijeha i 



22 Ashabi Allahovog Poslanika 

cestim kajanjem. Tesko vama ako budete ustrajavali u grijehu i odgadali s kajanjem." 

Plan koji je zacrtao Ebu-Bekr, stavio je perzijske snage, koje su bile zapadno od Eufrata, 
u klijesta. Ako bi se oni suprostavili jednoj od dvije muslimanske vojske, prijetila im je 
opasnost od druge koja bi joj ostala za ledima. 

Halid je odmah po primanju halifinog naredenja, otpoceo sa okupljanjem i 
rasporedom vojske te izborom zapovjednika. Krenuo je ubrzanim marsom kako bi se 
sastao s Musennom ibn Harisom koji je, halifinom ukazom, potpao pod njegovo 
zapovijednistvo. 

Sto se tice Ijjada, on je okupio svoju vojsku i uputio se prema Devmetul-Dzendelu. 

Halid je, odmah po dolasku u Irak, otpoceo s osvajanjem. Pobjede su ga pratile u svakoj 
bici. 

Poslije svake bitke, Ebu-Bekru bi poslao glasnika s vijescu o pobjedi, a ovaj bi mu 
se vracao s naredenjem na predstojece korake. Halid je osvojio Ebelle, grad kojeg 
su poslije Perzijanci vratili u svoje ruke. Isti grad je ponovo osvojio Utbe' ibn Gazvan, 
zatim i gradove Mizar, Falulidze, Elis, Amagasju, Mekar, a na kraju i Hiru. Kada je 
usao u Hiru, stiglo mu je pismo od Ijjada u kojem trazi pomoc protiv mnogobozaca u 
Devmetul-Dzendelu. Odgovorio mu je na poziv, otisao i pruzio mu pomoc u napadu 
na Devmetul-Dzendel, a onda Ijjadu prepustio da ude u grad. 

Halid se ulogorio u Hiri, od nje je napravio centar za upravljanje vojskom, i tu je 
napravio planove za osvajanje El-Medaina, prijestolnice perzijskog kralja. Bas u to 
vrijeme Halid ibn Velid primi naredenje od halite Ebu-Bekra da se uputi na ratiste u 
Sam, gdje je bio potreban. 



OSVOJENJE SAMA 

Vijesti o osvajanju Iraka dosle su do Ebu-Bekra, r.a., a on je razmisljao o slanju 
vojske u Sam, znajuci da je Allah obecao dati pobjedu vjemicima. Kada je osvojena 
Hira, dosao mu je Serahbil ibn Hasne sa radosnom vijescu o pobjedi i petinom ratnog 
plijena. 

Nekoliko dana nakon toga Serahbil je dosao na halifin medzlis (sjednicu) i upitao ga: 
"Nasljednice Allahovog Poslanika, zar nisi razmisljao da posaljes vojsku u Sam?" 
"Jesam, razmisljao sam o tome i nisam nikome nista govorio o svojim mislima. A 
ti me ne pitas, a da nemas neki razlog", odgovori halifa. 
Serahbil mu rece: 
"Vidio sam te, nasljednice Allahovog Poslanika, u snu kako hodas iznad ljudi, po tvrdom 



Ashabi Allahovog Poslanika 23 

i nepristupacnom terenu, preko brda, po kojima se inace ne moze hodati. Nastavio si ici dok 
se nisi popeo na jedno visoko uzvisenje, bio si iznad svih, s tobom su bili ashabi, zatim si se 
spustio u plodnu dolinu u kojoj bjese oranica, sela i tvrdava. 

Rekao si muslimanima: 'Navalite na Allahove neprijatelje, a ja vam garantujem pobjedu 
i ratni plijen.' Muslimani su onda navalili, i ja sam bio s njima i nosio sam zastavu. Uputio sam 
se prema jednom selu, oni su u njemu od mene zatrazili da im pruzim sigurnost pa sam ih 
zastitio. Potom sam dosao i vidio da si zauzeo ogromnu tvrdavu. Allah ti je omogucio 
pobjedu, neprijatelj se predao, a ti si sjeo na prijestolje koje ti Allah podari. Zatim bi receno: 
'Allah ti je omogucio pobjedu, pa zahvali svome Gospodaru i budi Mu u pokomosti, a zatim 
prouci: 'Kada Allahova pomoc i pobjeda dodu, i vidis ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru 
ulaze; ti velicaj Gospodara svoga hvaleci Ga i moli Ga da ti oprosti, On je uvijek pokajanje 
primao.'" 

Halifa mu rece: 

"Usnio si! Dobro si vidio i dobro ce biti, ako Allah da." 

Ebu-Bekr sazvao je suru da bi se dogovorio. U suri su bili: Omer ibn el-Hattab, 
Osman ibn Affan, Alija ibn Ebu-Talib, Talha ibn Ubejdullah, Zubejr ibn el-Avam, Abdu- 
rrahman ibn Avf, S'ad ibnu Ebu-Vekkas, Ebu-Ubejde ibn Dzerrah, Abdullah ibn Ebu- 
Evf el-Huzami, Seid ibn Zejd te istaknuti muhadziri i ensarije, neka je Allah s njima 
zadovoljan. 

Ebu-Bekr je rekao: "Neizbrojive su Allahove blagodati, a nagrada je uvijek veca 
od djela. Allahu pripada hvala za ono sto je ucinio od vas, ujedinivsi vas na jedinstvenoj 
rijeci i popravivsi odnose medu vama. Uputio vas je na islam i odbio od vas sejtana 
napasnika. Nije vam dozvoljeno da Mu pripisujete druga, ili da uzmete drugog boga 
osim Njega. Arapi su danas jedan narod, sinovi jednog oca i jedne majke. Zelim da 
vas podstaknem na odlazak u Sam, u bitku protiv Bizantijaca. Neka Allah ucvrsti 
muslimane i ucini Svoju rijec gornjom, a neka muslimani u tome imaju svoj doprinos. 
Ko pogine poginuo je kao sehid, a ono sto ima kod Allaha bolje je za one koji budu 
dobri. Ko prezivi zivjet ce da bi branio vjeru iscekujuci od Allaha da mu da nagradu 
mudzahida, onoga ko se bori na Allahovom putu. Ovo je moje misljenje, pa neka 
svako izlozi svoje." 

Svaki je poceo da izlaze svoje videnje i primjedbe, i da upucuje savjete. Bila su 
dva misljenja o tome kako osvojiti Sam. 

Prvo je misljenje bilo da se posalje velika vojska koja bi otpocela osvajanja odmah 
po dolasku u Sam. Drugo misljenje bilo je da se upotrijebi ista taktika u osvajanju 
Sama, kao sto se upotrijebila u osvajanju Iraka, a to je da se posalje vise skupina 
vojske koje bi nadirale s vise strana, a one bi bile potpomognute dobrovoljcima koji 
bi bili u njihovoj pratnji. Preovladaloje drugo misljenje. 



24 Ashabi Allahovog Poslanika 

Alija, r.a., tokom citave sjednice samo je sutio, Ebu-Bekr se okrenuo prema njemu i 
upitaoga: 

"Stati mislis, o Ebu-Hasane?" 

Alija muodgovori: 

"Drzim te blagoslovljenim covjekom i tvoj moral je blagoslovljen, pa ako krenes na njih ili 
posaljes vojsku, s Allahovom pomocu ces pobijediti." 

Halifa rece: 

"Allah te nagradio, a odakle ti to?" 

"Cuo sam Allahova Poslanika, a.s., da kaze: 'Ova vjera ce pobijediti svakog ko 
joj se usprotivi, sve dok njeni sljedbenici budu ustrajni.'" 

Halifa rece: 

"Subhanallah ! Kako li je dobar ovaj hadis. Obradovao si me, neka tebe Allah obraduje i 
na dunjaluku i na ahiretu." 

Pristupilo se pozivanju dobrovoljaca. Okupljena je prva vojska i zapovjednistvo 
nad njom dato je Halidu ibn Seidu, te on nacini pokret ka Samu. Posto nije zadovoljio 
svojim komandovanjem, Ebu-Bekr ga je vratio, a zatim opremio cetiri odreda 
vojske i za zapovjednike nad njima postavio: Jezida ibn Ebu-Sufjana, Ebu-Ubejdu 
ibn el-Dzerraha, Mu'aza ibn Dzebela i Serahbila ibn Hasnu. 

Halifa je poslao pismo u Jemen, trazeci dobrovoljce. U Medinu pocese pristizati 
odredi dobrovoljaca, koji su se odazivali pozivu u dzihad. Kada se vojska Jezida ibn 
Ebu-Sufjana skupila, halifa mu je, kada se priblizio trenutak polaska, predao zastavu. 
Jezid je uzjahao svog konja i krenuo. Halifa je isao kraj njega, ispracajuci ga, pa mu 
Jezid rece: 

"Nasljednice Allahova Poslanika, ili uzjasi, ili mi dozvoli da sjasem pa da zajedno 
idemo pjesice. Mrzim da jasem dok ti pjesacis." 

Ebu-Bekr rece: 

"Niti ces ti sjahati niti cu ja uzjahati, ja ovo svoje hodanje racunam koracima na Allahovom 
putu." 

Tako je s njima isao oko dvije milje, pa mu je receno: 

"Nasljednice Allahova Poslanika, bolje ti je da se vratis." 

On rece: 

"Ne! cuo sam Allahova Poslanika kako kaze: 'Cije se noge uprase na Allahovom putu, 
Allah je zabranio vatri da ih przi.'" 

Zatim je savjetovao Jezida: "Jezide, preporucujem ti bogobojaznost i pokornost Allahu, 
da postujes Njegove odredbe i da Ga se plasis. Kada sretnes neprijatelja, pa vam Allah 
dadne pobjedu, nemoj zatajiti nista od plijena i ne skmavi tijela poginulih neprijatelja, ne 
iznevjeri i ne budi kukavica. Nemojte ubijati djecu, starce i zene. Nemojte spaljivati palme i 
ostecivati ih, nemojte unistavati drveca koja daju plod i nemojte klati stoku, osim sto je 



Ashabi Allahovog Poslanika 25 

potrebno da se prehranite. Kada sretnete mnogobozce, pozovite ih da izaberu jedno od 
troje. Ako se odazovu, ostavite ih na miru. 

Pozovite ih u islam, pa ako prihvate, ostavite ih na miru. Zatim ih pozovite da se prikljuce 
islamskoj drzavi, a ostave svoju. Ako tako urade, onda im recite da imaju ista prava koja 
imaju i mudzahidi te da su duzni sto su duzni i mudzahidi. Ako prime islam a ostanu u svojoj 
drzavi, onda ih obavijestite da se racunaju kao Arapi muslimani i da je na njima odgovornost 
koju je Allah propisao za sve muslimane. Takvi nemaju nikakva udjela u raspodjeli ratnoga 
plijena, sve dok se ne budu borili na Allahovom putu. Ako odbiju ulazak u islam, onda ih 
pozovite na placanje dzizje. Ako prihvate, zastitite ih, a ako odbiju, onda od Allahatrazite 
pomoc i borite se protiv njih. Allah ce sigurno pomoci onoga koji pomaze Njegovu vjeru i 
Njegovog Poslanika." 

Poslije toga nastavljeno je sa slanjem vojske. Glavni zapovjednik cjelokupne 
vojske, nakon okupljanja svih njenih odreda, bio je "Povjerenik ummeta", Ebu-Ubejde 
ibn Dzerrah. 

Jezid je krenuo sa osvajanjima. Gradovi El-Arabe i Ed-Dasin bila su prva dva osvojena 
grada u Samu. Kadaje bizantijski kralj Herakle saznao za pohode muslimana, poceo je da 
sakuplja vojsku Bizantinaca i arapskih krscana koji su zivjeli u njegovom podanistvu. 

Ebu-Ubejde je halifi napisao pismo u kojem je stajalo: "U ime Allaha Milostivog, Samilosnog. 
Bizantijci, stanovnici Sama i svi koji su u njihovoj vjeri, skupili su se da bi ratovali protiv nas. 
Nadamo se ostvarenju Gospodareva obecanja i Njegovoj pomoci kao i do sada. Zelio sam 
da te obavijestim o ovome, da vidis sta je ciniti. Neka je selam na tebe." 

Ebu-Bekr poceo je razmisljati o slijedecem koraku. Vidio je da jevecinalraka osvojena 
i da je licnost Halida ibn Velida na ratistu vazna i neophodna. Napisao mu je pismo u kojem 
mu nareduje da ode u Sam i preuzme komandu nad islamskom vojskom: "Putuj s polovicom 
ljudi dok ne dodes do Jermuka gdje su okupljeni muslimani. Oni su premoreni. Ostani 
ustrajan u namjeri i neka te prati dobro i sreca, Ebu-Sulejmane. Uradi to, a Allah ce ti dati 
blagoslov. Nemoj se umisliti, pa da stradas i ponizen budes. Cuvaj se uobrazenosti zbog 
svojih dijela. Allahu pripada blagodat i On daje nagradu i kaznu. Napusti Irak i neka njime 
upravljaju oni koje si tamo zatekao, zatim nastavi napredovanje s onima koji su dosli s 
tobom u Irak iz Jemame i onima koji su ti se prikljucili iz Hidzaza. Idi dok ne dodes do 
Sama i sretnes se s Ebu-Ubejdom ibn el-Dzerrahom i muslimanima koji su s njim. Kada 
se sretnete, ti preuzmi komandu. Nad polovicom vojske koja ostaje u Iraku ostavi Musennu 
ibn Harisa za zapovjednika. Ne osvajaj ono sto ne mozes sacuvati. Kada vam Allah 
omoguci pobjedu, vrati se sa vojskom u Irak i nastavi sa svojim poslom. Neka je Allahov 
miri milost natebe." 

Halid je, po naredbi, krenuo ka Samu. Presavsi pustinju, osvojio je Tedmir i Karjetejn, 
poslije toga se sreo s islamskom vojskom i ujedinio je pod svoju komandu. Nakon toga je 



26 Ashabi Allahovog Poslanika 

osvojio Busru u Horanu, zatim Idznadejn, Damask i Hims. 

U to vrijeme vrsile su se obimne pripreme za najvecu bitku u historiji Islama - Bitku na 
Jermuku. 

PRESELJENJE NA AHIRET 

Dok su se muslimani spremali za Bitku na Jermuku, Halifa, r.a., razbolio se takvom 
bolescu da ga ona veza za postelju tako da nije mogao izlaziti iz kuce petnaest dana. 
Za to vrijeme naredio je Omeru, r.a., da predvodi ljude u namazu. Aisa i Abdurrahman 
ibn Ebu-Bekr, r.a., prenose da se Ebu-Bekr jednog hladnog dana okupao i to je 
prouzrokovalo groznicu, koja ga je oborila i vezala za postelju. Tokom citave bolesti 
razmisljao je o situaciji i stanju muslimana. Razmisljao je sta ce biti poslije njegove 
smrti. Zovnuo je Osmana ibn Affana i rekao mu da zapise slijedeci tekst: 

"U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ovo su rijeci Ebu-Bekra ibn Ebu-Kuhafe 
u zadnjim trenucima njegovog zivota na dunjaluku, napustajuci ga i priblizavajuci 
se zivotu ahireta, na kojem ce svaki nevjernik povjerovati, svaki grjesnik se uvjeriti 
i svaki lazac istinu progovoriti. Ostavljam vam kao svoga nasljednika Omera ibn 
el-Hattaba, r.a., pa ga slusajte i pokoravajte mu se. Ako bude pravedan, to je moj 
sud o njemu i ono sto ja znam o njemu, a buducnost ne poznajem. Zalimi ce sigurno 
saznati sta su pripremili! Neka je na vas Allahov mir i milost." 

Ebu-Bekrova bolest pogorsala se i poceo je prezivljavati smrtne muke. Njegova 
kci Aisa, koja je sjedila kraj njega njegovo je stanje opisala stihovima pjesnika Hatima: 

Tako ti zivota, 

sta vrijedi bogatstvo mladicu. 

Onoga dana, 

Kad se prsa stegnu i zahropcu. 

Otac ju je pogledao ljutitim pogledom, a zatim rekao: "Nije tako, 'Ummul-mu'minin', 
nego: kad dode posljednji izdisaj, od njega ne mozes pobjeci." 

Zadnje sto je Ebu-Bekr, r.a., izgovorio bilo je: "Gospodaru, usmrti me kao 
muslimana i ucini me od dobrih." 

Umro je u ponedjeljak, dvadeset prvog dzumadel-ahira, trinaeste godine po Hidzri, 
u sezdeset trecoj godini zivota. Umro je navecer, nakon zalaska sunca, a ukopan je iste 
noci. Njegova zenaEsma bint Umejsgajeogasulila. Prenesen je na postelji nakojojje 
prenesen i Poslanik, a.s., i ukopan je u njegovoj blizini, u odaji njegove kcerke Aise, neka je 
Allah, dz.s., zadovoljan s njom. 



Ashabi Allahovog Poslanika 27 

Alija, r.a, opisao gaje rijecima: "Allah ti se smilovao, o Ebu-Bekre. Allaha mi, bio si prvi 
koji je primio islam, najcistijeg vjerovanja i najjaceg uvjerenja. Bio si najbogatiji, najvise si 
pazio Poslanika, a.s., cuvao si islam i njegove sljedbenike. Po moralu, vrijednosti i uputi, bio 
si najslicniji Poslaniku. Neka te Allah nagradi dobrom zbog islama, Poslanika i svih muslimana. 
Vjerovao si Poslaniku kada su ga svi u laz utjerivali i pomogao si ga imetkom kada su drugi 
skrtarili. Bio si s njim kad su drugi zaostajali. Allah te je u Svojoj Knjizi nazvao 'Iskreni'." 
Rekao je: "Onaj koji je dosao s Istinom i onaj koji je to potvrdio...", opisujuci Poslanika, a.s., 
i tebe. Allaha mi, branio si islam i bio nesreca za nevjernike. Tvoji dokazi nisu nistavni niti ti 
je oslabila pronicljivost, niti ti je dusa kukavna. Ti si poput planine koju ne pomjeraju oluje niti 
ruse gromovi. Bio si, kao sto kaze Poslanik, a.s., slabog tijela, Jake vjere, skroman, ali 
velicanstven kod Allaha, ugledan i postovan kod vjernika. Nikome nisi zavidio. Slabic je bio 
kod tebe jak, a jaki je bio slab, sve dok pravo slabijeg ne bi uzeo od jaceg. Neka nam Allah 
ne uskrati nagradu koju si ti dobio i neka nas ne odvede u zabludu poslije tebe." 

Kako je Ebu-Bekrova smrt zanijemila Omera, on gaje opisao naknadno kad je usao kod 
njega: "0 nasljednice Allahova Poslanika, zaduzio si narod poslije sebe teskocom i odredio 
im tegobu. Tesko je stici i prasinu za tobom, a kamo li tebe dostici!" 

Sto se tice njegove kcerke Aise, radijallahu anha, opisala gaje rijecima punim samilosti, 
dobrote i blagosti prema roditelju, i rijecima potpune pokornosti Allahovoj odredbi: "Allah ti je 
osvijetlio lice, babo moj, a tvoj trud je pohvalio. Bio si nezainteresiran za dunjaluk, okrecuci 
se od njega, a za ahiretom si zudio, zureci njemu. Zar nije najveca nesreca, poslije gubitka 
Poslanika, a.s., gubitaktebe, i zar nije najtezi udarac, poslije preseljenja Poslanika, gubitak 
tebe. Allahova Knjiga nam obecava da ako budemo strpljivi zbog tebe, Allah ce nas nagraditi. 
Nadam se od Allaha radi mog sabura zbog gubitka tebe sastanaku s tobom i trazim oprost 
za tebe. Allahovim selamom oprostio si se od ovog zivota, cist od mrznje i od pogrdnosti." 

VRLINE EBU-BEKRA 

Ebu-Bekr svojim je vrlinama, dobrim djelima i velicanstvenom ulogom ostavio veliko 
nasljedstvo u izgradnji islamske imperije. U vremenskom periodu koji nije bio veci od dvije 
godine i nekoliko mjeseci uspio je povratiti jedinstvo na Poluotok, pokrenuti islamska 
osvajanja i prosiriti islam na cetvrtinu svijeta. Jedan od najznacajnijih Ebu-Bekrovih, r.a., 
poteza bilo je sakupljanje Kur'ana. Poslije Bitke na Jemami i pogibije velikog broja hafiza, 
Ebu-Bekr je uvidio, uzimajuci u obzir i primjedbu Omera, r.a., da je potrebno sakupiti 
Kur'an u jednu zbirku. Zatrazio je od Zejda ibn Sabita da to ucini. Povodom toga, Alija, r.a., 
rekao je: "Neka je Allahova milost naEbu-Bekra. Bioje najzasluzniji za sakupljanje Kur'ana 
u jednu knjigu." 



28 Ashabi Allahovog Poslanika 

Ogromna je njegova uloga u smirivanju Arapa poslije preseljenja Poslanika, a.s. Pokazao 
jesvoju izuzetnu toleranciju poslije ratovasaodmetnicima, kadaje mnogimaoprostio, 
znajuci da je prastanje najbolji nacin za ponovnu gradnju zajednistva. 

Posto je bio voden kur'anskim uputama o upravljanju drzavom, oko sebe je okupio 
Savjetodavno vijece (Medzlis suru) koje je bilo potpora njegovoj vlasti. Zelio je da 
vladar bude odgovoran svome narodu. To je novi nacin upravljanja koji je do tada bio 
nepoznat. Zar nisu velicanstvene rijeci Ebu-Bekra: "Pokoravajte mi se dok se ja budem 
pokoravao Allahu i Poslaniku, a.s. Ako budem grijesio prema Allahu i Njegovu 
Poslaniku, niste mi se duzni pokoravati." 

Neka se Allah smiluje Ebu-Bekru. Bio je jedan od velikih heroja islama. 



OMER IBN EL-HATTAB, R.A. 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Omerjesin Hattabov, a on Nufeov, a on Abdul-Uzzaov, a on Rebbahov, a on Abdullahov, 
on Kirtov, a on Rezahov, a on Adijjev, a on Ka'bov, a on Luejja el-Kuresija el-Adevijja. 
Nadimak mu je bio Ebu-Hafs. Njegova majka zvala se Hansema, a bila je kcerka Hasima ibn 
el-Mugire ibn Abdullaha ibn Omera Mahzuma, Ebu-Dzehlovog amidze. Omer vodi porijeklo, 
dakle, od plemena Adijj ibn Ka'b, ogranka kurejsijskog plemena Adnan. 

Ono je bilo manje poznato i dosta siromasnije od plemena: Hasima, Umejjeta, Tejma i 
Abdus-Semsa, zato nije imalo nikakvih vjerskih zaduzenja u casnoj Ka'bi. Pleme Adijj ibn 
Ka'b bilo je malobrojno i siromasno. Zeleci da namire manjkavost u ljudstvu i imetku, krenuse 
na celu s Omerom ibn el-Hattabom da se zene po vise puta. Takoder, okrenuse se ucenju 
citanja, pisanja i dadose se u izucavanje raznih nauka toga vremena. Zahvaljujuci opsimosti 
znanja i mudrosti koje su stekli, uspjeli su postati poslanici medu plemenima i suci u parnicama. 
Obrazovanje im dade ugled medu Kurejsijama. 

Tako pripadnici plemena Adijj ibn K'ab, na celu sa Omerovim ocem, preuzese ulogu 
koordinatora u odnosima sa plemenima - u rjesavanju problema i medusobnim pregovorima. 

Ljudi ovog plemena bili su rjeciti, poznavali su dobro arapski jezik i mudrosti. Kao mudar 
covjek i prije islama isticao se Zejd ibn Amr ibn Nufejl, sin Omerovog amidze, koji je napustio 
obozavanje kipova i kumira i pozivao u obozavanje Jedinog Allaha. Odbijao je jesti meso 
zivotinja koje su bile zrtvovane kipovima. Bio je ustrajan u pozivanju na unistenje sirka i 
vracanje izvornoj Ibrahimovoj, a.s., vjeri. 

Omerova rodbinska veza s Allahovim je Poslanikom, a.s., od osmoga koljena. Naime, 
Adijj je osmi Omerov djed, a on je brat osmoga po redu Poslanikovoga, a.s., djeda Murrea. 



30 Ashabi Allahovog Poslanika 



LICNOST 

Omer ibn el-Hattab bijase strog i odlucan, obdaren znanjem i snagom. Odgajan je u 
siromastvu i teskim zivotnim prilikama. Njegov je otac bio strog prema njemu. njegovoj 
osorosti i grubosti prica i Omer kada jejednoga dana kao Emirul-Mu'minin prolazio pored 
mjesta Dadznan, mjesta obraslog gustim drvecem. "La ilahe illellah" (Nema bozanstva 
osim Allaha)", rece: "Cuvao sam oceve deve u ovoj dolini. Nosio sam vuneni ogrtac s 
prorezom sprijeda. Hattab je bio nemilosrdan prema meni: umorio bi me od poslova koje 
mi je davao, a udarao bi me kada ne bih radio. Noc mejezaticala, asamo je Uzviseni Allah 
iznadmenebio." 

Na Omera je jak uticaj ostavila oceva narav. Oponasao ga je ophodeci se strogo i 
ozbiljno. Zelio se dokazati medu mladicima Meke i da u necem bude iznad njih, kao sto su 
oni bili u prednosti po velicini imetka i porijeklu. Posvetio se nauci i iscitavanju pisane 
mudrosti, pamtio je stihove i prozu toga vremena. Bio je od malobrojnih koji su znali citati i 
pisati. Nabrojano je sedamnaest ljudi u cijeloj Meki koji su znali citati i pisati kada je pocela 
objava Muhammedu ibn Abdullahu, a.s. 

Omer je od djetinjstva volio jahanje konja, streljastvo, macevanje i ucestvovanje na 
takmicenjima. Svojim jakim tijelom nadvladao je sve hrabre takmicare tog vremena. 

Bio je izuzetno visok - preko dva metra, cvrste grade, jakih misica. Imao je svijetlu 
crvenkastu kosu, bijel ten. Bio je Ijevoruk. Kada bi isao, zurio bi u hodu tako da je izgledalo 
kao da trci, pa bi zaostao onaj ko bi isao s njim. 

'Avf ibn Malik vidio je ljude okupljene na jednom mjestu, a medu njima i covjeka koji ih je sve 
nadvisivao. Pitao je o njemu, pa mu je receno da je to Omer ibn el-Hattab. Po izgledu, visini, 
snazi tijela, rjecitosti i crvenilu kose najvise mu je licio Halid ibn el-Velid, tako da ih je na prvi 
pogled bilo tesko raspoznati. Djetinjstvo u neimastini uticalo je, pa je cuvao svoj imetak. 
Siromastvo ga je pratilo cijeloga zivota pa je stedio na sebi, a prema drugim muslimanima je bio 
darezljiv. Volio je umjerenost u dijeljenju i nije se rasipao bez potrebe. 

Po preporuci Ebu-BekraOmerje izabran za halifu, a prva dova koju je proucio bila je: 
"Boze moj, ja sam grub pa me ucini blagim. Boze moj, ja sam slab, pa me osnazi. Boze moj, 
ja sam skrt, pa me ucini darezljivim." Pored sve svoje zestine kojom se odlikovao i pored 
pustinjske odsjecnosti u ophodenju s ljudima, u vrijeme svog hilafeta Omer ibn el-Hattab bio 
je osjecajan prema ljudima, blag prema nemocnima, njezan prema siromasnima, plemenit 
prema nevoljnicima. Nije razmisljao da sebi nakupi riznice zlata i srebra, vecje vecinu 
svoga imetka podijelio potrebnima. 



Ashabi Allahovog Poslanika 31 



PRIMANJE ISLAMA 

Slike zivota Omera ibn el-Hattaba, r.a., iz dzahilijeta su poput slika ostalih 
mekanskih mladica. 

Omer je volio svoj narod, bio je uz njih, brinuo se o njegovim potrebama i bio sretan kad 
je u mogucnosti daim pomogne. Kadaje poceladolaziti objava Muhammedu, a.s., Omerse, 
kao i ostali kurejsijski plemici, neprijateljski odnosio prema njemu. Sta vise, on je od svih 
Kurejsija najvise zlostavljao i kaznjavao muslimane i bio najveci neprijatelj Allahovom 
Poslaniku, a.s., i njegovoj misiji. 

Jednog dana Ebu-Bekr, r.a., prolazioje pored Omera, a on je kaznjavao svoju robinju. 
Udarajuci je, traziojeod njedaseodrekneislama, aonajetoodbijala. Kadamujeudaranje 
dosadilo, rekao joj je: "Ja ti se izvinjavam... ostavljam te, jer mi je sve ovo dosadilo." Robinja 
mu je nato rekla: "Ovako Allah s tobom uradio!" 

Ebu-Bekr je potom kupi i oslobodi. Omerovu okrutnost raspalila je tuga i bol zbog hidzre 
koju su Mekelije cinile u Abesiniju. Kada se povecao teror nad muslimanima, Allahov Poslanik, 
a.s., naredio je da se cini hidzra u Abesiniju. Muslimani su se skupljali i spremali na put. 
Naisao je Omer i vidio ih u kakvom su stanju. Tuga mu je obuzelasrce. Prisao je do Ummu 
Abdullah bint Ebu-Hasmeh i popricaos njom. Ona ovako prenosi njihov razgovor: "Tako mi 
Allaha, kada smo krenuli prema Abesiniji, dosao je Omer ibn el-Hattab i prisao mi, a tada je 
bio musrik od kojeg su nas snalazile nesrece i neugodnosti. Stao je i rekao: 'Jel' vi to 
putujete, o Ummu Abdullah?' Odgovorilasam: 'Da, tako mi Allaha, odlazimo u Allahovu 
zemlju. Uznemiravali ste nas i potcinjavali dok nam Allah nije nasao izlaz.' 'Neka je Allah s 
vama', rece Omer. Vidjelasam na njemu saosjecanje, koje prije nisam vidala. Cini mi se da 
ga je nas odlazak jako potresao." Poslije ovog susreta Omer se odluci na krupnu stvar. 
Zakljucio je daje Resulullahova, a.s., vjera uzrok nejedinstva, razilazenja i podijeljenosti 
Kurejsija. U njegovom ubistvu vidio je rjesenje i povratakjedinstva Kurejsija i spokoja Meke. 
Opasaoje sablju i krenuotraziti Muhammeda, a.s. Usput gasretne Neim ibn Abdullah. 
Vidjevsi na njegovu lieu srdzbu, upitaga: 

"Gdjeces?" 

Omerodgovori: 

"Hocu Muhammeda, a.s., onog vjerolomnika koji zavadi Kurejsije i osramoti njihovu 
vjeru i njihova bozanstva proglasi nistavnim. Hocu ga ubiti!" 

Neim mu rece: 

"Tako mi Allaha, Omere, strast te obuzela! Smatras da ce te Benu Abdu Menat ostaviti 
da hodas po zemlji ako ubijes Muhammeda, a.s. Bolje ti je da u svojoj porodici napravis red." 



32 Ashabi Allahovog Poslanika 

"A ko to od moje porodice?", upita Omer. 

"Tvoj zet Se'id ibn Zejd ibn Amr i tvoja sestra Fatima. Tako mi Allaha, primili su 
islam i slijede Muhammeda, a.s.", odgovori mu Neim. 

Omer se odmah zaputi kuci svoga zeta i sestre. U to vrijeme kod njih je bio 
Habbab ibn el-Erett. Drzao je jednu sahifu na kojoj je bila zapisana sura "Ta-ha" i 
ucio je. Cuvsi Omera, Habbab se sakri u drugu sobu, a Fatima brze-bolje sakri stranicu 
Kur'ana u odjecu. Dokje prilazio kuci, Omer je cuo Habbabovo ucenje, paje poceo lupati na 
vrata.OtvoriomujeSeid. 

"Kakvi su to glasovi?", upitao je. 

"Nikakvi" - odgovori Fatima." 

"Jesu, tako mi Allaha, obavijesten sam da slijedite Muhammeda, a.s.", rece Omer 
i scepa Seida za vrat. Utom, medu njih skoci Fatima, a Omer je osamari tako da se 
otetura i udari glavom o zid. Tada Fatima stade ispred njega, dok joj je krv tekla iz 
glave, pa rece: 

"Da, primili smo islam! Vjerujemo u Allaha i Njegova Poslanika, a ti radi sta hoces!" 

Kada Omer ugleda krv na lieu svoje sestre, pokaja se za ono sto je uradio, pa joj 
blago kaza: 

"Daj mi da procitam ono sto ste vi citali maloprije, da vidim s cime je to dosao 
Muhammed ibn Abdullah." 

"Bojim se da ti dam." 

"Ne boj se, tako mi Lata i Uzza'a, procitat cu i vratiti vam ono sto sam uzeo." 

Fatima mu dade stranicu na kojoj je bila zapisana sura "Ta-ha." Kad je Omer 
procita, rece: 

"Kako je divan i castan ovaj govor!" 

Kada je Habbab to cuo, izasao je pred Omera i rekao mu: 

"Omere, tako mi Allaha, nadam se da te je Allah, dz.s., odabrao dovom Njegova 
Poslanika, a.s., koju sam jucer cuo da uci: 'Boze osnazi islam sa Ebul-Hakemom ibn 
Hisamom ili Omerom ibn el-Hattabom.' Tako mi Allaha, o Omere!" 

"Red mi, o Habbabu, gdje je Muhammed, a.s., da mu odem i primim Islam." 

"Sa svojim ashabima u jednoj kuci blizu Safe." 

Opasao je Omer svoju sablju i krenuo ka Safi. Stigao je do opisane kuce i pokucao 
na vrata. Jedan od ashaba provirio je kroz vrata i vidio ga opasane sablje. 

"Allahov Poslanice... Ovo je Omer ibn el-Hattab, opasan je sabljom!" 

Hamza ibn Abdul-Muttalib rece: 

"Pustite ga! Ako je dosao zeleci dobro, dobit ce dobro, a ako je dosao zeleci zlo, ubit 
cemo ga njegovom sabljom." 

Allahov Poslanik, a.s. rekao je: 



Ashabi Allahovog Poslanika 33 

"Otvoritemu!" 

Kada je usao, prisao mu je Resulullah, a.s., blizu, te ga uzeo za odjecu i cvrsto 
stisnuo. 

"Zasto si dosao, sine Hattabov? Tako mi Allaha smatram da se neces okaniti dok Allah 
nespusti natebe neku nesrecu", rece Resulullah. 

"0 Allahov Poslanice... dosao sam ti, vjerujem u Allaha, Njegova Poslanika i u ono stoje 
doslood Allaha." 

Allahov Poslanik, a.s., tekbirom poprati Omerove rijeci, po cemu i ostali ashabi saznadose 
da je Omer ibn el-Hattab primio islam. 

Omerovim prihvatanjem Islama, kao i prihvatanjem islama Hamze ibn Abdul-Muttaliba 
prije njega, Allahov Poslanik, as., bio je ponosan. Muslimani od tadaznatno ojacase. Omer 
je prvi koji je javno obznanio islam i koji jetrazio dase ibadeti vrse javno. Abdullah ibn Mesud 
je nakon Omerovog prihvatanja islama rekao: "Omerovo primanje islama bila je pomoc, 
njegova hidzra bila je pobjeda, a njegova vladavina milost. Gledao sam nas, nismo mogli 
klanjati kod Ka'besve dok Omer nije primio islam. Pakadajetoucinio, borioses musricima 
dok nas nisu ostavili na miru, pasmo klanjali." 

Poslijedruge prisege na Akabi, Allahov Poslanik, a.s., naredioje muslimanima da ucine 
hidzru u Medinu. Poceli su tajno izlaziti iz Meke kako ne bi izazvali srdzbu Kurejsija. Omer, 
r.a., opisuje svoju hidzru u Medinu i kaze: "Zavjetovali smo se ja, Ajjas ibn Ebu-Rebia i 
Hisam ibn el-' As ibn Vail da cemo javno uciniti hidzru. Dogovorili smo se da ako jedan od nas 
ne dode u odredeno vrijeme, da ostala dvojica krenu bez odlaganja. Krenuli smo ja i Ibn Ebu- 
Rebia i stigli u Kubau, a Hisama ibn el-'Asa su uhvatili." 

Nakon hidzre Allahova Poslanika, as., i njegovog vjernog prijatelja Ebu-Bekra u Medini 
se ispunilo obecanje muslimanima. Ucvrstili su svoj polozaj i poceli graditi zajednicu. Kurejsije 
su se plasile da muslimani previse ne ocvrsnu, pa su nastavili s provokacijama i napadima 
na svakoga muslimana kojeg bi sreli. 

Bitka na Bedru bila je prvi organizirani sukob izmedu Kurejsija i muslimana, a Kurejsije 
su, Allahovom pomoci, zestoko porazeni. Omer ibn el-Hattab bio je u zaristu borbe, kao sto 
je bio i u svim bitkama: na Uhudu, Hendeku, Hunejnu, Hudejbiji, pri osvojenju Meke i drugima. 

Ebu-Bekr, r.a, i Omer, r.a, bili su najblizi ashabi Allahova Poslanika, a.s. Bili su mu 
odani pratioci, uvijek spremni za pomoc. Omera je Resulullah, as., zaduzivao kao izaslanika 
i povjeravao mu mnoge funkcije. Koliko je Omer bio grub prema muslimanima u dzahilijetu, 
u islamu je bio jos zesci prema musricima. Nije popustao niti je kome laskao. Bio je strog 
prema Allahovim neprijateljima. 

Takavje bio i na Hudejbiji. Toga danaje Allahov Poslanik,as., odlucio posjetiti Harem, 
obaviti tavaf oko Ka'be i zaklati kurban. Kurejsije su se usprotivile njegovom ulasku u Meku. 
Slali su svoje izaslanike na pregovore, nastojeci postici primirje, aOmer ibn el-Hattab je sve 



34 Ashabi Allahovog Poslanika 

topratio. Bilo mujeteskoudusi zbog onog sto sedesava,zatojeotisaoEbu-Bekru, r.a., i 

rekaomu: 

"Ebu-Bekre...zaron nije Allahov Poslanik?" 

Ebu-Bekrodgovori: "Jeste." 

Omer ponovo upita: 

"Zar mi nismo muslimani?" 

"Jesmo", odgovori Ebu-Bekr. 

"Pa zasto se ponizavamo!?" 

"0 Omere...pokori mu se, jer ja svjedocim da je on Allahov Poslanik." 

"I ja svjedocim da je on Allahov Poslanik", rece Omer. 

Razgovor sa Ebu-Bekrom Omera nije zadovoljio, pa ode Allahovom Poslaniku, a 
srdzba je jos njime vladala, te ga upita: 
"0 Allahov Poslanice, zar ti nisi Allahov Poslanik!?" 
"Jesam", rece Resulullah. 
"A zar mi nismo muslimani!?", ponovo ce Omer. 
"Jesmo." 

"Zar nisu oni musrici!?", upita ponovo Omer. 
"Jesu." 
"Pa zasto se onda ponizavamo?" 

Allahov Poslanik, a.s., rece mu: 
"Ja sam Allahov rob i Njegov Poslanik, necu Mu se suprotstaviti, niti ce me On 
iznevjeriti." 

Omer zasuti poslije ovakvoga odgovora. Kasnije je cesto govorio: "Neprestano 
dijelim sadaku, postim, klanjam i oslobadam robove, zbog onoga sto sam tada uradio. 
Strah me je zbog onog sto sam tada rekao, smatrajuci da je ispravno." 

Omer je zauzimao stajalista koja nam pokazuju njegovu pronicljivost i iskrenu 
brigu za interese muslimana. 

Poznato je da su muslimani pili vino i nakon primanja islama, naime, to ispocetka 
nije bilo zabranjeno. Omer je dobro znao sta znaci opijanje jos iz dzahilijeta. Znao je 
da ono vodi grijesenju i odvratnim djelima, zato mu je bilo mrsko da ga muslimani 
piju. Jednogadana otisaoje do Allahovog Poslanika, a.s., ipitaogaovinu,adotadaovinu 
nije bilo nista objavljeno. Poslanik, a.s., je tada rekao: "Allahu moj, razjasni nam o vinu." I bi 
objavljen ajet: "Pitajuteovinuikocki, red: 'Onidonose velikustetuainekukohstljudima', 
alije steta veca odkoristi. " 1> 

Ovim ajetom nije zabranjeno vino tako da su ga muslimani i dalje pili, a zatim bi klanjali, 
ne shvatajuci sta uce. Pa je Omer ponovo otisao do Resulullaha, r.a., pitao ga o vinu, i 
potomseobjaviajet: 



Ashabi Allahovog Poslanika 35 

"0 vjernici, neklanjajte upijanom stanju, dok ne budete znali sta govorite. " 2 

Muslimani su nastavili piti vino, a mujezin bi prije svakoga ezana govorio: "Neka 
se niko pijan ne priblizuje namazu." Zato muslimani umanjise sa pijenjem vina, ali ga ne 
ostavise u potpunosti. Vino je bilo uzrok mnogih problema medu muslimanima. Zato je Omer 
ponovootisao Poslaniku, trazeci definitivno rjesenje u vezi s vinom. Tada Allah, dz.s., objavi 
sljedeci ajet: 

"Ovjernici, vino, ikocka, ikumiri, istrjelicezagatanjeodvratnesustvah-sejtanovo 
djelo, zato se toga klonite da biste postigli sto zelite. Sejtan zeli da pomocu vina i 
kocke unese medu vas neprijateljstvo I mrznju i da vas od sjecanja na Allaha i od 
obavljanja namaza odvrati. " 3 

Omer ibn el-Hattab je kroz druzenje s Allahovim Poslanikom, a.s., stekao mnogo 
znanja, i uz svoje prijasnje znanje i iskustvo zauzeo visok polozaj medu muslimanima. 
Smatrao se jednim od velikih ucenjaka svoga vremena. 

Prenosi Ismail ibn Alijj ibn Ubejd od Muhammeda ibn Isaa, a on od Kutejbe, on od 
Lejsa, a on od Ukajla, on od Zuhejra, a on od Hamze ibn Abdullaha ibn Omera da je 
rekao: "Rekao je Allahov Poslanik: 'Vidio sam (u snu) da mi je donesena casa mlijeka, 
pa sam se napio iz nje, a ostatak sam dao Omeru ibn el-Hattabu.' Upitali su: 'Kako to 
tumacis, o Boziji Poslanice?' Odgovorio je: 'Mlijeko je znanje.'" 

Omerovom znanju Abdullah ibn Mesud rekao je: "Kada bi se Omerovo znanje 
stavilo na jedan tas vage, a znanje svih ljudi na drugi tas, prevagnuo bi Omerov tas." 
Kubejs ibn Dzabir je rekao: "Tako mi Allaha, nisam nikog vidio da je milostiviji prema 
svojim bliznjima, niti bolji prema njima od Ebu-Bekra. Niti sam ikoga vidio da je uceniji 
u Allahovoj Knjizi, niti da vise razumije Allahovu vjeru, niti da dosljednije radi prema 
Allahovim propisima, niti da ljudi vise osjecaju strahopostovanje prema njemu kao 
prema Omeru ibn el-Hattabu." 

VODA PRAVOVJERNIH -EMIRUL-U'MININ 

Omer ibn el-Hattab, r.a, je za vrijeme hilafeta Ebu-Bekra bio njegov najbolji prijatelj i 
savjetnik. Kadaje Ebu-Bekrosjetio da mu se priblizava edzel, poceo je razmatrati stanje 
muslimana i razmisljati ko da ga naslijedi. Trazio je savjete od mnogih ashaba. On im je 
predlagao Omera, a neki su se protivili tome i govorili : "Kadaje s tobom tako ostar, sta ce tek 
biti kada preuzme hilafet?" 

Ebu-Bekr imao je drugacije misljenje o Omeru, smatrao je dace se promijeniti kada 
postane halifa. Zato im je jednostavno odgovorio: "On je takav zato sto me smatra svojim 
prijateljem. Ako bi njemu dosla vlast u ruke, ostavio bi mnoge stvari. Ja sam ga promatrao 



36 Ashabi Allahovog Poslanika 

i uocio da kada se naljutim na nekog covjeka, on me savjetuje da budem zadovoljan njime, 
a kada sam blag prema nekom, navodi me da budem ostriji prema njemu." Ebu-Bekr odlucio 
je da zakljuci stvar i da svojim nasljednikom proglasi Omera ibn el-Hattaba, r.a. Pozvao je 
muslimane na sastanak u dzamiju. Gledao ih je kroz prozor sobe Majke pravovjemih Aise, 
r.a. Kada su se skupili, obratio im se rijecima: 

"Jeste li zadovoljni s onim kojeg vam oporucujem iza sebe? Tako mi Allaha, nisam se 
puno dvoumio. Nasljednikom nisam ucinio svog bliznjeg, vec Omera ibn el-Hattaba, r.a., pa 
ga prihvatite i pokorite mu se. 

Ljudi su odgovorili: 

"Culi smo i pokoravamo se!" 

Ebu-Bekr dize ruke prema nebesima i rece: 

"Allahu moj, ovim sam zelio dobro ljudima. Bojao sam se smutnje, pa sam ostavio onoga 
koga Ti najbolje znas. Predlozio sam im, potom postavio najboljeg najjaceg i onog ko im 
najvisezeli dobro." 

Nakon toga, pozvao je Omera ibn el-Hattaba, r.a., i porucio mu da bude milostiv i njezan 
prema ljudima i da nastavi daljnja osvajanja u Iraku i u Samu. 

Umro je poslije zalaska sunca i ukopan iste noci, nekaje Uzviseni zadovoljan s njim. 

Omer, r.a., vratio se kuci, razmisljajuci o obavezi koja mu je povjerena; kako ce ga ljudi 
prihvatiti prilikom davanja prisege i sta da im kaze. Razmisljao je dok ga nije savladao san. 
Ujutro, sljedeceg dana, dosao je u dzamiju i nasao je puno ljudi koji su dosli da mu daju 
prisegu. Dusamuseumirila, pa se obratio ljudima prije podnevskoga namaza. Dzamijaje 
bila prepuna,aOmerjegovorio: 

"0 ljudi... ja sam samo jedan od vas, i da nisam prezirao da odbijem naredbu nasljednika 
Allahova Poslanika, a.s., ne bih se prihvatio ovoga." 

Te rijeci ostavile su lijep dojam kod ljudi. Hvalili su ga i podrzavali. Omer je bacio pogled 
prema nebesima, a potom uputio dovu svome Gospodaru: 

"Allahu moj, ja sam grub, pa me ucini blagim. Allahu moj, ja sam slab, pa me ojacaj. Allahu 
moj, ja sam skit, pa me ucini darezljivim." 

Oci su mu zarosile suzama, a i ostali zasuzise iz samilosti i ljubavi koju osjetise prema 
Omeru,aonjenastavio: 

"Allah vas je, uistinu, iskusao sa mnom, a meneje iskusao s vama i ostavio me medu 
vama poslije moga prijatelja (Muhammeda, a.s.). Tako mi Allaha, svako vase pitanje koje mi 
dode, ja cu licno preuzeti. Necu ga drugom povjeravati i necu zaliti ulozenog truda. Bit cu 
odlucan i povjerljiv. A ko bude los, sigurno cu ga kazniti." 

To je bilo prvo obracanje halite Omera ibn el-Hattaba, r.a., muslimanima, u njemu je 
objasnio nacin svoga drzanja kao vladara. Omer je prvi nazvan "Vodom pravovjemih", o 
cemu postoje dva predanja. 



Ashabi Allahovog Poslanika 37 

Prenosi ibn-Asakir u svom djelu "Tarihu Dimesk" predanje u kome se kaze da je prvi 
nazvan ovim nadimkom El-Mugire ibn Su'be. A u drugom predanju koje takoder prenosi Ibn- 
Asakir stoji: "Omer je napisao svom namjesniku u Iraku da mu posalje dva snazna i ugledna 
covjeka da ih pita o polozaju Ijudi u Iraku, pa mu je poslao Adijja ibn Hatima i Lebida ibn 
Rebi'u. Nakon sto su stigli u Medinu, svezali su svoje jahalice u dvoristu dzamije, zatim usli 
u nju. Docekao ih je Amr ibn el-'As, pa su mu rekli: "Trazi dozvolu od Vode pravovjemih da 
udemo kod njega." Amr rece: 

"Usao sam kod Omera i zovnuo ga: 'Vodo pravovjemih!', a on se okrenu i rece: 'Hi ces 
opovrgnuti ono sto si rekao, Hi cu te kazniti.' A ja rekoh: 

'Vodo pravovjemih, namjesnik Iraka poslao je Adijja ibn Hatima i Lebida ibn Rebi'u, pasu 
mi rekli: 'Trazi od Vode pravovjemih dozvolu da udemo', a ja im rekoh: 'Tako mi Allaha, istinu 
ste rekli, on je voda, a mi smo pravovjemi.' 

Taj je nadi mak nosio Omer od toga dana. 

Kada je Voda pravovjemih preuzeo vlast, prvoga dana njegova hilafeta u Medinu je 
dosao El-Musenna ibn Haris es-Sejbani, vojskovoda muslimanske vojske u Iraku, trazeci 
pomoc i opremu za svoje pohode u osvajanje Iraka i Perzije protiv Perzijanaca. Trecega je 
dana Voda pravovjemih pozvao ljude da se okupe. Osjetio je kolebanje u muslimanskim 
redovima pri pozivu u dzihad. Obavijesten je da Ijudi strepe od njegove zestine i pored toga 
sto je njegovo obracanje jasno i otvoreno. Nakon sto se sakupise Ijudi u dzamiji, a El- 
Musenna je bio medu njima, Voda pravovjemih pope se na minber. Muslimani su s punom 
paznjom gledali u njega. Ocekivali su grub i ostar nastup prema njima. Voda pravovjemih je 
stao na stepenicu nize od mjesta na kojem je stajao Ebu-Bekr i rekao: 

"Obavijesten sam da se Ijudi boje moje ostrine i grubosti. "Znamo te kao grubog prema 
nama jos dok je Allahov Poslanik, a.s., bio medu nama, zatim se ta ostrina pojacala dok je 
Ebu-Bekr bio nas pretpostavljeni, pa sta da ocekujemo sad kad je hilafet u tvojoj ruci?!' 

'Koje to rekao istinu je rekao' uzvrati Omer. 'Bio sam s Poslanikom, a.s., i bio sam mu 
kao rob i sluga, a on je bio najblizi i najmilostiviji, kako to Allah, dz.s., kaze o njemu: 'Prema 
vjernicimajeblagimilostiv. ' 4 Bio sam uz njega isukana sablja sve dok me ne bi smirio Hi mi 
dozvolio da sjecem. I takav sam ostao s Poslanikom, a.s., sve dok ga Allah nije uzeo Sebi. 
Bio je zadovoljan sa mnom, i hvala Allahu, ja sam s njim jos zadovoljniji. Zatim je vodstvo 
muslimana preuzeo Ebu-Bekr. Niko ne moze negirati njegovu stalozenost, plemenitost i 
blagost. Bio sam njegov sluga i pomocnik. Pomijesao sam svoju zestinu s njegovom 
blagoscu, pa sam bio isukana sablja sve dok me ne bi umirio Hi me ostavio da sjecem. I 
takav sam bio s njim sve dok ga Allah nije uzeo Sebi. Bio je zadovoljan sa mnom, i neka je 
hvala Allahu, ja sam s njim jos zadovoljniji. Zatim sam preuzeo hilafet, a znajte, Ijudi, da je ta 
ostrina oslabila, ali je ostala nad nasilnicima. A prema dobrim, poboznim i vrijednim bit cu 
blazi nego sto su oni jedni prema drugima. Necu dozvoliti da se nekom nasilje ucini Hi da mu 
se uskrati pravo i da nasilnika ne pokorim, da bi se on pokorio istini. Ja se pokoravam istini 



38 Ashabi Allahovog Poslanika 

prije svoje ostrine i stitim pravo postenog, bogobojaznog i siromasnog. Ljudi, vi imate kod 
mene prava koja cu spomenuti, pa ih trazite od mene. Na meni je da ne uzimam nikakve 
dazbine od vas i nista od onog sto vam je Allah dao u borbi, osim stoje On odredio. Na meni 
je da prema vama sudim na osnovu onoga sto dode do mene (sto cujem) i da to ne uzimam 
osim s dokazima. Na meni je duznost da vam povecam primanja i nafaku, insallah, i da 
sacuvam vasa prava; na meni je da vas ne dovodim u propast, i da vas ne odvajam dugo s 
dzihadom od vasih porodica. A kada ste u dzihadu, ja sam otac vasih porodica. Bojte se 
Allaha, o Allahovi robovi. Pomozite sami sebi tako sto cete biti pokorni. Pomozite meni tako 
sto cete mi ukazivati na dobro, a sprecavati zlo i savjetovati me sve dok mi Allah povjerava 
ovu obavezu. Rekoh vam ovo trazeci oprosta od Allaha za sebe i vas." 

Sisaoje s minbera i klanjao namaz kao imam. Nakon toga pozvao je dobrovoljce za Irak, 
a Arapi su inace prezirali da se bore protiv Perzijanaca zbog njihove surovosti i opakoga 
vladanja. 

Ljudi su bili zadovoljni i smireni poslije govora Vode pravovjemih. El-Musenna je 
primijetio staru ranu na njihovim licima, te ih ustade podsticati na pohod u Irak: 

"0 ljudi... ne preuvelicavajte stvar! Mi smo uzeli perzijska sela i stacionirali se na 
najboljim polozajima, razrijedili smo ih na Sevadu, nanijevsi im teske gubitke. Prije 
nisu bili napadani, i ako Bog da, isto ih ceka i poslije Sevada. 

El-Musennin govor ostavio je lijep dojam kod ljudi. 

Voda pravovjemih ustade i rece: 

"Hidzaz vam nije stalno boraviste. Tako njegovi stanovnici i opstaju. Gdje su prvi 
mudzahidi u odnosu na Allahovo obecanje! Idite po zemlji koju vam je Allah obecao 
u Knjizi i koju ce vam dati u nasljedstvo. On uistinu veli : 'Dabije (vjeru Islam) uzdlgao Iznad 
svih vjera. " 5 Allah uzdize svoju vjeru i pomaze one koji Njega pomazu, On daje u nasljedstvo 
bogatstvo onome kome hoce. Pa gdje su Allahovi dobri robovi? 

Uzbuden nakon ovoga govora, nasred dzamije ustade covjek i izrazi spremnost 
da krene za Irak. To je bio Ebu-Ubejde Amr ibn Mes'ud es-Sekafi. Poslije njega isto 
ucini i Selit ibn Kajs, a zatim redom ostali muslimani, dok se ne prijavi hiljadu 
dobrovoljaca. 

Kada je Voda pravovjemih vidio skupinu prijavljenih za dzihad u Iraku, jako se 
obradova. Za vojskovodu je postavio Ebu-Ubejdu ibn Mes'uda, jer je on bio prvi koji 
se prijavio. 



Ashabi Allahovog Poslanika 39 



DALJA OSVAJANJA IRAKA 
I PRIBLIZAVANJE PERZIJI 

Voda pravovjernih zahtijevao je od El-Musenne ibn Harisa da se brzo vrati u El-Hiru, 
kako bi bio pripravan za docek Ebu-Ubejdea i njegove vojske koja se opremala. El-Musenna 
je krenuo brzo. Kada se vojska opremila za pokret, Voda pravovjernih je dosao da ih 
isprati i da Ebu-Ubejdi oporuci: "Posavjetuj se sa Poslanikovim ashabima i uzimaj njihova 
misljenja. Nemoj brzo donositi odluke, sve dok ne budes uvjeren sta je najispravnije. 
Tako mi Allaha, da nije Selitove brzopletosti pri donosenju odluka, postavio bih ga za 
vojskovodu. Ali rat trazi cvrstoga i opreznoga covjeka, koji zna trenutak kada ce napasti, 
akadacesepovuci." 

Ebu-Ubejde je sa vojskom od deset hiljada mudzahida krenuo ka El-Hiri. Perzijanci su 
pripremali veliku vojsku da napadnu El-Hiru. Kao vojskovoda je bio kralj Dzaban. 

Prva bitka koju je Ebu-Ubejde poveo protiv Perzijanaca odigrala se u Nemariku. Sukobile 
su se dvije vojske. Ebu-Ubejde je kao vodu konjice postavio El-Musennu ibn Harisa, na celo 
desnog krila Valika ibn Dzedaru, a na celo lijevoga krila El-Mejseru Amr ibn el-Hejsema ibn 
Salta es-Sulemija. To je bila strahovita borba u kojoj su muslimani na kraju izvojevali veliku 
pobjedu, a Perzijanci su se povukli prema sjeveru. Ebu-Ubejde nije htio da ih tektako pusti, 
vec naredi El-Musenni da sakupi i ustroji svoju vojsku, te krene za Perzijanci ma. 

El-Musenna se pridruzio Ebu-Ubejdi, a Perzijance su sreli u pustinjskom mjestu zvanom 
Es-Sekatije. Izbila je zestoka borba izmedu dvije vojske. Perzijanci ponovo dozivjese poraz, 
te pobjegose u pravcu grada Keskera. Muslimani su ih ponovo stigli, porazili, te bez borbe 
zauzeli Kesker, a nakon toga i grad Baksijas. 

Ebu-Ubejde se potom vrati u El-Hiru da bi odmorio muslimane i da bi nanovo ustrojio 
vojsku, jer je saznao da Perzijanci sakupljaju veliku vojsku po gradovima i pripremaju se za 
napadna El-Hiru. 

Kraljev zamjenik i vojskovoda Rustem uspio je sakupiti ogromnu vojsku, a za njenog 
vojskovodu je postavio Behmena ibn Dzazevejha, jednog vrlo lukavog covjeka. Njegova je 
vojska krenula iz razlicitih gradova prema El-Hiri. Ebu-Ubejde saznao je za pokrete vojske, 
te je napustio El-Hiru i uputio se prema sjeveru kako bi presreo perzijsku vojsku. Dvije 
vojske su se srele blizu grada Babila. Perzijanci su se stacionirali na istocnoj obali rijeke 
Eufrata, dok su muslimani bili nasuprot njima. Razdvajala ih je samo rijeka. Behmen ibn 
Dzezevejh poznavao je prirodu Arapa i njihov ponos i entuzijazam. Zato je zelio izazvati 
Ebu-Ubejdu. Poslao mu je pismo u kojem je stajalo: "III da predete rijeku da biste dosli do 



40 Ashabi Allahovog Poslanika 

nas, a mi vas necemo napadati, ili da nas ne napadate, da mi predemo rijeku do vas." 

Muslimani su zahtijevali da Perzijanci predu rijeku, ali Ebu-Ubejde, u zanosu i osjecaju 
samouvjerenja nakon ostvarenih velikih pobjeda, zaboravi savjet Vode pravovjernih da 
bude oprezan na spletke i ratne varke i jos se suprotstavi misljenju muslimana. Zajedno sa 
vojskom presao je na istocnu obalu rijeke gdje im Perzijanci nanijese tezak poraz i Ebu- 
Ubejde tu pade kaosehid. El-Musennaje na kraju uspio spasiti veci dio vojske i povuci sa 
s bojnog polja. Ta bitka je ostala poznata pod imenom "Ma'reketul-Dzisr" 6 

Vijesti o gorkom porazu u Medinu dodose sa Abdullahom ibn Zejdom el-Karzijem. Uz 
njega su porazeni ensarije i muhadziri jos bili pod dojmom straha i tuge. Voda pravovjernih 
zasuzi za Ebu-Ubejdeom i palim sehidima. Zatim je primijetio strah koji je obuzeo stanovnike 
Medine, pa im se obrati hrabreci ih: "Allahovi robovi, ne gubite nadu. Boze, svaki musliman 
je siguran od mene. Jasam na rapolaganju svakom muslimanu. Ko se sukobi sa neprijateljem 
pase prepadne, jacu mu pomoci. Allah sesmilovao Ebu-Ubejdi daje, kad je presao rijeku 
- zauzeo dobre polozaje, ili da se povratio, da se nije bacio u smrt, mi smo bili njegovi 
zastitnici." 

Poslije Bitke kod mosta, Perzijanci su bili uvjereni daje moc muslimana razbijena. 
Mislili su da im je snaga oslabila i da ce se muslimani brzo povuci iz Iraka. El-Musenna 
je ipak ostao u El-Hiri, ponovo sakupljajuci vojsku, hrabreci ih i dizuci im moral i 
odlucnost za borbu. Zatim je poslao pismo Vodi pravovjernih, trazeci da mu posalje 
dobrovoljce. Ovdje je neophodno ukazati na odnos koji je vladao izmedu vode 
pravovjernih Omera ibn el-Hattaba. r.a., i muslimana. Pokorili su mu se i visoko su 
cijenili njegove postupke, nakon sto su vidjeli njegovo dobrocinstvo, osjecajnost i 
pomoc koju im pruza, te njegovu iskrenost prema vjeri Uzvisenog Allaha. Zato, cim 
je pozvao dobrovoljce na dzihad u Irak, pocese pristizati arapska plemena sa svih 
strana, odazivajuci mu se pokorni, kao da Bitka kod mosta nije uticala na njih. Naprotiv, 
bitka nije oslabila njihovu odlucnost, nego je povecala ustrajnost i odlucnost za dzihad 
na Allahovom putu. 

Emirul-mu'minin poceo je objedinjavati pleme Budzejleh iz kojeg je bilo oko hiljadu 
dobrovoljaca pod vodstvom Dzerira ibn Abdullaha el-Bedzelija. Takoder su se sakupili 
mudzahidi iz plemena Kinane, El-Ezda, Taj'e i Has'ama. Voda pravovjernih slao je 
mudzahide, odred za odredom, El-Musenni dok se broj nije popeo na osam hiljada 
mudzahida. Perzijanci su u isto vrijeme pripremali jaku vojsku pod vodstvom Mehrana, 
koji je nakon mobilizacije vojske krenuo prema El-Hiri. El-Musenna izasao je iz El-Hire 
da bi ga presreo. Sreo se s njim na mjestu koje se zove El-Buvejb, a ponovo je rijeka 
razdvajala dvije strane. Naredba Vode pravovjernih bila je da muslimani ne prelaze 
rijeku da bi izasli na mejdan s Perzijancima. Mehran je El-Musenni poslao poruku: "Ili 
da dodete kod nas, ili da mi predemo rijeku do vas." "Predite vi", odgovorio je El-Musenna, 
noseci iskustvo iz Bitke kod mosta. 



Ashabi Allahovog Poslanika 41 

Kada su Perzijanci presli rijeku, muslimani ih opkolise u jednom tjesnacu. Tu ih sasjekose 
i ostvarise veliku pobjedu. To je bio prvi revans za sehide pale kod mosta. Vjernici su bili 
istinski radosni. Borbeu Iraku su potom utihnule, atoje bilasamo pripremaza najzescu 
bitku u historiji islama, zatzv. "Bitku na Kadisijji". 



POVRATAK NA SAMSKI FRONT 

Jos za doba Ebu-Bekra, po njegovoj naredbi, Halid ibn Velid napustio je iracki 
front i prebacio se na samski, gdje je bio potreban. Halid je na celu mudzahida u 
Samu ostvario velike pobjede. Postao je tako poznat da je njegovo ime spominjalo i 
veliko i malo. U to vrijeme pripremala se velika bitka u Samu, tzv. "Bitka na Jermuku." 

Omera ibn el-Hattaba, r.a., zadesila je Allahova odredba da bude halifa u vrijeme 
kad su se odvijale pripreme za tu veliku bitku. Prvi potez koji je nacinio Omer, r.a., 
bila je smjena Halida ibn el-Velida sa polozaja glavnokomandujucega islamske vojske. 
Na njegovo mjesto imenovao je Ebu-Ubejdea ibn el-Dzerraha. Napisao je pismo i 
poslao ga po svom slugi Jerfe'u. Ali, Ebu-Ubejde oklijevao je da preda pismo s 
naredbom o Halidovoj smjeni. U to je vrijeme on vrsio pripreme za Bitku na Jermuku. 
Voda pravovjernih saznao je za Ebu-Ubejdovo oklijevanje da stane na celo vojske, 
zato je ponovo napisao pismo u kojem je stajalo: 

UimeAllaha, Milostivog. Samilosnog 

Es-selamu alejkum! Zahvaljujem Allahu, I nema drugog bozanstva osim Njega, 
nekaje salavatna Njegova Poslanika. Naredio sam tida vodis muslimane inemojse 
stidjeti, jer Allah se ne stidi istine. Oporucujem ti bogobojaznost. On te je izveo iz 
nevjerstvauiman, izzabludenasvjetlo. Postavljamteza voduHalidove vojske. Preuzmi 
njegovu vojsku, a njega smjeni s polozaja ine vodi muslimane upropast, nadajuciseplijenu. 
Salji izvidnice ispred velike skupine. Ne obazirise na dunjaluk i nemoj da tiza srce on 
priraste. Cuvajse da nepropadneskao oniphje tebe. Vidio sam njihov kraj I obavijesten 
sam o njihovim tajnama. Uistinu, izmedu tebe iahireta samojejedan korak Kao da ti 
predvidamputizkuce kojaje izgubila svojsjajiljepotu. . . a onajcijaje opskrba bogobojaznost 
jeste najcvrsci." 

Halid nije ostao utucen kada je cuo naredbu Vode pravovjernih, vec je pokorno 
izvrsio naredenje. Pamti se da je tada rekao: "Ja se ne borim radi Omera... vec 
radi Gospodara Omerovog." Zatim je dodao: "Hvala Allahu, Koji je odredio smrt Ebu- 
Bekru, a bio mi je drazi od Omera. Hvala Allahu, Koji je dao vlast Omeru, kojeg manje 
volim od Ebu-Bekra. Hvala Allahu, Koji me je obavezao da volim Omera." 

Ebu-Ubejde omogucio je Halidu ibn el-Velidu da vodi borbu onako kako je sam isplanirao. 
U toj bici, Allahovim fadiletom, ostvarena je velika pobjeda. S njom je i definitivno eliminiran 



42 Ashabi Allahovog Poslanika 

bizantijski uticaj u zamljama Sama. 

Ovdje je neophodno ukazati na Omerov odnos prema Halidu. Voda pravovjernih je 
mnogo cijenio Halida i imao je povjerenja u njega kao velikog ratnog strucnjaka, ali je u isto 
vrijemeimao i mnogo zamjerki prema njemu kojeje pokazaojosza vrijeme Poslanika, as., 
i za vrijeme vladavine Ebu-Bekra, r.a. Naime, nakon osvajanja Meke Allahovje Poslanik 
Halida ibn el-Velida poslao prema Benu-Dzuzejmi da ih pozove u islam, bez namjere borbe 
protiv njih. Kad se sreo s njima, izgovorili su rijeci koje su Halidu bile nejasne. Rekli su: 
"Sebe'na, sebe'na" umjesto da kazu: "Eslemna, eslemna." Zato ih je Halid poceo ubijati. 
Kada je Allahov Poslanik, a.s., obavijesten o onom sto se desilo, rekao je: "Boze moj, ja se 
ogradujem od onoga sto je ucinio Halid ibn el-Velid." A kada je Omer saznao za ono sto je 
Halid uradio, zestoko se naljutio i rekao: "Zaista je brz na sablji." Od tada se zalagao da 
Halid ne dobije visoku funkciju. 

Za hilafeta Ebu-Bekra es-Siddika, r.a., u toku ratova protiv otpadnika, Halid ibn el-Velid 
poslan jeotpadniku Maliku ibn Nuvejretu el-Jerbuijju. Halid se borio protiv njega dokga nije 
zarobio. Zatim je naredio dase ubije. Poslijetogaozenio se njegovom bivsom zenom koja je 
bila izuzetno iijepa. Halifu Ebu-Bekra naljutio je Halidov postupak, a Omerova srdzba bila je 
jos veca. Poceo je navoditi halifu da smijeni Halida i da mu vise nikakvu funkciju ne povjerava. 
Ali Ebu-Bekrse nije povinovao Omerovim nagovaranjima. 

Zbog mnogih pobjeda kojeje Halid ibn el-Velid ostvario, Ijudi su bili odusevljeni njime. 
Iskazivali su ogromne simpatije prema njegovoj licnosti. Voda pravovjernih pobojao se da 
ljubav prema Halidu u srcima muslimana ne prede na stupanj obozavanja njegove licnosti 
pa je odlucio da tu zar smanji. Ali i pored svega toga nalazimo da je Halid dio svog imetka 
nakon svoje smrti oporucio vodi pravovjernih Omeru ibn el-Hattabu. To istinski pokazuje 
velicinu iskrenosti prema onome u sta su vjerovali Omer i Halid. Tu vrhovni muslimanski 
interesi nadvladavaju licne ukuse i individualne zelje. 

Omer ibn el-Hattab prvi je halifa koji je izasao iz Medine u drzave Sama da posjeti muslimane 
u njima. Zatim je usao u grad Kuds 7 i potpisao primirje sa patrijarsima na svoj zahtjev. 

EL-KADISIJJA I PERZIJANCI 

Nakon velike pobjede u Bici na Jermuku i nakon pokreta Ebu-Ubejdea i Halida 
prema Himsu u cilju ciscenja od Bizantijaca, Voda pravovjernih uvidio je da ce sljedeca 
velika bitka biti u Iraku. Zato je pisao Ebu-Ubejdeu da vrati vojsku koja je dosla iz Iraka i da 
u njoj bude Hasim ibn Utbe, El-Ka'ka' ibn Amr i ostali muslimani, te da se prikljuce Sa'du ibn 
Vekkasu, koji se vec pripremao za veliku bitku. 



Ashabi Allahovog Poslanika 43 

Voda pravovjernih saznao ]e za veliko spremanje koje vrsi perzijski kralj Jezdedzird 
kako bi mobilizirao sve Perzijance, u cilju protjerivanja muslimana iz Iraka i vracanja svih 
teritorija koje su oni zauzeli. Zato je Omer, r.a., svim arapskim plemenima i namjesnicima 
pokrajina napisao pismo u kojemu je stajalo: "Ne ostavljajte ni jednog ko ima oruzje, konja, 
iskustva ili ratne sposobnosti, a da ga ne odaberete i uputite meni... Sto brze...bez odlaganja!" 

Izaslanstva dobrovoljaca, jedna za drugim, pocela su stizati u Medinu, a Voda pravovjernih 
upucivao ih je Sa'du ibn Ebi-Vekkasu u I rak. Kada je Omer medu nji ma vidio sve plemice i 
poglavare koji su se odazvali dzihadu, rekao je: " Tako mi Allaha, pobijedit cu strane 
kraljeve sa arapskim kraljevima." Sa'd je prvo poceo pregovarati sa Jezdedzirdom na 
temelju naredbe Vode pravovjernih ne bi li primio islam, ili ne bi li muslimani osvojili zemlje 
Iraka bez rata u zamjenu za dzizju. Medutim, perzijski je kralj zelio borbu. Borba je izbila na 
Kadisijji i trajala je cetiri dana. 

I hvala Allahu, Perzijanci su dozivjeli velik poraz i povukli se prema El-Medainu, koji se 
nalazio u gornjem dijelu Es-Sevada. Muslimani su ih slijedili dok su se oni povlacili prema 
sjeveru, cisteci krajeve od perzijskih tragova, dok bez borbe i El-Medain nije potpao pod 
njihovu vlast. Jezdedzird je odatle pobjegao u Halvan, na sjever Perzije. Voda pravovjernih je 
nakon ovih pobjeda odlucio da mnogo ne prosiruje osvajanja iz paznje i brige prema muslimanima. 
Perzijanci su se sakupljali i krsili ugovore i obaveze prema muslimanima, nastojeci da ih 
prevare. 

El-Ahnef ibn Kajs je Vodi pravovjernih predlozio da nastavi s osvajanjem perzijskih 
zemalja da bi okoncao sa perzijskom vlascu, narocito jer su mnogi stranci primili islam iz 
iskrenog uvjerenja. Emirul mu'minin je nastavio pozivati Arape u borbu. Bio je u stalnoj vezi 
savojskovodama. Nesto poslije je okoncano s osvajanjem svih oblasti El-Ehvaza. Paojei 
grad-drzava Tuster. Zarobljen je njen kralj Hurmuzan i doveden u Medinu gdje mu je sudio 
Emirul-mu'minin. Hurmuzan je tu primio islam. Na drugoj strani, Jezdedzird je neprestano 
poticao Perzijance i sakupljao ih dok se nije sabrala ogromna skupina u gradu Nehavendu, 
u najvecoj pripravnosti dadocekaju muslimane. 

Emirul-mu'minin je nasuprot njima uspio mobilizirati veliku vojsku pod vodstvom En-Nu'mana 
ibn Mukarrina el-Muzenija. A napisao je i namjesnicima Kufe i Basreda En-Nu'manu posalju 
vojsku. I u Nehavendu je okoncano sa Perzijancima. Vecina njihovih voda nacelu sa Fejrezanom 
pobijeni su. Perzijanci su se konacno uvjerili dase ne mogu suprotstaviti muslimanima. Zato 
su poceli predavati svoje gradove i otvarati tvrdave pred muslimanima bez borbe. Veliki je 
dio Perzijanaca primio islam. Pali su i gradovi Asbahan i Horasan, posljednja uporista 
Jezdedzirda, koji je odatle pobjegao u turske zemlje pod zastitu njihova kralja Hakana. 



44 Ashabi Allahovog Poslanika 



OSVAJANJE EGIPTA 

Cijelo samsko podrucje ocisceno je od bizantijskog uticaja. Ebu-Ubejde ibn el-Dzerrah i 
Halid ibn el-Velid uspjeli su ugusiti svaku pobunu i uspostaviti red, pokorivsi sve zemlje pod 
muslimansku vlast. Nakon osvajanja Kudsa Amr ibn el-As poceo je razmisljati o osvajanju 
Egipta. Izlozio je svoju ideju Emirul-mu'mininu i zatrazio da njemu povjeri duznost. Ali se 
Omer, r.a., dvoumio, bojeci se da se muslimani ne razidu. Amr ibn el-'As nije prestajao sa 
uvjeravanjem Omera o dobrim stranama Egipta. Moliogaje, posebno apelirajuci na 
nekolikotacaka: 

- "Da se bizantijski vojskovoda Atrapon uspio povuci iz Palestine, presavsi sa 
svojim snagama preko Gazze i da je otisao ka dolini Nila. I bolje bi bilo slijediti ga dok 
je porazen, nego ga ostaviti da obnovi svoje snage i da kao takav predstavlja opasnost 
za muslimane; 

- Egipat je bio poznat po raznovrsnim dobrima, dobrom rodu poljoprivrednih usjeva, 
prostranosti zemlje, po rijekama i ogromnom bogastvu. Ako bi to bogastvo zadobili muslimani, 
bilo bi osnovnim izvorom za zivot, mobilizaciju vojske i podmirenje drzavnih potreba. 

- Mnogobrojne tvrdave u Egiptu i povlacenje Atrapona predstavljat ce u buducnosti 
opasnost za muslimane. Moguce je da se Atrapon oporavi i mobilizira veliku vojsku, 
te ponovo uspostavi vezu sa Heraklom, bizantijskim kraljem, koji je bio pobjegao na 
sjever. Mogli bi se dogovoriti da povedu zajednicki rat protiv muslimana, cime bi obnovili 
svoju drzavu i ucvrstili svoju pagansku vjeru natom podrucju. 

- Egipatski narod bio je potlacen. Izrabljivan je u zemljoradnji, a i pored toga ne posjeduje 
ni osnovne zivotne potrebe, jer su veliki svestenici i patrijarsi uzimali vecinu proizvoda. Zato 
ce taj narod u muslimanima naci spasitelje i za ocekivati je da prime islam. 

- Sirenje islama u Egiptu povecat ce snagu muslimanima i pomoci im u njegovom daljem 
sirenju." 

Voda pravovjernih poceo se uvjeravati u tacnost Amr ibn el-'Asova govora. Znao 
je njegovu veliku borbenu snagu, veliku pronicljivost u datom trenutku i duh vojskovode 
koji ga je nosio. Zato mu je naredio da ode u Egipat na celu vojske osrednjega broja. Napisao 
mu je: "Pozovi ljude u borbu u Egipat, pa koji ti se brzo odazovu kreni s njima." 

Amr ibn el-'As sa vojskom od cetiri hiljade mudzahidakrenuoje premaArisu. Namjemo 
je isao polaganim tempom, nadajuci se da ce mu stici pomoc od Emirul-mu'minina. Amr je 
usao u Aris, a u njemu nije nasao bizantijske vojske, sto mu je povecalo samouvjerenje, te 



Ashabi Allahovog Poslanika 45 

odluci da ih goni do unutrasnjosti Egipta. Omeru, r.a., javio je daje usao u egipatsko podrucje, 
trazeci od njega pomoc i opremu. Sa relativno malim brojem od cetiri hiljade mudzahida Amr je 
uspio osvojiti El-Fermu, zatim Belbis, a zatim otvoriti put ka unutrasnjosti Egipta. 

Atrapon je uvidio snagu muslimana, te je okupio svoje snage u Babilonovoj tvrdavi. Amr 
je stigao do tvrdave prije nego mu je dosla pomoc. Shvatio je tezinu situacije u kojoj su se 
nasli, jer njegove snage nisu bile mocne osvojiti i provaliti tvrdavu. Dok je Amr razmisljao sta 
da radi, dosla mu je pomoc koju je poslao Emirul-mu'minin, koji je inace pratio njegovo 
kretanje i usmjeravao ga svojim instrukcijama. Potom je tvrdava pala u muslimanske ruke, 
a Amr je nastavio i opkolio grad Ajnus-sems. Tu je veliku ulogu odigralo neopisivo herojstvo 
Ez-Zubejra ibn el-Avvamaidrugih mudzahida. Nakon toga osvojena je Aleksandrija i svi 
preostali dijelovi Egipta. Zatim je potpisano primirje sa egipatskim kraljem Mukavkisom, koje 
Taberi navodi u sljedecoj formi: 

"U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! 

Garancija stanovnicima Egipta odAmra ibn el-'Asa za sigurnost njihovih zivota, 
vjere, imetka, crkava, krstova, na kopnu i na moru. Nece in uznemiravati u navedenom niti 
ce im se sta oduzimati i nece niskim dijeliti svoje stanove u Neubi. Duznoststanovnika 
Egipta jeste da dap dzizju akoprihvate ovo primirje, a davatceje, kadaprestanupoplave, 
u iznosu odpedesetmiliona. 

Onisu odgovorniza djela svojih kriminalaca. Ako neko odnjih neprihvati, oduzet 
ce mu seprava u skladu s tim. Nasa garancija ne obuhvata onoga koji odbije ugovor. 
Ako se umanjirod, smanjitce se idzizja u srazmjeri. Ko prihvati primirje od Bizantijaca 
iNeube, na njega ce se odnositisve ono sto se odnosina ostale. A ko odbije iodabere da 
ode bit ce siguransve dokne stignegdjezeliilidokne napustinasu drzavu. Dzizju ceplacati 
kolikoje odredeno u trirate, po trecinu. Ovo stoje uovom dokumentu Allahovje ugovor 7 
garancija, garancija Njegova Poslanika, garancija njegova nasljednika Emirul-mu'minina i 
garancija vjernika." 

Stanovnicima Nebe, koji su se obavezali pomoci odredenim brojem glava stoke, 
i konja daje se garancija da nece biti napadnuti. Ne zabranjuje im se trgovina, svejedno, 
uvozili ili izvozili robu. 

Ovome je bio svjedokZubejri njegova dvasina Abdullah iMuhammed. Dokumentje 
napisao Virdan. Amr ibn el-'As je nakon toga izabrao prostranu zemlju u predgradu 
Ajnus-semsa, postavio na njoj veliki sator i poceo planirati gradnju grada koji nazvase 
Fustat. Sagradio je dzamiju, a pored nje kucu za Emirul-mu'minina i napisao pismo u 
kome je stajalo: "Mi smo planirali kucu za tebe kod glavne dzamije." Emirul-mu'minin 
mu je odgovorio: "Kako da covjek iz Hidzaza ima kucu u Egiptu? Nacinite je trgom za 
muslimane." Amr ibn el-'As izvrsioje naredenje halite. Egipat je, hvala Allahu, ostao u rukama 
muslimana. 



46 Ashabi Allahovog Poslanika 



PRESELJENJE NA AHIRET 

Omer ibn el-Hattab bio je halifa deset godina i nekoliko mjeseci. U njegovo vrijeme 
ucvrscena je islamska drzava, prosirene njene granice i sredena administracija. Kada ga je 
starost ophrvala i kad je poceo osjecati slabost u tijelu, osjetio je da mu se priblizava edzel 
paje pozurivao susret sa svojim Gospodarem, uceci dovu: "Boze moj, ostario sam, oronule 
su mi kosti, snaga me izdaje, a povecao se broj potcinjenih, uzmi me Sebi dok nisam 
potpuno onemocao ili izgrden." Jedne noci usnio je san poslije koga je shvatio da mu je kraj 
blizu. Ujutro se obratio muslimanima, rijecima: "0 ljudi,... vidio sam uistinu san... koji tumacim 
da mi se smrt priblizava. Vidio sam crnog pijetla da me je dva puta kljucnuo...O ljudi... 
odredeni su vam farzovi i sunneti. Ostavljeni ste, a sve vam je objasnjeno. Osim brige da 
vas zavedu drugi, najvazniji su mi bili propisi o ostavstini rodbini. Ni o cemu nisam vise pitao 
Allahova Poslanika kao o kelali. 8 Nista mi nije teze palo u mom druzenju s Allahovim 
Poslanikom, a.s., kao kelala, kada me je bocnuo svojim prstom u stomak i rekao mi: 
'Dovoljan ti je ajet koji se nalazi na kraju sure En-Nisa': 

Vnitrazeodtebetumacenje. Reel: 'Allah ce vam kazati propis o kelali, akonekoumre, 
a ne bude imao djeteta, a ima sestru, njojpolovina njegove ostavstine, a I on ce naslijediti nju 
ako ona ne bude imala djeteta, a ako su dvije, njima dvama trecina njegove ostavstine. Ako 
suonibracaisestre, ondacemuskarcuphpastidiojednakkoliko dvama zenama. To vam 
Allah objasnjava da ne zalutate, a Allah zna sve. " 9 

Ako me Allah pozivi, objasnit cu 'kelalu' tako da ce biti jasna i onome ko uci i ko ne uci 
Kur'an. Boze moj, uzimam Tebe za svjedoka u vezi ensarijskih namjesnika. Ja sam ih samo 
poslao da poducavaju Ijude vjeri i sunnetu njihova Poslanika, a.s., da pravedni budu prema 
njima i da im udjeljuju, a da se meni obracaju u nejasnim stvarima." 

U ranu zoru, u srijedu, cetvrtoga zul-hidzeta dvadeset i trece godine po Hidzri izasao je 
Emirul-mu'mininudzamijudapredvodimuslimanenasabah-namazu.Prethodnojeodredio 
Ijude u dzamiji da izravnaju safove prije namaza. Ako bi neko bio vise naprijed ili nazad, 
ispravio bi ga, a potom bi izgovorio iftitahi tekbir 10 . Omer ibn el-Hattab dosao je u dzamiju, 
a svjetlo dana jos nije bilo ojacalo. Po obicaju, stao je ispred muslimanai izgovorio tekbir za 
pristup namazu. Utom, ispred njega usta covjek i udari ga nozem nekoliko puta u prsa i u 
stomak. Omer ibn el-Hattab osjetio je hladnocu oruzja, i okrenuvsi se prema muslimanima, 
isareteci progovori: "Uhvatite psa, ubi me!" 

Ubica je bio Ebu-Lu'lu Fejruz el-Farisi, rob El-Mugire ibn Su'bea, koji je bio zarobljen u 
Bici za Nehavend. Dosao je u ranim satima odlucan da ubije Vodu pravovjernih. Ispod 
ogrtacadrzaoje nozsadrskom nasredini i sadvaostrasjecivasastrana. Sakriose blizu 



Ashabi Allahovog Poslanika 47 

mjesta gdje je klanjao Emirul-mu'minin, i kada je poceo namaz, skocio je na njega i vise puta 
udario ga nozem. Potom je pokusao pobjeci, ali su se muslimani okupili oko njega odlucni da 
ga uhvate. On je poceo da razmahuje nozem desno i lijevo, ranivsi nekoliko muslimana, dok 
jedan nije skinuo svoj ogrtac i bacio ga na njega, oborivsi ga na zemlju. Ebu-Lu'lu shvatio je 
da mora umrijeti, pa se sam probo nozem od cega je i umro. Zato ga muslimani nisu uspjeli 
ispitati i saznati pravu istinu o zavjeri. Kada je Emirul-mu'minin saznao ime i podatke o svom 
ubici, rekao je: "Hvala Allahu, Koji nije ucinio da se moj ubica sa mnom raspravlja na 
Sudnjem danu radi sedzde kad je on nikada nije ucinio." 

Nekoliko dana nakon ranjavanja halifa je proveo u razmisljanju o problemima muslimana. 
Ostavio je hilafet jednom od sest ljudi koje je izabrao, a da medu njima bude sura u izboru: 
Osmanu ibn Affanu, Aliji ibn Ebu-Talibu, Zubejru ibn Avvamu, Talhi ibn Ubejdullahu, 
Abdurrahmanu ibn Avfu i Sa'du ibn Ebu-Vekkasu. Zahtijevao je da njegovsin Abdurrahman 
bude prisutan s njima, ali da on nema pravo da bude izabran. 

navedenoj sesterici Omer je rekao: "Ne vidim da iko ima vece pravo na izbor za halifu 
od ove grupe. Kada je preselio, Allahov Poslanik, a.s., bio je zadovoljan njima, pa koji god 
bude izabran, on ce biti halifa poslije mene." Nakon sto je osjetio da mu se priblizava smrt, 
pobojao se da njegova porodica nece pretjerivati kod dzenaze, pa je zato oporucio sinu 
Abdullahu: "Steal u mojim kefinima, jer ako imadnem kod Allaha dobra, zamijenit ce mi ih 
boljim, a ako ne, skinut ce mi ih. Nemojte pretjerivati oko mog mezara. Neka ne izlaze za 
mnom zene. Nemojte me hvaliti sa onim sto nemam, jer Allah najbolje zna o meni. Kada me 
ponesete, pozurite, jer ako mi bude kod Allaha dobro, odnijet cete me u ono sto je bolje za 
mene, a ako ne bude, prije cete se osloboditi zla koje nosite na vasim vratovima." 

Kada mu je dusa pocela izlaziti, rekao je svome sinu: 

"Stavi mi obrazna zemlju." 

Sinjeodgovorio: 

"Zar nije moje stegno i zemlja isto?" 

Omer, r.a., ponovo rece: 

"Stavi mi obrazna zemlju!" 

Pa kada mu je sin stavio obraz na zemlju, spustio je ruke niza se i poceo govoriti: 

"Tesko meni ako mi Allah ne oprosti. . .Tesko meni ako mi Allah ne oprosti". . . 1 1 

To je ponavljao dok mu dusa nije izasla. Nakon ranjavanja, Omer je zahtijevao od 
svog sina da zatrazi dozvolu od Majke vjernika Aise, radijallahu anha, da dozvoli da bude 
ukopan pored svoja dva prijatelja i miljenika, Allahova Poslanika, a.s., i Ebu-Bekra, r.a. : 
"Abdullahu, otidi kod Majke vjernika Aise i reci joj: 'Omerti salje selam, nemoj reci Emirul- 
-mu'minin jer ja danas nisam 'emir', i reci: "Hoces li dozvoliti da Omer bude ukopan pored 
svoja dva prijatelja?" Omerov sin je Majku vjernika zatekao kako sjedi i place. Nazvao joj je 
selam i rekao: "Omertrazi dozvolu da ga ukopaju pored Allahova Poslanika, a.s., i Ebu-Bekra." 



48 Ashabi Allahovog Poslanika 

"Tako mi Allaha, to sam zeljela za sebe, ali cu njemu dati prednost nad sobom." Abdullah 
se vratio i rekao da mu je Aisa, radijallahu anha, dozvolila, a Omer rece: "Nista mi nije bilo 
vaznije od tog mjesta, o Abdullahu, sine Omerov, kada umrem, odnesite me na mojoj 
postelji, zatim stani na vrata i reci: "Omer ibn el-Hattab trazi dozvolu. Pa ako mi se da 
dozvola, unesi me, a ako ne, ukopaj me u muslimansko mezarje." 

Plemeniti ashabi stajali su oko Omerovog tijela koje je lezalo na zemlji. Prisao mu je Alija 
ibn Ebi-Talib, r.a., a vec je Omer bio ogasuljen i zamotan u cefine, podigao odjecu sa 
njegova lica i rekao: "Allah ti se smilovao, o Ebu-Hafse. Niko mi nije drazi bio poslije Poslanika 
da sretnem Allaha sa njegovom knjigom od tebe." 

Osman ibn Affan i Alija, r.a., dvoumili su se koji ce mu od njih dvojice klanjati 
dzenazu. Abdurrahman ibn Avf je rekao: "Neka klanja Suhejb." Tako je oporuceno. 
Poslije namaza je Abdullah ibn Selam prisao njegovom tijelu i stavsi pored postelje, 
rece: "Ako ste me pretekli da mu klanjate, necete me preteci u pohvali njega... Divan 
li si brat po islamu, o Omere, naklonjen istini, odbojan prema lazi. Bio si zadovoljavan 
kada je trebalo i Ijutio si se kada je trebalo. Bio si kreposan i dobar. Nisi se hvalisao 
i nisi ogovarao." 

Ukopan je pored svoja dva prijatelja. Prenosi El-Mugire ibn Su'be i veli: "Nakon 
sto je Omer umro, za njim je zaplakala kcerka Ebi-Hasme i rekla: "Omere, ispravljao 
si nepravdu, pomagao si lijecenje teskih bolesnika. Unistio si smutnju, a ozivio sunnet. 
Otisao si ciste odjece i cist od grijeha." 



VRLINE OMERA, R.A. 

Pero nije u stanju iskazati sve vrline i dobrocinstva koja je ucinio Emirul-mu'minin 
Omer ibn el-Hattab, r.a. Omerje Medinu ucinio muslimanskom prijestolnicom, asuru 
je ucinio nacinom islamske vlasti. Dzamiju je ucinio mjestom gdje se raspravlja o 
opcim muslimanskim problemima. Dzamija je u Omerovo vrijeme bila mjesto odakle 
se upravljalo drzavom. 

Prvi je postavio sudije i zahtijevao od njih da se drze pravde u svojim presudama. 
A dovoljno mu je casti sto je on bio najpravedniji u presudama. I cesto kada se govori o 
pravdi, navodi se Omer kao primjer. Nazvan je Farukom jer je rastavljao istinu od lazi.Tesko 
da ima slican pri mjer drzanja do pravde medu ljudima kao slucaj koji se desio sa izaslanikom 
Kisre. Dosaoje u Medinu pitati o muslimanskom kralju, pasu gaobavijestili dakod njih nema 
kralja, nego da imaju halifu. Potom ih je pitao gdje on boravi, pa su ga uputili prema dzamiji. 
Potrazio ga je u dzamiji, ali ga nije nasao. Receno mu je da ode na jedno mjesto nedaleko od 
dzamije. Kada je perzijski izaslanik dosao na mjesto gdje su ga uputili, nasao je covjeka 



Ashabi Allahovog Poslanika 49 

kako spava u hladovini vocnjaka. Sam, sakriven od sunca, sa svojim stapom pod glavom, 
siguran i bezbrizan spavao je prvi covjek najvece drzave toga doba. Ta slika je nagnala 
Perzijancada kaze poznatu recenicu: "Pravdu si uspostavio, pa mirno zaspao!" 

Omer ibn el-Hattab, r.a., prvi je koji je postavio divane (urede), uveo postu, plate i 
protokole. Koliko je Emirul-mu'minin bio strog prema sebi i svojoj porodici, toliko je bio blag, 
saosjecajan i samilostan prema muslimanima. Kad bi saznao da je neko u oskudici, sakupio 
bi hrane i sam na svojim ledimaodnio muhtacu. 

Historija nece prestati spominjati ovoga covjeka. On je uveo (mjesecno) lunarno 
racunanje vremena za muslimane. Arapi prije, a i Arapi kao prvi muslimani, racunali 
su vrijeme prema perzijskom ili bizantijskom takvimu, sve dok Omer ibn el-Hattab 
nije nacinio muslimanski kalendar koji pocinje od godine u kojoj je Allahov Poslanik, 
a.s., ucinio Hidzru iz Meke u Medinu. 



OSMAN IBN AFFAN, R.A. 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 



Njegovo ime je Osman, sin je Affanov, a on sin Ebu el-Asov, a on sin Umejje, a on 
Abdus-Semsov, a on Abdul-Menafov, a on Kusajjov, a Kusajj je sin Kilabov, a on sin 
Murrinov, a on K'abov, a on Luejjov, a on Galibov, a on Fihrov, a on Malikov, a on Nadrov, 
a on Kinanov, a on Muzejminov, a on Mudrekov, a on lljasov, a on sin Mudar Nizarov, a on 
Meidov, a on Adnanov. Imaoje nadimke Ebu-Abdullah i Ebu-Amr. 

Prvi nadimak mu je po sinu Abdullahu kojeg je dobio sa zenom Rukajjom, kcerkom 
Allahova Poslanika, a.s. Sin mu je umro cetvrte godine po Hidzri, a imao je sest godina. 
Osmanova mati bila je Erva, kcerka Kurejzova, sina Rebiovog, koji je sin Habibov, a on sin 
Abdus-Semsov. Bio je rodak Allahovog Poslanika, a.s., s dvije strane: po porijeklu od 
Abdul-Menafa, oca Abdus-Semsa, ciji su potomci Emevije, a peti Osmanov djed. Abdul- 
Menaf bio je otac i Hasimu, od koga su nastale hasimije, a on je cetvrti djed Muhammedu, 
a.s.; s druge strane Osmanova je mati Erva a njezina mati El-Bejda, kcerka je Abdul- 
Muttalibova, pa prema tome Osmanova nana po majci tetka je Allahovog Poslanika, a.s. 
Osman, r.a., vodi porijeklo od Umejje, jednog od najcasnijih kurejsevickih plemena, koje je 
nosilo zastavu u ratovima i imalo neka vjerska zaduzenja oko Kabe. Nadmetalo se s 
plemenom Benu-Hasim oko vodstva i ugleda. Mozdaje najveci uzrok neprijateljstva plemena 
Benu-Umejje prema Muhammedu, a.s., i Objavi koja mu se objavljivala u srce lezao u tome 
sto nije bio iz njihovog plemena. Slicna je bila i mrznja plemena Mahzum i Sekif, koja su 
smatrala da imaju vece pravo na poslanstvo od plemena Benu-Abdul-Muttalib. 



52 Ashabi Allahovog Poslanika 



OSOBENOSTI 

Osman, r.a., odgojen je u bogatoj trgovackoj kuci. Taj luksuz i bogatstvo ostavili su velik 
uticaj na njegovu licnost i ponasanje. Isticao se mirnocom, prijaznim govorom i lijepim 
ahlakom. Upustio se u trgovinu u kojoj se pokazao kao vrstan trgovac: pravedan, iskren i 
pouzdan. Iz Meke je odlazio na trgovacka putovanja, zimi u Sam, a Ijeti u Jemen. Osman je 
ucio u doba kad je bilo vrlo malo ucenih ljudi. Tako je zabiljezeno da je bilo samo sedamnaest 
ljudi koji su znali citati i pisati u vrijeme spustanja Objave Muhammedu, a.s. Medu njima je bio 
i Osman, a imao je vrlo lijep rukopis. Jos za svoje mladosti poceo se isticati, koristeci 
citalacke sposobnosti medu Arapima. Poznavao je njihova rodoslovlja i znao historiju Kurejsija, 
sa svim njihovim dobrim i losim stranama. Ljudi su ga posjecivali i druzili se s njim zbog 
njegovog obrazovanja, blagosti, iskustva i lijepog ophodenja. 

Nije ga privlacilo oruzje niti je htio uciti ratne vjestine. Prirodno je prezirao nasilje, nastojao 
je mirno rijesiti probleme i izbjegavao je svadu i kavgu kad god je mogao. Bio je vrlo stidljiv. 
Allahov Poslanik, a.s., znajuci za njegov stid rekao je: "Najiskreniji u svome stidu od moga 
ummeta je Osman." Takoder prenosi Seid ibn el-'As od Aise: "Ebu-Bekr, r.a., zatrazio je 
dozvolu od Allahovog Poslanika, a.s., da ude, a on je lezao na svojoj postelji zagrnut mojim 
ogrtacem, pa mu je Poslanik, a.s., dozvolio. Obavio je svoj posao i otisao, a potom je dosao 
Omer, r.a., i zatrazio dozvolu za ulazak. Allahov Poslanik, a.s., dozvolio mu je. Nije promijenio 
svoj polozaj, aOmer, r.a., obavio je sto je htio i otisao. Potom je dosao Osman, r.a., i zatrazio 
dozvolu za ulazak. Allahov Poslanik, a.s., sjeo je i popravio svoju odjecu. Osman je usao, 
obavio svoj posao, a zatim izasao. Ja sam upitala: 'Allahov Poslanice, prema Ebu-Bekru i 
Omeru se nisi ponio kao prema Osmanu.' Allahov Poslanik, a.s., odgovori: 'Osman je vrlo 
stidljiv covjek i bojim se da sam ga docekao onako, da mi ne bi ni rekao zbog cega je dosao.'" 

Osman, r.a., bio je lijepog izgleda, srednje visine, okrugla lica, njezne koze, tamnoput, 
pravog nosa, krupnih ociju. Imao je veliku bradu koju je knio. Zube je ucvrscivao zlatom. 
Imao je dugacke podlaktice, gustu kosu, krupne rucne i nozne kosti, narocito stopala i sake. 
Lice mu je imalo oziljke od posljedica prebolovanih boginja. Zivio je cisto i uredno, za razliku 
od mladica Meke toga doba. Nije pio alkohol niti je bludnicio. sebi je rekao: "Allaha mi, 
nisam pocinio blud ni u dzahilijetu ni u islamu." Odrzavao je rodbinske veze, pruzao podrsku 
i pomagao rodbini kad god je trebalo. Bio je vrlo strpljiv, samilostan i dobrocudan. Posebno 
je bio milostiv prema rodacima, slugama i onima koji su od njega zavisili. Jedanput mu je 
receno: "Zasto ne zapovijedis slugama da te neprestano sluze?" On je odgovorio: "Ne... 
nocjezanjihovodmor." 

Osman je zivio raskosnim zivotom, imao je sav komfor, uredno i luksuzno pokucstvo, 
oblacio je skupocjena odijela i nosio vrijedan nakit. Bio je bogat i darezlji v. 



Ashabi Allahovog Poslanika 53 



PRIMANJE ISLAMA 

Osman je, kako prica Hafiz ibn Asakir, primio islam na cudan nacin. Rukajja, 
kcerka Poslanikova, a.s., bila se udala za Utbu ibn Ebu-Leheba, a bila je vrlo lijepa i 
privlacna. Osman se jos ranije zelio ozeniti Rukajjom, pa ga je njena udaja jako 
rastuzila. Jednog danaje kod svojih ukucana, tuzan i zabrinut kao i uobicajeno, zatekao 
u posjeti njegovu tetku S'adu bint Kurejz. Ona se bavila vracanjem pa mu je rekla: 
"Raduj se, pozdravljen si triput uzastopno, pa opet triput, pa opet do deset. Dobit ces dobro, 
a bit ces sacuvan zla. Bogami, ozenit ces se cednom zenom, kcerkom plemenitog porijekla, 
ucinit ces djelo koje ce biti opjevano." Osman, r.a., kasnije je pricao: "Bio sam zacuden 
njenim rijecima, nagovjestavala mi je zenidbu zenom koja se udala za drugoga, pa sam je 
upitao: 

'Tetka, sta to govoris?' 

Odgovorila mi je: 

'Osmane, lijep si i rijecit, a ovaj Poslanik ima jasan dokaz, pa ga slijedi, kipovi ti 
ne mogu nauditi.'" 

Kada je nakon toga izasao iz kuce, ugledao je Ebu-Bekra, r.a., koji mu je rekao: 

"Tesko tebi, Osmane! Kako ti, kao razborit covjek, ne mozes razluciti istinu od 
neistine? Kakvi su ovo kipovi koje obozava nas narod? Zar nisu od kamena, gluhi, 
slijepi, niti koriste, niti stete? 

Osman odgovori: 

"Allaha mi, takvi su kakve si ih opisao." 

Ebu-Bekr rece: 

"Ovaj Muhammed ibn Abdullah, Allahov je Poslanik, Allah ga je poslao Svojim 
stvorenjima. Imas li zelju da ga posjetis?" 

Osman i Ebu-Bekr, r.a., tada su otisli kod Poslanika, a.s., i on mu rece: "Osmane, 
odazovi se Allahu, ja sam Njegov Poslanik, tebi i svim stvorenjima." Kada je cuo 
Allahova Poslanika, a.s., Poslanik, a.s., ga je odusevio, te on izgovori sehadet i primi 
islam. 



54 Ashabi Allahovog Poslanika 



ZUN-NUREJN 

Ebu-Bekr, r.a., pozivao je kurejsevicku omladinu: onu razumniju i napredniju i onu 
Ijepsega morala od njihovih vrsnjaka, u islam. Objasnjavao im je pravednost nebeske 
poslanice kojom je obradovan Muhammed ibn Abdullah, a.s. Doveo je Osmana ibn M'azuna, 
Ebu-Ubejdu ibn el-Dzerraha, Abdurrahmana ibn Avfa, Ebu-Selemu ibn Abdul-Eseda i Erkama 
ibn Ebu-el-Erkama kod Allahova Poslanika, a.s., te su svi, njegovim uzrokom i zaslugom, 
primili islam. U to vrijeme bilo je trideset osam muslimana na Zemlji. Kurejsije su shvatile 
kakva im opasnost prijeti ako se islam prosiri medu njihovom omladinom, pa su se tome 
poceli otvoreno suprotstavljati. 

Islam je pozivao odbacivanju paganstva i obozavanja kipova, zagovarao jednakost i 
pravednost medu ljudima. Ovakvi su principi Kurejsijama oduzimali povlastice i unistavali 
mekanski vladajuci drustveni sistem, koji je bio zasnovan na ropstvu i tlacenju siromasnih 
od bogatih. Ovi principi mijenjali su zivot ciji su obicaji ponizavali vrijednost covjeka. 

Ebu-Leheb, Poslanikov, a.s., amidza, svojajedvasinaozenio kcerkama Resulullaha: 
Utbu Rukajjom i Utejbu Ummu Kulsum. Kurejsije su pocele razmisljati o nacinu kojim bi 
zaustavili Poslanika, a.s., u njegovoj poslanickoj misiji. Ebu-Leheb i zena mu Ummu Dzemil 
smatrali su da je najbolji nacin zabaviti ga licnim problemima, a to su vidjeli u razvodu braka 
njihovih sinova. Kadajeobavljen razvod, Allahov Poslanik, a.s., biojevrlo radostanjersu se 
njegove kcerke razvele od mnogobozaca. 

Poslije nekog vremena, Osman, r.a., poceo je razgovarati s Poslanikom o zenidbi 
Rukajjom. Resulullah, a.s., docekao je toplo njegov prijedlog i ozenio ga svojom kcerkom. 
Rekao je poslije: "Najljepsi brak, sto ga covjek vidje, jeste izmedu Osmana i zene mu 
Rukajje." 

Osmanovatetka S'ada bint Kurejz je povodom njihovog braka rekla: 

"Allah uputi Osmana 
mojim rijecima na pravi put, 
a Allah upucuje na Istinu. 

Pa slijedi Muhammeda, a.s., na istini, 
on nikada nije bio uz laz. 
Ozeni ga svojom kcerkom, 
poslani s Istinom, pa njih dvoje bijahu, 
mjesec i sunce nad horizontom. 
Zrtvujem zatebe, sine Hasimovica, 
svoju dusu ti, Allahov Milosnice, 
poslansvimstvorenjima." 



Ashabi Allahovog Poslanika 55 

Nakon sto se pojacao pritisak Kurejsija, Poslanik, a.s., naredio je muslimanima da ucine 
hidzru u Abesiniju (Etiopiju). Osman, r.a., i njegova zena su takoder otisli u Abesiniju i tamo 
proveli neko vrijeme, pa su se vratili u Meku. U torn periodu su dobili sina kojem su nadjenuli 
ime Abdullah. Stanovnici Jesriba (Medina) dali su prisegu Muhammedu, a.s., da ce ratovati 
uz njega i stititi ga te su ga pozvali k njima u Medinu. Poslanik, a.s., muslimanima je naredio 
da tajno ucine hidzru u Medinu gdje su ih ensarije docekale, dijeleci s njima dom, imetak, 
dobro i zlo, tako da takvo gostoprimstvo nije zabiljezeno u historiji. Osman i njegova porodica 
bili su prvi koji su ucinili hidzru. Smjestili su se u kucu Sabita ibn Sabita r.a., brata Hassana 
ibn Sabita, r.a., koji je bio pjesnik Allahova Poslanika, a.s., a Osman se pobratio s njim. 
Hidzra muslimana u Medinu upotpunila se dolaskom Muhammeda, a.s., i Ebu-Bekra, r.a., 
Ovdje je otpoceo razvoj i izgradnja drzave i zajedice zasnovane na ljubavi, bratstvu i 
potpomaganju koje se ocitovalo na svakom koraku. Muslimani su uzivali mir i sigumost. 
Medutim, Kurejsije su i dalje motrile na muslimane na svakom koraku, nisu propustali ni 
jednu priliku da im nastete i isprovociraju ih gdje god su mogli. Pozvali su u pomoc svoje 
saveznike medu arapskim plemenima u borbu protiv islama. 

Jednoga dana je do Poslanika, a.s., dosla vijest da se Ebu-Sufjan vraca iz Sama na celu 
karavana u kome je bio kurejsevicki kapital. Odlucio se suprotstaviti torn karavanu i zaplijeniti 
imetak kako bi osiromasio Kurejsije i otupio ostricu njihova djelovanja te ih zaustavio u 
njihovom nanosenju zla muslimanima. Ebu-Sufjan je, osjetivsi opasnost, poslao po pomoc. 
Kurejsije su ga pomogli svojim junacima i ratnicima, poslavsi ih u spas karavana. Dok su oni 
stigli, Ebu-Sufjan je uspio izbjeci muslimansku zasjedu, medutim, Kurejsije se nisu htjele 
vratiti u Meku bez sukoba s Muhamedom, a.s. Narocito je Ebu-Dzehl podsticao musrike na 
to i naredivao im borbu. Tako je doslo do Bitke na Bedru. Kurejsije su dozivjele tezak poraz 
u kojem im je poginuo velik broj plemica i ratnika. Osman nije ucestvovao u ovoj bici jer mu 
se zena Rukajja bila razbolila tako da nije mogla ustati iz postelje. Smatrao je da treba ostati 
pokraj njedajoj hizmeti i zatrazio jedozvolu od Poslanika, a.s., sto mu jeon dozvolio. 

Nataj dan kada su muslimani pobjedonosno zavrsili okrsaj na Bedru, Rukajja je preselila 
na ahiret. Allahov Poslanik, a.s., odredio je dio ratnog plijena za Osmana, kao da je i on 
ucestvovao u bici. Poslije smrti Rukajje, Osman, r.a., zelio je zadrzati svoje srodstvo s 
Poslanikom, a.s., pa je zaprosio njegovu drugu kcerku Ummu Kulsum. Allahov Poslanik, 
a.s., vjencao ga je njom, a mehr je bio isti kao i kod Rukajje. Vjencanje je bilo u mjesecu 
rebiul-evelu, trece godine po Hidzri. 

Tuga je ponovo ostavila oziljak na Osmanovom srcu kada mu je u sestoj godini zivota 
umro sin Abdullah. Dzenazu mujeklanjao njegovdjed Muhammed, a.s. Ukopanjeu Medini. 
Devete godine po Hidzri umrla mu je zena Ummu Kulsum, a s njom nije imao djece. Kada je 
druga Resulullahova kcerka Ummu Kulsum preselila na ahiret, on je rekao Osmanu: "Kada 
bih imao i trecu kcerku, dao bih je za tebe." 

Osman, r.a., dobiojenadimak "Zun-nurejn" (Vlasnikdvijesvjetlosti), zbog toga sto je 



56 Ashabi Allahovog Poslanika 

ozenio dvije kcerke Poslanika, a.s., a svaka od njih mu je bila svjetlo u zivotu. On je medu 
deset osoba kojimaje Dzennet obecan za njihova zivota. Ta deseterica casnih ashaba su: 
Ebu-Bekr es-Siddik, Omer ibn el-Hattab, Osman ibn Affan, Alija ibn Ebi- Talib, Talha ibn 
Ubejdullah, Zubejr ibn el-Avvam, Abdurrahman ibn Avf, S'ad ibn Ebi-Vekkas, Abdullah ibn 
Mes'ud i Seid ibn Zejd, Allah nekajezadovoljan s njima. 

Hatib Ebu el-Fadl prenosi od Abdullaha ibn Ebu-Nasra, aovaj od Nasra ibn Ahmeda, aovaj 
od Ahmeda ibn Talhe ibn Haruna, a ovaj od Ahmeda ibn Sulejmana, aovaj od Jahje ibn Dzafera, 
a ovaj od Alija ibn Asima, a ovaj od Osmana bin Gajasa, a ovaj od Osmana en-Nehdija, a ovaj 
od Ebu-Muse el-Es'arija da je rekao: "Bio sam s Allahovim Poslanikom, as., u jednom vrtu iza 
zatvorenih vrata kada pokuca neki covjek, pa Resulullah, a.s., rece: 

'Abdullahu ibn Kajse, idi i otvori mu vrata i obraduj ga Dzennetom.' Ustao sam i otvorio 
vrata, ana vratimaje bio Ebu-Bekr, r.a. Kada sam ga obavijestio o onome sto je rekao 
Poslanik, a.s., zahvalio je Allahu, usao, nazvao selam i sjeo. Potom sam zatvorio vrata, a 
Allahov Poslanik, a.s., razgrtao je stapom zemlju kada neko opet pokuca. Poslanik, a.s., 
rece: 

'Abdullahu, ustani i otvori, i obraduj ga Dzennetom.' 

Ustao sam i otvorio vrata na kojimaje bio Omer ibn el-Hattab r.a. Kada sam ga obavijestio 
o onome stoje rekao Poslanik, a.s., zahvalio je Allahu, usao, nazvao selam i sjeo. Zatvorio 
sam vrata, a Poslanik, as., ceprkao je zemlju stapom, kada neko ponovo pokuca. Poslanik, 
a.s., rece: 

'Abdullahu, ustani, otvori mu i obraduj ga Dzennetom na iskusenju koje ce ga snaci.' 

Ustao sam, otvorio i vidio Osmana ibn Affana, r.a., pa sam ga obavijestio o onome sto 
je rekao Allahov Poslanik, a.s., a on je rekao: 

'Allah jepomagac.' 

Potom je usao, nazvao selam i sjeo." 
Hilal je pricao, prenoseci od svog oca, a ovaj od Ishaka el-Ezreka, a ovaj od Ebu-Sufjana, 
a ovaj od Dahhaka ibn Muhazima, a ovaj od Nizala ibn Sebre el-Hilalija da je rekao: 

"Rekli smo Aliji, r.a.: 'Vodo pravovjemih, pricaj nam o Osmanu ibn Affanu!' 

On je rekao: 

"Zovu ga Zun-nurejn, na najvisem je stupnju, srodio se s Allahovim Poslanikom, a.s., 
preko njegovih kceri i osigurana mu je kuca u Dzennetu.'" 

Osman, r.a., nije se procuo svojom smjeloscu niti slavom u ratu. Bio je sa Poslanikom, 
a.s, na Hendeku, Hudejbijji, Hajberu i obavio Oprosnu umru, kao sto je ucestvovao u 
Osvajanju Meke, Hunejnu, Taifu i Bici naTebuku i na Uhudu. Buhari biljezi od Muse ibn 
Ismaila, a ovaj od Ebu-Avane, a ovaj od Osmana ibn Mevhiba da je rekao: "Dosao je neki 
covjek iz Egipta na hadz, pa je upitao o ljudima koji su sjedili okupljeni: 

'Ko su ovi?' 



Ashabi Allahovog Poslanika 57 

Odgovorilisu: 

'Kurejsije.' 

'A ko im je ucitelj?' 

'Abdullah ibn Omer, r.a.' 

On se primace, pa se obrati Abdullahu: 

'Sine Omerov, pitat cu te nesto. Je li Osman pobjegao u Bici na Uhudu?' 

On odgovori: 

'Jeste.' 

'A znas li da je odsustvovao i sa Bitke na Bedru?' 

'Znam.' 

Covjek rece: 

'Allahu Ekber.' 

Tada mu Abdullah ibn Omer, r.a., rece: 

'Pridi dati objasnim. Sto setice njegova bjezanja na Uhudu, svjedocim da mu je Allah, 
dz.s., oprostio. Sto se tice njegova odsustva sa Bedra; bio je ozenjen Poslanikovom kcerkom, 
a onaje tada bilatesko bolesna. Ostao je da joj pomogne, a Poslanik, a.s., rekao mu je: 
'Imas nagradu kao onaj koji je ucestvovao na Bedru i pravedan udio u diobi ratnog plijena.' 

Sto se tice njegova odsustva na dan zakletve "Er-Ridvan", u to vrijeme je poslan u 
Meku. Da je bio iko pogodniji za odlazak u Meku od njega, Allahov bi ga Poslanik, a.s., 
poslao. Muhammed, a.s., poslao je Osmana u Meku, a prisega "Er-Ridvan" bila je nakon 
njegovog odlaska. Poslanik, a.s. , rekao je za svoju desnu ruku da je Osmanova, te je njome 
stisnuo drugu i rekao: 'Ovo je za Osmana.' 

Sto setice ugovora na Hudejbiji, Osman, r.a., bio je Poslanikov izaslaniku Meki. Poslanik, 
a.s., zovnuo je Omera da ga zastupa kod Kurejsija u Meki i da im objasni njegovu zelju za 
posjetu K'abi i tavafu oko K'abe, pa mu je Omer, r.a., rekao: 'Allahov Poslanice, bojim se za 
sebe od Kurejsija, a u Meki nema nikoga iz Benu-Adijj ibn K'ab, ko bi me zastitio. Kurejsije 
znaju moju mrznju i neprijateljstvo prema njima, nego mogu ti preporuciti covjeka koji je bolji 
izaslanikod mene; Osmana ibn Affana." Poslijetoga, Resulullah, a.s., poslao je Osmana. 
Kada je Osman , r.a., dosao u Meku i sreo Eban ibn Seida ibn 'Asa, zatrazio je zastitu kod 
njega dok ne preda svoju poruku Kurejsijama. Otisao je sa Ebu-Sufjanom starjesinama 
Kurejsija i obavijestio ih o Poslanikovoj, a.s., poruci, pa su mu oni rekli: 

'Ako hoces da obavis tavaf oko K'abe, obavi ga' 

On im odgovori: 

'Necu tavafiti dok to Poslanik, a.s., ne uradi prije mene.' 

Kurejsije su uhapsili Osmana, a do muslimana je dosla vijest da je ubijen. Tada su 
muslimani dali prisegu zvanu "Er-Ridvan" za borbu protiv Kurejsija kako bi osvetili Osmana. 

Osman, r.a., bio je jedan od onih koji su davali najvece priloge za opremanje islamske 



58 Ashabi Allahovog Poslanika 

vojske u ratovima, kojejevodio Allahov Poslanik, a.s. Ulagaoje imetakza islam bez racuna, 
a imao je golemo bogatstvo. Kad je Poslanik, a.s., htio da ide na Tebuk, bila su potrebna 
velika materijalna sredstva i obilne zalihe zbog daljine puta. Trebali su deve, konje, hranu i 
pice. Poslanik, a.s., proglasioje vrijeme polaska i trazio od muslimanadadaju priloge koliko 
ko moze. Ebu-Bekr, r.a., daoje savsvoj imetak, pagaje Poslanik, a.s., upitao: 

'Sta si ostavio svojoj porodici?' 

On odgovori: 

'Ostavio sam im Allaha i Njegova Poslanika.' 

Omer, r.a., prilozio je pola svog imetka, Abdurrahman ibn Avf dvije stotine oka zlatnika, 
Asim ibn Adijj sedamdeset tovara hurmi. 

Sto se tice Osmana, on je opremio trecinu vojske, prilozio je tri stotine deva sa 
cjelokupnom opremom i hiljadu dinara. Allahov Poslanik, a.s., rekao je na to: 

'Sta god Osman od danas uradi nece mu naskoditi.'" 

On je bio pisar Objave koju je Vjerovjesniku, a.s, dostavljao Dzibril, a.s, od prvih 
dana. Kada je Aisa cula da neki muslimani proklinju Osmana pred kraj njegova hilafeta, 
rekla je: "Allah prokleo onog ko njega proklinje. Bila sam uz Allahova Poslanika, a.s., 
a Osman je bio bedem naslonjen na njega. Brisala sam mu znoj sa cela dok mu je 
silazila objava, a Poslanik, a.s., rekao je: 'Pisi, Osmane! Tako mi Allaha, Allah nije 
dao nijednom Njegovom robu da bude u takvom odnosu s Njegovim Poslanikom, a 
da nije bio plemenit prema njemu.'" 



HILAFET 

Halifa Omer, r.a., bio je izboden dvosjeklim nozem od Ebu-L'ul'u'a el-Farisija. Tri dana 
trpio je nanesne rane, a za to vrijeme razmisljao je o stanju muslimana koje ce doci poslije 
njega. Nije htio nikoga odrediti za svoga nasljednika. 

Poslije dugog razmisljanja prepustio je odluku sesterici cijenjenih ashaba kojima je Allahov 
Poslanik, a.s., biozadovoljan: Osmanu ibn Affanu, Aliji ibn Ebi-Talibu, Talhi ibn Ubejdullahu, 
Zubejru ibn Awamu, S'adu ibn Ebi-Vekkasu i Abdurrahmanu ibn Avfu, r.a. Rekao je svome 
sinu Abdullahu da prisustvuje vijecanju, ali bez prava na svoju odluku. Omer, r.a., bojao se 
da halifa koji ce doci iza njega ne bude davao prednost svojim rodacima nad ostalim 
muslimanima, davanjem polozaja i zaduzenja. Zbog toga je rekao Aliji: "Ako budes izabran 
za halifu poslije mene, ne navaljuj na vratove podanika ljude od Abdul-Muttalibovog 
potomstva." 

Osmanu je rekao: "Osmane, ako budes zaduzen za bilo koju stvar nad muslimanima, 
ne tovari na vrat podanicima ljude iz Benu Ebu-Muita." 



Ashabi Allahovog Poslanika 59 

Poslije Omerove smrti ljudi su bili neodlucni ko ce mu klanjati dzenazu. Stvarje odlucio 
Abdurrahman ibn Avf , r.a., rekavsi: "Ustani ti, Suhejbe, i klanjaj kao sto ti je halifa bio 
naredio." Poslije Omerovaukopa, Mikdad ibn Amrokupioje izborno vijece u kuci Musvira 
ibn Mahrema kako bi izmedu sebe izabrali halifu. Medu njimaje bio i Abdullah ibn Omer, r.a. 
Mikdad je bio na vratima i cuvao strazu kako bi njihova rasprava bila mirna i neometana. 
Dosli su Amr ibn el-'As i Mugire ibn S'ube i sjeli ispod prozora. Mikdad, kada ih je vidio, 
dobaci im: "Jeste li dosli da poslije mozete govoriti: 'Bili smo kada se odlucivalo?'" 

Rasprava medu odabranim clanovima vijeca bila je bucna. Podigli su svoje glasove 
predlazuci rijesenja, pa im je Mikdad rekao: "Mislio sam da cete potpomoci izbor 
halife, a ne da cete raspravljati." 

Mogla se osjetiti sva ozbiljnost i tezina situacije. Trojica iz vijeca se iskljucise iz 
dalje rasprave, a svoja prava na vodstvo Zubejr ibn Avvam prepusti Aliji, S'adu ibn 
Ebi-Vekasu, Abdurrahmanu ibn Avfu, a Talha ibn Ubejdullah Osmanu ibn Affanu. 
Tako je stvar hilafeta prepustena trojici da izaberu izmedu sebe. Abdurrahman ibn 
Avf obrati se Aliji i Osmanu: 

"Koji ce od vas dvojice prihvatiti drugoga? Allah je uz boljeg od dvojice preostalih." 

Osman je sutio kao i Alija, pa je Abdurrahman rekao: 

"Ja cu preuzeti na sebe izbor i odredit cu onoga koji je preci od vas dvojice." 

"Slazemose!",rekose. 

Poslije toga je Abdurrahman govorio o obojici: o njihovim vrijednostima, zaslugama, 
jacini vjerovanja i bogobojaznosti, zatim je rekao: 

"Ako odredim jednog od vas, uzimam potvrdu i obecanje da ce biti pravedan 
prema muslimanima i da ce ih stititi." 

Alija i Osman, r.a., odgovorise: 

"Svakako, imas obecanje od nas." 

Potom su se svi razisli. Abdurrahman je osjetio tezinu preuzete odgovornosti; 
trebalo je odrediti halifu koji ce nastaviti stopama prethodnika. Odlucio je da konsultirasve 
muslimane. 

Poceo je obilaziti ljude i ispitivati ih, razmisljajuci i moleci Allaha da ga uputi na onoga 
kojim ce muslimani biti zadovoljni. Ibn-Kesir u svojoj knjizi "El-Bidaje ven-nihaje" opisao je 
stanje Abdurrahmana ibn Avfa u torn periodu i ono sto ga je tistilo: "Abdurrahman ibn Avf 
ustao je da konsultira ljude i da uporedi misljenje muslimana i emira - -javno i tajno. Ispitivao 
je kakvog su misljenja; pitao je i djecu u mektebima, pa i one koji su dolazili u posjetu Medini. 
To je trajalo tri dana i noci. Nije mogao naci ni dvojicu da su se suprotstavljali da Osman bude 
halifa." 

Proucen je ezan za skupni namaz u dzamiji. Abdurrahman, r.a., ispeo se na minber i 
rekao: 



60 Ashabi Allahovog Poslanika 

"Ljudi, ispitivao sam javno i tajno vase misljenje, pa nisam vidio da naginjete i jednom od 
ove dvojice, ni Aliji ni Osmanu. Alija, ustani!" 

Alija je ustao i dosao do minbera, a Abdurrahman ga uze za ruku i upita: 

"Mozes li se zakleti Allahovom Knjigom i sunnetom Njegovog Poslanika, a.s., da ces 
raditi kao Ebu-Bekr i Omer?" 

Alija odgovori: 

"Allahu moj, ne mogu, ali mogu da cu uloziti sve od sebe." 

Abdurrahman rece: 

"Dodi Osmane!" 

Uzevsi ga za ruku i njega upita: 

"Mozes li se zakleti Allahovom Knjigom i sunnetom Njegovog Poslanika, a.s., da 
ces raditi kao Ebu-Bekr i Omer?" 

Osman odgovori: 

"Allahu moj, mogu." 

Tada Abdurrahman dize glavu prema nebu, dok mu je ruka bila u Osmanovoj, i 
rece: 

"Gospodaru, cuj i posvjedoci! Gospodaru, cuj i posvjedoci! Gospodaru, cuj i posvjedoci! 
Gospodaru, skinuo sam teret sa svojih pleca na Osmana." 

Ljudi su se okupili oko Osmana, r.a., da bi mu dali prisegu. Alija, r.a., dao mu je prisegu 
zajedno sa ostalima, zatim su posjedali u dzamiji da bi culi halifin govor. 

Ebu-Bekr, r.a., kada bi vazio ljudima, stao bi na stepenicu do koje je stajao Allahov 
Poslanik, a.s. Omer je vazio stepenicu nize od Ebu-Bekra, a Osman stade na stepenicu s koje 
je vazio Resulullah i rece: "Ovo ce se oduljiti." Izgled Osmana, r.a., dok je bio na minberu, 
upucivao je na njegovu tremu, nelagodu i uzrujanost. Poceo je drhtati i zamuckivati, a zatim se 
ohrabrio, zahvalio je Allahu, dz.s., donio salavat na Njegova Poslanika, as., i rekao: "Vi ste u 
kuci prolaznosti. Nadmecite se u dobru koliko mozete do kraja vasega zivota. Ne znate 
hocete li osvanuti ili omrknuti. Zar nije dunjaluk prepun obmana, pa neka vas nikako zivot na 
ovome svijetu ne zavara i neka vas u vjeri Allaha, dz.s., sejtan ne pokoleba. Uzmite pouku od 
proslih naroda i trudite se da budete bolji. Ne budite nemarni. Gdje su oni sto su radili za 
dunjaluk, isto su ostavili tragove i ostatke nastambi iza sebe? Zar niste culi za njih? Odbacite 
dunjaluk kao sto gaje i Allah, dz.s., odbacio i trazite ahiret, jer je Allah, dz.s., rekao da je on bolji, 
rijecima: 'Navedi im kao primjer da je zivot na ovome svijetu kao bilje, koje i poslije natapanja 
vodom, koju Mi s neba spustamo, ipak, postane suho i vjetrovi ga raznesu. A Allah sve moze ! 
Bogatstvo i sinovi ukras su u zivotu na ovome svijetu, a dobra djela, koja vjecno ostaju, bit ce 
kod Gospodara tvoga bolje nagradena i ono u sta se covjek moze pouzdati.'" 12 Prvo s cim se 
susreo Osman, r.a., kao halifa, bila je parnica Ubejdullaha ibn Omera. Ubejdullahu su rekli da 
je dvosjekli mac kojim je Ebu-L'ul'u ubio njegovog oca, Vodu pravovjernih, prije ubistva viden 
kod Hurmuzana. Po Medini su se prosirile glasine o uroti protiv Vode pravovjernih s ciljem 



Ashabi Allahovog Poslanika 61 

razbijanja muslimanskog jedinstva i nadmetanja oko hilafeta. Ljudi su vidjeli Hurmuzana zajedno 
s Ebu-L'ul'uom ijednim krscaninom Dzefinom kakosedogovaraju. Ubejdullah ibn Omerse 
zestoko rasrdio kada je vidio svoga oca kako pati od nanesenih rana i krvari, teje u srdzbi 
isukao sablju i ubio kcerku Ebu-L'ul'ua i krscanina Dzefina, a kada je nasao Hurmuzana, i 
njega. Omer, r.a, naredio je da se strpa u zatvor i da mu presudi halif a koji dode poslije njega. 

Muslimani su bili ogorceni na Ubejdullaha ibn Omera. Alija, r.a., rekao je: "Dobit ce ono 
sto je i zasluzio!" Naredio je da se ubije, medutim, neki od muhadzira suprotstavili su se toj 
odluci i rekli: "Zar da se ubije danas, a otac mu ubijen juce?" Amr ibn el-'As, obracajuci se 
halifi Osmanu, rekao je: "Allah te je oslobodio toga. Njegov slucaj nije bio u vrijeme tvoga 
hilafeta, pa gaostavi." 

Voda pravovjernih platio je krvarinu za pobijene. Posto oni nisu imali nasljednika, 
stavio ju je u Bejtul-mal, a Ubejdullaha ibn Omera pustio je na slobodu. 

Voda pravovjernih htio je da njegova briga pokriva svaku osobu, bio on musliman 
ili zimmija 13 , pa je svojim namjesnicima napisao: "Allah je vodama naredio da budu 
pastiri i ne pristoji im da budu poreznici. Vecina ljudi ovog ummeta stvoreni su kao 
pastiri, a ne kao poreznici. A sigurno ce doci vrijeme da ce vase vode biti poreznici, 
a ne pastiri, pa kada to dode, nestalo je stida, sigurnosti i povjerenja. Najispravnije je da 
gledate sta rade muslimani i u njihove obaveze; da im dajete njihova prava i da od njih trazite 
sto moraju dati. Lijepo postupajte prema zimmijama, dajite im sto je njihovo i uzmite sto je 
propisano. Zatim, neprijatelja na kojeg budete nailazili, osvojite postenjem i pravednoscu." 

Zapovjednike nad vojskom podsjetio je na njihove obaveze u cuvanju islamske drzave 
rijecima: "Vi ste cuvari i zastitnici muslimana i mi potvrdujemo ono sto vam je Omer zapovijedio. 
Ni slucajno ne zelim ni od jednog od vas cuti o nekim promjenama, pa da vas Allah drugima 
zamijeni. Vodite racunao svom ponasanju u odnosu naonocime meje Allah zaduzio (tj. 
hilafet)." 

Onima koji su sakupljali zekat napisao je, trazeci povjerenje, sigurnost i cuvanje 
od pozude: "Allah je stvorio sva stvorenja i nece primiti nista osim pravde. Uzmite pravo i 
dadnite pravo. Dadnite sigurnost, imat ceteje, nemojte biti prvi koji ce je zloupotrijebiti pa biti 
saucesnici u grijehu onima koji ce doci poslije vas. Budite povjerljivi, pa ce i drugi biti 
povjerljivi prema vama i ne nanosite nepravdu sirocadima i sticenicimajer je Allah neprijatelj 
njihovom neprijatelju." 

Podanicima je napisao, naredujuci im dobro i pridrzavanje ispravne vjere, a odvracajuci 
od zla: "Ono sto ste postigli, postigli ste uz one koji vas slijede, i neka vas dunjaluk nikako 
ne zavede od vase vjere. Odavanje dunjaluku dovodi do novotarija, nakon sto se kod vas 
ispuni troje: nakon sto vam se blagodat upotpuni, nakon sto vam djeca postanu punoljetna 
i nakon sto Kur'an pocnu da uce i Arapi i stranci. Allahov Poslanik, a.s., kaze: 'Nevjerstvo se 
javlja medu strancima. Kada ne mognu razumijeti nesto iz vjere, umjesto toga uvedu 
novotarije.'" 



62 Ashabi Allahovog Poslanika 



NASTAVAK OSVAJANJA NA ISTOKU 

Namjesnik u Kufi u doba Omera, r.a., bio je S'ad ibn Ebu-Vekkas, r.a., a kada je 
Osman, r.a., preuzeo hilafet smijenio ga je, a na njegovo mjesto postavio Velida ibn 
Ukbu. Ovo je bio prvi namjesnik kojeg je halifa postavio. Uzrok zbog kojeg je smijenjen 
S'ad je bio to sto je on posudio novae od povjerenika Bejtul-mala u Kufi Abdullaha ibn 
Mes'uda, pa kada je Abdullah ibn Mes'ud zatrazio da se vrati novae, ovaj to nije bio 
u stanju vratiti pa je doslo do svade i rekle su se teske rijeci koje su rasrdile halifu. 
Zbog toga je smijenio S'ada. 

U torn periodu stanovnici Armenije i Azejberdzana raskinuli su napravljeni ugovor 
sa muslimanima pa su se poceli okupljati u cilju sprecavanja prodora muslimana u 
njihovu drzavu. Perzijski kralj Jezdedzrid podsticao in je na to. Velid ibn Ukbe na 
celu velike vojske izasao je iz Kufe. Lahko je osvojio Azejberdzan, a zatim Armeniju, 
zarobivsi velik broj ljudi, pobivsi mnoge i zaplijenivsi ogroman plijen. Kada su 
Armenci i Azejberdzanci vidjeli svoju slabost pred muslimanima, ponudili su 
sporazum koji je sklopljen s Huzejfom ibn el-Jemamom. U sporazumu je stajalo da 
trebaju davati dzizju, vrijednosti osam stotina hiljada dirhema godisnje. Velid je 
uzeo dzizju od njih i u posiljci s plijenom poslao je halifi. Halifa je potom smijenio 
namjesnika Basre Ebu-Musu el-Es'arija, koji je bio namjesnik sest godina, a na 
njegovo mjesto postavio svog dajdzica Abdullaha ibn Amira ibn Kurejza. Postavio ga je za 
zapovjednika nad vojskom Ebu-Muse i Osmana ibn Ebu-el-'Asa, iako je imao dvadeset 
pet godina. 

Potom je Velida ibn Ukbea smijenio s polozaja namjesnika Kufe, a na njegovo mjesto 
postavio Seida ibn el-'Asa. Povod smjenjivanja Velida bilo je to sto se ovaj napio i klanjao 
ljudima cetiri rekata sabahskog farza, a zatim se okrenuo i upitao: "Jesam li sta dodao?" 
Halifa ga je pozvao u Medinu i naredio da ga izbicuju. 

Seid je spremio svoju vojsku i uputio se prema Taberistanu. Sve oblasti kroz koje 
je prolazio pristale su davati dzizju tako da je osvojio cijeli Taberistan. Kada je stigao 
u Gruziju, ljudi su mu otvorili gradske kapije i dali dzizju u iznosu od dvije stotine hiljada 
dinara. Osvojene teritorije prosirile su se ka Istoku, a dzizja iz tog podrucja je obilno popunila 
Bejtul-mal u Medini. 



Ashabi Allahovog Poslanika 63 



U SAMU 

Nakon sto je Seid osvojio Taberistan i Gruziju te se vratio u Kufu , primio je pismo od halife 
u kojem mu se nareduje da opremi vojsku i posalje je kao pomoc Muaviji ibn Ebu-Sufjanu u 
Sam, jersu Bizantijci bili sakupili veliku vojsku kojom su htjeli napasti muslimane. Muslimani su 
se pobojali tolike vojske, pa su obavijestili halifu. U pismu koje je Seid dobio od halife pisalo je: 
"Ako ti dode ovo pismo, posalji pouzdanog, plemenitog i hrabrog covjeka na celu osam, devet 
ili deset hiljada vojnika vasoj braci u Sam." Seid je odrzao govor ljudima i sakupio vojsku od sest 
hiljada ljudi na cije je celo odredio Selmana ibn Rebi'u i poslao ih u Sam. 

Muavija ibn Ebi-Sufjan, r.a., bioje namjesnik Sama i poslao je vojsku nacijem je celu bio 
Habib ibn Mesleme, da se bore protiv Bizantijaca u njihovoj drzavi. Osamdeset hiljada 
Bizantijaca bilo je pod vodstvom Morijana. Za Habibom je otisao i Selman ibn Rebi'a i njegov 
odred vojske. Nakon sto su se ujedinile dvije vojske, ciji je zapovijednik bio Habib ibn 
Muslime, isplanirao je da se napad na Bizantijce izvrsi nocu i iznenada. Habibova je zena 
cula govor svoga muza sa zapovjednicima pa ga je upitala: 

"A gdje cu se ja sastati s tobom?" 

On joj je odgovorio: 

"Mjesto sastanka ce nam biti ili Morijanov logor ili Dzennet." 

Cim je pala noc, muslimani su navalili na Bizantijce, razbili njihove snage i pobili 
njihove plemice. Kada je Habib stigao do Morijanova logora, nasao je tamo svoju 
zenu koja ga je pretekla. 

Muavija ibn Ebi-Sufjan osnovao je jaku mornaricku flotu kojom je namjerio napasti 
Kipar. Trazio je i dobio dozvolu od halife. HalifaOsman, r.a., molioje Allahada pobijede i 
uspiju. Muavija i muslimani ukrcali su se na brodove i okrenuli prema Kipru kako bi navalili sa 
dvije strane. Osvojili su ga, pobili veliki broj vojnika i zaplijenili ogroman plijen. Poslije, Muavija 
je poduzeo pohode protiv Bizantijaca i osvojio mnoge gradove i utvrde sve dok nije stigao 
nadomak konstantinopoljskog moreuza. Zelio je povecati broj brodova svoje flote, jer je 
odlucio ostatak Bizantije osvojiti s mora. Nije prestao dodijavati halifi, pitajuci za odobrenje, 
dok mu nije udovoljeno. Organizirao je jaku momaricu kojaje imala vrlozanacajnu ulogu za 
buducnost islamske drzave. 



64 Ashabi Allahovog Poslanika 



OSVAJANJE AFRIKE 

HalifaOsman, r.a., punojevoliosvoju rodbinu paimjedodjeljivao raznazaduzenja. 
Tako je smijenio Amra ibn el-A'sa u Egiptu, a na njegovo mjesto postavio svoga brata po 
majci Abdullaha ibn Sa'da ibn Ebu-Serha. Allahov je Poslanik, a.s., naredio da se ubije na 
dan Osvojenja Meke, nakon sto se bio odmetnuo od vjere i uznevjerovao Kur'an. 
Toga dana se Osman, r.a., za njega zalagao i uzeo ga pod svoju zastitu. Muslimani nisu bili 
zadovoljni odlukom da se za upravitelja postavi covjek ciju krv je Poslanik, a.s., proglasio 
dozvoljenom (tj. dozvoljeno je da se ubije). Stanovnici Egipta poceli su se komesati i protiviti 
Vodi pravovjernih. 

Abdullah ibn Ebi-Serh, r.a., ratovao je po Africi, po naredenju halife, a u njegovoj vojsci 
je bilo istaknutih ashaba kao sto su: Abdullah ibn Zubejr i Abdullah ibn Omer, r.a. Dzerdzil, 
kralj Berbera, odupirao se muslimani ma u strasnoj bici koja se odigrala u jednoj prostranoj 
dolini. Ibn Zubejr je zapazio da Berberi, nakon sto bi se okupili na odredenom mjestu, 
jurisaju na muslimane ne obaziruci se na pogibiju. Zakljucio je da se na torn mjestu krije 
neka tajna. Abdullah ibn Zubejr zatrazio je od Abdullaha ibn Ebi-Sarha da mu da pojacanje. 
Izabrao je tri stotine odmomih konjanika i jasuci ispred njih ponasao se kao da nosi 
poruku berberskom kralju. Kada je stigao do tog mjesta, vidio je kralja kako sjedi na 
prijestolju okruzen poslugom i kako podstice Berbere na borbu. Tada Abdullah isuka 
sablju i navali u pravcu berberskog kralja Dzerdzila. Ovaj ga nije ni primijetio, pa nije ni 
pokusao pobjeci. Stigla ga je Ibn- Zubejrova sablja koja ga sasijece dok su se sluge 
razbjezale glavom bez obzira. Abdullah ibn Zubejr, r.a., je zatim sjahao i odsjekao 
Dzerdzilovu glavu paje stavio na vrh koplja i uputio se prema muslimanima. Kada su 
Berberi vidjeli ovaj prizor, razbjezali su se na sve strane. 

Muslimani su zauzeli sjevernu Afriku. Abdullah ibn Ebu-Serh poslao je Abdullaha ibn 
Zubejra halifi s radosnim vijestima o pobjedi. Halifa se obradovao kada je cuo na koji nacin 
je porazen Dzerdzil paje zatrazio od Ibn-Zubejra da to isprica muslimanima u dzamiji, sto je 
ovaj pokorno i ucinio. 

Bizantijci su, u meduvremenu, odlucili napasti Afriku s mora. Zatu su priliku spremili flotu 
od pet stotina brodova i pod komandom Herkelova sina Konstantina krenuli za Afriku. 
Abdullah ibn Ebu-Sarh, koji se odlucio za borbu na moru, izasao je pred njih sa muslimanskom 
flotom. 

ovom dogadaju jedan je od neposrednih ucesnika rekao: "Krenuli su prema nama sa 
mnostvom koje prije nije videno. Sklopili su jedra dok je vjetar puhao njima u leda, a nama u 
lice. Kadasmose usidrili, vjetar se utisao, pasmo im rekli: 'Ako hocete izaci cemo nakopno, 



Ashabi Allahovog Poslanika 65 

gdje ce poginuti najbrzopletiji od nas i od vas', pa su zavikali u jedan glas: 'Voda! ... Voda!...' 
Priblizili smo im se i pricvrstili nase lade uz njihove, a onda je otpocela borba u kojoj su ljudi 
navaljivali jedni nadruge, sabljama i nozevima. Valovi su udarili u pramce njihovih lada i 
odnijeli ih doobale. Lesevi poginulih plutali su po moru dokse nije skupilotoliko lesevadasu 
izgledali poput velikog broda. Voda je bila poprimila boju krvi. Muslimani su tada trpjeli kao 
nikad prije. Poginuo ih je veliki broj, a poginulih Bizantijaca je bilo mnogo vise. Allah, dz.s., 
dao je pobjedu muslimanima, a Konstantin je pobjegao sa svojom vojskom tesko izranjavan." 
Tabitkaje postalapoznatapod nazivom "Bitkajarbola", aAfrikaje, Allahovom pomocu, 
ostala u rukama muslimana. 



POBUNA 

Nagomilali su se razlozi koji su srdzbu i gnjev pretvorili u nepokornost i pobunu 
protiv Vode pravovjernih Osmana ibn Affana, r.a. Otkako je halifa poceo sa 
smjenjivanjem jednih, a postavljanjem drugih, smijenjeni namjesnici poceli su govoriti 
o njihovim pravima i o postavljanju halifinih rodaka na vazna mjesta. Nezadovoljnici su 
govorili: 

"Smijenio je Amra ibn el-Asa iz Egipta, iako gaje on osvojio, a na njegovo mjesto 
postavio svoga brata po mlijeku Abdullaha ibn Ebi-Sarha, ciju je krv Poslanik, a.s., 
bio proglasio halalom, pa mu je Osman pruzio utociste. 

Smijenio je Sa'da ibn Ebi-Vekkasa s polozaja namjesnika Kufe, a na njegovo 
mjesto postavio svoga rodaka Velida ibn Ukbu ibn Ebi-Muajta. Kada je on cinio stvari 
koje su ostali muslimani mrzili, bio je prinuden da ga zamijeni Seldom ibn Asom. 

Smijenio je Ebu-Musu el-Es'arija iz Basre, a na njegovo mjesto postavio svoga 
dajdzica Abdullaha ibn Amra ibn Kurejzu. 

Vratio je Hakema ibn Umejju u Medinu, nakon sto gaje Poslanik, a.s., bio protjerao, zato 
sto je spijunirao kroz otvor na vratima ne bi li saznao neke tajne, zajedno s njegovim sinom 
Mervanom ibn Hakemom. Oponasao gaje u nekim njegovim potezima. Ebu-Bekr i Omer , 
r.a., bili su odbili da se on vrati u Medinu. Osman gaje vratio, a svoju kcer udao za njegovog 
sina. 

Poslao je Ebu-Zerra el-Gaffarija u Rebezu zbog njegovog osudivanja Muavije ibn 
Ebu-Sufjana i njegovog nacina zivota u Samu. 

Bio je slab premasvojim rodacima i njihovim prohtjevima, ugadao im je i bio blag 
prema njima. Takoje Muavija ibn Ebi-Sufjan mnoge stvari radio na svoju ruku, nepitajuci 
halifu." 



66 Ashabi Allahovog Poslanika 

Zbog ovih razloga planula je pobuna protiv halife. Stanovnici Kufe pobunuli su se tako da 
jedno vrijeme nisu imali namjesnika odredenog od halife. Takoder su se pobunili i stanovnici 
Basre. Egipcani su se pobunuli na nagovor Abdullaha ibn Sebe'a ibn es-Sevda'a, zidova koji 
je isplanirao veliko zlo islamu. Medu ljudima je uvelicavao i ocrnjivao Osmanove greske, 
pozivao ih je na pobunu i ubistvo halife. S njim je bio i Muhammed ibn Ebu-Huzejfe, kojeg je 
Osman, r.a., odgajao u svojoj kuci poslije pogibije njegovog oca kao sehida na Jemami, 
prethodno ga preporucivsi Osmanu, i Muhammed ibn Ebu-Bekr, kogaje postavljanje 
Abdullaha ibn Ebu-Serha za namjesnika razocaralo. Izmedu Osmana i muslimana vodile su 
se vrlo zucne rasprave u kojima je halifa branio svoje stavove, i objasnjavao i iznosio 
cinjenice. Uprkos svemu tome nezadovoljstvo je raslo, a rastao je i broj pobunjenika sve 
dok im se nije pridruzio i dio muhadzira i ensarija iz Medine. Halifa je tada pozvao na 
zajednicki namaz u dzamiji, a potom se obratio muslimanima: 

"Sve ima svoj kraj i sve ima svoje slabosti. Nesreca ovog ummeta i mahane ovih 
mnogobrojnih blagodati jesu oni koji sire glasine, govore vam ono sto volite i taje ono 
sto prezirete. Oni slijede prvog koji se pobuni, i najdrazi su im oni koji dolaze iz 
daleka (stranci i neznalice). Oni ne piju, osim mulj i proizvode samo hrdu. Oni nemaju 
emira, a djela su im teska od grijeha koji su ih pritisli. Tako mi Allaha, natovarili ste mi teret 
koji ste natovarili i Omeru, ali je on vas bio pritisnuo, kaznjavao vas i kudio, pa ste mu se 
pokoravali, htjeli to ili ne, a ja sam bio blag prema vama, poturio sam svoja pleca, stisnuo 
sam svoju ruku i jezik od vas, pa ste se podigli protiv mene. Allaha mi, najjaceg sam roda i 
najblizih i najbrojnijih pomagaca. Bogat sam i kad bih rekao "dodite!" doslo bi mi se. Dijelio 
sam vam podjednako pocasti i bio strog. Rekli ste o meni sto nisam radio i sto nisam 
govorio. Sustegnite se od optuzbi i trazenja mahana vasim upraviteljima. Sacuvao sam vas 
onoga s cime biste morali biti zadovoljni i bez ove logike. Jeste li ista time izgubili! Nicim 
nisam, Allaha mi, bio nemaran u odnosu na ono sto su radili oni prije mene. A ko se od vas 
nije izdvajao od ostalih? Mnogi od vas bili su bogatiji od drugih. Pa sto ja ne bih radio sa 
svojim imetkomstajahocu, pazastosam biovoda." 

Taj je govor imao vrlo los uticaj u redovima prisutnih, jos se vise povecao broj 
nezadovoljnika, a neki su se toliko osmjelili da su se mogle cuti ruzne rijeci o halifi. 

Nisu pomagala ni zalaganja istaknutih ashaba medu kojima se isticao i Alija, r.a. 
Halifa je sabrao svoje namjesnike da bi ih konsultirao. Muavija je, prije nego se vratio u Sam, 
rekao: 

"Vodo pravovjernih, hajde sa mnom u Sam prije nego na tebe navale oni koji te 
ne vole. Samlije su i dalje u pokornosti." 

Halifa mu odgovori: 

"Ne bih mijenjao Poslanikov, a.s., komsiluk taman da mi se i o glavi radi." 

Muavija rece: 



Ashabi Allahovog Poslanika 67 

"Poslat cu ti odred vojnika koji ce prebivati medu Medinelijama i cuvati i Medinu i tebe." 

Halifaodgovori: 

"Necu da pravim guzvu Poslanikovim, a.s., komsijama." 

Muavija rece: 

"Allaha mi, ili ces poginuti ili ratovati." 

Voda pravovjemih odgovori: 

"Allah mi je dovoljan, a divan je On Zastitnik." 



OPSADA I UBISTVO 

Stanovnici Egipta odlucili su ubiti halifu ako se ne odrekne hilafeta. Dosli su u 
Medinu, a dosli su i Kufljani i Basrani s namjerom da opkole halifu i prisile ga na 
ostavku. 

Rasporedili su se oko njegove kuce, opkolili je, zabranjujuci mu da izade, a nisu mu cak 
ni vodu davali. Kada mu je opsada postala tesko podnosljiva, poslao je po Aliju, Talhu ibn 
Ubejdullaha i Zubejra ibn Avvama. Kada su dosli, obratio im se iz kuce, rekavsi: 

"Ljudi, sjedite!" Ljudi su posjedali, a onda je nastavio: "Medinelije, Allah vas cuvao, i 
molim Ga da vam hilafet poslije mene ucini boljim. Allah vas pozivio, sjecate li se da ste 
poslije Omera molili Allaha da vam dadne najboljega od vas i da vas okupi pod vodstvom. 
Hocete li reci da vam Allah nije primio dovu, asljedbenici ste Istine od Njega! Ili cete reci: 'Za 
Allaha je vjera beznacajna i sitna, i nije Ga briga ko ce biti halifa i da li ce se vjernici 
razjedinjavati!' Ili cete reci: 'Nije izabran dogovorom negotvrdoglavoscu, a Allah jeodredio 
zaovajummetda, kada budu grijesili, necesedogovoritizaimamet.' Ili cete reci da Allah 
nece znati posljedice od mene? Tako vam Allaha, pamtite li o meni ista od dobra sto mi Allah 
omoguci uciniti. Svaki koji dode poslije mene treba saznati vrijednost tog dobra. Polahko, ne 
ubijajte me. Ubistvo nije dozvoljeno osim u slucaju trojice: zinalucara poslije njegove cestitosti, 
kafira poslije njegova islama i ubice koji je ubio neduznog. Ako me ubijete, metnuli ste sebi 
sablju na vrat i Allah nikada nece dignuti sa vas neslogu." 

Poslije ovog govora stanovnici Medine: muhadziri i ensarije prekinuli su opsadu. Doslo je 
vrijeme hadza, pa je halifa trazio od Abdullaha ibn Abbasa, r.a. , da predvodi ljude u obavljanju 
obreda. Haridzije su nastavile s opsadom njegove kuce jos cetrdeset dana. U petak osmog zul- 
hidzeta trideset pete godine po Hidzri, Osman, r.a., sjedio je u svojoj sobi citajuci Kur'an. Pobunjenici 
preskocise avlijske zidove. Suprotstavili su im se strazari koji su bili sinovi istaknutih ashaba, a 
medu kojima: Hasan, Husejn, Abdullah ibn-Zubejr i drugi muslimani. Pruzali su ocajnicku odbranu 
tako da su Hasan, Husejn i Ibn-Zubejr bili ozbiljno ranjeni, a poginuli su: Zijad ibn Neim el-Fihri, 
Mugire ibn el-Ahnes, Ibn-Serik i Nijaribn Abdullah el-Eslemijj.U kucu su halifinu upali: Muhammed 



68 Ashabi Allahovog Poslanika 

ibn Ebu-Bekr, Kenane ibn Bisr ibn Itab, Sevdan ibn Hamran i Amr ibn el-Hamk. Zatekli su gada uci 
Kur'an, azenamu Nailabintel-Ferafisasjedilajedonjega. 

Kenane je uzeo zeljezni stap i njime ga udario po uhu, oborivsi ga na stranu, a Osmanova 
krvje natapala stranice Mushafa. Potom Sevdan ibn Hamran el-Muradi dohvati sablju i 
zamahnu. Naila je pruzila ruku kako bi zastitila muza, ali je Sevdan osinuo sabljom i odsjekao 
joj prste, a zatim udario halifu po vratu i sasjekao ga. Na ovo je priskocio Amr ibn el-Hamk 
i sjeo na halifina prsa, a u njemu je bilo jos zivota, i devet puta ga udario nozem, govoreci: 

"Tri su za Allaha, a sest sto si meni skrivio." 

Osman je umro govoreci: 

"U ime Allaha. Na Allaha se oslanjam." 

Gledajuci u svoju krv dok tece, rekao je: "Neka je slavljen Uzviseni Allah." 

Njegova je smrt tesko pogodila muslimane u koje se uvukao strah i uskomesanost. 
Osman ibn Affan, r.a., ukopan je na komadu zemlje koji je posjedovao na istoku 
Medine na kojem su bili palmovici. Na dan ubistva imao je osamdeset dvije godine. 

VRLINE 

Njegov je hilafet trajao dvanaest godina manje dvanaest dana. Da nije bilo ove velike 
tragedije koja se dogodila, bio bi to period u kojem su muslimani bili najjaci i u najvecem 
blagostanju. Vrlo je tesko pobrojati sve Osmanove, r.a., vrline i pohvalna svojstva koja su 
ga krasila. U njegovom periodu vladavine islamska drzava se prosirila do Nubijske oblasti 
u Egiptu i sjevernoj Africi, te do granica Indije i granica Turske. U njegovom je periodu kovan 
novae koji je dopro u sve predjele islamske drzave. Formirana je jaka mornarica sa mnostvom 
brodova koja je zabiljezila mnoge pobjede. Blagostanje u islamskoj drzavi bilo je poraslo i 
obilno se napunio Bejtul-mal. Halifa je davao ljudima potrebe u potpunosti. Imetakse slivao 
u Medinu, a ona je postala prijestolnicom. Zatim je skupio sve postojece zbirke Kur'ana i 
sastavio ih u jednu zbirku, naredio je svim namjesnicimadase pridrzavaju njenih pravila 
ucenja. Ta pravila su ostala do danas. 

Voda provovjernih posvetio je paznju i gradevinarstvu; prosirio je Poslanikovu, a.s., 
dzamiju u Medini i Mesdzidul-harem u Meki. Prvije halifa koji je mujezinimaodredio mjesecnu 
platu; prvi je koji je ustrojio policiju sa zadacima da cuvaju zivote ljudi i njihovu imovinu. Prvi 
je koji je isparcao zemlju pa su se tako obogatili korisnici toga zemljista. Najvjerovatnije je 
ubijen zbog njegove velike ljubavi prema rodbini. Ljudi su ga oplakali poezijom, prozom i 
pricom. Tako Hasan ibn Sabit, r.a., koji je bio Poslanikov, a.s., pjesnik, oplakujuci halifu i 
kudeci njegove ubice, izrekao je ove stihove: 



Ashabi Allahovog Poslanika 69 

Zarsteostavilipravuborbuzaleda, 

dabistesekodmezaraMuhammeda, a.s., borilisnama. 

Ruznim II ste putem posli 

Ruzna lidjela grjesnika namjema, 

Ako se okrenete, sela ce vambitistaniste, 

okoMedine, medu palmovicima. 

Ako se okrenete, ruzna li vamputa, 

a naredba emira nije sprovodena. 

K'o da su ashabi Poslanika zrtva velika, 

koja se ko/je kod vrata mesdzida. 

Placemza Ebu-Amromzbogkusnje njegove, 

posta stanovnikom Beki' el-Garkada. '" 

K'abibn Malik opisaogajeovako: 

Ruzne li vijestisto dode mi, 

golema brda se srusise odpotresa snazna. 

Ubistvohalife, odvratna lidjela, 

ucinjeno da bi zastrasilo. 

Zvijezdepopadasekadubistvosezbi, 

tekizas/o sunce odtogazatamni. 

Maloprijeprodose, 

zalostiti, duse, tabutnaramenimaljudiodnesose. 

Donijese ispustise u mezarsvoga brata, 

pokriven mezar, sta lije unutra. 

Koliko sirocadihvalitbiga moralo, 

oko kuce izgubljenih kruzilo ?! 

Posta stanovnikom uBeki'idokoniosvanuse, 

razasuti svuda brzo se sabrase. 

OK'abe, ne prestaj uporno plakati, 

sve dok budes zivio ipozemljihodio. 

Neka se Allah smiluje Vodi pravovjernih, Osmanu ibn Affanu, zetu Allahova 
Poslanika, a.s., Zun-nurejnu, plemenitom i pravednom. 



ALIJA IBN EBI-TALIB, RA. 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Njegovoje ime Alija, sin je Ebu-Talibov, a on Abdul-Muttalibov, a on Hasimov, a on Abdu- 
Menafov, a on Kusajjov, a on Kilabov, a on je sin K'abov, koji je bio sin Lu'ejja el-Kurejsijja el- 
Hasimijja. Nosio je nadimak Ebu-Hasan. 

Mati mu je bila Fatima, kcerka Eseda, sina Hasimova. On je prvi Hasimovic cija su oba 
roditelja iz plemena Hasim. Allahovom Poslaniku, a.s., bio je amidzic i zet Fatimin muz, s 
kojom je imao dva sina: Hasana i Husejna. Od istaknutih ashaba, koji su bili rod Allahova 
Poslanika, a.s., on mu je bio najblizi rodak. Njegovaje porodica napajala vodom hadzije u 
danima hadza (za vrijeme dzahilijeta), a bili su najuglednija kurejsevicka porodica. 

OSOBINE 

Poslije Allahovoga Poslanika, a.s., Alija je bio jedan od najpoznatijih ljudi po cestitosti, 
poboznosti i skromnosti. Bio je neporocan, a u sebi nije nosio nikakvo zlo i mrznju. Nije 
mislio zlo niti namjeravao prevariti. Njegov govor i postupci bili su pravi odraz onoga sto je 
nosio u sebi. 

Bio je cista srca, omiljen i samilostan prema sirotinji, tako da je dijelio sve sto je imao. 
Nahranio bi nevoljnika, a sam zanocio gladan, primio bi putnika i ugostio ga, a sam bi spavao 
na podu. Bio je iskren i u svojoj poboznosti. Potpuno se predao Allahovoj vjeri, svim svojim 
bicem i djelima. Spoznao je daje iman bogobojaznost, slavljenje i velicanje Allahova, dz.s, 



72 Ashabi Allahovog Poslanika 

imena, i stalno spominjanje i hvaljenje Allaha, dz.s. 

Bio je skroman na ovom prolaznom dunjaluku, koji je kratak bez obzira koliko trajao. 
Kratiojeodjecu iznad noznihclanaka, uzimaoje hranetektolikodaprezivi. Izbjegavaoje 
ukusnajelai pica, i bio je naviknut natezakzivot i skromnu odjecu. 

Bijase ucen i obrazovan, dubokoga razumijevanja, ostrouman i brzo je pamtio. 

A kako ne bi bio takav, okicen pohvalnim svojstvima i vrlinama, kada je odgojen u kuci 
svoga amidzica Muhammeda, as., zastitnika i brata, na dunjaluku i na ahiretu?! 

Od njega se puno okoristio i naucio, i od njega je primio svojstva, kojasu rijetkakod 
drugih ljudi. Isticao se izvanrednom fizickom snagom, tako da u cijelom svom zivotu nije bio 
pobjedenuokrsaju. 

Bio je srednje visine, visokoga cela, tamnoput, lijepoga lica, krupnih ociju, koje je podvlacio 
surmom. Imao je veliku bradu, koju nije knio nego je ostavljao u njenoj svjetlini, pa je takva 
davala poseban sjaj njegovom vedrom lieu. Imao je krupne ruke i noge i jedre i istaknute 
misice. Hodao je brzo, narocito kada bi bio u bici. 



PRIMANJE ISLAMA 

Imao je deset godina kada je primio islam i bio je prvi djecak koji je primio islam. 
To se desilo kada je jedanput usao u sobu svoga amidzica i zatekao njega i Hatidzu kako 
klanjaju. Kadasu zavrsili, upitao ih je: 

"Stajeto?" 

Poslanik, a.s., odgovorio mu je: 

"Vjera koju je Allah izabrao i poslao s njom Poslanika. Pozivam te Allahu Jednom, Koji 
nema druga, u pokornost i obozavanje Njega, a ostavljanje Lata i Uzza'a." 

Alija rece: 

"Ovo prvi put cujem, ne mogu odluciti dok ne upitam Ebu-Taliba." 

Poslanik, a.s., poboja se da se stvar ne prosiri prije vremena, pa mu rece: "Alija, ako 
neces u islam, onda nikom ne govori o ovome." 

Alija tu noc provede razmisljajuci o rijecima svoga amidzica, a poznavao je njegovu 
iskrenost, povjerljivost i mudrost. Osjetio je da mu se sree otvorilo za islam i da prima svjetlo 
upute. Ujutrojeotisaokod Poslanika, a.s., iizjavio sehadet.Od svoga oca Ebu-Taliba krio 
je da je primio islam, bojeci se da ce ga otac kazniti jer je ostavio vjeru svoga naroda. Ali, 
kada je Ebu-Talib saznao za to, savjetovao ga je da cvrsto drzi novu vjeru. 



Ashabi Allahovog Poslanika 73 



U DRUSTVU POSLANIKA 

Alija je odgojen u kuci svoga amidzica, Resulullaha, a.s., postoje njegovotacimao 
veliku porodicu, a malo imetka. Nakon sto je dosla Objava i Alija izjavio da prima islam, 
njegov otac ga je savjetovao da se dobro drzi nove vjere, iako je sam ostao u paganstvu i 
mnogobostvu. Cudno je, ali Ebu-Talib je kasnije i svome drugom sinu Dzaferu naredio da 
klanja za Allahovim Poslanikom, a.s., i da bude uz njega i uz Aliju, a da on sam nije primio 
islam. 

Stitio je svoga bratica od pakosti Kurejsija i njihova napada, a poezijom je odgovarao na 
njihovo vrijedanje Muhammeda, a.s., i njegove vjere. Recitiraoje: 

Zarnije stigla vijestdo L 'uejja, 

lonome izplemena ibn K'ab ? 

Zarjos ne znaju daje Muhammed, a.s., Poslanik, 

PoputMusaa, uKnjizizapisan? 

Recitirao im je i stihove u kojima se prijeteci izrazavao: 

Zarga otac nas Hasim nije pomagao, 
izarborbu sinovima u emanetnije ostavio ? 
Ne ostavljamoratdokonne ostavinas, 
nitise zalimo na nesrecu sto nas snade. 
A mismo cuvah i pazitelji 
ikadodstrahapolete duse konjanika. 

Alija, r.a., bio je blizak i privrzen Resulullahu, a.s. Kadaje Poslanik, as., bratimio muslimane 
u Meki, on se pobratimio sa Alijom, a zatim je isto ucinio i drugi put, u Medini, nakon Hidzre, 
bratimeci muhadzire i ensarije. 

Kadaje Poslanik, a.s., htio uciniti hidzru iz Meke u Medinu, u drustvu Ebu-Bekra, nije 
vidio pogodnije osobe od Alije, r.a. , koji ce ostati u njegovoj postelji i musricima se predstaviti 
daje on, Muhammed, a.s. Rekao mu je da legne u njegovu postelju, a musrici su se vec bili 
dogovorili da ubiju Poslanika, a.s. Alija je legao i pokrio se Poslanikovim, a.s., ogrtacem, pa 
kadasu musrici provirili kroz vrata, pomislili su da lezi Muhammed, a.s. 

Alija, r.a., u Meki je ostao tri dana poslije Resulullahove hidzre, iza to vrijemejevratio 
stvari koje su ljudi bili povjerili Poslaniku, a.s. Nije prezao dase pojavi nasvakom mjestu. 
Nakon sto je vratio emanete njihovim vlasnicima, sacekao je noc i krenuo prema Medini. 



74 Ashabi Allahovog Poslanika 

Kada je dosao do Poslanika, a.s., noge su mu bile krvave od hodanja po pijesku i kamenju. 

Samjeosvojoj hidzri rekao: "Kadaje Poslanik, a.s., izasao prema Medini, naredio mije 
da ostanem kako bih vratio ljudima povjerene emanete, zbog kpjihje i imao nadimak 'Povjerljivi'. 
Ostao sam tri dana i pojavljivao bih se nakon sto bih odsustvovao dan, a potom sam 
napustio Meku. Slijedio sam Resulullahove, a.s., tragove, dok nisam dosao do plemena 
Benu-Amr ibn Avf. Otisao sam do kuce Kusuma ibn el-Hidma u kojoj se Allahov Poslanik, 
a.s., odmarao." 

Kada je Poslanik cuo da je Alija dosao, rekao je: "Zovnite mi Aliju", a ashabi su 
mu rekli: "Allahov Poslanice, nije u stanju da hoda."Na to je Allahov Poslanik, a.s., 
otisao do njega, pa ga, vidjevsi otekline na njegovim stopalima, zagrlio i zaplakao. 
Potom je pljuvackom navlazio njegova stopala i zamolio Allaha da ih iscijeli. Od tada, Aliju, 
r.a., nikada nisu zaboljele noge. U svakoj bici koju je Poslanik, a.s., vodio, Alija je bio 
isukana sablja naspram Allahovih neprijatelja, a izlazio je kao pobjednik iz svakog dvoboja. 

U Bici na Bedru Alija je pokazaojunastvo koje perotesko moze opisati. Bioje u zaristu 
borbe, postojan kao stijena. Obarao je Allahove neprijatelje poput lava. Prije pocetka borbe 
Allahov Poslanik, a.s., naredio mu je da izade na dvoboj s Velidom ibn Utbetom ibn Rebiom, 
pa je on izasao i ubio ga jednim udarcem. Kada se bitka rasplamsala, pobio je najljuce 
neprijatelje islama: 'Asa ibn Se'ida ibn el-'Asa, Amira ibn Abdullaha iz Benu-lnmara, Ta'ima 
ibn Adijja ibn Neufela ibn Huvejlida ibn Eseda -"Kurejsevickog silnika", Umejra ibn Osmana 
ibn Benu-Tejima ibn Murru, Ebu-Kajsa ibn el-Fekiha ibn el-Mugiru, Abdullaha ibn Munzira ibn 
Ebu-Rifau, 'Asa ibn Munebbeha ibn el-Hadzadza, Evsa ibn M'abera ibn Levzana, Muaviju 
ibn Utejbu ibn Rebi'u i Ukajla ibn el-Esveda ibn el-Muttaliba. Alijaje nosio zastavu erne boje, 
kojoj su dali naziv "Ikab". 

I u Bici na Uhudu pokazao je svoju karakteristicnu hrabrost. Od musrikaje ubio: Talhu 
ibn Ebu-Talhu ibn Abdud-Dara, Abdullaha ibn Humejda iz Benu-Eseda, Ebu el-Hakema ibn 
el-Ahnesa ibn Serika es-Sekafija i Ebu-Umejju ibn Ebu-Huzejfu ibn el-Mugiru. 

Poslije Bitke na Uhudu Allahov Poslanik, a.s., otisao je kuci kod kcerke Fatime i 
pruzajuci joj sablju rekao: "Speri ovu krv s nje, kceri." I Alija joj je dao svoju sablju i rekao: 
"I sa ove operi krv, Allaha mi, danas se dobro pokazala." Poslanik, a.s., mu potom rece: 
"Kako si bio dobar u borbi, isto tako bili su dobri i Sehl ibn Hunejf i Ebu-Dudzane Simak ibn 
Harse. 

Alija nije izostao ni iz jedne bitke, osim iz pohoda na Tebuk, jer ga je Allahov 
Poslanik, a.s., ostavio kao namjesnika Medine. Inace, u vecini bitaka je nosio zastavu 
muhadzira. 

Poslanik, a.s., volio ga je mnogo i imao je povjerenje u njegovu snagu, znanje i 
vjeru. Mozda se velicina te ljubavi najocitije mogla vidjeti na dan Bitke na Hajberu. 
Prenosi nam Burejde ibn Sufjan ibn Fervete el-Eslemi od Ebu-Sufjana ibn Seleme ibn Amra 



Ashabi Allahovog Poslanika 75 

ibn el-Ekve'a, da je rekao: "Allahov Poslanik, a.s., poslao je Ebu-Bekra, r.a., sa bijelom 
zastavom na neka od utvrdenja Hajbera. On se borio, ali ih nije osvojio, pa se vratio, a 
Poslanik, a.s., rece: "Sutra cu dati zastavu covjeku koji voli Allaha i Njegovoga Poslanika, 
Allah ce mu dati sigurnu pobjedu." Zatimje pozvao Aliju, koji je imao upalu oka, pa mu je oko 
navlazio pljuvackom i rekao: "Uzmi ovu zastavu i idi dokti Allah ne dadne pobjedu." 

Ebu-Rafi', sluga Resulullahov, a.s., o toj je bici kazao: "Krenuli smo s Alijom gdje ga je 
Allahov Poslanik, as., poslao. Kadasmose priblizili jednoj tvrdavi, izasli su njeni branioci, pa 
se zapodjenula borba. Jedan zidov udario je Aliju tako da mu je stit ispao iz ruke, a on je uzeo 
krilo vrata i stitio se njime sve dok mu Allah nije dao pobjedu." 

Poslanik ga je slao na razne zadatke, koji su iziskivali ostroumnost, strpljenje i hrabrost. 
Njegovim uzrokom i zaslugom, Allah je dao da mnoga arapska plemena u Jemenu prime 
islam. Takoder, bio je pisar Objave kada bi je Dzibril donosio i diktirao. Pisao je razne dopise 
i ugovore, a on je napisao i poznati "Sporazum na Hudejbiji". 

Allahov Poslanik, a.s., zajedno je blagoslovio Aliju, Fatimu, Hasana i Husejna. 
Jednom prilikom Resulullah, a.s., upitao je svoje amidzice: 

"Koji od vas ce me stititi i prijateljevati sa mnom, i na dunjaluku i na ahiretu?" 

Niko mu nije odgovorio, pa Alija rece: 

"Ja." 

Allahov Poslanik, a.s., na ovo rece: 

"On je moj prijatelj, i na dunjaluku i na ahiretu." 

Potom je uzeo svoj ogrtac i njime pokrio Aliju, Fatimu, Hasana i Husejna i rekao: 

"Allah zeli od vas grijehe otkloniti, o porodico Poslanikova!" 15 

Allahovom Poslaniku, a.s., Alija je bio na nivou pomocnika, pa mu je, kadaga je ostavio 
kao namjesnika Medine za vrijeme Bitke na Tebuku, rekao: "Ti si kod mene kao sto je bio 
Harun kod Musaa , s tim, sto poslije mene vise nema poslanika." 16 

Kada je Poslanik, a.s., preselio na ahiret, Alija je na sebe preuzeo da ga ogasuli, a u vezi 
s tim, Abdullah ibn Abbas prenosi: "Alija ibn Ebi-Talib, Abbas ibn el-Muttalib, Fadl ibn Abbas, 
Kusum ibn Abbas, Usame ibn Zejd i Sekran, sluga Poslanikov, ogasulili su Resulullaha, a.s. 
Alija ga je prislonio na prsa, dok su ga Abbas, Fadl i Kusum okretali. Usame ibn Zejd i Sekran 
sipali su vodu, dok ga je Alija kupao, trljajuci ga preko kosulje i ne dodirujuci mu kozu. Dok 
ga je gasulio, govorio je: "Zrtvovao bih i oca i majku zatebe... kako si divan, i ziv i mrtav." 
Na Allahovom Poslaniku, as., nije se vidjelo nistasto se inace vidi kod mrtvaca (izgledao je 
kao ziv)." 



76 Ashabi Allahovog Poslanika 



UCENI SUDIJA 

U vrijeme Ebu-Bekra, r.a., Alija je bio glavni savjetnik, a u vrijeme Omerovog 
hilafeta, bio je savjetnik i glavni kadija. Alija je bio veliki ucenjak, poznavalac vjerskih 
propisa i pravedan sudija, koji je izdao mnoge presude. 

Prenosi nam Vehb ibn Umejr od Ebu-Tulejhe, pa kaze: "Alija je govorio: 'Pitajte 
me! Pitajte me! Pitajte me o Allahovoj Knjizi.' Tako mi Allaha, nema nijednog ajeta, a 
da ne znam da li je objavljen danju ili nocu." 

Abdullah ibn Abbas istice velicinu Alijinog znanja i povjerenje koje su islamski 
ucenjaci imali u njega, pa kaze: "Ako bi nam Alija nesto potvrdio, ne bi trazili potvrdu 
ni od koga drugoga." 

Kada bi halif a Omer naisao na kakav problem, prepustao je Aliji da ga on rijesi. Bio mu je 
pomagac i savjetnik i mnogo ga je cijenio. Kada je poslan plijen s Kadisijje, voda pravovjernih 
Omer, r.a., rekaoje: "Narod koji je ovo poslao povjerljivje." 

A Alija je izrazio svoju ljubav i postovanje prema Omeru, rekavsi: "Ti si posten pa 
su ti i podanici takvi." 

Alija je bio taj koji je predlozio ustanovljavanje hidzretskog kalendara, pa Ibn el-Musejjeb 
pripovijeda: "Omer je sabrao ljude i pitao ih: 'Od kojeg dana da pocnemo racunati?' Alija je 
rekao: 'Od dana kada je Allahov Poslanik, a.s., ucinio hidzru i ostavio mnogobozacku 
zemlju.'" 

Bio je najispravniji sudija u svome vremenu i prvi koji je na sebe preuzeo sudenje medu 
ljudima. sebi je kazao: "Poslao meje Resulullah, a.s., u Jemen, pasam upitao: 

'Allahov Poslanice, saljes me u Jemen, pitat ce me o presudi, a ja necu znati?' 

Poslanik, a.s., rece mi: 

'Pridi!' 

Prisao sam mu, a on je udario rukom u moja prsa i rekao: 

'Gospodaru, ojacaj mu govor, uputi mu srce!' 

'Tako mi Onoga, Koji je dao da zrno proklija i Koji je stvorio ljude, poslije toga se 
nikad nisam dvoumio u presudi medu dvojicom.'" 

Bio je najotvoreniji, najsmjeliji i najrjecitiji, paje javno iznosio svoja misljenja bez 
ikakva uvijanja. Tako je Vodu pravovjernih Omera, r.a., pitao staje uradio sa prostirkom 
koju je dobio od perzijskoga kralja, i rekao mu: "Zasto od znanja pravis neznanje? Od 
uvjerenosti- sumnju? Ti od dunjaluka nemas nista, osim sto ti je dato, pa si potrosio, 
obukao, poderao i pojeo. Omer mu rece: "Istinu si rekao!" Zatim je prostirku podijelio 
muslimanima. 



Ashabi Allahovog Poslanika 77 

Alija je vrsio funkciju savjetnika i kod halife Osmana, r.a. Iznosio je svoje misljenje kako 
da se izbjegnu neredi, medutim, halifa Osman nije uvazio njegov savjet, iz razloga koji Allah 
zna. A ono sto Allah hoce, niko ne moze ispraviti, Uzvisen i Velik je On. 

Ljudi su voljeli Aliju i postovali ga, kao sto su uzivali da budu u njegovom drustvu. Amr ibn 
Se'id ibn el-'As je jednom upitao Abdullaha ibn Ajjasa ibn Ebu-Rebi'u: 

"Amidza, zasto ljudi hrle Aliji?" 

Abdullah mu je rekao: 

"Braticu, kod njega mozes naci prekaljenost u nauci." 

Bio je golemoga roda, medu prvim je primio islam; zet Allahova Poslanika, a.s., 
poznavao je sunnet, bio je spas na bojnom polju i darezljiv muhtacima i nevoljnicima, 
neka je Allah zadovoljan njime. 



HILAFET 

Ubistvo Osmana proizvelo je veliku bojazan i paniku medu Medinelijama. Kada 
su vidjeli da je mjesto halife ostalo prazno, osjetili su da dolaze nevolje, a da ce Alija 
biti najbolja zamjena Osmanu. Ljudi su mu dolazili i trazili od njega da preuzme upravu, 
a on je odbijao. Oni su uporno navaljivali, pa je Alija pobjegao u vrt Amra ibn Mebdula. 
Oni su ga i tu nasli pa mu rekli: "Ovo (hilafet) ne moze ostati bez vode." 

Alija je uvidio potrebu muslimanaza halifom, koji ce ih voditi, preuzeti njihove obaveze i 
biti simbol islamske drzave. Napokon je popustio pred njihovim navaljivanjem, ali je trazio da 
prisegu daju svi ljudi u dzamiji. Alija se popeo na minber, pa su mu dali prisegu svi osim 
nekolicine muhadzira i ensarija: Abdullaha ibn Omera, S'ada ibn Ebu-Vekkasa, Zejda ibn 
Sabita, Muhammeda ibn Mesleme, Seleme ibn Seleme ibn Vaksa i Usame ibn Zejda, a 
Zubejr ibn Avvam se dvoumio. 

Prvi mu je dao prisegu Talha ibn Ubejdullah, svojom desnicom kojom je branio 
Poslanika, a.s., na Uhudu i koju je paralizovala strijela sto ju je pogodila u toj bici. 
Ljudi su ga slijedili, a nakon sto dadose prisegu, Alija ustade i upita: 

"Bilo mi je mrsko da se ovoga prihvatim, ali me niste slusali. Zar nisam izabran 
vasom voljom i zar nisu kljucevi vasih imetaka kod mene?! Ne mogu uzeti ni jedan 
dirhem bez vas? Jeste li zadovoljni?" 

Odgovorise: 

"Jesmo" 

On na to rece: 

"Allahu, budi mi svjedok." 

Prva hutba koju je Alija odrzao bila je jezgrovita i jaka: "Allah je objavio Knjigu, u 



78 Ashabi Allahovog Poslanika 

kojoj je Uputa i objasnjenje dobra i zla. Uzmite dobro, a klonite se zla. Farzovi koje obavljate 
radi Allaha, odvest ce vas u Dzennet. Allah je zabranio stvari koje nisu nepoznate i ucinio je 
pravo muslimana precim od svega na dunjaluku. Allah je povezao iskrenoscu i tevhidom 
sve muslimane. Musliman jeonajod cijeg sujezikai ruku mirni ostali muslimani, osim kada 
pravo zahtijeva drugacije. Musliman se ne smije uznemiravati osim s pravom. Razmisljajte 
o zajednickim interesima, a svakom od vas ce doci smrt. Ljudi su ispred vas i smrt vas 
uvijek prati. Blago postupajte, jer vas ocekuje ahiret. Bojte se Allaha u postupcima prema 
ljudima. Bit cete pitani cak i za zemlju (koju koristite) i za stoku. Pokoravajte se Allahu i 
nemojte Mu grijesiti. Ako vidite dobro djelo, okoristite se od njega, a ako vidite zlo, ostavite 
ga. Sjetite se kada vas je bilo malo i kada ste bili nemocni na Zemlji!" 

Prva stvar koja je bila pred Alijom kao halifom, bila je osveta Osmanovim ubicama. Kod 
njega su se okupili Talha, Zubejr i drugi istaknuti ashabi, trazeci od njega da se kazne 
Osmanove ubice i osveti njegova krv. On im se pravdao kako ubice imaju svoje pristalice i 
podrsku, a on ih danas ne moze kazniti jer nije dovoljno jak i jos uvijek nije preuzeo hilafet u 
potpunosti. Zubejr je trazio da mu povjeri upravu nad Kufom, pa ce mu sabrati vojsku, a 
Talha je trazio upravu nad Basrom, pa ce mu sakupiti vojsku i ojacati ga protiv ubica i 
njihovih saveznika. Alija im je rekao: "Sacekajte moju odluku o ovome, dok razmislim." 

Namjesnici kojejeOsman postavio bili su: Abdullah ibn el-Hadremi nad Mekom, 
Kasim ibn Rebiaes-Sekafi nad Taifom, J'ala ibn Munebbeh nad S'anom, Abdullah ibn Amir 
ibn Kurejz nad Basrom, Se'id ibn el-'As nad Kufom, Abdullah ibn Se'id ibn Ebu-Serh nad 
Egiptom i Muavija ibn Ebu-Sufjan nad Samom. Sam Muavija je imao svoje namjesnike u 
samskim oblastima: Abdurrahmana ibn Halida ibn Velida, namjesnika Himsa, Hubejba ibn 
Meslemu, namjesnika Kanserine, Ebu el-E'avera ibn Sufjana, namjesnika Jordana, Alkamu 
ibn el-Hakima el-Kenanija, namjesnika oblasti Palestine, Abdullaha ibn Kajsa el-Fezarijja, 
zapovjednika primorja i Ebu-Derda'a za sudiju. 

Osman je imao i ove upravitelje: Dzerira ibn Abdullaha el-Bedzelija nad Karkisijom, 
El-Esasa ibn Kajsa nad Azerbejdzanom, Utejbu ibn Nehasa nad Halvanom, Malika ibn 
Habiba nad Mahom, En-Nusejra nad Hemzanom, Se'ida ibn Kajsa nad Rejjom, Es-Saiba 
ibn el-Akra'a nad Asbehanom, Hubejsa nad Sebzanom, Ukbu ibn Amra nad Bejtul-malom 
i Zejda ibn Sabita nad sudstvom. 

Alija je smatrao datreba smijeniti sve namjesnike koje je postavio Osman. Dok je o tome 
razmisljao, usao mu je Mugira ibn Su'be, pa ga je Alija upitao za misljenje o smjenjivanju 
namjesnika. Mugire, koji je inace bio pametan i razborit, odgovorio mu je: 

"Smatram da bi trebao ostaviti Osmanove namjesnike na njihovim mjestima; Muaviju 
ostavi na njegovom mjestu i Ibn-Amiraostavi na njegovom mjestu. Ostavi ih na njihovim 
mjestima dok se ne uvjeris u njihovu poslusnost i dok ti vojska ne dadne prisegu, a onda 
mijenjaj i ostavljaj koga hoces. 

Halifa mu odgovori: 



Ashabi Allahovog Poslanika 79 

"Razmislitcu!" 

Slijedeci dan mu je Mugire dosao i vidio da on jos uvijek ne odustaje od misljenja da 
smijeni sve namjesnike, pa mu je rekao: "Smatram da ih trebas sve smijeniti kako bi znao ko 
tijeodan, akonije." 

Abdullah ibn Abbas vidio je Mugiru da ide od njegova amidzica, paje otisao kod Alije i 
upitaoga: 

"Zasto je dolazio Mugire?" 

Halifa mu je ispricao sta se dogodilo i sta je kazao juce, a sta danas, na sto ibn 
Abbas rece: 

"Juce te je savjetovao, a danas varao." 

Potom je Mugire otisao prema Meki i sreo se s grupom u kojoj su bili Talha i 
Zubejr. Oni su krenuli po dozvolu od Vode pravovjernih da obave umru, sto im je on 
i dozvolio. 

Abdullah ibn Abbas nastavio je savjetovati halifu da ostavi Osmanove namjesnike 
na polozajima, narocito Muaviju u Samu. Govorio mu je: 

"Bojim se, ako ga smijenis iz Sama, da ce to biti uzrok, pa ce od tebe traziti 
osvetu Osmanove krvi, a ne vjerujem da ce te Talha i Zubejr u tome podrzati. 

Halifa odgovori: 

"Ne mislim tako, nego spremi sa za Sam, tebe sam odredio za samskoga 
namjesnika." 

Ibn-Abbas rece: 

"Bojim se da me Muavija ne ubije za Osmana ili da me ne uhapsi zbog srodstva 
s tobom. Nego, napisi pismo za Muaviju i trazi njegovo obecanje da ce postupiti po 
naredbi." 

"Allaha mi, to se nikad nece dogoditi", rece mu halifa. 

A Ibn-Abbas rece Aliji: 

"Vodo pravovjernih..., rat je varka, kao sto kaze Allahov Poslanik, a.s.: I tako mi 
Allaha, ako me poslusas, zavrsit cemo s njima prije nego se snadu." 

Halifa je pristupio izvrsenju onoga sto je odlucio, pa je odredio nove upravitelje 
nad pokrajinama, nakon sto je stare smijenio. Imenovao je: Ubejdullaha ibn Abbasa 
namjesnikom nad Jemenom, Osmana ibn Hanifu nad Basrom, Ammara ibn Sihaba 
nad Kufom, Kajsa ibn S'ada ibn Ubadu nad Egiptom i Sehla ibn Hanifu nad Samom. 

Sehl ibn Hanifa uputio se prema Samu kako bi preuzeo namjesnistvo, a kada je 
stigao do Tebuka, srela ga je grupa ljudi na konjima i upitala: 

"Ko si ti?" 

On je odgovorio: 

"Namjesnik." 

Upitali su ga: 



80 Ashabi Allahovog Poslanika 

"Gdje?" 

"USamu",odgovorioje. 

Oni rekose: 

"Ako te poslao Osman, dobro dosao, a ako te poslao neko drugi, onda se vrati." 

Upitaoihje: 

"Zar niste culi sta se dogodilo?" 

"Jesmo", odgovorise. 

Tada ]e Sehl spoznao sta su mu htjeli reci, te se vratio u Medinu i Vodi pravovjernih 
ispricao sta muse dogodilo. 

Kajs ibn Se'id ibn Ubade otisao je u Egipat, pa mu je jedna grupa ljudi dala prisegu, a 
druga mu se suprotstavila i okupilaoko Muhammeda ibn Huzejfe, koji je bio preuzeo upravu 
nad Egiptom poslije Abdullaha ibn Ebu-Serha. Bilaje,takoder, i jedna grupa kojajeostala 
neutralna. 

Sto se tice Ammara ibn Sihaba, njemu je Tulejha ibn Huvejlid zabranio ulazak u Kuf u, pa 
je ona jedno vrijeme bila bez namjesnika. Brigu oko namaza preuzeo je Ebu-Musael-Es'arijj, 
vojnu upravu je preuzeo K'ak'a ibn Amr, a sakupljanje dzizje preuzeo je Dzabir ibn Amr el-Muzni. 

Ubejdullah ibn Abbas usao je u Jemen, nakon sto je iz njega otisao Osmanov namjesnik 
J'ala ibn Umejje, koji je poveo sest stotina deva i odnio sest stotina hiljada dirhema. 

Ebu-Musa el-Es'arijj je halifi napisao pismo kojim ga je obavijestio da su stanovnici Kufe 
dali prisegu na vjemost, izuzev nekolicine. U meduvremenu, N'uman ibn Besirje uspio otici 
u Sam, noseci kosulju koju je Osman imao na dan ubistva, u kojoj su u jednom rukavu bili 
prsti Osmanove zene Naile b. Ferafide. Muavija je kosulju okacio na minber u dzamiji, kako 
bi podstakao ljude. Kod naroda su se probudili osjecaji, pa su plakali i trazili osvetu Osmanove 
krvi. 

Voda pravovjernih je Muaviji poslao mnogo pisama, ali ni na jedno nije dobio odgovor. 
Nakon tri mjeseca, Muavija je po jednom covjeku poslao pismo u Medinu, pagaje halifa 
upitao: 

"Statedoveloovamo?" 

Covjekodgovori: 

"Dosao sam od naroda koji ne zeli nista drugo do smrt ubicama. Svi su prevareni. 
Ostavio sam sedamdeset hiljada ljudi koji placu gledajuci Osmanovu kosulju okacenu na 
minberu u damaskoj dzamiji. 

Voda pravovjernih rece: 

"Gospodaru, pred tobom sam cist od Osmanove krvi." 

Vladar pravovjernih shvatio je da je borba sa Samlijama neophodna, kako bi ih vratio u 
pokornost. Svojim je namjesnicima napisao naredbu da izvrse mobilizaciju i da ga potpomognu 
velikim brojem vojske. Ustrojioje vojsku, azastavujedao Muhammedu ibn el-Hanefijju; nadesno 
krilo, kao zapovjednika postavio je Abdullaha ibn Abbasa, a na lijevo Amra ibn Ebu-Selemu, na 



Ashabi Allahovog Poslanika 81 

celo prethodnice postavio je Ebu-Lejlu ibn Amra ibn el-Dzerraha, amidzica Ebu-Ubejde, dokje kao 
svog zamjenika u Medini ostavio Kusuma ibn el-Abbasa. 

Kada je odlucio krenuti u Sam, dosao mu je haber o ulasku Aise, Talhe, Zubejra i velikog 
brojamuslimanauBasru. 

"BITKA KOD DEVE" 

Kada je Osman ubijen, Poslanikove zene bile su u Meki, a tu su se okupljali svi 
oni koji su trazili Osmanovu osvetu. Aisa, Majka vjernika, neka je Allah zadovoljan s 
njom, govorila je ljudima i podsticala ih na kaznjavanje Osmanovih ubica. 

Dogovaralo se i savjetovalo na koji nacin da se ubice odmjereno kazne. Neki su predlagali 
da se ode u Medinu i od halife zatrazi izrucenje i pogubljenje ubica. Neki su, opet, predlagali 
da se ode u Basru, gdje su bili okupljeni ljudi koji ce ih braniti od Osmanovih ubica i njihovih 
pomagaca. Ova ideja je naisla na odobravanje kod majke vjernika Aise, pa se pocela 
spremati za put. Njena nosiljka je postavljena na devu. J'ala ibn Umejje je prilozio sest 
stotinadeva i ogroman novcani prilog: opremio je veliku vojsku u kojoj su bili i Talhai Zubejr. 
Vojska je slusala Aisina uputstva. Ostale Poslanikove zene, majke vjernika, nekaje Allah sa 
svima njima zadovoljan, nisu htjele ici u Basru, pa su se vratile u Medinu. 

Majka vjernika, Aisa, stiglajedo mjestazvanog Merbed. Vojska je brojalatri hiljade 
vojnika, od kojih je bilo hiljadu konjanika. Iz Basre su izasli svi koji su se htjeli prikljuciti njenoj 
vojsci. 

Pred Aisu je izasao Osman ibn Hanif. Sastali su se na Merbedu i raspravljali o 
situaciji. Talha, koji je bio na desnom krilu vojske, trazio je osvetu za Osmanovu krv. 
Zubejr je govorio isto sto i Talha. A suprotstavili su im se vojnici iz Basre. Dvije strane 
su se pocele udarati rukama i kamenjem, ali su se brzo razisli, bez ijednog poginulog. 

Slijedeceg dana, Haris ibn Kudame je otisao do Aise i rekao joj: "Majko vjernika, 
tako mi Allaha, Osmanovo ubistvo je blaze od tvoga izlaska iz kuce na ovoj devi i od 
tvoga izlaganja sukobu. Ako si nam dosla dobrovoljno, vrati se kuci, a ako si dosla 
pod prisilom, trazi pomoc da te otpratimo kuci." 

U torn je trenutku dosao Hakim ibn Dzebel sa svojim pristalicama, koji je inace bio uz 
Osmanove ubice. Tada izbi bitka izmedu njegove i Aisine grupe. Poginuo je veliki broj 
Hakimovih pristasa, dokje na drugoj strani bio veliki broj ranjenih. Sukob je brzo obustavljen, 
a nakon pregovora, odluceno je da Osman ibn Hanif preda namjesnistvo Basre skupini u 
kojoj jebila Aisa, r.a., 

Hakim ibn Dzebel razbjesnio se na ovu odluku, pa se suprotstavio njihovom ulasku u 
Basru. Okupiloseokotri stotine pristasa Osmanovih ubica, azatim su napali na muslimane 
koji su ulazili u Basru. Buknula je strasna bitka, a nakon sto je Hakim ibn Dzebel poginuo, 



82 Ashabi Allahovog Poslanika 

grupa muslimana i Majka vjernika Aisa usli su u Basru. 

Kada je halifa Alija dobio vijest o onome sto se dogodilo u Basri, naredio je vojsci iz Sama 
da krene prema Basri i da istjera one koji su u njoj. Pri izlasku iz Medine isprijecio mu se 
Abdullah ibn Selam, poznati ashab, te prihvativsi za uzde njegova konja, rece: "0 Vodo 
pravovjernih, ne izlazi iz Medine, tako mi Allaha, ako izades nikada se vise vlast nad njom 
nece vratiti u tvoje ruke." Neki Ijudi pocese da ga grde, a halifa im rece: "Klonite ga se, divan 
li je ashab Allahovog Poslanika, a.s., Abdullah ibn Selam." 

Potom je halifa odrzao govor u kojem je rekao: "Allah nas je ojacao i uzdigao islamom, 
ucinio nas je da budemo braca nakon ponizenja, malobrojnosti, medusobne mrznje i 
neprijateljstva, u cemu su Ijudi bili sve dok je Allah htio. Islam nam je vjera, pravda vlada 
medu nama, a Kur'an nam je vodic. Ubijen je covjek rukom onih koje je sejtan zaveo, da bi 
razdor medu ummet ubacio. I ovaj ummet se mora podijeliti, kao sto su se podijelili narodi 
prije nas. Trazimo zastitu kod Allaha od toga zla. Ono sto On odredi, mora biti. Zar se nece 
ovaj ummet razdijeliti na sedamdeset tri skupine?! Najgora je ona koja me voli, a ne radi kao 
sto ja radim ! Spoznali ste, pa se prihvatite svoje vjere i krenite putem kojim sam i ja krenuo, 
jer to je put vasega Poslanika. Slijedite njegov sunnet i ostavite ono sto vam je sumnjivo dok 
to ne uporedite s Allahovom Knjigom, pa ono sto Kur'an potvrdi toga se drzite, a ono sto 
porekne to odbacite. Budite zadovoljni Allahom kao Gospodarom, islamom kao vjerom, 
Muhammedom, a.s., kao poslanikom i Kur'anom kao sudijom i vodicem." 

Voda pravovjernih potom krenu prema Basri, a Ijudi su mu se putem prikljucivali, sve 
dok nije dosao do mjesta Zi Kar. 

Odatle je poslao sina Hasana i El-Estera ibnun-Nehaia u Kufu po veliku vojsku. 
Medutim, Ebu-Musa el-Esa'rijj koji je klanjao ljudima, nije pozivao niti skupljao 
dobrovoljce, jer je smatrao da je osveta nad Osmanovim ubicama najpreca. Halifa 
ga je smijenio i na njegovo mjesto postavio El-Estera en-Nehaija. 

El-Ester je uspio sakupiti vojsku od dvanaest hiljada ratnika, pa ih je poslao sa 
Hasanom ibn Alijem u Zi Kar. Halifa im je izrazio dobrodoslicu rijecima: "Borili ste se 
sa stranim kraljevima i njihovom vojskama, pa ste razbili njihovo jedinstvo i silu. Ja 
sam vas, evo, zovnuo da ucestvujete protiv nase brace u Basri. Ako se oni povuku, 
to i zelimo, a ako odbiju da se povuku, postupit cemo lijepo s njima, sve dok ne 
pokazu zulum prema nama. Necemo propustiti ni jednu priliku za sporazum, a da je 
ne iskoristimo, ako Allah, dz.s. dadne." 

Voda pravovjernih htio je pozvati Aisu, Talhu i Zubejra da prihvate sporazum, pa 
im je poslao Ka'ka' ibn-Amra et-Temimija. Ibn Amr se sastao sa Aisom i rekao joj: 

"Majko, sta te je dovelo ovdje?" 

Ona mu rece: 

"Sinko, izmirenje medu ljudima." 

Zatim je zatrazio od Majke vjernika da posalje po Talhu i Zubejra da s njima 



Ashabi Allahovog Poslanika 83 

govori u njenom prisustvu, pa kada su dosli, on im rece: 

"Pitao sam Majku vjernika radi cega je doslaovdje, a ona mi je odgovorila da pomiri ljude." 

Njih dvojica rekose: 

"I mi smo radi toga dosli." 

Ka'ka' rece: 

"Kazite mi nacin na koji cete ih pomiriti?" 

Oni odgovorise: 

"Osmanove ubice!? Ako se oni ostave i odmazda se ne izvrsi, onda se ne postupa 
po Kur'anu." 

Ka'ka' rece: 

"Pobili ste Osmanove ubice iz Basre, a bili ste blizi ispravnom misljenju prije 
njihova ubistva nego danas. Pobili ste sest stotina Ijudi i zbog toga izazvali sest 
hiljada, izdvojili su se i otisli od vas. Trazili ste Hurkusa ibn Zuhejra, pa vas je sprijecilo 
sest hiljada Ijudi. Ako ih ostavite, kontrirate sami sebi, a ako se budete borili protiv 
njih, ono od cega strahujete i oko cega se razilazite, bit ce gore nego ono za sta se 
zalazete. Takoder, nemate mogucnosti da se osvetite Hurkusu ibn Zuhejru za 
Osmanovo ubistvo zato sto ga stiti sest hiljada Ijudi. Alija ima vece pravo da, za 
sada, ostavi kaznjavanje Osmanovih ubica. Odgodio je njihovo kaznjavanje dok to 
ne bude u mogucnosti izvrsiti." 

Ka'ka' je jos dodao da su se mnogi iz Mudarra i Reb'ie sakupili kako bi ratovali 
protiv Talhe i Zubejra. 

Majka vjernika je upitala: 

"Sta ti predlazes?" 

On odgovori: 

"Kazem da je lijek za ovo sto se dogada smirivanje situacije. Ako se situacija 
smiri, oni ce se povuci i ako vi date prisegu, bit ce to dobar znak za obustavljanje 
sukoba. A ako odbijete, smatrajuci da je odmazda u ovom trenutku neophodna, bit 
ce to los znak i gubitak vlasti. Dajte prednost oprostu, isplatit ce vam se. Budite 
nosioci dobra kao sto ste uvijek i bili." 

Oni rekose: 

"U pravu si! Vrati se, i ako Alija dode sa slicnim misljenjem, sporazumjeli smo se." 

Ka'ka' se vratio s odgovorom Talhe i Zubejra i njihovom saglasnoscu, sto je mnogo 
obradovalo halifu, pa rece: "Ja sutra putujem, pa se spremite. Sa mnom nece ici niko od onih 
koji podrzavaju Osmanove ubice zbog dunjaluckih razmirica." Zatim je naredio da prestanu 
komesanja i da smire situaciju. 

Ali, Osmanove ubice i njihove pristase, na celu s Abdullahom ibn Sebe'om, Esterom en- 
Nehaijem, Surejhom ibn Evfom, Salimom ibn Salebom, Gallabom ibn el-Hejsemom i drugi, 
shvatili su da ce im buducnost donijeti nevolje ako halifa ucvrsti vlast; tada bi sigurno 



84 Ashabi Allahovog Poslanika 

presudio Osmanovim ubicama. Poceli su kovati planove kako da naprave smutnju. Sacekali 
su da padne noc i spremili se da izazovu nered u Alijinoj vojsci. Namjeravali su uciniti tako 
da halifina vojska pomisli da ih je napala vojska iz Basre. 

Ovako je bilo, a Allahovo odredenje je nepromjenjivo. 

Kufljani su pomislili da ih je napala vojska iz Basre, pa se zametnu bitka u kojoj 
poginu veliki broj ljudi na obje strane. Voda pravovjernih pozivao je na obustavu 
borbe, ali nije bilo nikoga ko bi ga cuo. 

Majka vjernika Aisa, doslaje u svojoj nosiljci nadevi nakon posjete kadije Basre, K'aba 
ibn Sevara, koji joj je rekao: "Majko vjernika, otidi medu ljude, mozda ih Allah tvojim prisustvom 
izmiri." 

U meduvremenu, Alija se sastao sa Talhom i Zubejrom, pa je Zubejra podsjetio na hadis 
Allahova Poslanika, a.s., u kojem kaze: "Sigurno ces se boriti protiv njega, a neces biti u 
pravu!" 17 

Zubejr se sjetio hadisa i zajedno s Talhom povukao se iz bitke. Medutim, glavni pokretaci 
neredazaduzili su Amra ibn Dzermuzadaubije Zubejra. Ovaj gaje ubio naspavanju. Talhu 
je ubio Mervan ibn el-Hakem strijelom iz daljine. 

Majka vjernika je izasla na bojiste da smirili situaciju i uskomesane ljude. Kad su to vidjeli 
pokretaci nereda, zasuli su njenu nosiljku strijelama, pa je od mnostva zabijenih strijela 
nosiljka izgledala poput jeza. Neki covjekje potom prisao devi i udario je sabljom, odsjekavsi 
joj noge tako da je deva pala dok je Aisajos bila na nosiljci postavljenoj na devinim ledima. 
Deva je jako zarikala, a Voda pravovjernih je upitao: "Staje to?", pa su ga obavijestili. Alija, 
r.a., vidjevsi stase desilo, naredio je Muhammedu ibn Ebu-Bekru i Ammaru ibn Jasiru da 
donesu josjednu nosiljku, kako bi zastitili Majku vjernika. 

Bitka je okoncana, a Alijina skupina dobila je okrsaj. 

Nakon bitke, Majka vjernika Aisa vratila se u Basru i smjestila u kucu Abdullaha 
ibn el-Halefa el-Huzamija. Kad je htjela napustiti Basru, Alija joj je poslao potrebnu 
opremu i opskrbu za put. Ljudima je stavio na izbor: ostanak s njim ili povratak sa Majkom 
vjernika. U njenu pratnju je odabrao cetrdeset zena iz Basre i njenog brata, Muhammeda ibn 
Ebu-Bekra. Na dan polaska, Voda pravovjernih je otisao da isprati Majku vjernika, pa mu 
onarece: 

"Sinko, ne ljutimo se jedni na druge, ono sto je bilo izmedu mene i tebe jeste 
obicna stvar koja se moze desiti izmedu zene i rodaka njenog supruga. A ti, ako se 
ljutis na mene, to je tvoja volja. 

Voda pravovjernih rece: 

"Allaha mi, istinu govoris! Nije bilo izmedu nas nista drugo osim sto si kazala. Ti 
si supruga naseg Poslanika, a.s., i na dunjaluku i na ahiretu." 

Alija je presao veliki put ispracajuci povorku Majke vjernika, neka je Allah, dz.s., zadovoljan 
i sa Majkom vjernika Aisom i sa Alijom. 



Ashabi Allahovog Poslanika 85 



BITKA NA SIFFINU 

Nakon sto je Majka vjernika, Aisa, napustila Basru i otisla u Medinu, Voda 
pravovjemih premjestio se u Kufu, ciji mu stanovnici ponudise da odsjedne u "Bijelom 
dvorcu". Alija to odbi rijecima: "Ne, Omer ibn el-Hattab prezirao je da odsjeda u 
njemu, panecu ni ja." Odsjeo je u Rahbu. 

Kadasu se Kufljani okupili nazajednickom namazu, halifaim se obratio, hvaleci njihovu 
hrabrost i srcanost i podsticuci ih na dobro, a odvracajuci od zla. Potom je poslao po Dzerira 
ibn Abdullaha el-Bedzelija, Osmanovog namjesnika u Hemezanu, i Es'asa ibn Kajsa, 
Osmanovog namjesnika u Azerbejdzanu, daza njega uzmu prisegu od svojih podanika i da 
mu dostave izvjestaj. 

Kada mu je Dzerirdosao, halifagaje poslao Muaviji u Sam datrazi poslusnost i prisegu. 
Do tada su mu prisegu dali i muhadziri i ensarije i svi muslimani Arapskoga poluotoka, Iraka, 
Perzije i Egipta, posredstvom Kajsa ibn S'ada ibn Ubade. To nije ucinila jedino nekolicina ljudi 
okupljenih u Herbetu, koji su odbijali dati prisegu dok se ne kazne Osmanove ubice, ili dok 
senaizrucehalifi. 

Dzerir je otisao u Sam, a Muavija mu je rekao da nece dati prisegu dok se ne 
kazne ubice, ili dok se ne izruce halifi. U protivnom, borit ce se protiv njega. Kada je 
halifa dobio Muavijin odgovor, odluci licno otici u Sam i smijeniti namjesnika. Kao 
svoga zamjenika u Kufi ostavio je Ukbeta ibn Amira el-Bedrija el-Ensarija, pa se 
uputio ka Nehili. Stigavsi, u njoj se ulogorio. 

Kad je Muavija cuo da je halifa krenuo prema njemu, podigao je vojsku iz Damaska 
i poveo je do mjesta Siffin na rijeci Eufrat i tu se ulogorio. Halifa je potom napustio 
Nahilu i presavsi Eufrat krenuo prema Siffinu. Tu se se sukobile dvije vojske. 

Halif a je upotrijebio sva sredstva da se spor okonca mirnim putem i da privoli namjesnika 
Sama na pokornost, nakon sto mu dadne ispravnu prisegu. Besira ibn el-Ensarija, Se'ida ibn 
Kajsa el-Hemdanija i Sebiba ibn Rubu'ija es-Sehmija, poslao je Muaviji da traze pokornost i 
da sprijece krvoprolice medu muslimanima. Muavija je odbio dati prisegu, pa se povede 
teska bitka. 

Okrsaji su se vodili svaki dan, a nijedna strana nije mogla poraziti drugu. To se oteglo 
citav mjesec. Svaki su dan imali jedan ili dva okrsaja. Halifa Muaviji ponovo posla izaslanike 
i to: Adijja ibn Hatema et-Taija, Jezida ibn Kajsa el-Erhabija, Sebiba ibn Rubu'ija i Zijada ibn 
Hafsu. Kadasu mu dosli, izaslanici su rekli: 



86 Ashabi Allahovog Poslanika 

"Muavija, dosli smo te pozvati na dogovor kojim bi nas Allah ujedinio na jednoj rijeci i 
kojim bi obustavili krvoprolice. Put bi postao siguran i zavadeni bi se pomirili. Tvoj amidzic 
Alija, voda muslimana, najbolji je u islamu i ima najveci uticaj. Svi su se ljudi okupili oko njega 

- Allah ih je uputio na ispravan postupak. Ostao si samo ti i tvoje pristalice. Prekini ovo, 
Muavija, kako te ne bi zadesilo ono stoje zadesilo one u "Bid kod deve". 

Muavija muodgovori: 

"Ti kao da si dosao prijetiti, a ne miriti?! Daleko je to, Allaha mi, o Adijj! Nikada, 
Allaha mi, ja sam rodeni ratnik i ne mozes me preplasiti. A ti si napadao Osmana ibn 
Affana i ti si jedan od njegovih ubica. Molim Allaha da te ubije zbog toga." 

"Boj se Allaha, Muavija! Allaha nam, nismo vidjeli poboznijeg i skromnijeg na dunjaluku 
od njega, niti znamo nekoga da i ma toliko dobrih osobina kao on", odgovorise Sebib ibn Rubi' 
i Zijad ibn Hafsa. 

"Vi me zovete u dzemat i na pokornost. Kako da se pokoravam covjeku koji je pomogao 
ubistvo, a zastitio ubice?! Neka nam izruci ubice da ih kaznimo, pa cemo se pokoriti i 
prikljuciti dzematu", zakljuci Muavija. 

Poslije ovih njegovih rijeci, izaslanici su se vratili halifi i obavijestili ga o Muavijinom stavu. 

Posto su se pregovori otegli, a nikakve rezultate nisu donijeli, halifa odluci povesti 
odlucujucu bitku. Postrojio je vojsku i zamolio Allaha: "Gospodaru moj, Gospodaru 
svoda natkrivenoga i cuvanoga, o Ti Koji si ucinio da on bude nad noci i danom, o T 
Koji si na njemu ucinio putanju Sunca i Mjeseca, i staniste zvijezdama, i nastanio s 
ga melekima koji se ne umaraju u ibadetu i poboznosti, o Gospodaru Zemlje, koju s 
ucinio prebivalistem ljudi i zivotinja, i onoga sto ne mozemo izbrojati od vidljivoga, 
mnostva koje ne vidimo, Gospodaru ladi, koje morem plove s korisnim tovarom za 
ljude, Gospodaru oblaka, potcinjenih, koji izmedu nebesai Zemlje plove, Gospodaru dubokih 
i velikih mora, koja okruzuju kopno. Gospodaru brda, ucvrscenih, koja si stvorio da se 
Zemlja ne potresa, astvorenjimadao da korist iz njih vade, ako nam danas dadnes pobjedu 

- zastiti nas od smutnje i nereda i uputi nas Istini, a ako oni pobjede - podari mi sehadet, a 
moje ashabe sacuvaj od smutnje." 

Potom je postrojio redove vojske. Isto je to uradio i Muavija, te se zapodjenu tezak 
okrsaj. Vojska iz Basre, Kufe i drugih pokrajina zestoko je navalila na Samljane, koji su 
ih docekali odlucni da do smrti brane Muaviju ibn Ebi-Sufjana. Sukob se otegao 
mjesecima, bez pobjednika i porazenoga, a Siffin je odnosio muslimanske zivote na 
obje strane. Iracani su poduzeli jedan zestok napad u kojem su pomjerili Samljane s 
njihovih polozaja, tako da je izgledalo dace ih poraziti. Tada je domisljati Amr ibn el-'As 
predlozio Muaviji da vojska podigne Mushafe na koplja. 

"U ovom trenutku nam jedino odgovara da zbijemo nase redove, a da napravimo razdor 
medu njima. Trebamo podignuti Mushafe i pozvati ih, pa ako pristanu, bitka ce splasnuti, a 
ako se razidu, neko pristane, a neko odbije, izgubili su i propali." - predlozi Amr ibn el-'As. 



Ashabi Allahovog Poslanika 87 

Samljani podigose Mushafe, pozivajuci daim presudi Allahova Knjiga, pa rekose: 

"Ovo je izmedu nas i vas! Muslimani izginuse, a ko ce na nevjernike i njihove tvrdave?!" 

Jedan dio iracke vojske podrza ideju da sudi Kur'an, pa rekose: 

"Odazvat cemo se Allahovoj Knjizi i njoj se prikloniti.' 

A zar za borbom im je vec bila splasnula. 

"0 Allahovi robovi", pozva ih halifa, "nastavite kako ste i poceli, vi ste u pravu! 
Borite se protiv vasih protivnika. Muavija, Amr ibn el-'As, ibn Ebu-Mu'it, Habib ibn 
Mesleme, ibn Ebu-Serh i Dahhak ibn Kajs, ne poznaju dobro vjeru i hukmove Kur'ana. 
Poznajem ih bolje od vas, druzio sam se s njima u djetinjstvu, a i kad sam odrastao. 
Tesko vama, Allaha mi, nisu Mushafe podigli zato sto hoce sud po njemu, oni uce 
Kur'an, ali ne razumiju njegove propise, nisu ga podigli ni iz kojeg drugog razloga, 
osim da nas zavaraju." 

"Nije nam dozvoljeno kad se pozovemo Kur'anu, da odbijemo poziv", odgovorise 
mu. 

"Ja se borim protiv njih, - na to ce halifa - kako bi pristupili Kur'anu. Oni su se 
ogrijesili prema Allahu u onome sto im je naredio, ostavili su zavjet dat Njemu i odbacili 
Njegovu Knjigu." 

Medutim, tad se javise Mesar ibn Fedkij et-Temimij i Zejd ibn Husajn et-Taij, 
pristalice haridzija: 

"Alija... odazovi se Allahovoj Knjizi kada si na Nju pozvan, ili hoces da te izrucimo 
narodu ili da s tobom ucinimo kao sto smo ucinili i s Osmanom ibn Affanom." 

"Upamtite sta sam vam zabranio, a upamtite i svoje rijeci. Sto se mene tice, ako 
ste pokorni, onda se borite, a ako niste, radite sta hocete", odvrati im halifa. 

Oni mu rekose: 

"Posalji po Estera neka dode i neka se borba obustavi. 

Halifa posla po Estera en-Nehaija i obustavi borbu. 



Ashabi Allahovog Poslanika 



SUD 

Poslije prekida borbe poceli su pregovori izmedu dvije strane. Sporazumjeli su se da 
izaberu dvojicu sudija, od svake strane po jednoga, koji ce naci najbolje rjesenje za muslimane. 
Muavija ibn Ebi-Sufjan odredio je da s njegove strane sudija bude Amr ibn el-'As. Voda 
pravovjemih htio je odrediti Abdullaha ibn Abbasa, medutim, haridzije i Jemenci se tome 
usprotivise, trazeci da sudija bude Ebu-Musa el-Es'arijj. "Necemo nikogaosim Ebu-Muse", 
govorili su. 

Ahnef ibn Kajs, inace poznat po lukavstvu, predlozio je halifi da on bude njegov zastupnik, 
govoreci: "Allaha mi, zapao si u nevolju, ako mene ne odredis za sudiju. Odredi me uz 
sudiju, drugim ili trecim. Nece se donijeti sporazum, a daga ja ne rijesim niti ce ko napraviti 
sporazum, adaga necu uciniti istim ili boljim od njega." 

Medutim, Iracani su insistirali dasudija bude Ebu-Musa el-Es'arijj. On se bio povukao iz 
borbe, pa su otisli po njega i obavijestili ga da ljudi zele mir. 

"HvalaAllahu kadajetako", rece im Ebu-Musa. 

"Izabran si za sudiju", rekose mu. 

"Svi smo Allahovi i Njemu se vracamo", na to ce Musa. 

Nakon sto je Ebu-Musa dosao, obje strane se usaglasise i o tome potpisase zajednicki 
akt. A dvojici sudaca prepustise da odluce staje najbolje za muslimane. Ebu-Musa el-Es'arij 
i Amr ibn el-A's dogovorise se da se rjesenje proglasi sljedeceg ramazana u Devmetul- 
Dzendelu, da halifa dode sa cetiri stotine boraca, a takoder, i Muavija sa cetiri stotine 
boraca. Ako se sastanak iz bilo kojih razloga ne bi odrzao, odgodio bi se do naredne godine, 
aobaviobise uEzrehu. 

Kada se halifa vratio u Kufu, sesnaest hiljada boraca izdvoji se iz njegove vojske i 
napustivsi Kufu, odose za Nehrevan. Ustvari, to su bile haridzije koje su primoravale halifu 
na odluke koje je on od pocetka odbijao i koje su ga prisiljavale na poteze kojima nije bio 
zadovoljan. Odbili su nastavak borbe na Siffinu kada su bili nadomak pobjede zapavsi u 
smisljenu klopku Samljana koji su podigli Mushafe na svoja koplja. Zatim, primorali su ga da 
za suca imenuje Ebu-Musa'a el-Es'arijja, umjesto Abdullaha ibn Abbasa ili Ahnefa ibn Kajsa, 
naka je Allah s njima zadovoljan. Ovoga puta zahtijevali su obnavljanje sukoba, iako je halifa 
s Muavijom ibn Ebi-Sufjanom zakljucio sporazum o presudi, a nije njegovo da krsi ugovore. 

Izmedu halite i haridzija odrzali su se mnogobrojni pregovori, sve dok se oni ne digose protiv 



Ashabi Allahovog Poslanika 89 

njega, optuzivsi gadaje nevjernik. U mjesecu ramazanu halifa posla Ebu-Musu el-Es'arijju i 
Abdullaha ibn Abbasa u Devmetul-Dzendel s pratnjom od cetiri stotine ljudi, na celu sa Surejhom 
ibn Hanijem. Muavija je poslao Amra ibn el-'Asa na celu vojske od cetiri stotine konjanika, a 
medu njima je bio i Ubejdullah ibn Omer. 

Devmetul-Dzendel nalazi se na pola puta izmedu Damaska i Kufe. 

Poslije dugih pregovora, dogovorili su se da se obojica odreknu i Alije i Muavije. 

Amr ibn el-'As je u svemu davao prednost Ebu-Musi, iskazujuci mu pocast i postovanje. 
Kada je trebalo razglasiti konacnu odluku.Amr rece: 

"Ebu-Musa, ustani i kazi ljudimastasmo se dogovorili!" 

Ebu-Musaustadeirece: 

"Ja i Amr smo razmatrali staje najbolje za ovaj ummet i zakljucili da je za jedinstvo 
ummeta najbolje da se odreknemo i Alije i Muavije, a da izbor prepustimo izbornom 
vijecu. Neka narod preuzme sud o ovome i neka odrede koga hoce." 

Kada je Alija obavijesten o onome sta se dogodilo, odbio je i prokomentirao da 
Ebu-Musa'a nije poslao da skine halifu nego da nade rjesenje za rasplamsalu smutnju. 

Amr se sa svojom skupinom vratio u Damask, te je otisao do Muavije i obavijestio 
gaodogovorenom. 

Nakon Amrove i Ebu-Musine "presude" situacija s haridzijama u Nehravanu postala je 
komplikovana, bili su ustrajni da nacine zlo Vodi pravovjernih, Aliji ibn Ebi-Talibu . Halifa je 
odlucio da se bori protiv haridzija, te je izvrsio napad na Nehrevan i nanio im tezak poraz, a 
onda im vratio sav zarobljeni plijen, ne uzevsi petinu. 

Hejsem ibn Adijj je kazao: "Kada je Alija upitan o stanovnicima Hehravana "Jesu li 
musrici?", odgovorioje: 

"Sirk je daleko od njih!" 

Pajepitan: 

"Ajesuli munafici?" 

A halifa jeodgovorio: 

"Munafici vrlo malo Allaha spominju." 

"A sta su onda, Vodo pravovjernih", ponovo je upitan. 

Odgovorio je: 

"Nasa braca koja su napala na nas, pa smo se borili protiv njih zbog njihove 
neposlusnosti." 

Vodi pravovjernih postalo je nesigurno biti u Iraku, a Muavija je ucvrstio svoju 
vlast, povecao broj svojih pristalica i ojacao svoju vojsku. Ljudi oko halife nisu bili kao 
prije; polet im je splasnuo i izgubili su volju, narocito nakon presude. Muavija je slao 
grupe vojske iz Sama u pohode na mjesta u Iraku, kako bi provocirali vojsku Vode 
pravovjernih. Svaki putkad bisedesilabitka, Muavijina vojska vracala bi se u Sam. Muavija 



90 Ashabi Allahovog Poslanika 

je slao vojsku i na Medinu, pa je prema Hidzazu poslao Busru ibn Ereta na celu tri hiljade 
vojnika. On je usao u Medinu, nakon stojuje napustio halifin namjesnik Ebu-Ejjub. 

Voda pravovjernih provodio je teske dane. Vojska mu je oslabila. Haf iz ibn Kesir, opisujuci 
te dane, kaze: "Voda pravovjernih bio je u teskoj poziciji - vojska se digla protiv njega, a 
Iracani su ga napustili, odbivsi da budu uz njega. Samljani su uzeli maha, te poceli napadati 
sa svih strana, tvrdeci da pravo na hilafet pripada Muaviji. Kao dokaz za to iznosili su 
presudu dvojice sudaca, kada se jedan odrekao Alije, dok je Amr ibn el-'As potvrdio vladavinu 
Muavije, oduzimajuci pravo na hilafet drugima. Stanovnici Sama oslovljavali su Muaviju sa 
'voda pravovjernih'. Sto su stanovnici Sama vise jacali, to su stanovnici Iraka vise slabili. 
Njihov voda Alija ibn Ebi-Talib, r.a., najbolji nadunjaluku u to vrijeme - najpobozniji i najskromniji, 
najuceniji i najbogobojazniji, uprkos svemu, bijase ostavljen i napusten, tako da je prezirao 
zivot, a volio smrt, zbog mnostva smutnji, nereda i spletki." 

PRESELJENJE NA AHIRET 

Cetrdesete godine po Hidzri sastala su se tri covjeka iz reda haridzija: Abdurrahman ibn 
Amr, poznat kao ibn Muldzem el-Hamiri, Berk ibn Abdullah et-Temimij i Amr ibn Bekr et- 
Temimij. Govorili su o svom stanju i spominjali sta se dogodilo njihovoj braci u Nehrevanu. 
Zakljucili su da su muslimani "izgubljeni i zalutali", te da treba pobiti njihove namjesnike. "Necemo 
nista ostvariti dok su oni namjesnici, a ako mi dadnemo svoju zrtvu i uklonimo ih, oslobodit 
cemo ljude zablude i osvetiti nasu bracu", govorili su. 

Dogovorili su se da Abdurrahman ubije halifu Aliju, da Bekr ibn Abdullah ode u Sam i ubije 
Muaviju, a da Amr ibn Bekr ubije Amra ibn el-'Asa. Utvrdili su da sedamnaestoga ramazana 
svakiukloni svoju zrtvu. 

Bekr ibn Abdullah otisao je u Sam i dogovorenog dana, a bilo je to uoci petka, sakrio se 
pred Muavijinom kucom, cekajuci njegov izlazak na sabah-namaz. Kada ga je vidio, udario 
ga je zatrovanom sabljom po debelom mesu tesko ga ranivsi, ali je Muavija nakon dugog 
lijecenja ozdravio. Odmah je naredio da se Bekr ibn Abdullah ubije. 

Amr ibn Bekr otisao je u Egipat i sakrio se u blizini dzamije u kojoj je klanjao Amr ibn el-'As 
iscekujuci njegov dolazak na sabah. Allah je dao da se Amr tu noc razbolio, imao je Jake 
bolove u stomaku, paje odredio da Haridze ibn Huzejfe, njegov zapovjednik policije, predvodi 
ljude u namazu umjesto njega. Amr ibn Bekrom presreo je i ubio Haridzu. I on je uhapsen i 
kaznjen ubistvom. 

Sto se tice Abdurrahmana ibn Muldzema, on je, nakon dolaska u Kufu, uspio 
nagovoriti Sekiba ibn Bedzru da ucestvuje s njim u ubistvu Alije. S njima je bio, 
takoder, i Verdan er-Rubabi. Njih trojica sakrili su se u blizini halifine kuce. Kada je 



Ashabi Allahovog Poslanika 91 

halifa izasao iz kuce da klanja sabah u dzematu, Abdurrahman ibn Muldzem udario gaje 
sabljom po celu, pa se brzo okrenuo i dao u bijeg. Ipak, stigli su ga i uhapsili. Toga dana, 
Voda pravovjernih nije predvodio Ijude u namazu, vec je odredio Hubejra ibn Ebu-Vehba da 
bude imam dzemata. Kada je Ibn-Muldzem doveden pred halifu, upitao gaje halifa: 

"Allahov neprijatelju, zarti nisam cinio dobro?" 

"Jesi", odgovorio je Ibn-Muldzem. 

"Pa sta te onda navelo na ovo?" , upitao ga je ponovo halifa. 

Ibn-Muldzem muodgovori: 

"Cetrdeset jutara sam ostrio sablju i molio Allaha da njome usmrtim najgore stvorenje." 

Halifa na ovo rece: 

"Dusa za dusu. Ako umrem, ubijte ga, a ako ostanem ziv, vidjet cu sta cu s njim 
odluciti." 

Potom je Dzundub ibn Abdullah usao kod halife i upitao ga: 

"Vodo pravovjernih, ako te izgubimo, a ne izgubili te, hocemo li prisegu dati 
Hasanu." 

Halifa rece: 

"Niti vam naredujem niti zabranjujem, vi bolje znate od mene." 

Nakon ovoga pozvao je svoje sinove Hasana i Husejna i rekao: "Savjetujem vam 
da se bojite Allaha! Ne cinite nepravdu na dunjaluku, pa makar vam bila ucinjena. 
Nemojte plakati za onim sto vam je uskraceno. Govorite istinu, budite milostivi prema 
sirocetu i pomozite nevoljnika. Budite nasilniku protivnici, aonome komeje nasilje ucinjeno 
pomozite. Radite po Kur'anu, a u vezi s pitanjem vjere ne bojte se nicijeg prigovora." 

Potom je pogledao u Muhammeda el-Hanefijja i upitao ga: 

"Jesi li upamtio sto sam rekao tvojoj braci?" 

"Jesam", odgovorio je. 

Zatim mu je rekao: "Tebi preporucujem da postujes svoju bracu zbog njihove 
prednosti nad tobom, slijedi ih i ne cini nista bez njih." 

A Hasanu i Husejnu je, o pitanju njihovoga brata, dao sljedece savjete: "Ostavljam 
vam ga u emanet. On je vas brat i moj sin, a znate da sam ga volio." 

Halifa je poslije ranjavanjaziviotri dana. Daoje i posljednje preporuke i upozorenja 
svojim sinovima, rekavsi: "Sinovi Abdul-Muttaliba! Nikako ne prolijevajte krv 
muslimana, govoreci: "Ubijen je Voda pravovjernih! Ubijen je Voda pravovjernih!" 
Neka se niko ne kaznjava smrcu, osim moj ubica. Hasane, ako umrem od njegova udarca, 
ubij ga, ali se nemoj izivljavati nad njim, jer sam cuo Allahova Poslanika, a.s., da kaze: 
"Nemojte nikoga kasapiti, pa makar se radilo i o bijesnom psu." 

U zadnjoj halifinoj oporuci, koju je ostavio prije edzela, zapisano je sljedece: 
"U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog" 

Ovo je oporuka Alije ibn Ebi-Taliba. Oporucujem da nema drugog boga osim Allaha, a 



92 Ashabi Allahovog Poslanika 

Muhammed, a.s., Njegov je rob i poslanik. Allah je po Poslaniku Svome poslao Uputu i vjeru 
istinitu da bi je uzdigao iznad svih vjera, makar ne bilo pravo mnogoboscima. Zatim, klanjanje 
moje, obredi moji, zivot moj i smrt moja, doista su posveceni Allahu, Gospodaru svjetova, 
On nema saucesnika, to mi je naredeno i ja sam prvi musliman. Cvrsto se Allahova uzeta 
drzite i nikako se ne razjedinjujte. Cuvajte rodbinske veze da bi vam Allah olaksao polaganje 
racuna. Tako mi Allaha, Allah je uzjetime i nemojte im se izrugivati i udarati ih. Allaha mi, Allah 
je sa vasim komsijama oni su oporuka vasega Poslanika, a.s., koji nije prestajao da nam ih 
spominje dok nismo pomislili da ce komsije imati pravo na nasljede. Allaha mi, Allah je uz 
Kur'an, pa neka vas ne preteknu drugi u postupanju po Kur'anu. Allaha mi, Allah vas gleda 
dok ste u dzamijama u namazu i ne ostavljajte ih prazne, jer ako su prazne, nece biti ni 
nadgledane. Allaha mi, Allah pomaze u borbi na Njegovom putu kada zalozite zivote svoje i 
imetke svoje. Allaha mi, Allah je uz zekat, on gasi Gospodarevu srdzbu. Allaha mi, Allah 
podrzava onoga ko odbrani Njegova Poslanika, pa ne dozvolite nikako napad na njega u 
vasem prisustvu. Allaha mi, Allah je uz bijednika i siromaha, pa ih pozovite da im podijelite 
ono sto je kod vas. Allaha mi, Allah je uz vase podanike. Namaz! Namaz! Ne bojte se u ime 
Allaha nicijeg prijekora. Govorite lijepe rijeci, kao sto vam je to Allah naredio. Ne ostavljajte 
naredivanje dobra, a odvracanje od zla, pa da vam vladari postanu najgori od vas, zatim 
cete Allaha moliti, a dove vam nece biti uslisane. Duznost vam je da se pazite i potpomazete, 
da ne izbjegavate jedan drugog, da ne prekidate medusobne odnose i dase ne razjedinjujete. 
Pomazite jedni druge u dobrocinstvu i cestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu. 
Bojte se Allaha, jer Allah strasno kaznjava. Allah vas cuvao, o Poslanikovo, as., potomstvo, 
i cuvao vas kao sto je cuvao Svoga Poslanika. Molim Allaha da vas pomogne. Neka je na 
vas selam i milost Allahova." 

Nije prestao govoriti "La ilahe illallah" dok mu dusa nije preselila svome Stvoritelju, neka 
je Allahovo zadovoljstvo i selam na njega. 

Postoje razlicita predanja oko toga gdje je ukopan Alija: jedni kazu da je dzenazu klanjao 
njegov sin Hasan, proucivsi cetiri tekbira, i da je ukopan u Rahbi kraj velike dzamije u Kufi; 
drugi kazu daje ukopan kod kufljanskog dvorca; treci, dagaje Hasan prenio u Medinu i 
ukopao u Bekijju, blizu Fatime. Vecina historicara se slaze daje ukopan u Nedzefu. Poslije 
ukopa Alije, njegov ubica Abdurrahman ibn Muldzem ubijen je i zakopan na nepoznatom 
mjestu. 



Ashabi Allahovog Poslanika 93 



VRLINE 

Kadaje ubijen, halifaje imao sezdesettri godine, a hilafet mu jetrajao cetiri godine i devet 
mjeseci. Imao je najpohvalnija svojstva i citav zivotje prozivio cedno i skromno; u ibadetu i 
trazenju nauke, ne obaziruci se na dunjaluk. 

Voda pravovjernih bio je pravedan, istinoljubiv i trazio je jednakost za sve. Da mu je 
bilo dato da vlada u vremenu bez smutnje, zemlja bi se ispunila pravdom. Bio je najuceniji 
vladar. Njegova mudrost i ozbiljnost izrazene su kroz njegove izreke, presude i oporuke. 
Pjesnici, govornici i pisci opisali su ga u mnogim pjesmama, knjigama i govorima. 

Ebu-Esved ed-Du'eli, oplakujuci ga, kaze: 

"Zarumjesecuposta boll nam zadaste, 
odsvih ljudi najboljega, 
najboljeg stojahati umjede nam ubiste 
stoputovase ina ladibijase, 
stoje obuvao obucu iskidaoje, 
citao Kur'an ijasne dokaze. 
Kadpogledaslice Ebu-Husejna, 
vidjetcesmjeseckako tepromatra. 
Kurejsije su znali kakvi god 'su bill, 
dasinajboljiodnjihpoporijekluivjeri. 

Fadl Abbas ibn Ebu-Leheb oplakao ga je rijecima: 

"Nisam se nadao da ce fitnetstici 
do Hasima, a zatim ido Ebu-Hasana 
PrvimladickojiokrenuseKibliinamazobavi 
najbolje od ljudi znade Kur'an isunnet. 
Zadnjije od ljudi bio s Poslanikom, 
Dzibril mu pomagase da okupa ga 
izamotau define. 

Koje on ista u njemu bi, necete saznati, 
niko nece imatisto on imade odljepote. " 

Neka je Allah zadovoljan Vodom pravovjernih, Alijom ibn Ebi-Talibom, ucenjakom, 
poboznjakom i mudzahidom. 



EBU-UBEJDE AMIR IBN 
EL-DZERRAH, R.A. 

PORIJEKLO 

Ebu-Ubejde Amir sin je El-Dzerrahov koji je porijeklom iz loze Kurejsija. Lanac njegova 
roda je sljedeci: Amir je sin Abdullahov, a on El-Dzerrahov, a on Hilalov, a on Uhejbov, a on 
Dabbeov, a on El-Harisov, a on Fihrov. 

PRIMANJE ISLAMA 

Bio je jedan od prvih koji su primili islam. Allah gaje uputio otvorivsi mu srce prema 
islamu posredstvom Ebu-Bekra, r.a. Drugi dan nakon stoje Ebu-Bekr primio islam, povezao 
se s pojedinim Kurejsijama u kojimaje vidio cvrstinu i plemenitost. Izabrao je nekolicinu njih, 
objasnio im osnovne principe poslanice i pozvao ih u islam. Posto su mu se odazvali, odveo 
ih je Poslaniku, a.s. U toj grupi su bili: Osman ibn Maz'un, Zubejr ibn el-'Avam, Abdurrahman 
ibn Avf, Erkam ibn Abu el-Erkam i Ebu-Ubejde ibn el-Dzerrah, neka je sa svima njima Allah, 
dz.s.,zadovoljan. 

Allahov Poslanik, a.s., primio ihjetesu pred njim izjavili svoj ulazak u islam, izgovarajuci 
sehadet: "Eshedu en la ilahe illellah ve eshedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu"- 
Svjedocim da nema boga osim Allaha i svjedocim da je Muhammed Njegov rob i Poslanik. 

Hvala neka je Allahu, dz.s., sto je tako bilo. 



96 Ashabi Allahovog Poslanika 



LICNOST 

Ebu-Ubejde je bio stamenita licnost okicenaskromnoscu vjernika i zestinom u odbrani 
prava vjere. Bijase visok, mrsav, blijedoga lica, slabe brade, otmjen i elegantan, kada bi ga 
covjek sreo, nekako bi se odmah oraspolozio. 

Islam mu je povecao poniznost i uljepsao ahlak pa je zracio mirom i stalozenoscu tako 
da bi njegovo drustvo osjetilo prijatnost i toplinu. U isto vrijeme, kada bi to situacija zahtije- 
vala, znao se preobratiti da bude poput lava. 

Abdullah ibn Omer, r.a., opisao ga je rijecima: "Trojica Kurejsija su najugledniji medu 
narodom, najljepse naravi i najvecega stida. Kada pricaju s tobom, ne lazu, a kad pricas 
s njima, slusaju te. Oni su: Ebu-Bekr, Osman ibn Affan i Ebu-Ubejde ibn el-Dzerrah." 



POVJERENIK UMMETA 
ALLAHOVOGA POSLANIKA, A.S. 

Ebu-Ubejdina snaga vjerovanja u Allaha, najljepsega Gospodara i u ispravnost islama 
kao vjere, bila je cvrsta i stabilna poput planine. Bio je veliki mudzahid i povjerljiv savjetnik, 
pa je Resulullah, a.s., za njega rekao: "Svaki ummet je imao svoga povjerenika a povjerenik 
ovoga ummeta je Ebu-Ubejde ibn el-Dzerrah." 

U knjigama koje govore o zivotopisu Muhammeda, a.s., kao i u knjigama historije 
islama, moze se vidjeti posebno mjesto koje je Ebu-Ubejde zauzimao kod Poslanika, a.s. 
Mnogi ashabi zeljeli su njegovu deredzu. Muhammed ibn Dz'afer pripovijeda jedan 
takav primjer: "Dosla je jedna delegacija krscana kod Allahovoga Poslanika, a.s., i 
reklamu: 

"Ebul-Kasime, posalji s nama jednoga od tvojih ashaba koji ce nam presuditi oko imetka 
oko kojeg se ne mozemo dogovoriti, a mi smo zadovoljni sa muslimanima. 

Resulullah, a.s., rece: 

"Dodite veceras, poslat cu vam cvrstog i pouzdanog." 

Omer ibn el-Hattab, r.a., rekao je: "Poranio sam na podne zeleci da budem taj koji 
ce krscanima presuditi. Kada je Allahov Poslanik, a.s., klanjao podne, poce se okretati 
lijevo-desno, a ja sam se protezao kako bi me ugledao. Medutim, on nije prestajao 
traziti pogledom sve dok ne ugleda Ebu-Ubejdu ibn el-Dzerraha, pa ga pozva i rece mu: 'Idi 
s njima i pravedno presudi u njihovom sporu.' Aja rekoh: 'Ebu-Ubejde zadobio je tu povjerljivu 
ivaznuduznost...'" 



Ashabi Allahovog Poslanika 97 

Ovo je jedno od predanja koje govore koliko je Ebu-Ubejde bio blizak Allahovom 
Poslaniku, a.s., i koliko je imao povjerenje u njega. Resulullah, a.s., davao mu jezaduzenja 
u stvarima koje su iziskivale snagu i povjerljivost, a on je bio cvrst i pouzdan. Cinjenica je da 
ovaj nadimakkojim je Poslanik, a.s., pocastio Ebu-Ubejdu nije bio slucajan. Naprotiv, on je 
imao duboke razloge, a mozda je najveci ispit na koji je Allah, dz.s., stavio Svoga roba 
Ebu-Ubejdu, ono sto cemo uz Allahovu, dz.s., pomoc prepricati u onome sto slijedi. 

TEZAK ISPIT 

Ebu-Ubejde je bio uvijek u Poslanikovoj, a.s., blizini - u dzamiji, na sijelima, u bitkama i u 
pohodima.Saprvimmuslimanimaprolaziojekrozsvenevoljetrpecisvevrstekaznjavanja, 
zlostavljanja i ponizavanja. Takoder je bio medu prvom desetericom koji su ucinili hidzru u 
Abesiniju, po naredenju Allahovoga Poslanika, a.s., Allahovom pomocu; uprkos svim 
nevoljama, Ebu-Ubejde je ostao cvrst poput planine. 

U Bici na Bedru Ebu-Ubejde je bio nateskom ispitu, a vjerovatno i najtezem sto ga 
covjek moze uopce i dozivjeti. On je u toj bici napadao i udarao ohole uobrazene heroje i 
unistavao olicenje sirka i kufra paje ubijen koje ubijen, ranjen koje ranjen i pobjegao koje 
uspio pobjeci. Medutim, jednoga konjanika od kurejsevickih musrika je cijelo vrijeme 
izbjegavao. Ebu-Ubejde je, ucecitekbire, sabljom razbijao nevjernicke redove, ataj konjanik 
stalno ga je progonio, zeleci podijeliti mejdan s njim, sve dok ga nije doveo u polozaj da je 
okrsaj bio neizbjezan. Ebu-Ubejde podize sablju i zamahnu na konjanika, udarivsi gatako 
da ga odmah obori na zemlju. Siknu krv i zacrveni zemlju okolo. 

Tesko je i pomisliti koje ubijeni covjek, jer je dogadaj koji se desio bio krupniji od ljudi. 
Naime, taj konjanik nije bio niko drugi do Abdullah ibn el-Dzerrah, Ebu-Ubejdovotac. Bio je 
musrik, nevjernik, zagrizen u svome kufru; dobioje kaznu koju je i zasluzio. 

Tako je cvrsta bila Ebu-Ubejdova vjera u Allaha, tako postojan je bio u islamu, toliko 
spreman da ulozi na putu Istine. Ubejde je ubio kufr i sirk olicen u svome ocu. Allah ga je 
odlikovao i obradovao Dzennetom. Uzviseni je iznad sedam nebesa objavio ajete o njemu: 

"Netreba da ljudi, koji u Allaha iuonajsvijetvjeruju, buduuljubavisaonima, kojise 
Allahui Poslaniku Njegovusuprotstavljaju, makarimoni bill ocevi njihovi, ilisinovinjihovi, Hi 
braca njihova, Hi rodaci njihovi. Njimaje On u srca njihova vjerovanje usadio isvjetlom 
Svojim ih osnazio, I On ce ih uvesti u dzenetske basce kroz koje ce rijeke feci, da u njima 
vjecno ostanu. Allah je njima zadovoljan, aioniNjime. To je Allahova strana, a oni na 
Allahovoj strani ce sigurno uspjeti. " 18 

Ebu-Ubejde je bio jedan od onih kojima je za zivota obecan Dzennet, neka je Allahovo 
zadovoljstvo i selam na njega. 



98 Ashabi Allahovog Poslanika 



EHTEM 

Ebu-Ubejde imao je i nadimak "Ehtem", sto znaci "onaj kome su polomljeni prednji 
zubi", a Ebu-Bekr je o njemu rekao: "Bio je najljepsi covjek koji je imao polomljene 
zube." Razlog za ovaj nadimak jeste dogadaj koji vrijedi zapisati zlatnim slovima kao veliki 
dokaz njegove pokornosti Resulullahu, a.s., i spremnosti da ga brani i dusom i tijelom. Bitka 
na Uhudu bila je prvi i najveci poraz koji su muslimani dozivjeli u svojoj historiji. Zbog 
odredbe koju je Allah htio, neki muslimani su se oglusili o Resulullahove, a.s., naredbe i 
nakon sto su bili nadohvat pobjede, situacija se okrenula u korist neprijatelja i pretrpjese 
poraz. U toj bici muslimani su izgubili velikoga heroja Hamzu ibn Abdul-Muttaliba, amidzu 
Allahovoga Poslanika, a.s., koji je zajedno s ostalim sehidima ukopan na Bekijji, nekaje na 
sve njih Allahov selam. 

Sam Allahov Poslanikzadobioje tjelesne povrede kadasu ga musrici okruzili, zeleci 
ga dokrajciti, pa ga ranili u lice; polomili su mu kutnjak, a u celo su mu se zabile dvije 
halke od pancira, tako da je pao na zemlju. Ashabi su ga okruzili, stiteci ga vlastitim 
tijelima. 

Musrici su se ponadali da je Allahov Poslanik, a.s., poginuo, pa su poceli na sve 
strane siriti vijest o tome, sto jos vise skrha muslimane. Medutim, kada su spoznali i uvjerili 
se da musrici lazu i da je Allahov Poslanik, a.s., ziv, trgnuli su se, zalazuci zivote da bi ga 
odbranili. Ashabi su seokupili oko Vjerovjesnika, a.s., a krv mu jetekla niz lice. Dvije halke 
koje su mu se zabole u lice zadavale su mu zestoku bol, te su ashabi gledali kako da ih sto 
bezbolnije izvade. Ebu-Ubejde pokusao ih je izvaditi rukom, ali se pobojao da ne povrijedi 
Poslanika, a.s., pa je priblizio lice njegovom lieu, obuhvatio prvu haiku usnama, snazno je 
stisnuo zubima, a zatim je polahko i njezno povukao. Kad ju je izvadio, slomio mu se zub. 
Zatim je ponovo priblizio svoje lice Poslanikovom, a.s., lieu i izvadio i drugu haiku, pri cemu 
je slomio drugi zub. Otuda je Ebu-Ubejde dobio nadimak "Ehtem", i zaista je bio najljepsi 
covjek polomljenih zuba, nekaje Allah zadovoljan njime. 

"BITKA PALMINOGA LISCA" 

Ebu-Ubejde imao je uvijek neko zaduzenje, i bez obzira koliko ono veliko i tesko 
bilo, okoncavao ga je kako ga je Allahov Poslanik, a.s., zaduzio: iskreno, povjerljivo i 
ustrajno. 

U "Bici palminoga lisca" imao je ogromnu odgovornost. Allahov Poslanik, a.s., zaduzio 
ga je da presretne kurejsijski karavan i odredio ga zapovjednikom tri stotine mudzahida. 
Od hrane su imali samo ranac hurmi. Trebalo je izvrsiti zadatak, ne obracajuci paznju sto je 



Ashabi Allahovog Poslanika 99 

bilo vrlo malo hrane, bez obzira na teske neprilike kroz koje su muslimani prolazili i ne 
mareci sto je put dalek. Krenuo je Ebu-Ubejde, uz Allahovu pomoc, na put. Svakoga je 
dnevno zapadala po saka hurmi, a kad je i hurmi pocelo nestajati, Ebu-Ubejde je svakom 
mudzahidu davao po jednu hurmu. Hurmu su stavljali u usta i sisali, a poslije pili vodu cijeli 
dan. Kada je hurmi nestalo, nasjekli su palmovoga lisca, izmrvili ga pa ga poslije zvakali i na 
to pili vodu. Ovaj teski zadatak je izvrsen, a Ebu-Ubejde i mudzahidi vratili su se kao 
pobjednici. Ovaj pohod je nazvan "Bitka palminoga lisca". 

SEKIFE BENU-SAIDE 

Da bismo vise saznali o sposobnostima Ebu-Ubejde i o njegovom posebnom mjestu 
koje je imao u islamu, potrebno je znati sta se desilo u Sekifi Benu-Saide u Medini. 

Nakon sto je Allahov Poslanik, a.s., ispustio svoju plemenitu dusu, muslimani su se 
sastali u Sekifi Benu-Saide, dogovarajuci se i raspravljajuci o buducem halifi kojem ce 
dati prisegu. Omer ibn el-Hattab okrenuo se Ebu-Ubejdi i rekao mu: 

"Pruzi ruku da tebi dadnem prisegu, jer sam cuo Allahovog Poslanika, a.s., da kaze: 
'Svaki ummet ima svoga povjerenika a povjerenik ovoga ummeta je Ebu-Ubejde.'" 

Ebu-Ubejde mu odgovori: 

"Nikad necu proci ispred covjeka kome je Allahov Poslanik, a.s., naredio da nas predvodi 
u namazu i koji nam je bio imam svedok Allahov Poslanik, a.s., nije preselio na ahiret. 

Prisega je data Ebu-Bekru, a Ebu-Ubejde je bio najbolji pomagac, savjetnik i povjerenik, 
velike duse ispunjene uzvisenim dini-islamom. 

BITKA KOD ZATIS-SELASILA 

Povjerenje koje je Allahov Poslanik, a.s., gajio prema Ebu-Ubejdi bilo je neizmjemo. Pa 
dovoljno mu je ponosa sto je bio zapovjednik vojskom u kojoj su bili Ebu-Bekr i Omer, r.a. 
Naime, kada je Resulullah, a.s., poslao Amra ibn el-'Asa u Zatus-Selasil, tamo je naisao na 
poteskoce te je zatrazio pomoc. Allahov Poslanik, a.s., kao pomoc poslao mu je vojsku na 
cije je celo stavio Ebu-Ubejdu, amedu mudzahidima bili su Ebu-Bekr i Omer, nekaje Allah 
zadovoljannjimasvima. 



100 Ashabi Allahovog Poslanika 



PREMA SAMU 

Nakon Poslanikovoga, a.s., preseljenja na ahiret, Ebu-Ubejde nije prestajao s davanjem, 
zalaganjem i zrtvovanjem na putu vjere Jednog Jedinog Allaha. 

Ebu-Bekr je za vrijeme svoga hilafeta poslao cetiri odreda vojske prema Samu, kako 
bi se borili protiv Bizantijaca i dini-islamom osvijetlili taj dio Zemlje. Za komandu nad 
odredima izabrao je cetiri pravovjerna mudzahida: Ebu-Ubejdu Amira ibn el-Dzerraha, 
Jezida ibn Ebi-Sufjana, Surahbila ibn Hasneta i Amra ibn el-'Asa. Svaki je bio emir 
jednoga odreda koje su cinili arapski plemici i uglednici. Nakon sto je svaki odred obavio 
svoj zadatak, zbog mnostva ratnih zona bilo je nuzno uspostaviti jedinstvenu komandu. 
Nije bilo povoljnije osobe koja bi preuzela komandu od Ebu-Ubejde. Ebu-Bekr izabrao 
ga je za zapovjednika, a zbog toga slucaja dobio je nadimak Zapovjednik nad 
zapovjednicima. 

Nakon nekog vremena Bizantijci su postali ozbiljna prijetnja muslimanima, posto su 
skupili i ujedinili sve svoje raspolozive snage, sredstva i oruzje. Ebu-Bekr poslao je naredenje 
Halidu ibn el-Velidu, koji je tada komandovao vojskom u Iraku, da odmah krene prema Samu 
u ispomoc muslimanima. Takoder je naredio da bude emir cjelokupne vojske u Samu, 
ujedinivsi time Ebu-Ubejdovu povjerljivost i Halidovu hrabrost. Ebu-Ubejde je ovu naredbu 
primio na najljepsi nacin, jer se on borio na Allahovom putu, a ne da bi zadobio polozaj ili 
utjecaj. 

Kada je Omer ibn el-Hattab preuzeo hilafet, izdao je naredbu da se Halid ibn el-Velid 
smjeni sa mjesta zapovjednika vojske Sama, a da na njegovo mjesto dode Ebu-Ubejde. 
Naredba o smjeni dosla je u vrijeme borbe, kada je Halid vodio muslimane ka pobjedi. 
Ebu-Ubejdu bilo je stid preuzeti vodstvo u trenucima kada je Halid trebao okusiti slast 
pobjede pa je zatajio naredenje, boreci se pod Halidovom komandom. 

Zaista je bio velicanstvan taj covjek, neka je Allahov blagoslov na njega. Kakva je 
njegova deredza u Allahovoj cistoj vjeri; zanemario je polozaj, ugled, vodstvo, iako je 
imao pravo na to, da bi muslimani ostvarili pobjedu. Zelio je da se bitka nastavi onako 
kako je Halid isplanirao. 

Omer je saznao za njegovo otezanje sa Halidovom smjenom, te mu je poslao pismo 
u kojem potvrduje naredbu: 

"U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog" 

"Od Allahova roba Omera ibn el-Hattaba, r.a., vladara pravovjernih - Ebu-Ubejdi 
Amiru ibn el-Dzerrahu. Selamun alejkum. Zahvaljujem Allahu mimo Kojeg drugog boga 
nema i donosim salavat i selam na Njegova poslanika Muhammeda, a.s. Odredio sam te za 
zapovjednika muslimana i nemoj da te je stid bilo sta u vezi s tim. Allah se ne stidi istine. 



Ashabi Allahovog Poslanika 101 

Preporucujem ti da se bojis Allaha, Koji te izbavio iz kufra u iman i iz zablude izveo na Uputu. 
Odredio sam te zapovjednikom Halidove vojske, pa je primi, a njega smijeni. Ne salji muslimane 
u propast da bi zadobio ratni plijen, i ne salji odrede da bi sabrao sto vise." 

Kada je Halid saznao za naredbu o svojoj smjeni, odmah se uputio Ebu-Ubejdi. Medu 
njima odigrao se dijalog koji oslikava uzvisenost dvije duse, njihovu skromnost prema 
dunjaluku, i potpunu predanost Allahovoj vjeri, neka je Uzviseni zadovoljan s njima obojicom. 

"Allah ti oprostio, doslo ti je pismo od halite o mojoj smjeni i tvome postavljanju, a nisi 
me obavijestio. Klanjao si iza mene dok je vlast, u stvari, pripadala tebi?", rekao je Halid 
Ebu-Ubejdi. 

"Neka je Allahov oprost na tebe. Nisam ti htio reel dok ne saznas od drugoga i nisam 
zelio remetiti bitku doksesveneokonca, patetekondaobavijestiti, uz Allahovu pomoc. 
Ne zelim dunjalucku vlast i ne radim za dunjaluk. Sve ovo sto vidis nestat ce, a mi smo 
braca i pokorni Allahovoj volji. Ne skodi covjeku da slijedi brata u dunjaluckim i ahiretskim 
stvarima", odgovorio je Ebu-Ubejde. 

Ovakva je bila velicina ashaba, ovako je pobjedivala vjera Istine, ovako se vihorila 
zastava pravde iznad porazenog mnogobostva i nevjerstva, hvala neka je Gospodaru 
svjetova na ni'metima islama. 

MUSLIMAN KUREJSIJA 

Zapovijednistvo nad vojskom nije zavelo Ebu-Ubejdu - nije umanjilo nista od 
njegove skromnosti i jednostavnosti, niti je trunka oholosti usla u njegovo srce. Ko bi ga sreo 
vidio bi obicnog mudzahida, bez traga nekakve raskosi ili luksuza pri njemu. Mudzahidi su 
bili zapanjeni njime, a kada je on cuo za to, rekao je: "Ja sam musliman Kurejsija, i nijedan od 
vas, bio on erven ili cm, ne nadmasi me u bogobojaznosti, a da ne pozelim da budem kao 
on." 

Velicanstvena je licnost bio Ebu-Ubejde: skromna, samilosna, islamom uzvisena! 

Kada je jednom prilikom halifa Omer ibn el-Hattab posjetio Sam, pitao je glasom 
punim ceznje: 

"Gdje mi je brat?" 

Upitali su ga: 

"Akojeon, Emirul-mu'minine?" 

"Ebu-Ubejde Amir ibn el-Dzerrahl", odgovorio im je. 

Ebu-Ubejde docekao je i zagrlio halifu, iskazujuci mu dobrodoslicu, sretan sto ga 
je vidio, pa ga je odveo kuci. A kuca Zapovjednika nad zapovjednicima, vode najvece 
muslimanske vojske toga doba, bila je pravi odraz njegove skromnosti. 

Naime, Omer u njegovoj kuci nije zatekao nista osim prostog duseka na kojem je 



102 Ashabi Allahovog Poslanika 

spavao, sablje i stita. Nista vise. Pravedni halifa se nasmijesio i upitao ga: 
"Zar nisi uzeo za sebe kao sto neki uzimaju?" 
A Ebu-Ubejde mu odgovori: 
"Vladaru pravovjernih, ovo mi je dovoljno za zivot." 



PRESELJENJE NA AHIRET 

U Ebu-Ubejdovo vrijeme predio Sama pogodila je strasna epidemija kuge, poznata kao 
"Kuga Emvasa" 19 , kojom je Allah, dz.s., uzeo zivote velikog broja ashaba. Halifa Omer, r.a, 
pobojao se da ne izgubi Ebu-Ubejdu pa mu je poslao pismo u kojem je stajalo: "Ukazala mi 
se potreba za tobom, a ne moze je ispuniti niko osim tebe; ako ti ovo moje pismo dode 
nocu, insistiram da krenes ne cekajuci dan, a ako ti dode danju, insistiram da krenes ne 
cekajuci noc." 

Kada je Ebu-Ubejde procitao pismo nasljednika Allahova Poslanika, a.s., znao je da 
ga on ne zeli zbog posla nego da bi ga izvukao ispred napasti zaraze, pa mu je napisao: 
"Vladaru pravovjernih, znam za sto sam ti potreban. Ja sam u muslimanskoj vojsci, a 
njihova nesreca je i moja nesreca, ne zelim ih napustiti dok Allah ne presudi i meni i 
njima. Kada ti dode ovo pismo, oslobodi me od toga sto trazis i dozvoli mi ostanak." 

Ostao je sa svojom vojskom, ucvrscujuci temelje ciste vjere, neka je hvala Allahu, 
Koji mu je to omogucio. 

Ebu-Ubejde obolio je od kuge, pa kad je osjetio da mu se primice edzel, okupio je 
mudzahide i ostavio im sljedecu oporuku: "Ostavljam vam preporuku, ako je prihvatite - 
-dovjeka vam dobro: klanjajte namaz, postite ramazan, dijelite sadaku, obavite hadz i 
umru, budite ponizni, savjetujte vode i nemojte ih varati, nemojte da vas dunjaluk 
upropasti. Zaista, kada bi covjek sagradio hiljadu zgrada, na kraju ce morati doci u 
polozaj u kojem mene sada vidite. Esselamu alejkum ve rahmetullah." 

Potom se okrenuo Muazu ibn el-Dzebelu i rekao mu: "Muaze, predvodi ljude u 
namazu", a potom ispustio svoju plemenitu dusu, Allah mu mezar osvijetlio. 

Kada je umro, imao je pedeset osam godina. Neka je milost i selam na povjerenika 
Muhammedova, a.s., ummeta, zapovjednika, jednog od najvecih mudzahida i da'ija 
dini-islama, u prostranim dzenetskim vrtovima, u drustvu s plemenitim ashabima. 



ABDURRAHMAN IBN AVF, R.A. 

NJEGOVO IME 






Njegovo ime je Abdurrahman, sin je Abdul-Avfov, a on sin El-Harisov, a on Zuhrov, 
a on Kilabov, a on Murra el-Kuresija ez-Zuhrija. Nadimak mu je bio Ebu-Muhammed. U 
dzahilijetu se zvao Abdul-Amr ili Abdu K'ab. Nakon sto je izjavio islam, Poslanik, a.s., 
promijenio mu je ime u Abdurrahman. 

LICNOST 

Bio je lijepoga izgleda, svijetle puti, srednje visine, krupnih crnih ociju, pravilnoga nosa, 
krupnih saka i prstiju. Posjedovao je veliku tjelesnu snagu, koja mu je u bitkama omogucavala 
da se lahko krece i napada, podnoseci sve nedace i tegobe. 

Bijase njezan i miran, a imao je sve odlike ugledna covjeka. Zelio je svakome dobro i 
sam se zrtvovao kako bi doprinio kakav hajr. 

PRIMANJE ISLAMA 

Ubraja se medu prve muslimane. Allah, dz.s. uputio ga je na islam poredstvom 
Ebu-Bekra, r.a. Ebu-Bekr stupio bi u kontakt sa mekanskim Ijudima i mladicima za koje je 
drzao da u njima ima dobra, pa bi onda nekima od njih predlagao da prime islam. Medu njima 
je bio i Abdurrahman ibn Avf. Pored njega islam su primili, takoder: Osman ibn Affan, Zubejr 
ibn el-Awam, Talha ibn Ubejdullah i S'ad ibn Ebu-Vekkas. Svi su se odazvali pozivu pravde 
i istine. 



104 Ashabi Allahovog Poslanika 

Abdurrahman je objavio svoje primanje islama prije nego je Muhammed, a.s., usao u 
kucu Erkama ibn Ebu-el-Erkama, tzv. "Kucu islama", dajuci mu neopozivu prisegu. 

On jejedan od prve osmerice koji su primili islam i ucvrstili njegove temelje, slijedeci 
Allahova Poslanika, a.s. Takoder, Abdurrahman jejedan od deseterice kojimaje Dzennet 
obecan jos za njihova zivota. 

HIDZRA 

Kurejsije su se zestoko rasrdile kada su vidjeli da se Muhammedovom, a.s., pozivu 
odazivaju razliciti slojevi ljudi i ugledan i obican svijet. Iz bijesa su poceli kaznjavati i muciti 
one koji prihvate i prigrle novu vjeru i odazovu se pozivu Poslanika, a.s. Abdurrahman ibn 
Avf je, kao i drugi, bio izlozen razlicitim vidovima kaznjavanja, ali je ostao cvrst i 
nepokolebljiv u svome uvjerenju i principijelan u svome obecanju i prisezi datoj Resulullahu, 
a.s. Vjera je prodrla u njegovu dusu i ojacala ga snagom i saburom. I me koje mu je dao 
Allahov Poslanik, a.s., za Abdurrahmana je bilo istinski ponos, a kada bi ga neki od 
kurejsevickih plemica zovnuo njegovim predislamskim imenom, Abdu Amr, ne bi se 
odazivao. Podnosio je prezir braneci svoj dini-islam i zivot, ne posustajuci i ne klonuvsi 
naputulstine. 

Kadasu se ugnjetavanja muslimana pojacala, Vjerovjesnik, a.s., suosjecajuci s njima, 
naredio je hidzru u Abesiniju, kako bi zastitu potrazili kod tamosnjeg pravednog vladara. 
U prvoj hidzri u Abesiniju medu muhadzirima je bio i Abdurrahman. Tu, u tudoj zemlji, 
muhadziri su cvrsto drzali svoju vjeru, obozavali su Allaha, dz.s., asrcasu im ceznulaza 
rodbinom i za Mekom, njihovom domovinom. 

Kada je Allahov Poslanik, a.s., osjetio da bi se muhadziri mogli vratiti, 
nakon obecanja koja je dobio od kurejsevickih velikana, pozvao je muhadzire 
pa su se ponovo okupili oko uzvisene misije. Ali to nije dugo potrajalo jer 
su Kurejsije prekrsili svoje obecanje, te je ucinjena i druga hidzra. 
Abdurrahman je ponovo bio medu muhadzirima. 



Ashabi Allahovog Poslanika 105 



U MEDINI 

Veza izmedu Allahovoga Poslanika, a.s., i stanovnika Medine ucvrstila se nakon prve 
prisege i nakon formiranja grupe ensarija - stanovnika Medine, koji su povjerovali u poslanicki 
poziv. Nakon druge prisege broj ensarija se znatno povecao i Allah, dz.s., im je osvijetlio 
srca dini-islamom. Muhammed, a.s., uvidio je da ce Medina biti prijestolnica islama i novi 
centar odakle ce se vjera istine siriti u sva podrucja, zato je naredio da se tajno cini 
hidzraunju. 

Kadaje hidzra ucinjena, Poslanik, a.s., bratimio je muhadzire i ensarije kako bi se zblizili 
i ujedinili u okrilju islama. Tako je pobratio Abdurrahmana ibn Avfa sa S'adom ibn Rebiom. 
S'ad je bio vrlo bogat covjek, pa je predlozio Abdurrahmanu da mu dadne pola svoga imetka 
i da ga ozeni jednom od njegove dvije zene. ovome je zabiljezeno predanje koje je prenio 
casni ashab Enes ibn Malik: "S'ad ibn Rebi'a je rekao Abdurrahmanu: 

'Brate, najbogatiji sam u Medini, pa izdvoji iz mog imetka polovinu sebi. Ozenjen sam 
dvama zenama. Pogledaj koja ti se vise svida, pa se njom ozeni.' 

Abdurrahman mu odgovori: 

'Nekati Allah poveca imetak i porodicu, nego, uputi me na pijacu.' 

Abdurrahman je usao u trgovinu i zaradivao. Ovako je zaradio veliko bogatstvo kakvo 
niko prije njega nije imao. Tezioje da mu trgovina bude halal i izbjegavao je svaki posao u 
kojem je bilo harama ili sumnjivih stvari. Zbog toga mu je Allah povecao nafaku, prosirio 
trgovinu i uvecao zaradu. Kada je stekao dovoljno da bi mogao dati mehr za zenu, ozenio 
se. Otisao je da obraduje Allahova Poslanika, a.s., a tijelo mu je bilo naskropljeno lijepim 
mirisom. Poslanik, a.s., zacudio se njegovom stanju i upitao ga: 

'Stasidaozenikaomehr?' 

On odgovori: 

'Zlatakolikojeteskakospahurme.' 

'Priredite svadbenu gozbu, makar ovcom... Neka ti Allah da blagoslova u tvome imetku', 
rece mu Poslanik. 

Dova koju je Resulullah, a.s., uputio bila je kljuc Abdurrahmanova bogatstva i prosirivanja 
trgovine. Visak svoje zarade dijelio je na Allahovom putu, a od te uslisane dove Abdurrahmanu 
se imetak povecavao gdje bi god posao i u sta god bi ulozio. Sam je za sebe rekao: 'Imao 
sam osjecaj kada bih podigao kamen, pod njim bi nasao zlato ili srebro.'" 



106 Ashabi Allahovog Poslanika 



VELIKA CAST 

Abdurrahman je stekao veliki ugled kroz dvije stvari koje nije stekao nijedan covjek. 
Allah ga je blagoslovio velikim imetkom kojegaje bilo u izobilju, posredstvom dove odabranoga 
Poslanika, as., i njegovom teznjom za halal-zaradom. 

Druga pocast bila je veca od prve; naime Abdurrahman je predvodio dzemat, a Allahov 
Poslanik, a.s., klanjao je za njim u dzematu medu muktedijama. Ima li vece pocasti od te?l 
U Taberijinom predanju zabiljezenojedaje prilikom pohoda naTebuk Allahov Poslanik, a.s., 
otisao radi svoje potrebe, a u meduvremenu se formirao dzemat klanjaca ciji imam je bio 
Abdurrahman. Kada se Resulullah, a.s., vratio, Abdurrahman mu htjede ustupiti mjesto, ali 
mu Poslanik, a.s., naisareti da nastavi. Abdurrahman je klanjao namaz, a Resulullah je 
klanjao iza njega. 

Postoji i drugo predanje istoga znacenja. Naime, bilo je nastupilo namasko vrijeme, a 
Allahov Poslanik, a.s., bio je odsutan, pa su muslimani formirali dzemat, izabravsi za imama 
Abdurrahmana. Onje imamio prvi rekat kada jedosao Allahov Poslanik, a.s., pajezanijetio 
namaz za Abdurrahmanom i dovrsio ga medu muktedijama. Zaista, divna i velika je cast biti 
imam pred Allahovim Poslanikom, a.s. 



STALNI DZIHAD 

Abdurrahman nije bio od onih trgovaca koje je trgovina udaljila od spominjanja Allaha 
i borbe na Njegovom putu. Naprotiv, bio je pri ruci Allahovom Poslaniku, a.s., u svakoj 
bici i pohodu. A bio je veliki mudzahid, vjest konjanik i junak. U Bici na Bedru musrici 
Kurejsija okupili su svoje silnike i dobro se naoruzali i opremili. Muslimani su se spremili 
za borbu na celu s Allahovim Poslanikom, a.s., skromno naoruzani. Najveca oprema bila im 
je vjera i spremnost na zrtvu za Allahovu Rijec. 

Abdurrahman je takoder ucestvovao u borbi, ubijajuci neprijatelje svojom sabljom, 
kada ga zovnu jedan Kurejsevic, inace zestoki protivnik islama i muslimana, koji mu je u 
Meki nanio velike patnje. Bio je to Umejr ibn Osman ibn Ka'b et-Tejmi. Izrugivao mu se, 
prozivajuci ga predislamskim imenom. 

Abdurrahman se zestoko rasrdio. Krenuo je prema njemu isukane sablje, udario ga 
i oborio na zemlju oblivenog krvlju, pa mu rece: "Moje ime je Abdurrahman." 

Pozrtvovanost i borbenost koju je Abdurrahman pokazao u Bici na Uhudu prevazilazi 
svaku pretpostavku. Njegovo tijelo bilo je "bezvrijedno", a njegov zivot "jeftin". Bio je sav 
izranjavan, ali ga rane nisu zaustavile od nastavka borbe. Svojim tijelom je, zajedno s 



Ashabi Allahovog Poslanika 107 

tijelima deseterice ashaba, nacinio zivi zid oko Vjerovjesnika, a.s., stiteci ga od musrickih 
strijela i kopalja i sprecavajuci ih da ga se domognu. Na Uhudu su muslimani dozivjeli 
poraz zbog neposlusnosti Allahovom Poslaniku, a.s. Velika je mudrost Allahova. 

Abdurrahman je, koliko je mogao, sprecavao napad Kurejsija. Prvi put je bio ranjen, ali 
nije poklekao niti odustao nego se nastavio boriti neobaziruci se na krv koja jetekla. Potom 
je ranjen drugi put, pa treci, pa deseti, dok nije zadobio dvadeset jednu ranu. Rane su bile na 
razlicitim dijelovimatijela, a od jedne rane na nozi trajno je ostao hrom. Bezobziranarane, 
nastavio je stititi Allahovoga Poslanika, a.s., do kraja bitke. 

VELIKI DOBROTVOR 

Historija covjecanstva poznaje malo ljudi koji su dijelili na Allahovom putu kao 
Abdurrahman i koji su imali takva svojstva plemenitosti i dobrostivosti. Kada bi njegova 
dusa bila od koristi drugome, kada bi mogao, od svoje dobrote bi je poklonio drugome. 
Kada god bi Allah, dz.s., povecao njegov imetak, tako bi i on povecao dijeljenje. Bio je 
poput rijeke koju nebo napaja vodom, a ona napaja zemlju kroz koju prolazi. Abdurrahman 
je, sticuci imetak imao odreden i jasan cilj - ne ljubav i gramzivost prema imetku nego 
trosenje imetka na putu islama. Kada je Allahov Poslanik, a.s., htio opremiti vojsku, 
pozvao je ashabe i rekao im: "Dajite sadaku, jer hocu poslati vojsku." 

Abdurrahman je bio medu prisutnim pa, cuvsi ovo, ode kuci i donese kesu novca. 
"Allahov Poslanice, imam cetiri hiljade dirhema, dvije hiljade dajem u ime Allaha, a dvije 
hiljade sam ostavio za svoje potrebe", rekao je Abdurrahman. 

Resulullah, a.s., ganut njegovim postupkom, rece: "Allah ti povecao u onome sto si 
dao, i povecao ti u onome sto si ostavio." 

Poslije ove dove, imetak mu je postao jos bericetniji. Kada se vrsila priprema za 
pohod na Tebuk, pred muslimanima je bila ogromna bizantijska vojska opremljena 
mnostvom oruzja i sredstava. Muslimanima jetrebalo i oruzja i opreme i jahacih zivotinja. 
Novae i sredstva davani su u velikim kolicinama, ali ono sto je dao Abdurrahman nadilazi 
svako ocekivanje. Dosao je kod Allahovoga Poslanika, a.s., i pred njega stavio dvjesto 
oka zlata. Omer je rekao: "Smatram da grijesi jer porodici nije nista ostavio." 

Resulullah, a.s., gatada upita: 

"Jesi li sta ostavio svojoj porodici?" 

"Jesam", odgovori Abdurrahman. 

"Sta?", upita ga ponovo Resulullah. 

"Nafaku i nagradu koju su obecali Allah, dz.s. i Njegov Poslanik, a.s." 

Za vremena Allahova Poslanika, a.s., davao je po pola imetka. Jednom je dao cetiri 
hiljade dinara, zatim cetrdeset hiljada srebrenjaka, pa cetrdeset hiljada zlatnika, zatim 



108 Ashabi Allahovog Poslanika 

je opremio pet stotina konja i pet stotina deva na Allahovome putu. Njegova dobrocinstva su 
mnogobrojna i velika. 

POTRES U MEDINI 

Jedno jutro Medinelije su se probudili i culi tutnjavu od koje se zemlja tresla. Na 
prilazima gradu ugledali su veliki oblak prasine kojije plovio prema njima. Raspravljali su i 
nagadali sta bi to moglo biti, pa je Aisa, neka je Allahov blagoslov na nju, pitala: 

"Kakva je ovo buka?" 

Receno joj je: 

"To je Abdurrahmanov karavan natovaren trgovackom robom, dolazi iz Sama." 

Aisa ponovo upita: 

"Zar trgovacki karavani da dizu ovoliku buku?" 

"U njoj je sedam stotina natovarenih zivotinja", rekose joj. 

Tada se Aisa sjetila dogadaja koji se odigrao pred njenim ocima i hadisa te rece: 
"Cula sam Allahova Poslanika, a.s., da kaze: 'Vidio sam Abdurrahmana ibn Avfa da 
ce uci u Dzennet puzajuci.'" 

Kada je ovo doprlo do Abdurrahmana, zurno je otisao do Aisine kuce i upitao je: 

"Jesi li to cula od Allahova Poslanika, a.s.,?" 

Majka vjemika mu odgovori: 

"Jesam." 

Abdurrahmanu se ozari lice srecom, pa rece: 

"Da sam mogao, usao bih hodajuci. Budi mi svjedok da sam ovaj cjelokupni karavan 
sa tovarom dao u ime Allaha." 

Ovaj karavan je podjeljen medu Medinelijama, a bas u to vrijeme bila ih je zahvatila 
susa i nestasica. Ova vjest o njegovom ulazku u Dzennet bila mu je podsticaj da nastavi 
cinjenje dobrih djela, pomazuci sirotinju i jos vise ulazuci na Allahovom putu. Svi muslimani 
imali su koristi u njegovoj imovini. Siromasi su imali pravo da se koriste njegovim imetkom. 
Svaki covjekje od njegova imetka mogao uzeti kredit. njemu i Medinelijama se moglo 
cuti: Medinelije su Abdurrahmanovi ortaci u njegovom imetku. Trecinu im je dao na 
kredit, trecinom ih je rjesio dugova, a trecinu im je poklonio. 



Ashabi Allahovog Poslanika 109 



SKROMNI 

Da li je ovo ogromno bogatstvo promijenilo njegov moral i odvelo ga sa pravoga 
puta? Naprotiv, koliko god mu se povecavao imetak, povecavala se i njegova skromnost 
prema dunjaluku i Ijubav prema ahiretu, tako da ga nisu mogli razlikovati od njegovih 
sluzbenika i robova. Su'be prenosi od S'ada ibn Ibrahima da je rekao: "Abdurrahmanu je 
neko dqnio hranu, a on je postio, pa je rekao: "Poginuo je Mus'ab ibn Umejr, a bio je bolji od 
mene. Cefin mu je bio njegov ogrtac. Ako bi mu pokrli glavu, otkrile bi mu se noge, a ako bi 
mu pokrli noge, otkrila bi mu se glava. Hamza je poginuo, a bio je bolji od mene. Bili smo 
obasuti mnogim dobrima i bojim se da nam je to nagrada za nasa dobra djela." Potom je 
zaplakao i ostavio hranu. 

Ahiret mu je bio stalna preokupacija. Nije razmisljao o dunjaluku uprkos ogromnom 
bogatstvu. Stalni drug u njegovom zivotu bila je bogobojaznost i ulaganje na Allahovom putu. 
Njegova skromnost se nije ogranicavala samo na dunjalucke ukrase nego i na vlast, ugled 
ipolozaj. KadajeOmer, r.a., bio nasamrti, izabrao je sestericu ashabakojimajeAllahov 
Poslanik, a.s., bio zadovoljan, a medu njima i Abdurrahmana, da izmedu sebe izaberu halifu. 

Kada je Omer, r.a., umro, svi su pogledi bili uprti u Abdurrahmana, jer je on imao sve 
potrebne uslove za halifu. Medutim, on se sustegao od polozaja, rijecima: "Allaha mi, da me 
nozem ubodete u grlo pa da izade na drugi kraj, draze mi je nego da se prihvatim ovog 
poziva." Tako se odrekao polozaja. 

Peterica ostalih su se slozili da on izabere halifu. Alija ,r.a., rekao mu je: "Cuo sam 
od Allahova Poslanika, a.s., da si povjerljiv medu melekima i da si takav medu ljudima." 

Abdurrahman je izabrao Osmana, r.a., za halifu, a svi su se slozili s njegovim izborom. 

SLUGA MAJKI VJERNIKA 

Abdurrahman je bio covjek od povjerenja kod Allahova Poslanika, a.s. Bio je blizak 
i njemu i njegovoj porodici, pa kada je Resulullah, a.s., preselio svome Gospodaru, on je 
ostao na usluzi Poslanikovim , a.s., zenama, neka je Allahov selam na sve njih. Svaki 
dan raspitivao se za njihove potrebe i bio im na usluzi. Ako bi htjele izaci - bio je u 
njihovoj pratnji, kada bi htjele obaviti hadz - isao bi s njima u Meku; ako bi od njega 
trazile da im nesto pribavi -nabavio bi to za svoj novae. Od Allaha je ovu pocast dobio 
Abdurrahman i niko vise od ashaba. Sluzio je majke vjernika i osiguravao potrebno, postujuci 
njih i kucu u kojoj su obitavale. Kada je prodao zemlju za cetrdeset hiljada dinara, citavu 
svotu je podijelio. Dio je dao porodici Benu-Zuhre, iz koje je bila Amina bint Vehb, majka 
Allahova Poslanika, a.s., zatim siromasnim muslimanima i muhadzirima i zenama Resulullaha, 



110 Ashabi Allahovog Poslanika 

a.s. Kada je Aisi dosao odredeni dio, pitala je: 

"Kojeposlaoovaj novae?" 

Receno joj je: 

"Abdurrahman ibn Avf." 

Majka vjernika rece: "Cula sam Allahova Poslanika, a.s., da kaze: 'Poslije mene nece 
biti prema vama milostivi, osim strpljivi.'" 

PRESELJENJE NA AHIRET 

Veliko sree se umorilo, dunjalucko putovanje se okoncalo. Abdurrahmana je cekao 
put ka obecanom Dzennetu. Kao da je osjetio da mu dolazi edzel, dijelio je jos vise i 
oslobodio dosta svojih robova. Svakom ashabu koji je ucestvovao na Bedru ostavio je cetiri 
stotine zlatnika, a medu njima i halifi Osmanu , r.a. Svakoj od Poslanikovih zena ostavio je 
pozamasnu svotu novca. Aisaje uputila dovu za njega: "Da ga Allah napoji vodom Selsebila." 
Svojim nasljednicima je ostavio ogromno bogatstvo, tako da su se ljudi umorili dok su 
raspodijelili zaostavstinu u zlatu i srebru. Svakoj od svojih cetiri zene je ostavio po osamdeset 
hiljada zlatnika. Iza njega je ostalo hiljadu deva, stotinu konja i tri hiljade ovaca. Allah, dz.s., 
gajeopskrbio, primivsi dovu Svoga Poslanika, a.s. 

Aisa je htjela da mu iskaze pocast, pa mu je predlozila da mu dadne mjesto za 
mezar u njenoj odaji kod mezara Allahovog Poslanika, a.s., Ebu-Bekra i Omera. Ali 
Abdurrahmana, r.a., bilo je stid to prihvatiti. Sjetio se i dogovora sa svojim velikim 
prijateljem i cijenjenim ashabom, Osmanom ibn M'azunom, prvim muhadzirom ukopanim 
u Medini, da ce se ukopati jedan do drugoga. Umro je trideset prve godine po Hidzri, u 
sedamdeset petoj godini zivota. Dzenazu mu je klanjao Osman ibn Affan, r.a. Njegov 
tabut nosio je Poslanikov, a.s., dajdza S'ad ibn Ebi Vekkas, r.a. Oprastajuci se od njega, 
Alija ibn Ebi-Talib, r.a., rekao je: "Bio si iskren na dunjaluku. Ostavio si laz, Allah te Svojim 
rahmetom obasuo." 

Smotalasejednaod zastava islama, a njegovo imeje ostalo mirisno i blagoslovljenojer 
je on bio jedan od stupova na kojima je pocivalo velicanstveno zdanje islama. Ukopan je u 
Medini u mezarju El-Beki'a u blizini sehida Uhuda. 



SE'ID IBN ZEJD, R.A. 

<%£> Jo j /J J**X*UJ 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Ime mu je Se'id, sin je Zejdov, a on Amrov, a on Nufejlov, a on Abdul-Uzzaov, a on 
Rebahov, a on Abdullahov, a on Kartov, a on Rizahov, a on Adijjev, a on K'abov, a on 
Lu'ejjov, a on Galibov, a on Fihrov, a on Malikov, a on Nadrov, a on Kenane el-Kuresija 
el-Adevija. 

LICNOST 

Kod Se'ida ibn Zejda, r.a., isticala su se tri svojstva: ozbiljnost, smirenost i pronicljivost. 
Bio je ozbiljan i odmjerenih postupaka, odgovoran u odnosima s ljudima. Nije bio sklon 
sali i neozbiljnosti. Kada je bio na sijelu, malo je govorio, a kada bi progovorio, inace 
stalozen i miran, slusalac bi osjetio njegovu samouvjerenost i iskrenost. Dogadaje bi prenosio 
bez dodavanja i iskrivljavanja. Bio je izuzetno inteligentan, pa je stvari rjesavao na najljepsi 
nacin, a svojom pronicljivoscu je pretpostavljao dogadaje prije nego se stvarno dogode. 

Posjedovao je izuzetnu tjelesnu snagu koja mu je pomagala u podnosenju nevolja, te ga 
je ucinila cvrstim i postojanim na bojnom polju. Bio je visok, pun, krupnih saka, bijeloga tena, 
guste kose i brade koju je knio. 



112 Ashabi Allahovog Poslanika 



U IBRAHIMOVOJ VJERI 

Njegov odgoj nije bio poput odgoja ostalih mekanskih mladica, kao sto i njegov otac Zejd 
ibn Amr ibn Nufejl nije bio poput ostalih Mekelija svoje generacije. Naime, Zejd je zivio i u 
doba dzahilijeta je bio pripadnik vjere Ibrahima, r.a., za razliku od Kurejsija, koji su mahom 
obozavali kipove i idole. On se nije zadovoljavao da samo ispovijeda svoju vjeru, nego je 
napadao Kurejsije zbog njihovoga krivovjerstva i paganije i pozivao ih da obozavaju jedinoga 
Boga, Stvoritelja. Izrugivao se njihovom prinosenju zrtava kipovima koje su sami napravili i 
koji im nisu ni skodili ni kakvu korist donosili. Govorio im je: "Zarovcu koju je Allah stvorio i 
s neba joj kisu spustio da iz zemlje nikne bilje kojim se ona hrani, zrtvujete u necije drugo ime 
pored Allahovog?" 

Obozavao je Jedinog Allaha, govoreci: "Moj Bog je Ibrahimov Bog, a moja vjera je 
Ibrahimovavjera." 

Od Esme, Ebu-Bekrove kcerke, neka je Allahov selam na nju, prenosi se: "Vidjela sam 
Zejda ibn Amra ibn Nufejla oslonjenog na K'abu, da govori: 'Kurejsije, tako mi Onoga u Cijoj 
je ruci moja dusa, niko od vas nije primio Ibrahimovu vjeru osim mene.'" 

Takoder je govorio: "Gospodaru, kada bih znao koji ibadet Ti je najdrazi, cinio bih 
ga,alineznam." 

Jednom prilikom kada je napadao Kurejsije zbog njihovoga obozavanja idola, isprijecio 
mu se njegov amidza Hattab ibn Nufejl, Omerov otac, i snazno ga udario. Na kraju ga je 
protjerao iz Meke, pa se Zejd nastanio na brdu Hira i samo kriomice ulazio u Meku. Isti 
taj Hattab je nagovarao djecu da ga gadaju kamenjem i uznemiravaju gdje god da ga 
vide. Jednom je sreo Allahovoga Poslanika, a.s., prije nego sto je poceo primati Objavu. 
S njim je bio Zejd ibn Haris koji je ovako opricao taj susret: "Izasao sam s Resulullahom, a.s., 
jednog vrelog dana iz Meke pa smo sreli Zejda ibn Amra ibn Nufejla. Medusobno su izmijenjali 
pozdrave, a onda je Poslanik, a.s., rekao: 

"Zejde, zasto tetvoj narod protjerao?" 

Zejdodgovori: 

"Allaha mi, Muhammede, nije mojom krivicom. Naime, otisao sam do svecenika 
Hajbera, zeleci pravu vjeru, pa sam primijetio da obozavaju Allaha i da Mu pripisuju 
druga." Rekao sam: To nije vjera koju trazim.' Utom mi se obratio jedan njihov ucenjak, 
rekavsi: 'Pitas za vjeru? Ne poznajem nikoga ko obozava Allaha osim jednog starca u Hiri.' 
Potom sam otisao do tog starca i kada sam ga nasao, on me upita: 

'Izkojegsinaroda?' 

Odgovoriosam: 

'Ja sam iz grada u kojem je Allahova kuca, iz grada ratnika i hvalisavaca.' 

On rece: 



Ashabi Allahovog Poslanika 113 

'Ono sto trazis pojavilo se u tvom zavicaju - Poslanikje poslan, njegova zvijezda je 
izasla, a svi oni koje si do sada vidio u zabludi su.'" 

Od tada je Zejd iscekivao pojavljivanje Poslanika, a.s., stalno ponavljajuci: "Allahu moj, 
ako si odredio da ja ne docekam ovu blagodat, onda je nemoj uskratiti mome sinu Se'idu." 

Kada bi htio obaviti molitvu, Zejd bi govorio: "Odazivam Ti se iskreno, u poboznosti i 
pokornosti Tebi. Utjecem Ti se od onoga, od cega se Tebi utjecao Ibrahim." 

Zatim bi se predano molio. Umro je prije nego sto je Muhammedu, a.s., pocela dolaziti 
Objava. 

PRIMANJE ISLAMA 

Se'idov je otac ostavio veliki utjecaj na sina. U toj atmosferi punoj poboznosti, rastao 
je Se'id do dolaska Objave Muhammedu, a.s. Povjerovao je u poslanstvo zajedno s 
majkom i svojom zenom Fatimom bint Hattab. Znao je zestinu mucenja i progona koji ce 
ga stici, narocito od ocevog amidze Hattaba koji je iz Meke protjerao njegova oca i od 
amidzica njegovoga oca Omera ibn el-Hattaba, r.a., koji je prije svoga prelaska na islam 
najzesce zlostavljao muslimane. Zbog toga je odlucio tajiti svoj prelazak na islam. 

Kada je Se'id upitao Allahovoga Poslanika, a.s., o svome ocu, on mu je odgovorio: 
"Na Sudnjem danu bit ce prozivljen sam kao zaseban ummet." 

OMEROVO PRIMANJE ISLAMA 

Kurejsijska zlostavljanja postala su nepodnosljiva. Nije bilo ni jednog nacina tlacenja 
i ponizavanja koji su poznavali, a da ga nisu isprobali na muslimanima. Bicevali su ih, 
gadali kamenjem, bacali njihova gola tijela na uzareni pijesak i udarali ih zeljeznim 
lancima. 

Resulullah, a.s., naredio je hidzru u Abesiniju kod plemenitog i pravednog vladara, 
koji nudi slobodu vjeroispovjesti i zivljenja svima koji u njegovoj zemlji zatraze utociste. 
Muslimani su se sastali dogovorenog dana, sa svojim stvarima, i iscekivali trenutak 
polaska, kada je Omer, r.a., prolazio pokraj njih i vidio ih. Medu muhadzirima vidio je i svoga 
brata Zejda ibn el-Hattaba. r.a. Zastao je promatrajuci taj prizor, pa mu srce obuze tuga i 
zalost. Prisao je Ummi Abdullah bint Ebu-Hasmi, zeni Amira ibn Rabi'e, pa joj rekao: 

"Je li to odlazite, o Ummu Abdullah?" 

Ona odgovori: 

"Da, Allaha mi, odlazimo u Allahovu zemlju. Mucili ste nas i ponizavali dok nam Allah 
nije otvorio izlaz." 

Omer rece: 



114 Ashabi Allahovog Poslanika 

"Nekavas Allah cuva." 

Nastavio je svojim putem, razmisljajuci o onome sto je zadesilo Meku otkako je 
Muhammed, a.s., poceo siriti novu vjeru. Smatrao ga je glavnim krivcem za sve sto se 
dogada, od kaznjavanja i iseljavanja stanovnika Meke do promjene nacina zivota na koji 
su ljudi bili navikli. Odlucio ga je ubiti i tako rasteretiti ljude. 

Srdzba se vidjela na njegovom lieu kada je zureci prema Resulullahu, a.s., naisao 
na Nu'ajma ibn Abdullaha en-Nuhama, koji je bio iz istog plemena kao i Omer. Nu'ajm je 
takoderbio primio islam, ali gaje krio. UpitaojeOmera: 

"Gdje si se zaputio, sine Hattabov?" 

"Krenuo sam Muhammedu, a.s., tome vjerolomniku, da ga ubijem. On je zaveo Kurejsije, 
upropastio njihove sinove, ocrnio njihovu vjeru i huli njihove bogove", rece Omer. 

"Allaha mi, strast te zaslijepila." Nu'ajm ce njemu. "Zar mislis da ce te porodica 
Abdul- Menafa pustiti da hodas po zemlji ako ubijes Muhammeda, a.s.,? Bolje ti je 
obrati paznju na svoju porodicu i sredi stanje u njoj." 

"A ko to iz moje porodice...?", upita Omer. 

"Tvoj zet i amidzic Se'id ibn Zejd ibn Amr ibn Nufejl i tvoja sestra Fatima", rece Nu'ajm. 

U to vrijeme, u Se'idovoj kuci je bio Habbab ibn el-Erett koji je ucio Kur'an sa lista na 
kojem je bila zapisana sura Ta-ha. Omer se zaputio kuci svoje sestre Fatime. Kada se 
priblizio, prvi put u svome zivotu cuo je ucenje Kur'ana. Snazno je zakucao na vrata. 
Kada su prisutni culi lupu na vratima i Omerov glas, sakrili su Habbaba u drugu sobu, a 
Fatima je sklonila listove Kur'ana pod svoju odjecu. Se'id je otvorio vrata. Cim je usao, 
Omer rece: 

"Kakav to glas cujem iz vase kuce?" 

"Nikakav." 

"Dakako, cuo sam da slijedite Muhammedovu, a.s., vjeru." 

Zatim dohvati svoga zeta Se'ida za vrat namjeravajuci da ga ubije. Njegova sestra 
Fatima skocila je u odbranu svoga muza. On ju je tako jako udario da je pala udarivsi 
glavom u zid. Niz lice joj je potekla krv. Tada mu oboje, i sestra i zet, rekose: 

"Jeste, primili smo islam i vjerujemo u Allaha i Njegova Poslanika, a ti radi sta ti je volja." 

Kada Omer vidje krv na sestrinom lieu, malo se umiri kajuci se zbog svog postupka, te 
rece: 

"Daj mi taj list sa kojeg ste maloprije ucili. Hocu da vidim sa cim je to dosao 
Muhammed." 

Na to ce Fatima: 

"Bojimo se da ces ga pocijepati." 

"Ne boj se." 

Zatim se zakle svojim bozanstvom da ce joj vratiti list dok ga procita. 

Njegova sestra je osjetila da ce on primiti islam, te mu rece: 



Ashabi Allahovog Poslanika 115 

"Ti si necist zbog svog mnogobostva, a ove listove mogu dodirnuti samo cisti. 

Omer ustade, te se okupa i poce citati: " Ta-ha, ne objavljujemo Kur'an da se mucis, 
vec da budepouka onome kojise boji. Objavljuje ga Stvoritelj Zemlje inebesa visokih; 
Milostivi, Kojise naArs uzdigao, Njegovoje stoje na nebesima i stoje na Zemlji 7 sto je 
izmedu njih i sto je pod zemljom. " 20 



NA BOJNOM POLJU 

Se'id je bio na glasu kao jedan od najvjestijih konjanika u Meki i najbolji poznavalac 
konjskih rasa. Nakon stoje Poslanik, a.s., preselio u Medinu, poceli su se nazirati znaci 
vrijedne islamske zajednice kao uvod osnivanju islamske drzave. To je ozlojedilo Kurejsije, 
koje im se nastavise suprostavljati u trajno objavljenom ratu. Jednog dana je Allahov Poslanik, 
a.s. , pozvao Se'ida ibn Zejda i dao mu odredeni zadatak u Samu. U vrijeme njegova odsustva 
odigrala se Bitka na Bedru, bitka muslimana i Kurejsija, u kojoj muslimani odnesose veliku 
pobjedu i pobise kurejsevicke vode nevjerstva i predvodnike paganstva. Kada se Se'id 
vratio sa svoga zadatka, Allahov Poslanik, a.s., dao mu je dio ratnog plijena, kao da je i on 
ucestvovao u boju. 

Na Uhudu je bio medu odabranim ashabima, u zaristu borbe, koji su okrenuti 
prema nevjernicima vlastitim tijelima branili Poslanika, a.s. Na kraju su se popeli na 
brdo gdje je Resulullah, a.s., bio siguran od musrika. Se'id je bio uz Allahovoga 
Poslanika, a.s., nasvim bojistima: na Hendeku, Hudejbiji, Hajberu, Hunejnu, ukratko, 
u svakom boju i pohodu koji je vodio Resulullah, a.s. 

Opisujuci junake koji su bili uz Allahovoga Poslanika, a.s., Se'id ibn Habib je 
rekao: Ebu-Bekr, Omer, Alija, S'ad ibn Ebi Vekkas, Se'id ibn Zejd, Talha ibn Ubejdullah, 
Zubejr ibn Avvam i Abdurrahman ibn Avf bili su uz Allahovoga Poslanika, a.s., u boju 
i okrsaju ispred njega, a u namazu iza njega. 

U ratu protiv otpadnika od vjere Se'id se na bojistima isticao svojim junastvom, 
snagom i vjestinom u jahanju. On je bio medu malom skupinom vjernika koji su uticali da 
muslimani nakon straha povrate hrabrost i cvrstinu i da ustraju kako bi ostvarili pobjedu i 
presudili otpadnicima. Tako je vraceno jedinstvo Arapa na Arapskom poluotoku. 

U Bici na Jemami odigrao se ljut boj gdje se pokazala Se'idova hrabrost i hrabrost 
mudzahida uz njega. U toj bici ubijen je Musejleme ibn Habib el-Kazzab i veliki broj 
otpadnika iz Benu- Hanife. 



116 Ashabi Allahovog Poslanika 



CLAN SAVJETODAVNOGA VIJECA 

Nakon rata protiv otpadnika i nakon povratka jedinstva muslimanskoga dzemata, 
safovi muslimana su se ucvrstili, pa se krenulo sa sirenjem islama izvan Poluotoka. 
Ebu-Bekr, r.a., okupio je oko sebe iskrene ljude i oformio savjetodavno vijece, pred koje 
je iznosio probleme i vaznezadatke i od kojega jetrazio misljenje. Ebu-Bekr, r.a., poslao 
je vojsku u Irak gdje su muslimani vrsili manje pohode, spremajuci se za osvajanje Perzije. 
Medu poznatim vojskovodama u osvajanju Iraka je bio i Surahbil ibn Hasne, r.a., kojega je 
voda muslimanske vojske poslao halifi svijescu o pobjedi i osvajanju Emgusije i Hire. 

Ebu-Bekr, r a.,razmisljao je o slanju vojske u Sam, ali niko nije proniknuo u njegove misli. 
Halifa je promatrao odredenu stvarsa svih strana prije nego bi zamisao izlozio pred Vijece. 
Surahbil, r.a., boravio je u Medini, pa je jednog dana otisao halifi, sjeo kraj njega i rekao mu: 

"Nasljednice Allahova Poslanika, kao da razgovaras sam sa sobom o slanju vojske u 
Sam?" 

Ebu-Bekr mu rece: 

"Da, razmisljam o Samu! tome jos nikoga nisam upoznao, a ti, kao da me ne pitas bez 
razloga?!" 

Tada mu Surahbil isprica detalje svoga sna. Uglavnom, sustina sna jeste da su 
muslimani otpoceli ratove u stranoj drzavi cija je priroda bila poput prirode Sama i da su 
ostvarili pobjedu, a da im je halifa cestitao na tome. Pod uticajem toga sna halifa je 
poceo opremati vojsku za pohod na Sam. Tridesetoga rebiul-evela dvanaeste godine po 
Hidzri Ebu-Bekr, r.a., okupio je svoje savjetnike, tj. savjetodavno vijece sastavljeno od: 
Omera ibn el-Hattaba. r.a., Osmana ibn Affana, Alije ibn Ebi-Taliba, Talhe ibn Ubejdullaha, 
Zubejra ibn Avvama, Abdurrahmana ibn Avfa, S'ada ibn Ebi-Vekkasa, Ebu-Ubejde ibn el- 
Dzerraha, Abdullaha ibn Evfa el-Huzaija i Se'ida ibn Zejda. 

Ebu-Bekr im je iznio svoju odluku o okretanju prema Samu i njegovom osvajanju, 
trazeci njihova misljenjao tome. Savjetovanje je teklo dokse nisu slozili sa dva prijedloga. 
Prvi je dao Abdurrahman ibn Avf, a sadrzavao je taktiku napada kojim bi muslimani vrsili 
brze upade u samsku teritoriju, koristeci princip napad-povlacenje. Ovakvi upadi bi se 
vrsili dok se Bizantinci ne bi povukli, a muslimani bi postepeno preuzimali teritoriju. 
Drugi prijedlog je iznio Omer ibn el-Hattab, a sastojao se u tome da halifa posalje vise 
mudzahida, konjice i pjesadije, te da se blizu Sama ujedine u jednu veliku vojsku koja bi 
potom krenula u osvajanje Sama. Omerov prijedlog je podrzao Osman, a potom je ustao 
Se'id ibn Zejd i rekao: "Osman je u pravu, nasljednice Allahova Poslanika. Ako i ti vidis 
tako, prihvati ovaj plan, a mi te slusamo i pokoravamo ti se. Necemo se opirati tvojoj 
naredbi, necemo omalovazavati tvoj stav niti odustati od tvog poziva." Se'idu se u 



Ashabi Allahovog Poslanika 117 

njegovom misljenju prikljuci Talha, Zubejr, S'ad i Ebu-Ubejde, pa halifa odluci opremiti i 
okupiti vojsku i poslati je ka Samu. 

OSVAJANJE SAMA 

Se'id nije htio ostati u Medini. Obuzela ga je strahovita zelja da se bori na Allahovom putu 
i siri islam u novim zemljama. Prvo se pocelo sa osvajanjem manjih gradova. Prva velika 
bitka izmedu muslimana i Bizantijaca i njihovih pomagaca, arapskih krscana, odigralase na 
tlu Palestine. Bizantijska vojska se stacionirala u Edznadinu, pokusavajuci razdvojiti 
muslimansku vojsku i unistiti vojsku koja je branila Busru, a koja je bila pod komandom 
Surahbila ibn Hasne. Halid ibn Velid prozreo je bizantijski plan, posto je po halifinoj naredbi 
stigao iz Iraka da bi vodio islamsku vojsku, te je svakom muslimanskom vodi poslao naredenje 
da se sastanu kod Edznadina, kako bi se povela odlucujuca bitka. Kada se muslimanska 
vojska okupila kod Edznadina, Halid je vojsku podijelio nasljedeci nacin: 

- Ebu-Ubejde zapovijedao je pjesadijom u centru; 

- Muaz ibn Dzebel zapovijedao je desnim krilom; 

- Se'id ibn Amir ibn Hazim el-Kuresi lijevim krilom; 

- a Se'id ibn Zejd imao je zapovjednistvo nad konjicom. 

Mudzahida je bilo trideset tri hiljade dok je broj Bizantijaca bio sedamdeset hiljada. 
Bizantijci su zestoko navalili na muslimane. Halid je imao plan da Bizantijce iscrpi, 
pustajuci ih da napadaju tako da ne budu imali snage u njegovom protivnapadu koji bi 
trebao biti presudan. Muslimani su se odupirali, a Bizantijci su napadali, koristeci strijele 
i koplja. Halid je vojsci naredio da se brani, ali da ne uzvraca napad. Kada je zapoceo treci 
bizantijski napad, Se'id viknu Halidu: "Sta smjeras sa ovim nevjemicima? Gadaju nas 
strijelama, pa su nam se konji uzjogunili?" Halid tada zapovjedi: "Krenite, Allah vam se 
smilovao! U ime Allaha!" Ova nemilosrdna bitka zavrsila se pobjedom muslimana, hvaljen 
nekaje Allah. 

Druga bitka, u kojoj je Se'id ibn Zejd bio zapovjednik konjice, odigrala se kod 
Meredzus-Sifra, gdjesu muslimani, takoder, ostvarili sjajnu pobjedu. 

U Bid Fahl Bejsan Se'id je dokazao da je veliki junak, bio on na celu konjanika ili pjesaka. 
Halid je bio nacelu konjice. Nadesnom krilu bio je Muaz ibn Dzebel, na lijevom Hasim ibn 
Utbe, a u centru Se'id ibn Zejd. Muslimani su pobijedili i u toj bici, prisilivsi Bizantijce na 
povlacenje ka sjeveru i zauzevsi nove zemlje i nove gradove. 

Nakon pobjeda koje su muslimani ostvarili osvajanjem Damaska, Himsa i Ba'lebeka, 
Bizantijci su poceli razmisljati o skupljanju velike vojske kojom bi se oduprijeli nezadrzivom 
pohodu muslimana. To je bio uzrok Bitkekod Jermuka, najvece bitke vodene u Samu. Ona 
je promijenila cijeli tok historije, srusivsi vlast bizantijskoga kralja Herakla. Toga 



118 Ashabi Allahovog Poslanika 

blagoslovljenoga dana pokazala se Se'idova vjestina ratovanja na takav nacin kome je malo 
komogaoparirati. 

Bizantijci su okupili vojsku od sto dvadeset hiljada boraca, doksu muslimani imali vojsku 
koja je brojala dvadeset hiljada mudzahida. Jedan od njih je dosao Halidu i rekao mu: 

"Koliko je Bizantijaca, a kako smo mi malobrojni!" 

"Vojsku velikom cine pobjede, a malom porazi, a ne brojnost", odgovori mu Halid, srca 
punog vjere. 

Prije pocetka bitke u srce muslimana uvukao se strah zbog njihove malobrojnosti. U 
ovoj bici se ponovo istakao Se'id ibn Zejd, bez straha od smrti, odlucan za jedno od dvoje - 
sehidska smrt ili pobjeda. 

Evo kako je Se'id opisao detalje bitke: "U Bici na Jermuku bilo nas je dvadeset 
cetiri hiljade ili priblizno toliko. Bizantijci su izasli protiv nas sa sto dvadeset hiljada 
boraca. Krenuli su prema nama i pricinjavali su nam se poput brda koje gura neka 
nevidljiva ruka. Ispred njih su isli svestenici i monasi, noseci krstove i uzvikujuci 
molitve. Vojska je ponavljala te njihove molitve za njima, a nama je to licilo poput 
grmljavine. Kada su ih muslimani vidjeli ovakve, njihovo mnostvo im je prestrasilo srca. 
Tada je ustao Ebu-Ubejde ibn el-Dzerrah i rekao: "Allahovi robovi, pomozite Allaha i On ce 
vas pomoci i ucvrstiti vas. Allahovi robovi, budite strpljivi, jer je strpljivost spas od 
nevjerovanja, zadovoljstvo Gospodara i stit od sramote. Odapinjite strijele, branite se 
stitovima i sutite. Spominjite Allaha u sebi dok vam ne dadnem znak za napad, ako Bog da." 

Tada pred Ebu-Ubejdu izade jedan covjek i rece: 

"Ja sam odlucio da poginem, pa imas li kakvu poruku za Allahovoga Poslanika, 
a.s.?" 

Ebu-Ubejde odgovori: 

"Poselami ga od mene i muslimana, i reci mu: 'Allahov Poslanice, nasli smo Allahovo 
obecanje istinitim.'" 

"Kada sam cuo njegovu pricu", nastavlja dalje Se'id, "i vidio ga kada je isukao sablju i 
krenuo u susret Allahovim neprijateljima, spustio sam se na zemlju i puzeci na koljenima 
podigao koplje i pogodio prvog konjanika koji je isao prema nama. Zatim sam nasrnuo 
na neprijatelje, a Allah mi je iz srca odagnao svaki strah. Okrenuli smo se prema 
Bizantijcima i nismo prestajali navaljivati na njih, sve dok nam Allah nije dao pobjedu." 

Poslije ove sjajne pobjede, Se'id je od halite Omera, r.a, imenovan prvim namjesnikom 
Damaska. 



Ashabi Allahovog Poslanika 119 



USLISANA DOVA 

Kada su godine pritisnule Se'ida, pozelio se Medine i blizine Poslanikova,a.s., 
mezara, 21 posvecenja namazu i poboznosti. U doba vladavine Umejevica zbio se dogadaj 
koji jasno upucuje na cistotu njegove duse i na pocasti kod Allaha, dz.s.. Jedna zena po 
imenu Erva bint Uvejstvrdilaje dajoj je na nepravedan nacin oduzeo komad zemlje i pripojio 
ga sebi, te je o tome pricala Ijudima i o Se'idu lazi iznosila. Ona nije samo klevetala Se'ida, 
nego ga je i tuzila namjesniku Medine Mervanu ibn el-Hakemu, koji gaje pozvao na raspravu 
ovoga slucaja. To je vrlo tesko palo Se'idu, ashabu Allahova Poslanika, a.s.,pa je na toj 
raspravi rekao: "Optuzen sam dasam joj nanio nepravdu, a kako dajoj nanesem nepravdu 
kada sam cuo Allahova Poslanika, a.s., da kaze: 'Ko drugome nepravedno oduzme makar 
pedalj zemlje, Allah ce mu na Sudnjem danu na vrat natovariti sedam zemalja.' Gospodaru 
moj, ona tvrdi da sam joj nasilje ucinio; ako laze, oslijepi je i bad je u bunar oko kojeg se spori 
sa mnom i daj da se moj slucaj rasvijetli kako bi muslimani uvidjeli da sam nevin." 

Nakon kratkog vremena, u Medini je pala jaka kisa, pa se bujica slila u 
dolinu El-Akik, gdje je bilo sporno zemljiste. Bujica je otkrila granicu izmedu 
dva posjeda, pa su muslimani uvidjeli da je Se'id bio u pravu, a da ga je Erva 
potvorila. Ona je ubrzo ostala bez vida i obilazeci svoj posjed pala u bunar i 
utopila se. 

Uzvisen je Allah, Koji je uslisao dovu ashaba Njegovoga Poslanika, a.s., jednog od 
deseterice koji su jos za zivota obradovani Dzennetom. 

PRESELJENJE NA AHIRET 

Pedeset prve godine po Hidzri, u Akiku, Se'id ibn Zejd preselio je na ahiret. Prenesen je 
u Medinu i u njoj ukopan, neka je selam i Allahov blagoslov na njega. 



HAMZA IBN ABDUL-MUTTALIB, R.A. 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Hamza je sin Abdul-Muttalibov, a on Hasimov, a on Abdul-Menafa el-Kurejsija el-Hasimija. 
NadimakmujebioEbu-Ammar. Rodeni je brat Safijje, kcerke Abdul-Muttalibove, majke 
ZubejraibnAwama. 

OSOBENOSTI 

Hamza je bio otvoren covjek. Odgojen je u kuci iz koje su redom bile vode i 
dostojanstvenici Kurejsija. Kako je rastao, povecavalo se i njegovo samopouzdanje i 
samouvjerenost. 

Porijeklo i moc koju je imao ucinili su ga odvaznim i ponositim. Zivio je zivot koji je 
zelio. Sa kurejsijskim mladicima i mekanskim vodama nadmetao se u lovu, streljastvu, 
konjanistvu, i s njima je prisustvovao na sijelima na kojima se uzivalo. Pustinja je bila 
pogodno tlo gdje se naucio borbi, vjezbajuci gadanje strijelom, macevanje i bacanje 
koplja. Stalno je bio na ledima konja, lovac i pustinjak, u potrazi za plijenom. 

Bio je visokog rasta, tamnoput, svjetlom ozarena lica, sirokih prsa, cvrste grade ijakih 
ruku i podlaktica. Kada bi udario sabljom, udarac mu je bio nezadrziv. U Meki i njenoj okolici 
procuo se po snazi i vjestini jahanja i po snalazljivosti u teskim situacijama, bez uzmicanja. 
Zauzimaoje visoko mjesto medu Ijudima, bio je postovan, cijenjen i uvazavan od svih. 



122 Ashabi Allahovog Poslanika 



AMIDZA, BRAT I PRIJATELJ 

Hamza je bio Muhammedov, a.s., amidza. Od djetinjstva su bili bliski jer su bili istih 
godina. Naime, Hamza je bio stariji svega dvije godine od svoga bratica. On je, takoder, 
Resulullahov, a.s., brat po mlijeku, dojila ih je Suvejba, sluskinja Ebu-Leheba. Hamzina, r.a., 
veza sa Allahovim Poslanikom, a.s., ide i sa majcine strane. Naime, Resulullah je bio sin 
Amine bint Vehb ibn Abdu Menaf ibn Zehre, a Hamzina majka je Bint Vuhejb ibn Abdu Menaf 
ibn Zehre, amidzicna Poslanikove, a.s., majke. 

Odrasli su zajedno kao djeca i zivjeli kao nerazdvojni prijatelji i braca. Kada je Allahov 
Poslanik, a.s., odlucio daseozeni Hadidzom bint Huvejlid, nekaje Allahov selam i blagoslov 
na nju, nije nasao boljeg pratiocaza njenu prosnju od svoga brata, amidze i prijatelja Hamze. 



PRELAZAKNA ISLAM 

Kadasu zasli u godine, Allahov Poslanik, a.s., ziveci cednim i neporocnim zivotom, prije 
silaska Objave posvetio se razmisljanju. A u to vrijeme Hamza, koji je inace bio vrlo lijep, 
zabavljao se predan lagodnom zivotu. Isao je na sijela, obilazio je mekanske klubove, isao 
na dvoboje, takmicio se sa vrsnjacima u konjanistvu. Kada je zasjalo svjetlo poslanstva, 
Hamza se nije odmah odazvao pozivu svoga bratica, a dobro je znao njegovu iskrenost, 
cistotu duse i visok ugled medu Kurejsijama. Bio je svjedok njegovih moralnih osobina koje 
nije posjedovao niko osim njega. 

Od pocetka sirenja islama Kurejsije su zlostavljali muslimane, mucili su ih, vrijedali i 
psovali s ciljem da ih vrate u idolopoklonstvo. Muslimani su ostali cvrsti i ustrajni, nakon sto 
im je Allah srca napunio islamom i put osvijetlio nurom Upute, on jeodolijevao svim mucenjima 
i progonima kojim su ih izlagali velikani Meke i kurejsijski silnici. 

Hamza je po obicaju krenuo u pustinju, a tada je proslo dvije godine od pocetka 
Objave. Osedlao je konja, uzeo svoj luk i krenuo u lov - njegovo najdraze zanimanje. Taj 
dan Allahov je Poslanik, a.s., bio kod K'abe, gdje mu se isprijecio Ebu-Dzehl i poceo ga 
vrijedati i psovati islam. Nazivao ga je pogrdnim i omalovazavajucim imenima, a Allahov 
Poslanik, a.s., nista nije odgovarao. Ebu-Dzehl je nahuskao jos neke da ga napadaju i 
govore bestidnosti. Kada je Resulullah, a.s., zamakao, Ebu-Dzehl je pozurio svojim 
musrickim ahbabima da im se pohvali i podici sta je uradio Muhammedu, a.s. A sve je to cula 
i sluzavka Abdullaha ibn Dzud'ana et-Tejmijja iz svoje kuce na brdu Safa. Vidjela je sta se 
dogodilo kraj K'abe i cula je psovke koje je Ebu-Dzehl uputio Muhamedu, a.s. 

Kada se Hamza vracao iz lova, po obicaju je najprije krenuo da obide K'abu i Crni 



Ashabi Allahovog Poslanika 123 

kamen, da se pokloni kipovima koji su bili svuda po njenoj unutrasnjosti i da pozdravi 
prisutne, prije nego ode svojoj kuci. To su bili njegovi posljednji mnogobozacki dani i posljednji 
put je obavio paganske obrede, te se uputio kuci. Kada je prolazio pored kuce Abdullaha ibn 
Dzud'ana, ispred njega je izasla njegova sluskinja i rekla mu: 

"Ebu-Ammare, da si samo vidio sta se dogodilo tvome braticu Muhammedu, a.s. 
Ebul-Hakem ga je mucio i psovao i ociglednu nepravdu mu nanio. 

Kada je ovo cuo, Hamza se na mjestu ukoci. 

"Akakoje Muhammed, a.s., reagovao?" , upitao je. 

"Otisao je od njega ne progovorivsi! Nista nije uzvratio." 

Hamza se rasrdio, spopala ga je muka od onoga sto je Muhammed, a.s., pretrpio od 
Ebu-Dzehla. Pa on je dobro poznavao osobine svoga brata i prijatelja iz djetinjstva, bez 
obzira sto nije prihvatio njegovu vjeru. Zaputio se nazad prema K'abi da potrazi Ebu-Dzehla. 
Ugledao ga je kako sjedi kraj K'abe u drustvu svojih prijatelja mnogobozaca. Uputio se 
ravno njemu, ne obaziruci se i ne gledajuci nikoga. Udario ga je svojim lukom tako da mu 
odmah siknu krv koja mu obli lice i odjecu. Hamzini nagli pokreti, puni odlucnosti i cvrstine, 
Ebu-Dzehla ukopali su od straha da ga ne ubije. 

"Ponovi svoje psovke preda mnom, ako smijes", rece Hamza. 

"Ebu-Dzehl je sutio, ni rijec da izusti. Tu su bili i neki iz Benu- Mahzuma, Ebu-Dzehlovi, 
pajedanodnjihrece: 

"Hamza... izgleda da si se i ti odmetnuo (tj. prikljucio Muhammedu). 

"A sta me sprecava?", odsjece Hamza. Meni se razjasnilo staje s njim. Objavljuje mu 
se istinska vjera i ja svjedocim da je on Allahov Poslanik i da je ono sto on govori istina. 
Allaha mi, tako je i necu odustati... a vi me sprijecite ako mozete. 

Videci da je situacija postala napeta, Ebu-Dzehl pokusa odobrovoljiti Hamzu kao da je 
Hamza zaboravio sta mu je uradio, pa rece: 

"Pusti, dosta je! Tako mi Boga, govorio sam Hamzinom braticu ruzne rijeci." 

Iduci kuci, Hamza je poceo razmisljati o onome sto se dogodilo. Izjavio je svoje primanje 
islama pred Ebu-Dzehlom i njegovim drustvom da odbrani svoga bratica. Obuzele su ga 
misli o njegovom brzopletom postupku..., potvrdio je islam, iako ga nije bio prihvatio. Dobro 
je poznavao svoga brata, razmisljao je Hamza, njegov zivot je bio cist i cedan; on nikad u 
zivotu nije slagao. Bio je iskren i povjerljiv kako se samo moze biti. Poredio je poziv svoga 
brata i vjeru svojih djedova... Kako je tako lahko ostavio vjeru kojoj je bio predan kao i 
njegovi djedovi prije njega. Njegova ishitrenaodluka pocelajedaga nagriza. Neizmjernaje 
mudrostAllahova. 

"Obuzelo me kajanje zbog napustanja vjere mojih oceva i naroda", pricao je poslije 
Hamza. "Proveo sam noc u nemiru i sumnji, nisam oka sklopio. Potom sam otisao kod K'abe 
i Allaha predano molio da mi srce otvori prema Istini i da odagna od mene sumnju. Allah mi 
je uslisao molbu i srce mi nadahnuo uvjerenjem. Otisao sam kod Allahovoga Poslanika, a.s., 



124 Ashabi Allahovog Poslanika 

i obavijestio ga o svome stanju, a on je zamolio Allaha da mi srce ucvrsti u islamu." 
Hamza je stao pred Resulullaha, a.s., i rekao: "Svjedocim da nema drugog boga osim 

Allaha i da je Muhammed, a.s., Njegov Poslanik." 

Hamzin ulazak u safove muslimana znacio je dolazak covjeka koji je islamu mogao 

pruziti jaku potporu. 

ALLAHOV LAV 

Kada je Hamza prihvatio islam, Kurejsije i njihove pomagace kao da je grom osinuo. 
Mnoge Mekelije i Arapi, posebno mladici, slijedili su Hamzin primjer i ulazili u 
Muhammedovu, a.s., vjeru. Kada je Omer ibn el-Hattab primio islam, kurejsijska je zestina 
u zlostavljanju muslimana nesto splasnula. 

Hamza je stao uz Allahova Poslanika, a.s., pomazuci ga i odbijajuci napade od njega. 
Pokazao je veliku privrzenost novoj vjeri, a sebe i sve sto posjeduje stavio je u njenu 
zastitu. Resulullah, a.s., bio je ponosan na Hamzino primanje islama i na njegove smione 
nastupe i predanost islamu. Nazvao ga je "Allahov i Poslanikov lav". Pobratio je njega i 
Zejda ibn Harisa. 

Hamzi pripada ponos kao barjaktaru prvoga bajraka islama. Naime, Allahov Poslanik, 
a.s., namjeravao je poslati manji vojni odred u oblast Sejful-Bahra, gdje je bilo nastanjeno 
pleme Benu-Dzuhejne. Za ovaj zadatak izabrao je Hamzu, a ova izvidnica je ustvari ucinila 
prvi pohod u islamu. Pod Hamzinim zapovjednistvom Allahov Poslanik, a.s., odabrao je 
trideset muhadzira i uputio ih ka Sejful-Bahru. 

Usput su sreli Ebu-Dzehla na celu tri stotine musrika Meke. Dvije grupe stale su 
jedna naspram druge, poceli su se medusobno napadati i malo je trebalo da se potegnu 
sablje. Muslimani se nisu bojali i nisu uzmicali, iako su bili malobrojni. Bili su spremni na 
bitku na prvi znak njihovoga vode. Medutim, umjesao se Medzdi ibn Amr el-Dzuheni koji 
je bio prijatelj i jednih i drugih, i sprijecio moguci sukob, preprijecivsi se izmedu dvije 
skupine. Kada ih je rastavio, Hamza se vratio nazad u Medinu. 

Allahov lav, ponosan i gord, obradovan cascu prvoga bajraktara u islamu po emru 
odabranoga Poslanika, a.s., izrekaojestihove: 

"Sto se ljute kad sam poslan uprkos njima. 

Ne prestali sa zlom s ve dok nisam poslan da se borim, 

kad se smirise, vhjednosttrazim 

po naredenju Poslanika. 

Zasta va sa znakom na njoj u ruci mojoj, 

neponeseje nikophje. 

Zastavapobjede Dobrocinitelja, 

Uzvisenog Boga, Kojidajedobroljudima. " 



Ashabi Allahovog Poslanika 125 



HEROJ BEDRA 

Allahov Poslanik, a.s., odlucio je presresti karavan Kurejsija koji je nosio glavnicu njihova 
kapitala. Ako bi ga zaplijenio, znatno bi otupio ostricu Kurejsija, oduzeo bi njihov imetak koji 
su oni ulagali, zeleci utrnuti Allahovo svjetlo u borbi protiv Poslanika, a.s., i muslimana. 

Mus'aba ibn Umejra ibn Hasima ibn Abdul-Menafa ibn Abdud-Dara odredio je da ponese 
bajrak muslimana. Bajrak je bio bijele boje. Aliju ibn Ebi-Taliba, r.a., odredio je da ponese 
bajrak muhadzira i jednog ensariju da ponese bajrak ensarija. Ova su dva bajraka bila erne 
boje. 

Ebu-Sufjan osjetio je opasnost koja mu prijeti, pa je poslao glasnika u Meku po 
pomoc. Kurejsije su skocili, uzeli oruzje i opremu i krenuli da spase karavan. Kada su 
stigli do doline Urvetul-Kusva, razapeli su satore i obavili posljednje pripreme za borbu. 
Muslimani su stigli do mjesta gdje su bili izvori Bedra, pa su vodu skrenuli u jedan bunar, a 
ostala vrelazatrpali. Ovako su musrici ostali liseni vode. U meduvremenu, Ebu-Sufjan je 
uspio da se spasi s karavanom, pa su pojedine Kurejsije predlagali povratak u Meku, ne 
zeleci sukob s Allahovim Poslanikom, a.s. Medutim, Ebu-Dzehl zastupao je suprotno 
misljenje. Pozivao je na borbu i konacno unistenje muslimana, a prije svega Allahova Poslanika, 
a.s., i njegove poslanice, prije nego postanu sila kojoj se nece moci suprotstaviti. Vecinu je 
uvjerio da prihvate borbu, dok se manji broj vratio u Meku. 

Po obicaju Arapa prije glavne borbe odigraju se pojedinacni dvoboji izmedu istaknutih 
ratnika protivnickih strana, cime se izaziva ratobornost. 

Medu musrici maje bio jedan opakcovjek, zvao se Esved ibn Abdul-Esed el-Mahzumi, 
koji je rekao: "Kunem se Allahom da cu se napiti iz njihovog bunara; ili ga zatrpati ili 
poginuti." Navalio je prema bunaru gdje ga je cekao Hamza. Isukao je sablju i tik kraj bunara 
Hamza ga je udario odsjekavsi mu nogu. Krv je sikljala iz noge, ali je on nastavio da puze 
prema bunaru, zeleci da ispuni svoju zakletvu. Medutim, Hamza ga je i drugi put udario i 
dokrajcio. 

Taj dan Hamza je ukrasio svoja prsa nojevim perom, jednu sablju drzao je u ruci dok mu 
je druga bila o pasu. Predvodio je bojne redove muslimana zajedno sa ostalim junacima, a 
Poslanikov, a.s., blagoslov je bio nad njima. 

Nakon pogibije Esveda ibn el-Eseda, na mejdan su izasli Utbe ibn Rebia, njegov brat 
Sejbe ibn Rebia i Velid ibn Utbe. U susret njima izasla su trojica mladica ensarija: Avf, 
Muawiz ibn Haris i Abdulah ibn Revvaha. 



126 Ashabi Allahovog Poslanika 

"Kostevi?", upitaihUtbe. 

"Ensarije." 

"Vinamnetrebate!" 

Potom se okrenu prema muslimanima i zavika: 

"Muhammede, posalji nam dostojne protivnike iz naseg naroda." 

Resulullah, as., rece: 

"Ubejd ibn Haris, Hamza, Alija, izadite!" 

Kada su izasli i priblizili se musricima, Utbe upita: 

"Kostevi?" 

Oni mu rekose ko su, a Utbe rece: 

"Vi ste dostojni protivnici." 

Ubejde se borio protiv Utbeta, Hamza protiv Sejbe, a Alija protiv Velida. Hamza je 
odmah nasrnuo prema Sejbi, udario ga sabljom i ubio ga. Alija je navalio na Velida ne dajuci 
mu priliku za uzmicanje i, takoder, jednim udarcem ga oborio na zemlju. Musrika obli krv i 
izdahnu. Ubejde je sa Utbom izmjenjivao udarce, tako da su jedan drugom napravili nekoliko 
rana. Hamza i Alija su se prikljucl Ubejdi i zajednicki nasrnuli na Utbeta i pokosili ga. Nakon 
dvoboja muslimani pustise svoje glasove u slavu Allaha, Velicanstvenog: "Allahu ekber... 
Allahu ekber." (Allah je najveci...), culo se poputgrmljavine. Potom su svi slozno, kao jedan, 
navalili na Kurejsije. Rasplamsala se zestoka borba. 

Hamza je bio poput lava u ovoj velicanstvenoj bid, svakog nevjemika na kojeg je naisao 
oborio je. Taima ibn Adijja ibn Nevfela udario je po plecima i presjekao ga, aovaj pade na 
zemlju obliven krvlju. Zatim je potjerao Mes'uda ibn Ebu-Umejju ibn el-Mugiru i stigavsi ga, 
udario ga sabljom i odsjekao mu glavu. 

Muslimani su ubijali, ranjavali i zarobljavali musrike, unistavajuci tako olicenje 
nevjerovanja, mnogobostva i zablude. 

Hamza, Zejd ibn Haris i Alija zajednicki su ubili Hanzelu ibn Ebu-Sufjana. Isto tako, 
Hamza, Alija, i Sabit ibn el-Dzeze' ubili su Zema'a ibn el-Esveda ibn Muttaliba ibn Eseda. 
Sa'd ibn Ebi-Vekkas pridruzio se Hamzi, pa su ubili Nebiha ibn el-Hadzdzadza ibn Amira iz 
Benu-Sehma. Vidjelo se da je pobjeda na strani muslimana. Kurejsijski redovi bili su se 
rasprsili, pobjegli su na sve strane, nakon sto su im vode pale od muslimanskih sablji. Od 
kurejsijskih junaka ostao je Aiz ibnus-Saib ibn Uvejmir, navaljujuci na muslimane, a bio je 
poznat po svojoj snazi i brzini u napadu. Hamza mu je izasao u susret i uspio ga raniti i 
zarobiti. 

Kada se bitka zavrsila i prasina slegla, vidio se strahovit poraz koji su pretrpjeli Kurejsije. 
Muslimani su skupili zarobljenike i vezali ih. Hamza je hodao medu muslimanima, dok mu je 
nojevo pero poigravalo na prsima, a jedan od zarobljenih upita: 

"Ko je ovaj covjek s nojevim perom?" 



Ashabi Allahovog Poslanika 127 

"Hamza ibn Abdul-Muttalib", odgovorise. 

"Bogami, dosta nam je zla nanio." 

Tako su, Allahovom voljom, cvrstina i samouvjerenje Resulullaha i muslimana donijeli 
sudbonosnu pobjedu nad kufrom i idolopoklonstvom. Muslimani su se vratili u Medinu, 
vodeci zarobljenike i noseci ratni plijen. 

PRVAK SEHIDA 

Muslimani su ucvrscivali temelje svoje drzave - Medine, pod okriljem dini-islama, da bi 
se iz nje cuo glas koji uzdize i velica Tvorca, Jednog, Jedinog, i Koji poziva ukidanju 
nepravde medu ljudima. Hamza je puno ucio od Allahova Poslanika, a.s. Moliojesvoga 
Gospodara i govorio: "Pridrzavajte se ove dove: 'Gospodaru, molim te Tvojim najvecim 
imenom radi Tvogazadovoljstva.'" 

Sto se tice Kurejsija, oni su se vratili u Meku nakon Bitke na Bedru, vukuci sa 
sobom sramotu i poraz i oplakujuci svoje poginule glavesine i vode. Osjetili su snagu 
muslimana i njihovu upornost u borbi na Allahovom putu, nakon njihove prve 
organizirane bitke protiv mnogobostva, nevjerovanja i zablude. Kurejsije i njihove zene nisu 
mogli zaboraviti taj teski poraz. Osveta Muhammedu, a.s., i njegovim ashabima postala je 
njihova preokupacija i jedini cilj. Sve su tome podredili: skupljali su opremu, ljude, imetak, 
podsticali i huskali ljude naosvetu muslimana. Mrznja Kurejsija je najvise bila usmjerena na 
dvojicu ljudi koje su smatrali odgovornim za sve sto se dogodilo - na vjerovjesnika 
Muhammeda, a.s., ibn Abdullaha, r.a., i na njegovoga amidzu Hamzu, koji je ubio najveci broj 
njihovih ljudi. 

Cijela Meka smisljala je planove kako se rijesiti njih dvojice, spremajuci se za 
veliku bitku. Ukljucili su i plemena s kojima su bili u saveznistvu. Trazili su covjeka 
koji bi se mogao suprotstaviti Hamzi, ali nisu nikoga mogli naci. Dobro su znali Hamzinu 
zestinu i njegovu ogromnu tjelesnu snagu. Znali su da ga se mogu rijesiti jedino na podmukao 
nacin. 

Javio se Dzubejr ibn Mut'im koji je izgubio amidzu na Bedru: 

"Nasao sam ga... nema boljeg za ovu stvar od njega." 

"Kojetaj, Dzubejre?" 

"Jedan od mojih abesinskih robova. Zove se Vahsi, i boga mi, na zemlji ne postoji neko 
ko bi ga mogao nadmasiti u vjestini bacanja koplja i gadanja." 

Dzubejr ga je pozvao i rekao mu pred prisutnima: "Vahsi, spremni smo za borbu protiv 
muslimana. Kad mi krenemo, kreni i ti, tvoja meta je Hamza, pa ako ga ubijes, bit ces 
osloboden ropstva." 

Neko je Vahsijeve sposobnosti opisao Hindi bint Utbe, zeni Ebu-Sufjana, kako bi 



128 Ashabi Allahovog Poslanika 

ona svojim imetkom podstakla Vahsija. Na Bedru je Hinda izgubila oca Utbeta ibn Rebiu, 
amidzu Sejbeta ibn Rebiu, brata Velida ibn Utbeta i sina Hanzelu ibn Ebu-Sufjana. Njena 
mrznja prema Hamzi, koji ih je ubio i ucestvovao u njihovom ubistvu, bila je veca od mrznje 
svihdrugih. 

Hinda je Vahsija docekala dobrodoslicom, racunajuci da ce on biti u stanju ostvariti 
njenu najvecu zelju. Pocela mu je medenim glasom pricati o svojim draguljima, zlatu i nakitu. 
Stavila je ruku na vrat pomicuci bisernu ogrlicu kao i na usi da pokaze dijamantne nausnice. 
Micala je svoje duge prste koji su bili ukraseni zlatnim prstenjem. "Sve je ovo tvoje, Vahsi... 
ako ubijes Hamzu." 

Taj rob nije mogao, a da ne poklekne pred tako primamljivim prijedlogom. Dvije 
su stvari o kojima sanjaju mnogi ljudi: sloboda i bogatstvo. Obecao joj je: "Dobit ces 
sto zelis!" 

Vojska Kurejsija izasla je prema Medini. Okrsaj se odigrao u dolini Uhuda, brda 
nedaleko od Medine. Muslimani su se borili da pobjedi Istina ili da poginu kao sehidi, 
a musrici su se borili da bi osvetili poraz na Bedru. Bitka je bila zestoka i surova. 

Hamza je napadao. Imao je nojevo pero zadjeveno na prsima, a Vahsi je ovako 
opisao detalje bitke: "Kada su se protivnici sukobili, stao sam u stranu i pogledom trazio 
Hamzu. Kada sam ga ugledao, izgledao je kao razbjesnjeli lav. Sabljom je sjekao ljude kao 
snoplje. Nista mu nije moglo stati na put. Allaha mi, spremao sam se i vrebao ga. Sakrio sam 
se za drvo i cekao priliku da mi se priblizi. Do mene ga je doveo Siba' ibn Abdul-Uzza. Kada 
ga je Hamza ugledao, zavikao je: 'Hodi ovamo!' Zatim ga je udario sabljom i usmrtio ga. 
Tresao sam koplje u ruci dok nisam postao siguran, a onda ga bacio i pogodio ga u donji dio 
trbuha. Koplje je izaslo izmedu njegovih nogu. Krenuo je prema meni, ali gaje smrt nadvladala. 
Potom sam mu prisao, istrgao svoje koplje i vratio se u logor. Sjeo sam, jer nisam imao vise 
potrebe za borbom. Ubio sam ga da bih bio Slobodan." 

Hamza je pao kao prvaksehida. 

A Hindina mrznja dostigla je toliki stupanj da se zaklela da ce pojesti Hamzinu dzigericu. 
Vahsi je rasporio Hamzin trbuh, izvadio dzigericu i donio je Hindi koja je odsjekla komad i 
stavila ga u usta, pa kada ga nije mogla sazvakati, ispljunula ga. Kada se prasina slegla i 
kada su izbrojani mrtvi i sabrani ranjeni, zatecen je prizor Resulullahovog amidze; rastrgano 
tijelo, rasjecen trbuh, krvje bilasvudaoko njega. Allahov Poslanik, a.s., zaplakao je vidjevsi 
tijelo svoga brata, amidze i prijatelja. "Nikad mi nista nije bilo uzasnije od ovoga sada." Pa je 
rekao Fatimi i Safiji: "Radujte se, dosao mi je Dzibril i rekao da je Hamza kod stanovnika 
nebesa upisan kao Allahov i Poslanikov lav." 

Muslimaneje ganulo sta su culi i vidjeli, te su zapali u tugu i srdzbu. "Allaha nam, ako nam 
Allah dadne pobjedu nad njima, iskasapit cemo ih kako nikad nije zapamceno kod Arapa." 

Allah je, medutim, zabranio kasapljenje i objavio jasne ajete kao uputu ljudima i pocast 
Hamzi. 



Ashabi Allahovog Poslanika 129 

"Naputu Gospodara svoga mudro ilijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepsi nacin 
raspravljajIGospodartvojzna one koje suzalutali sputa Njegova, i Onzna one koje su na 
pravomputu. Ako hocete da na nepravdu uzvratite, onda ucinite to samo u onolikoj mjeri 
kolikoje vamaucinjeno;aakootrpite, toje, doista, boljezastrpljive. Strpljivbudi,astipljivces 
bill samo uzAllahovupomoc. Ine tugujza njima, ineka tinije teskozbogspletkarenja njihova, 
Allah jezaista na stranionih kojiseAllahaboje igrijeha klone ikojidobra djela cine. ^ 

Kada je pao, Allahov lav imao je pedeset sedam godina. Poslanik, a.s., ukopao ga je 
zajedno s Abdullahom ibn Dzahsom u jedan mezar i klanjao mu sedamdeset dzenaza. On 
je bio prvi sehid komeje Allahov Poslanik, a.s., klanjao dzenazu. Nakon ukopa, rekao je: 
"Allah ti se smilovao, amidza. Cuvao si rodbinske veze i radio dobro." 

Hamzina pogibija djelovala je na sve. Pjesnici su se nadmetali, pisuci o njegovom 
sehadetu i o iskrenoj tuzi za njim. Tako Malik ibn K'ab kaze: 

Oct su miplakale I treba daplacu, 
at 'koristi nema, nit'odplaca nitodtuge. 
Za Bozijeg lava skorophcase, 
za Hamzu tog covjeka, zrtve ubijanja. 
Svimuslimanitime supogodeni, 
pogoden time isam Poslanik bi, 
Ebu-Ja'la, tvojitemeljitisrusise se, 
a tiost'oslavan, cistipouzdan. 
Gospodartise smilovao udzennetima 
gdje uzivanje nikadnepropada. 
A iti, oHind, ne pokazuj srecu 
zbog Hamze ti sebi ugled pretvoh u bijedu. 
A iti, oHind,placi, neprestaji, 
tiga slijedila, bezporoda ostala. 

Hasan ibn Sabit, Poslanikov,a.s., pjesnik, govori o tuzi za njim u dugackoj pjesmi iz koje 
susljedeci stihovi: 

Ostavikucu kojapropada 
i placiza Hamzom dobrocinstva punog. 
Koji kroti konja kadse uzjoguni, 
kao hrabri lavu svojoj sumi, 
istaknut na vrhu sinova Hasima, 
ne zamijeni istinu da laz uzme. 
Fade kao sehid medu vasim sabljama, 
ukocile se ruke Vahsijeve, da Bog daoi 



130 Ashabi Allahovog Poslanika 

Njegova sestra Safija izrekla je sljedece stihove: 

Allah ga Silni pozva pozivom u Dzennet 

da u njemu zivi u zivotu sretnom. 

Toje ono sto smo molili i nadali se tome, 
za Hamzu najbolje na Danu Sudnjeme. 
Allaha mi, necu zaboraviti ono stozadesite, 

U zivotu svome ja tugovat cu, 
za Lavom Allahovim, kojibijase zastitnik, 
gonec' od islama ko godbi nevjernik 
Govorim, a jecaj kida mi nutrinu, 
Allah dobrim nagradio brata mil oslonca. 



VELICANSTVENOST ISLAMA 

Velicanstvenost islama pokazala se poslije ovoga dogadaja kroz cistotu vjere i plemenitost 
Allahovoga Poslanika, a.s. 

Naime, Vahsi je, zaista, dobio sva obecanja; Dzubejr ga je oslobodio, a Hinda mu je dala 
zlato i bisere koje mu je obecala. Ovako Vahsi prica o svom zivotu poslije Uhuda: "Kada 
sam dosao u Meku, osloboden sam. Ostao sam u njoj do dolaska Allahovoga Poslanika, 
a.s., do dana oslobodenja Meke. Potom sam pobjegao u Taif. Kada je delegacija iz Taifa 
otisla kod Allahovoga Poslanika, a.s., da primi islam, meni je bilo tesko da odem s njima, pa 
sam rekao: 'Otici cu u Sam Hi u Jemen, ili bilo gdje drugo.' Allaha mi, dok sam o tome 
razmisljao, rekao mi je jedan covjek: 'Tesko tebi, Allahov Poslanik, a.s., ne ubija onoga ko 
ude u njegovu vjeru.' Potom sam otisao u Medinu kod Resulullaha, a.s. Nije me vidio prije 
nego sam stao pred njega i izgovorio sehadet. Kada me vidio, upitao me: 'Jesi li ti Vahsi?' 
Odgovorio sam: 'Jesam, Allahov Poslanice!' On mi rece: 'Ispricaj mi kako si ubio Hamzu.' 
Ispricao sam mu, a on mi rece: Tesko tebi, ne izlazi mi pred oci !' Od tada sam se sklanjao 
Allahovom Poslaniku, a.s., s puta da me ne vidi, sve dok ga Allah nije uzeo Sebi.Kada su 
muslimani izasli protiv Musejleme el-Kezzaba, bio sam s njima. Nosio sam koplje kojim sam 
ubio Hamzu. Kada su se vojske sukobile, vidio sam Musejlemu kako stoji drzeci sablju. 
Pripremio sam se, protresao koplje, a zatim ga bacio na njega i pogodio ga. Ako sam ovim 
kopljem ubio najboljega covjeka, Hamzu, nadam se da ce mi Allah oprostiti, jer sam istim 
ubio i najgorega covjeka, Musejlemu." 



Ashabi Allahovog Poslanika 131 

Tako je Hamza, r.a., pao kao sehid na Uhudu, a njegova dusa uzdigla se u vjecne 
edenske vrtove. 



SA'D IBN EBI - VEKKAS, R.A. 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

On je Sa'd sin Ebi-Vekkasa, a on Uhejbov, a on Abdu-Menafov, a on Zuhrov, a on 
Kilabov, a on Murretov, a on K'abov, a on Luejjov, a on Galibov, a on Fehrov, a on Malikov, 
a on En-Nedrov, a on Kinana el-Kuresija ez-Zuhrijja. Nosio je nadimak Ebu-lshak. 

Majka mu je Hamna, kcerka Sufjana ibn Umejje ibn Abdus-Sems. 

LICNOST 

Sa'd ibn Ebi-Vekkas bio je izuzetna licnost kakvu je historija malo poznavala. Uzviseni 
Allah obdario ga je snaznom muskom vanjstinom i cistom vjernickom dusom. Bio je 
krupna tijela, niska rasta, guste kovrdzave kose. 

I pored snaznog muskog izgleda, u prsima je nosio cisto srce koje je svjedocilo o 
finoci njegove duse, plemenitom porijeklu i o ljubavi prema svakom, bez mrznje i pakosti. 

Pa cak, i prije nego je spoznao Istinu i prije nego sto je dao prisegu Poslaniku, 
s.a.v.s., nije naginjao obozavanju kipova i zabavama, kao sto jeto cinila tadasnja omladina 
Kurejsija. Vecinu je svoga vremena provodio ostreci strijele i praveci lukove, vjezbajuci 
streljastvo, kao da se pripremao za neke velike duznosti. I zaista, postao je najveci 
strijelac u historiji islama. 



134 Ashabi Allahovog Poslanika 



PRIMANJE ISLAMA 

Kao sto smo prethodno spomenuli, Sa'd nije bio sklon obozavanju kipova, nije se 
klanjao kumirima, koje je sam covjek napravio i koji ne koriste niti stete. 

Cim je cuo za poziv Muhammeda ibn Abdullaha, poziv plemenitog Poslanika u novu 
vjeru, vjeru pravde i istine, srce ga je mamilo njoj, a svjetlost je prodrla u njegovu dusu, 
obasjavajuci svaki dio njegovog tijela, pa se uputio Vjerovjesniku, s.a.v.s., i pred njim 
izjavio primanje islama. 

Poslanik, s.a.v.s., mu se mnogo obradovao jer je Sa'd poticao iz jedne od najuglednijih 
porodica Meke. Njegov je islam podstakao druge Mekelije da ga slijede i da se odazovu 
pozivu Uzvisenog Allaha, dz.s. Aosim toga, Sa'd je bio zreo mladic u svojoj sedamnaestoj 
godini, objedinjujuci u sebi muskost i snagu koja se malo kod koga mogla naci. On je 
treci ili cetvrti koji je primio islam, od muskaraca, cime se sam ponosio, govoreci: "Niko 
nije primio islam istog dana kad i ja. Proveo sam sedam dana cineci trecinu islama 
sedmi od sedmerice." 

Sa'd je kazivao pricu svoga ulaska u islam, iz koje se vidi da je uputa usla u njegovo 
srce prije negoje objavio primanje islama: "Tri noci prije nego sto cu primiti islam, u snu 
sam vidio kako se utapam u dubokoj tami. Dok sam tako tumarao u njenim dubinama, 
odjednom me osvijetli mjesec, poceo sam ga slijediti. Vidio sam ispred sebe grupu ljudi 
koji su se vec bili uputili ka mjesecu. To su bili Zejd ibn Haris, Alija ibn Ebi-Talib i Ebu- 
Bekr es-Sidik. Upitaosamih: 

'Otkadsteviovdje?' 

'Od maloprije!', odgovorili su. 

Sutra, kad je svanulo, obavijesten sam da Resulullah, s.av.s., poziva u islam. Shvatio 
sam da mi Allah hoce dobro, da izadem, Poslanikovim posredstvom, iztame na svjetlo. 
Brzo sam mu se uputio i nasao ga u Dzijadu (ime tjesnaca kraj Meke) gdje je klanjao 
ikindija-namaz. Primio sam islam, a pretekli su me samo oni koje sam vidio u snu." 



TESKO ISKUSENJE 

Sa'dov prelazak na islam izazvao je veliku uzbunu u redovima Mekkelija. Taj mladic, 
veliki plemic, ugledna i plemenita roda, kako to da napusti vjeru svojih djedova i da se 
odazove novoj vjeri?! Kako se usudio?! 

Majka mu se silno rasrdila i toliko se rastuzila da se zarekla kako nece nista okusiti sve 



Ashabi Allahovog Poslanika 135 

dok je Sa'd musliman. Ali to ga ne odvrati od islama. Njegova majka je dobro poznavala 
osjetljivu dusu svoga sina, do koje mjere je bio vezan za nju, i znala je njegovu ljubav i 
postovanje prema njoj. To je iskoristila kao sredstvo da bi ga odvratila od nove vjere. 

Ali, Sa'd je ostao cvrst u svome uvjerenju, sve je vise celicio svoje vjerovanje, shvatajuci 
vrijednost vjere objavljene od Uzvisenog Allaha s kojom je dosao Boziji Poslanik, s.a.v.s. 

Sa'dova je majka sprovela svoju zakletvu, odbacila je jelo i pice i povukla se u svoju tugu 
isvojjad. 

Njeno gladovanje se oduzilo, sve dok joj se ne ugrozi zivot. Porodica je pocela vrsiti 
pritisak na mladica-vjernika... na mladica koji je dao prisegu Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. 

On nece povuci svoju prisegu! 

Sa'd se nasao u strasnom vrtlogu borbe sa samim sobom: majka sa jedne strane, 
nova vjera sa druge strane. Ipak, nije bilo tesko da izabere; svjetlost koja je obasjala 
njegovo srce osvijetlila je njegov vid i shvatanje da spozna Istinu tako da je odbio 
pokleknuti. 

Kad se pojacao pritisak na njega, zvali su ga da bar vidi majku, misled da ce, kad je 
vidi u kakvom je stanju, udovoljiti njenom zahtjevu. 

Otisao je kod majke... Kako je samo bio dirljiv prizor pred njim. Sreli su se iman, 
crvsta vjera u Sa'dovojdusi i majcino mnogobostvo. Izmedu toga bio jeosjecaj majcinstva, 
slab i bez dokaza pred Istinom. 

Kako se okonca ova teska scena? 

Neka nam Sa'd ibn Ebi-Vekkas opise te momente teskog iskusenja koje je malo ko 
jos dozivio: "Cim je majka cula o mom prihvatanju islama, jako se uznemirila. Bio sam 
joj poslusno dijete, jako sam je volio, pa mi se primace i rece: 

'Sine, kakva je to nova vjera koju si prihvatio i koja te odvrati od vjere tvoga oca i 
majke? Tako mi Allaha, ili ces ostaviti tu novu vjeru, ili necu nista jesti i piti sve dok ne 
umrem, pa ce se tvoje srce od tuge za mnom iskidati, grist ce te savjest zbog toga sto si 
ucinio, a ljudi ce ti prigovarati dok si ziv.' 

Odgovorio sam: 

'Ne cini to, majko, ja ni za sta necu ostaviti svoju vjeru!' 

Ali ona osta ustrajna u onome na sta se zarekla. Ostavila je jelo i pice tako da joj je 
tijelo smrsalo i onemocalo, i kosti su joj oslabile. Stalno sam joj odlazio i molio je da 
uzme nesto hrane i pica, ali ona je to ostro odbijala, kuneci se da nece jesti niti piti dok 
ne umre, ili dok ja ne napustim svoju vjeru. Tad sam joj rekao: 'Majko, koliko god da te 
volim, vise volim Allaha i Njegovog Poslanika... Tako mi Allaha, da imas hiljadu dusa, pa 
da ih ispustis jednu po jednu, ni za sta ne bih napustio svoju vjeru.' 

Kad je vidjela moju odlucnost, popustila je i pocela jesti - nerado." 

Uzviseni Allah je ukazao pocast Sa'du ibn Ebi-Vekkasu za njegov stav i objavio je ajet o 
njemu i njegovoj porodici: 



136 Ashabi Allahovog Poslanika 

"A ako te budu nagovarah da drugog Meni ravnim smatras, onogaokome 
nista ne znas, ti ih ne slusaj, iprema njima se na ovom svijetu velikodusno 
ponasaj, a slijedi put onoga kojise iskreno Meni obraca. Meni cete seposlije 
vratiti, ifa cu vas o onome sto ste radiii obavijestiti. " (Lukman, 15) 

Sa'dov ulazak u islam uticao je na mekelijske mladice, pa oni, odusevljeni, krenuse 
objavljivati svoje iskreno prihvatanje islama. 

Mozda je dogadaj Umejra ibn Ebi-Vekkasa, Sa'dovog brata, iz Bitke na Bedru, najbolji 
pokazatelj koliko je bila jaka vjera prvih muslimana i do koje mjere su bili vezani za 
poslanicku Poruku. 

Na dan Bedra spremili su se za susret sa nevjernicima i musricima Kurejsijama. 
Objavljena je priprema za borbu na obje strane. Kurejsije su se pripremale za borbu sa 
svim svojim silnicima, gospodom i velikanima. 

Muslimani, na celu sa Poslanikom, s.a.v.s, naoruzali su se oruzjem islama -imanom, 
zrtvovanjem i zeljom za sehadetom na Allahovom putu. 

Bio je obicaj Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da prije bitke izvrsi pregled muslimana 
kako bi im uputio savjet ili primjedbu. 

Umejr ibn Ebi-Vekkas, Sa'dov brat, mladic, tek sto je navrsio cetmaest godina, stajao 
je u muslimanskim redovima. Kada je vidio da se Poslanik priblizava kako bi izvrsio 
smotru mudzahida, sakrio se od straha da ga ne vrati iz bitke, zbog mlade dobi. Ali ga je 
plemeniti Poslanik, s.a.v.s., primijetio i pozvao ga i rekao mu da ne moze ucestvovati u 
borbi i da se vrati. 

Tesko je palo mladicu-vjemiku da mu bude uskracena cast borbe na Allahovom 
putu, pa makar bio mlad. Poceo je plakati i moliti sve dok se ne raznjezi Poslanikovo 
srce i dozovoli mu da krene u bitku. 

Umejrova radost bila je ogromna. U torn njegovom najvecem veselju ucestvovao je 
njegov brat Sa'd koji mu je dao nesto od svoga oruzja da ga nosi. Muslimani su krenuli 
i sa njima dva brata, Sa'd i Umejr. 

Bitka je bila zestoka. Uzviseni Allah je pomogao muslimane velikom pobjedom, dok 
su Kurejsije i musrici dozivjeli veliki poraz. Kad se slegla prasina nakon bitke, Umejr je 
bio medu sehidima. Sa'd se sam vratio sa poprista bitke, ostavljajuci svoga mladeg 
brata Umejra na bedranskoj zemlji, pocascenog sehidskim blagodatima. 



Ashabi Allahovog Poslanika 137 



POSLANIKOV DAJDZIC 

Sa'd ibn Ebi-Vekkas zauzimao je visoko mjesto kod Bozijeg Poslanika, s.a.v.s. 
Vezivale su ih dvije jake veze: veza po vjeri - najjaca veza koja moze vezati dva covjeka, 
izgovorio je Sa'd kelimei-sehadet, vjerovao u jednocu Uzvisenog Allaha i u iskrenost 
Poslanika, s.a.v.s., u njegovom Pozivu, dao mu je takvu cvrstu prisegu koja je 
nezapamcena u historiji. Vezivala ih je i rodbinska veza - ona je povecala cvrstinu i 
bliskost i iskrenost medu njima. Sa'dov djed, Uhejb ibn Menaf, bio je amidza Amine bint 
Vehb, majke Allahovog Poslanika, s.a.v.s. 

Koliko je samo Poslaniku znacila ta veza! 

Prenosi se da je bio u grupi svojih ashaba, kad im se priblizio Sa'd, pa ga je poselamio 
i rekao: "Ovo je moj dajdzic, pa neka mi neko pokaze svoga dajdzica." 

Poslanik se uistinu ponosio Sa'dom! 

Nikada se Sa'd nije udaljavao od Vjerovjesnika, bio je u njegovoj blizini, pratio ga u 
stopu, stavljajuci se u sluzbu njemu, u sluzbu vjere Jedinog Allaha. 

Abdullah ibn Amir prenosi od Aise, majke vjemika, da je rekla: "Jedne je noci nemir 
obuzeo Bozijeg Poslanika, s.a.v.s., pa rece: 'Kamo srece da se nade neki dobri covjek 
koji bi me cuvao ove noci.' 

Nesto poslije zacu se zveckanje oruzja. Pitao je: 

'Ko je to?' 

Ovaj odgovori: 

'Sa'd ibn Ebi-Vekkas, ja cu te cuvati, Boziji Poslanicel' 

Resulullah, s.a.v.s., potom je zaspao dubokim snom da sam cula njegovo hrkanje." 

Poslanik, s.a.v.s., obradovao je Sa'da Dzennetom, zbog njegove ispravne vjere, 
cistote duse i dubokog imana. 

Sjedili su ashabi kod Bozijeg Poslanika, s.a.v.s., kad on rece: "Na ova vrata ce uci 
covjek od stanovnika Dzenneta." 

Domalo, usao je, bio je to Sa'd. 

Kolika je samo bila sreca Sa'dova zbog ove radosne vijesti. Blago njemu, zbog velikog 
stupnja koji je dostigao u islamu. 



138 Ashabi Allahovog Poslanika 

ZA TEBE BIH ZRTVOVAO 
I OCA I MAJKU 

Tesko je nabrojati sve Sa'dove junacke dozivljaje i opisati sve pojedinosti zbog 
njihovog mnostva i velicine. Oni proisticu iz ciste vjernicke duse nezamucene sumnjom 
i neiskvarene ruznim mislima. 

On je jedan od muslimanskih junaka koji se ustrajno borio za pobjedu islama, u 
svakoj situaciji, makar bila teska i opasna. 

Na dan Uhuda istaklo se to junastvo i pokazala snaga imana, i ljudi su vidjeli koliko 
Sa'd znaci Poslaniku. Kurejsije su bile skupile ogromnu vojsku kako bi se rijesili Poslanika, 
Muhammeda ibn Abdullaha, s.a.v.s., i osvetili se za Bedr, gdje su dozivjeli poraz ciji 
okus jos uvijek nisu bili zaboravili. 

Suprotstavili su im se muslimani koje je predvodio Poslanik, braneci svoje uvjerenje 
i istinsku vjeru. 

Sukobise se dvije skupine. Podize se prasina prekrivajuci cijeli prostor. Konjanici su 
se kretali i borili poput sjenki. Pojaca se buka od ljudskih povika i udaranja oruzja. Cinilo 
se da je pobjeda na dohvat ruku muslimana. 

Ali, jedna grupa je prekrsila upute Poslanika, s.a.v.s., i napustila svoja uporista prije 
okoncanja bitke. Tako ih s leda napade Halid ibn Velid, koji je tada bio u redovima 
musrika, i preokrenu tok bitke na stetu muslimana. Muslimane steze muka. Opkolise 
Poslanika i ranise ga u celo, slomise mu dva zuba i povrijedise ocnu jagodicu. Muslimani 
se uznemirise, mislili su da je Vjerovjesnik ubijen. 

U torn se momentu oko Poslanika okupi deset junaka, iskrenih u vjeri, stiteci ga 
svojim tijelima, braneci ga svojim zivotima. Medu njima je bio i Sa'd. Primijetio ga je 
Poslanik, s.a.v.s., pa mu rece, podsticuci ga na borbu: "Gadaj Sa'de... zatebe bih zrtvovao 
i oca i majku." 

To je ispunilo ponosom Sa'dovu dusu; plemeniti Poslanik ga pretpostavio svojim 
roditeljima! Povodom toga Alija ibn Ebi-Talib, r.a., rekao je: "Nisam cuo da je Allahov 
Poslanik, s.a.v.s., uzdigao nekoga iznad svojih roditelja, osim Sa'da. Cuo sam na Uhudu 
kada je rekao: 'Gadaj Sa'de... za tebe bih zrtvovao i oca i majku.'" 

Sa'd je obicavao da kaze s ponosom: "Tako mi Allaha, ja sam prvi Arap koji je na 
Allahovom putu gadao strijelom." 



Ashabi Allahovog Poslanika 139 



DVA ORUZJA 

Kao sto je Sa'd ibn Ebi-Vekkas bio poznat po preciznosti u gadanju lukom i bacanju 
koplja, isto tako bio je poznat kao onaj cija je dova bila kabul (uslisana). 

Posjedovao je dva oruzja, oba je stavio u sluzbu borbe na Allahovom putu i poziva u 
islam: strijelu i dovu. 

Ni u mladosti nije prisustvovao zabavama i lumpovanjima, bio je zabavljen pravljenjem 
oruzja. Odlazio je u pustinju gdje se poducavao vjestini gadanja, tako da je postao jedan 
od najvjestijih strijelaca. 

Njegovo drugo oruzje bila je momentalno uslisena dova, o cemu su poznata mnoga 
prekrasna kazivanja. 

Amir ibn Sa'd prenosi: 

"Cuo je Sa'd covjeka kako vrijeda Aliju, Talhu i Zubejra, pa mu je naredio da prestane 
sto ovaj ne poslusa. Rekao mu je: 

'Proklet cu te!' 

Ovajmudogovori: 

'Prijetis mi kao da si Poslanik.' 

Sa'd potom uze abdest, klanja dva rekata, zatim dize ruke i rece: 'Boze moj, Ti znas 
da je ovaj covjek psovao ljude kojima si Ti podario Svoju blagodat, pa Te vrijedanje njih 
srdi. Ucini ovoga znakom (tvoje srdzbe).' 

Nije proslo dugo kad, iz jedne pregrade, istrca odbjegla deva. Nista je nije moglo 
zaustaviti sve dok nije usla u guzvu, medu ljude, kao da nesto trazi. Deva nasrnu na 
onoga covjeka i obori ga pod noge. Gazala ga je sve dok nije umro." 

Ovo kazivanje predstavlja jasan dokaz dubine Sa'dovog imana i cistote njegove 
prefinjene i plemenite duse, cija je dova bila iskrena i cista. 

Odlika koju mu je podario Uzviseni Allah, bila je plod dove Bozijeg Poslanika, s.a.v.s., 
koju je Poslanik proucio iz svoje velike ljubavi prema Sa'du. 

Sa'd se bio razbolio za vrijeme Oprosnog hadza, pa ga je Poslanik potrao rukom po 
celu, govoreci: "Boze moj, otkloni od njega bolest. Boze ljudi, Vladaru ljudi, Ti si Onaj 
Koji daje ozdravljenje, niko ga ne moze izlijeciti osim Tebe. U ime Allaha, trazim zastitu 
od svega sto nanosi stetu. Boze moj, ucini zdravim njegovo srce, njegovu dusu i njegovo 
tijelo. Otkloni od njega bolest i primi njegove dove." 

U jednoj drugoj prilici Vjerovjesnik je molio: "Boze moj, upravi njegovu strijelu, uslisaj 
mu dovu i ucini ga omiljenim medu Tvojim robovima." 



140 Ashabi Allahovog Poslanika 



ZELJA ZA UDJELJIVANJEM 

Sa'd je zivio podugo, oko osamdeset godina. Za svoga zivota, ispunjenog radom, 
stekaoje veliki imetak, radeci dozvoljeno (halal). Medutim, nijeskrtario, dijelio jesirotinji, 
muhtacima i nevoljnicima. 

Uvijek je dijelio i poklanjao, a sve sto je vise dijelio, Allah mu je vise povecavao 
imetak. 

Razbolio se u godini Oprosnog hadza, tada je imao samo jednu kcerku. Obisao ga 
je Poslanik, s.a.v.s., pa ga je Sa'd upitao: 

"Allahov Poslanice, imam veliki imetak a nasljeduje me samo kcerka, pa da li da 
dvije trecine imetka dam u sadaku?" 

"Ne!", rece Poslanik. 

"A pola?", upitao je Sa'd. 

"Ne!", ponovi Vjerovjesnik. 

"Da li da dam, onda, trecinu?" 

"Da, a i trecina je puno. Bolje ti je da ostavis svoje nasljednike bogatim, nego da 
traze od drugih. A uistinu, za sve ono sto podijelis, zeleci pri tome Allahovo zadovoljstvo, 
dobit ces za to nagradu. Cak za zalogaj kojim nahranis svoju zenu", rece Vjerovjesnik, 
s.a.v.s. 

Poslije toga, Sa'd je dobio mnogo sinova, ali je i dalje zadrzao obicaj dijeljenja i 
davanja sadake. 



LAV SA KANDZAMA 

Na Allahovom putu, Sa'd se borio za vremena Poslanika, s.a.v.s., i halite Omera, r.a. 

Njegova uloga predstavlja svijetle stranice islamskog osvajanja. Rijetko se desio neki 
dogadaj ili bitka, a da se tu nije nasao Sa'd, istinski borac-konjanik. 

Njegova historijska velicina i ratna darovitost, narocito se pokazala kada je halifa 
Omer odlucio da stane u kraj neprekidnim napadima koje su vrsili stanovnici Iraka, 
prekrsivsi ugovor. Perzijanci su napadali na muslimane i nanosili im ogromne gubitke u 
ljudstvu i ratnoj opremi. 

Halifa Omer el-Faruk je odlucio da krene u presudnu bitku kojom bi okoncao to 
stanje i zauvijek unistio djelotvornu moc Perzijanaca. 



Ashabi Allahovog Poslanika 141 

Pozvao je muslimane na zajednicki namaz i nadogovor. Posto im je izlozio situaciju, 
poceli su predlagati imena Ijudi koji su dostojni ovoga velikoga zadatka, vodenja muslimanske 
vojske, trazili su junaka-konjanika koji ce izvojevati pobjedu. 

Abdurrahman ibn Avf je rekao: 

"Nasao sam ga!" 

Omer upita: 

"Koje?" 

"Lav (s kandzama), mudzahid Sa'd ibn Malik Zuhdijj, Sa'd ibn Ebi-Vekkas!" 

Svi prisutni podrzase taj prijedlog. Omer pozva Sa'da i imenova ga namjesnikom 
iracke pokrajine i povjeri mu vodstvo nad muslimanskom vojskom. 

Kad je dosao da se oprosti od njega, Omer el-Faruk uputio mu je rijeci koje izviru iz 
cvrstog imana u dusi: "0 Sa'de, neka te ne zanosi ako ti se kaze 'Poslanikov amidzic i 
njegov ashab', jer covjek nece postici kod Allaha svojim porijeklom nista, nego samo 
svojom pokomoscu Njemu. Najugledniji i najobicniji kod Allaha sujednaki. Allah jenjihov 
Gospodar a oni su Njegovi robovi, razliciti su po snazi a postizu nagradu kod Allaha 
svojom pokomoscu. Pazi na odredbe kojih se drzao Poslanik, s.a.v.s., otkada je poslan 
pa sve do svoje smrti. Drzi ih se dobro, to je pravi put." 



OSVAJANJE PERZIJE 

Sa'd ibn Ebi-Vekkas postavljen je za namjesnika Iraka i vodu vojske. Tamo je vodio 
muslimane iz pobjede u pobjedu. Smjenjivala su se osvajanja za osvajanjima. Povecala se 
povrsina islamske drzave. Sa'd je poslao pismo halifi Omeru, r.a., objasnjavajuci mu situaciju 
i opisujuci mu stanje muslimana. 

Slusajuci savjete halite, Sa'd pozva Rustema, vodu Kisrine vojske, u islam, sto ovaj 
odbi. Uslijedila je bitka. Nakon brojnih carki, odluceno je da bitka bude u Kadisijji. 

Na pocetku bitke, Sa'd se razbolio, te se nije mogao upustiti u vrtlog toga boja. Cijelo 
tijelo mu je bilo prekriveno plikovima. 

Kucu u kojoj je boravio ucinio je komandom. Obratio se muslimanima, podsticuci ih na 
dzihad, klanjao je podne namaz, a zatim izdao naredbu za pokret, uzvikujuci tekbire: 

"Allahu ekber... Allahu ekber... Allah je najveci... Allah je najveci..." 

Sa svoga polozaja pratio je tok bitke, saljuci im upute i u isto vrijeme boreci se sa 
bolovima koji su mu zadavali plikovi. Vojske su se izmijesale. Muslimanske sablje su pocele 
da ubijaju i komadaju Kisrinu vojsku... ubijajuci nevjerstvo i unistavajuci mnogobostvo u liku 
obozavaocavatre, Perzijanaca. 

Najvredniji poklon koji je dat Sa'du bila je Rustemova glava, vode perzijske vojske, 
donesena na koplju. 



142 Ashabi Allahovog Poslanika 

Nakon Kadisijje njegovom zaslugom nastavljen je blagoslovljeni napredak vojske prema 
Nehavendu, zatim prema El-Medainu gdje je uzeta Kisrina kruna. Muslimani su dobili ogroman 
ratni plijen. 

Nakon toga, kao namjesnik Iraka, Sa'd je izgradio Kufu i ucvrstio temelje islama na 
sirokim prostranstvima nove islamske drzave. 



VELIKA SMUTNJA 

Kad se desila velika smutnja medu muslimani ma, nakon ubistva halife Osmana ibn Affana, 
r.a., izmedu novoizabranog halife Alije ibn Ebi-Taliba, r.a., i Muavije ibn Ebi-Sufjana, r.a., 
namjesnika Sama, Sa'd zapade u veliku tugu, osami se, slomljenog srca i suznih ociju prateci 
sta se desava. Osjecao se nemocnim da sprijeci fitnu. 

Izdvojio se od svijeta, boraveci medu svojim devama, razmisljajuci i trazeci od Allaha, 
dz.s., oprosta. 

Njegovom je sinu Omeru tesko palo sto mu se otac osamio, veliki junak, osvajac 
Perzije, onaj koji se borio sa Poslanikom, s.a.v.s., u svim bitkama. Smatrao ga je 
dostojnijim hilafeta od zavadenih, a i halifaOmerga je izabrao medu sestericu kandidata 
za halifu. Rekao mu je: 

"Borba se vodi oko hilafeta a ti ovdje sjedis!?" 

A Sa'd mu je odgovorio: 

"Sinko moj, cuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako kaze: 'Zaista Allah voli roba 
koji je bogat a skroman i bogobojazan.'" 

Sa'd je u ocima velikog broja muslimana bio najpogodniji covjek za preuzimanje 
hilafeta, koji bi mogao okoncati sukob i dokrajciti veliku smutnju. 

Kada mu je dosao bratic Hasim ibn Utbe ibn Ebi-Vekkas, govoreci mu: 

"Amidza, evo ovdje je stotinu hiljada sablji (stotinu hiljada naoruzanih vojnika tebi na 
raspolaganju), smatraju te najzasluznijim covjekom za hilafet", Sa'd je odgovorio: 

"Hocu od stotinu hiljada sablji samo jednu sablju, kojom, ako udarim vjemika, nista 
mu ne naskodi, a ako udarim nevjernika, presijece ga." 

Po torn odgovoru mozemo shvatiti ko je bio Sa'd ibn Ebi-Vekkas... voli Allahovu 
vjeru... odbija sukob medu muslimanima. 



Ashabi Allahovog Poslanika 143 



PRESELJENJE NA AHIRET 

Sa'd ibn Ebi-Vekkas je za zivota raspolagao ogromnim imetkom koji mu je Allah podario, 
ali ga to nije moglo odvratiti od vjere i uciniti ga da zaboravi svoju skromnost i bogobojaznost. 

Sa'dovjesmrtni caszakucao dokje bio u svojoj kuci u El-Akiki u Medini. Zazeliojedase 
susretne sa svojim Gospodarom noseci svoju najljepsu uspomenu... uspomenu koja 
sjedinjuje skromnost, dzihad i iman... 

Naisaretio je na ormar da ga otvore... A kad su ga otvorili, nasli su ogrtac, pohaban 
i izderan. Kazao je porodici da su to njegovi cefini, govoreci: "U ovome sam se borio 
protiv musrika na Bedru. Sacuvao sam ga za ovaj dan i zelim da u njemu izadem pred 
Allaha." 

Tako se okoncao zivot jos jedne od velikih islamskih licnosti. Vratio se Uzvisenom 
junak dzihada, veliki heroj medu herojima islama. 

Ukopan je u Medini, na Bekiji, mezarju casnih ashaba Resulullaha." 



ZUBEJR IBNUL-AVVAM, R.A. 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Zubejr je sin El-Avvamov, a on je sin Huvejlidov, a on je sin Esedov, a on je sin 
Abdul-Uzzaov, a on je sin Kusajjov, a on je sin Kilabov, a on je sin Murrov, a on je sin 
Luajja el-Kuresija el-Esedija. Nadimak mu je bio Ebu-Abdillah. 

Majka mu je Safijja, kci Abdul-Muttaliba i tetka Bozijeg Poslanika, s.a.v.s. Majka ga 
je zvala Ebu-Tahir, po svome bratu Zubejru ibn Abdul-Muttalibu. A otac mu, El-Avvam 
ibn Huvejlid, bijase brat Hatidze bint Huvejlid, supruge Poslanika, s.a.v.s., i Majke vjernika, 
radijallahu anha. 

LICNOST 

Zubejr ibnul-Avvam, r.a., bio je hrabar covjek, smion i preduzimljiv. U sebi je nosio 
sve odlike junaka. Islam je jos vise uskladio njegovu licnost, obogativsi je plemenitoscu, 
darezljivoscu i pozrtvovanjem na Allahovom putu. 

Bio je covjek srednjega rasta, skladnoga tijela, ozarena lica, tamne erne puti, rijetke 
brade, smirena pogleda. Odlikovao se visokim stupnjem inteligencije i brzinom 
razumijevanja, sto mu je bilo od koristi da ostvari ogromne dobiti u trgovini. 

ISLAM 

Kada je sisla Objava od Gospodara Svjetova na izabranog medu stvorenjima i 
poslanicima, vjerovjesnika Muhammeda, sina Abdullahova, s.a.v.s., prvi koji seodazvao 
Poslaniku i objavio svoj islam bio je Ebu-Bekres-Siddik, r.a. 



146 Ashabi Allahovog Poslanika 

Zatim poce Ebu-Bekrtajno prilaziti mladicima Kurejsija, objasnjavajuci im savrsenstvo 
nebeske poruke i svetost njenih ciljeva. Zubejr ibnul-Avvam imao je petnaest godina kada 
ga je Ebu-Bekr pozvao u islam. Allah, dz.s., obasuo je Svojom svjetloscu njegovu dusu i 
srce, te se odazvao pozivu. Uputio se Poslaniku, s.a.v.s., pred kojim je izjavio sehadet i bio 
je cetvrti ili peti covjek u islamu. To je bilo prije nego sto su muslimani uzeli El-Erkamovu ibn 
Ebu-Erkamovu kucu u Meki za mjesto tajnog okupljanja, a koja je kasnije postala "kuca 
islama." 



CVRSTA VJERA 

Primanje islama od Zubejra ibnul-Awama bilo je za njegovu porodicu i pleme zapanjujuci 
dogadaj. Taj vrsni mladic, cista i plemenita roda, u kojeg se njegova familija uzdala da ce 
zauzeti vodeci polozaj u svome plemenu, objavljuje islam i slijedi novu vjeru, napustajuci 
obozavanje kipova i idola, ljudske tvorevine, koje niti stete niti koriste, a njegovi djedovi su ih 
obozavali?! 

Njegov amidza se silno rasrdio, pa sa kurejsijskim silnicima poce tnuciti prve muslimane. 
Maltretirali su ih i izmisljali sve moguce nacine njihovog zlostavljanja. 

Zubejr je bio izlozen strahovitom mucenju kakvo nije dozivio niti jedan od plemenitih 
ashaba. Amidza bi ga zavezao i zamotao u hasuru, a zatim bi zapalio vatru blizu njega, 
usmjerivsi dim prema njemu da ga gusi. A Zubejr je ostao ustrajan i cvrste vjere. Nisu ga 
mogle odvratiti od islama sve muke na svijetu. 

Dosao bi Zubejrov amidza, dok bi on bio u mukama, otezana disanja, iscrpljen i obracao 
mu se: "Ostavi Muhammedovu vjeru... Oslobodit cu te ovog mucenja." 

Medutim, Zubejr ga je zanemarivao, sto je jos vise povecavalo njegov bijes. A kada bi 
mu amidza uporno ponavljao svoj zahtijev, usprotivio bi se, i pored svojih muka, odgovorio 
bi mu s ponosom i vjerom: "Ne... Allaha mi, necu se vratiti nevjerstvu. . . nikada!" 

Trpio je tako Zubejr, sve dok Poslanik nije izdao naredbu muslimanima za hidzru u 
Abesiniju. Zubejr je bio medu muhadzirima. 

Ozenio se Esmom, kcerkom Ebu-Bekra, r.a., koja je kasnije bila poznata kao Esma sa 
dva pojasa. Tako je postao badzo Bozijeg Poslanika, s.a.v.s., koji se ozenio Esmom, 
sestrom Aise, Majke vjernika. 

U vrijeme kadase ozenio Esmom, Zubejr je bio siromasan mladic, koji nije posjedovao 
nista osim jedne kobile. Esma, kci Ebu-Bekra, r.a., brinula se o njoj i timarila je. Ona mu je 
bila potpora u teskoj situaciji, sve dok mu Allah nije otvorio puteve trgovine, tako da postade 
jedan od najbogatijih ashaba. 

On je jedan od sesterice ashaba, koje je imenovao halifa Omer ibnul-Hattab, r.a., da 



Ashabi Allahovog Poslanika 147 

izaberu halifu poslije njega. A Allahov Poslanik, s.a.v.s., preselioje naahiretzadovoljan 
njime. 

Astojejos vise od toga, Zubejr jejedanoddesetericekojimajeobecanDzennet. 

Poslanik, s.a.v.s., pobratio gaje sa Abdullahom ibn Mes'udom kadaje bratimio muslimane 
Meke. Zatim gaje pobratio sa Selemom ibn Selamom ibn Kurejsijem iz Medine kada su 
muslimani tamo ucinili hidzru. 

Abdullah ibn Zubejr bio je prvo muhadzirsko dijete rodeno u Medini. 



PRVA SABLJA U ISLAMU 

Covjek poput Zubejra, po svojoj preduzimljivosti, hrabrosti i odlikama, bio je od 
najboljih branilaca vjere Bozijeg Poslanika, s.av.s. A plemeniti ashabi i historicari opisali su 
ga kao "prvu sablju" u islamu. 

Za taj nadimak vezana je krasna prica koja pokazuje velicinu junaka jos iz njegove 
rane probudene mladosti, koja je buknula dzihadom na Allahovom putu. 

Na pocetku islamskoga poziva, dok je bio mali broj muslimana, Allahov Poslanik, 
s.a.v.s., sastajao se sa ashabima tajno, u kuci El-Erkama ibn Ebu-Erkama. 

U to su vrijeme kurejsiski silnici i gospoda zlostavljali muslimane, muceci ih i 
maltretirajuci. Izmisljali su nove metode kako bi ih oslabili i odvratili od njihove vjere. 
Jedna od tih metoda bila je sirenje laznih glasina, kako bi izazvali nemir i komesanje u 
muslimanskim redovima. 

Tako se jednog dana prosirila glasina u Meki, kako su se nevjemici uspjeli docepati 
Poslanika, s.a.v.s., i ubiti ga. 

Zubejr se uzbudio kadaje cuo tu glasinu, te se uputi ulicama Meke i prema mjestima 
za koje je znao da ih je Poslanik posjecivao, bjesneci poput snaznog vihora, a bio je 
naumio nesto opasno. Ako je glasina lazna, umirit ce se i stisat ce se njegov bijes. A ako 
je vijest tacna, tada ce njegova sablja udariti po musricima, ubijati ih i kositi. Pa, ili ce on 
njih poubijati, ili ce oni ubiti njega, i bit ce sehid... Tako je razmisljao sve dok nije stigao 
do najviseg mjesta u Meki, a ljudi su se sklanjali ispred njega. Ugledao je Allahovoga 
Poslanika, s.a.v.s., koji se iznenadi njegovom izgledu i bijesu, i macu u ruci, pa ga upita: 

"Statije.Zubejre?" 

A on mu odgovori, dok su mu suze radosnice lile niz obraze: 

"Cuo sam da si uhvacen." 

Tu Poslanik, s.a.v.s., ucini dovu za njega i njegovu sablju. 



148 Ashabi Allahovog Poslanika 



JUNAK BEZ PREMCA 

Zubejr, r.a., bio je, uistinu, junak bez premca. Niko se nije mogao ravnati s njim u 
inteligenciji, hrabrosti, poletu niti mu je iko bio dorastao u ratnoj spretnosti, koju je dobro 
znao iskoristiti u borbi na Allahovom putu. Nasrtao bi u bitkama, prizeljkivajuci sehadet 
ili pobjedu, ne obracajuci paznju na rane koje bi zadobio po tijelu. 

Prica jedan od ashaba: "Uputio sam se sa Zubejrom ibnul-Avvamom jednom na put, 
pa sam mu vidio tijelo. Bilo je svo izbrazdano sabljama. Na prsima su mu bili oziljci poput 
upalih ociju, od uboda nozem i strijelom, pa mu rekoh: Tako mi Allaha, vidio sam po tvome 
tijelu, sto nisam vidio ni na jednom drugom.' A on ce mi na to: 'Allaha mi, svaku od ovih rana 
sam zadobio, boreci se uz Allahova Poslanika i na Allahovom putu.'" 

Zubejr ibnul-Avvam isticao se u svakoj bici i u svakoj situaciji. Bio je nepobjedivi 
junak i borac, uvijek u prvom redu. 

U Bici na Jermuku bio je voda jednog odreda. Desilo se da je rimska vojska, na 
mjestu gdje se on borio, bila brojcano veca. Nadmasivala je muslimansku vojsku i ratnom 
opremom i bojnom vjestinom. Pocese muslimani uzmicati pred torn ogromnom silom 
koja je na njih navalila. 

Zubejr istupi uzvikujuci gromoglasno: 

"Allahu ekber..." 

A onda udari sam na rimsku vojsku, udarajuci sabljom desno-lijevo. Vojnici su bjezali 
ispred njega, sve dok nije stigao do kraja esalona. Zatim se sam vrati sa sabljom u ruci, 
a neprijatelj je stajao zabezeknut od njegovog postupka. Tada se muslimani ucvrstise i 
zavikase svi Zubejrovim povikom: 

"Allahu ekber..." 

Pobjeda je biia njihova. 

Znao je Allahov Poslanik, s.a.v.s., Zubejrovu vrijednost i njegovu iskrenost prema 
Allahovoj vjeri, pa mu je iskazao veliku pocast. tome prica Alija ibn Ebi-Talib, prenoseci 
od Vjerovjesnika: "Rekao je Boziji Poslanik, s.a.v.s.: "Svaki poslanik ima svoga prisnog 
pomagaca, a moj pomagac je Zubejr ibnul-Avvam." 

Ta Poslanikova pocast prema Zubejru jos se uvecala kada ga je obradovao 
Dzennetom, rekavsi o njemu i o Talhi ibn Ubejdullahu: "Talha i Zubejr su moje komsije u 
Dzennetu." 

A on ne bi osvojio tako visoko mjesto kod Poslanika, da to nije zasluzio, samim tim 
sto je silno zudio za sehadetom. Svaka bitka u kojoj je ucestovao je dokaz tome. Prica 
Zubejr o svojoj zudnji za sehadetom, pa kaze: "Talha ibn Ubejdullah dao je svojim sinovima 



Ashabi Allahovog Poslanika 149 

imena poslanika, a znao je da nema poslanika nakon Muhammeda. Ja cu svojim sinovima 
dati imena sehida ne bi li i oni bili sehidi." Tako je i nazvao svoju djecu: 

sinu Abdullahu daoje ime po ashabu sehidu Abdullahu ibn Dzahsu; 

sinu Munziru po imenu ashaba sehida Munzira ibn Amra; 

sinu Urvetu po imenu ashaba sehida Urve ibn Amra; 

ime Hamza dao je po imenu ashaba sehida i amidze Bozijeg Poslanika, s.a.v.s., 
Hamze ibn Abdul-Muttaliba; 

ime Dzafer je dao po imenu Poslanikova amidzica, a svoga daidzica, ashaba sehida 
Dzafera ibn Ebi-Taliba; 

sinu Mus'abu daoje ime po imenu ashaba sehida Mus'aba ibn Umejra; 

a sinu Halidu dao je ime po imenu ashaba sehida Halida ibn Se'ida. 

Time je zelio iskazati pocast sehidima koji su pali u borbi na Allahovom putu da bi 
ucvrstili temelje dini-islama. U svom postupku ostao je jedinstven, kao sto bijase junak 
kakvom ravna nema. 

On je taj za koga se reklo: "Nikada se nije prihvatio neke vlasti, niti prikupljanja 
poreza, niti zemljarine, niti bilo cega drugog, osim borbe na Allahovom putu." 

Da li ima vece pocasti i slave za covjeka kojega Boziji Poslanik, s.a.v.s., uzdigne 
iznad svojih roditelja? 

Zubejr ibnul-Avvam stekao je takvu cast u okrsaju protiv Benu-Kurejze, kada mu se 
Boziji Poslanik obratio rijecima: "Za tebe bih dao svoga oca i majku." 

Pa blago mu se na toj pocasti. 



JUNAK U TESKIM OKRSAJIMA 

Rijetke odlike koje su ispunjavale licnost Zubejra ibnul-Avvama ucinile su da bude 
nenadmasan u svakoj duznosti koja mu se povjeri. 

Bio je obicaj Bozijeg Poslanika, s.a.v.s., da iskoristi sposobnosti svojih ashaba za 
poziv u dini-islam. Zbog toga bi zaduzivao svakoga onim sto njemu odgovara, i u cemu 
je ocekivao da ce uspjeti. 

Zubejr ibnul-Avvam bio je prava osoba za teske zadatke. Mnogobrojne price govore 
o teskim zadacima kojima je bio zaduzen, a izvrsio ih je sa punom sigumoscu i uspjehom. 
Tako je zasluzio zadovoljstvo Allaha i Njegova Poslanika. 

Znamo kako se u Bid na Uhudu preokrenula situacija na stetu muslimana. Izgubili 
su bitku nakon sto su je bili skoro dobili. Razlog tome bilo je krsenje naredbi Bozijeg 
Poslanika, s.a.v.s., od jedne grupe muslimana. Bila je to teska lekcija iz koje su mnogo 
naucili. 

Zubejr se zaprepastio kad je njegov daidza Hamza ibn Abdul-Muttalib pao kao sehid. 



150 Ashabi Allahovog Poslanika 

Svojim ocima vidio je grozote koje su Kurejsije pocinile na njegovom tijelu. Svoj bol je 
sacuvao u sebi, ne misled na osvetu, jer islam zabranjuje kasapljenje. 

Nakon sto su se Kurejsije pobjedonosno povukle prema Meki, Poslanikje odlucio pokazati 
musricimasnagu islama koja ne priznaje poraz. Naumio jeza njima poslati odred mudzahida. 
Izabrao je Ebu-Bekra es-Siddika, r.a., i Zubejra ibnul-Avvama, r.a., da predvode grupu od 
sedamdeset konjanika u potjeri za Kurejsijama. Dvojica su ashaba primijenili sjajnu taktiku 
prilikom potjere, tako da se Kurejsijama pricinilo da je broj muslimana jako veliki. Pozurise, 
bjezeci prema Meki, da spase svoje glave. 

Junacka djela Zubejra zasluzuju da se ispisu zlatnim slovima. A dovoljno je bilo ono sto 
je udnio u ratu muslimana sa plemenom Benu-Kurejza u Medini, nakon Bitke na Hendeku i 
pobjede muslimana. Benu-Kurejza su bili prekrsili spozarum sklopljen sa muslimanima i 
sklopili savez sa musricima. Trebalo im je dati lekciju i primjemu kaznu. 

Poslanik, s.a.v.s., sa svojom vojskom izvrsio je opsadu Benu-Kurejze, oko njihovih 
utvrda. Ta opsada se oduljila, a oni se nisu predavali. Razmisljao je Poslanik na koji nacin da 
okonca opsadu. Za sprovodenje zadatka nije nasao podobnijih ljudi od Alije ibn Ebi-Taliba i 
Zubejra ibnul-Avvama, r.a. 

Dvojica junaka uputila su se prema utvrdenju da ispitaju njegove ulaze, zidine i visine. 
Zatim su zajedno stali ispred utvrde, rekavsi sa punom vjerom, poletom i uvjerenjem: "Tako 
nam Allaha, Hi cemo okusiti ono sto je okusio Hamza, Hi cemo otvoriti ovo njihovo utvrdenje. Tu 
njih dvojica sami provalisetvrdavu. Sa rijetkom hrabroscu, uzvikujuci "La ilahe illellah" i tekbirajuci, 
pocese udarati sabljom. Oni sto su bili unutar utvrdenja prestrasise se, pa ih spopade panika, 
dok su tekbiri odzvanjali medu njima. Alija i Zubejr iskoristise njihovu ukocenost, pa se 
strahovitom brzinom uputise prema vratima i otvorise ih, kako bi muslimani prodrli unutra i 
porazili pleme Benu-Kurejza. 

To je bio psiholoski momenat ostvaren hrabroscu, cvrstinom zivaca i dubinom vjere. 

Teskoje nabrojati sva slavna djela Zubejra, medutim, ono sto je ucinio u Bid naHunejnu 
smatra se junastvom kakvo, mozda, nije udnio niko prije njega. Tesko da bilo koji covjektako 
nestomozesamsprovesti. 

Naime, nakon sto su musrici bili porazeni u Bid na Hunejnu, razbjezali su se na sve strane. 
Muslimani su se uz tekbire spremali za pobjednicki povrataksa ratnim plijenom. 

Maliku ibn Avfu, vodi plemena Havazin, teskoje palo gledati kako se muslimani vracaju 
kao pobjednici, pa je izabrao nekolicinu svojih ljudi i skupio ih najedno mjesto pored kojeg su 
trebali prod muslimani. Isplanirali su podlu zasjedu iz koje ce iskodti i napasti ih sleda. 

Zubejr je primijetio njihovu namjeru, ali neko vrijeme nije zelio opomenuti druge muslimane, 
te sam provali njihovu zasjedu. Rastjerao ih je i potjerao sa mjesta kao sto bi to udnio odred 
vojske. Tako je postedio muslimane prepada i nezeljenog iznenadenja. 



Ashabi Allahovog Poslanika 151 



VELIKODUSNI DOBROCINITELJ 

Kao sto je Zubejr ibnul-Avvam bio izvstan borac i junak "bez premca", isto tako je bio 
plemeniti dobrocinitelj, koji je podijelio ogromno bogatstvo na Allahovom putu, toliko daje 
kada je umro, bio u dugu. Ljubav ka dobrocinstvu bila je ukorjenjena u njemu kao i ljubav 
prema borbi na Allahovom putu. Baveci se trgovinom, stekao je ogromno bogatstvo, toliko 
daje broj sluga koji su se brinuli o njegovom bogatstvu dostigao hiljadu. Ali nista od tog 
imetka nije ulazilo u njegovu kucu, nego je dijelio onima koji su bili u potrebi, sirotinji i na 
Allahovom putu. 

Bio je potpuno uvjeren, da sto vise dijeli na Allahovom putu, vise se povecava njegov 
imetak i bogatstvo. Oslanjao se na Gospodara svjetova, a On mu je bio dovoljan Pomagac. 
Bio je spreman darovati i svoj zivot na Allahovom putu. 

Umro je, a bio je zaduzen, pa je oporucio svome sinu Abdullahu podmirenje njegovih 
dugova. Rekao mu je: "Ako vidis da ti je neki dug pretezak, zatrazi pomoc od mog 
Gospodara." 

AAbdullahgaupita: 

"Na kojeg gospodara mislis?" 

Zubejr mu odgovori sa punim povjerenjem i vjerom: 

"Allah... On je najbolji Gospodar i dovoljan Pomagac." 

tome je kasnije pricao njegov sin Abdullah, rekavsi: "Tako mi Allaha, kad god sam 
zapao u poteskocu zbog njegovog duga, rekao bih: 'Gospodaru Zubejrov, oduzi njegov 
dug... Pa bi ga On oduzio." 

PRESELJENJE NA AHIRET 

Zubejr ibnul-Awam nije prestajao voditi dzihad na Allahovom putu onako kako je smatrao 
da treba i kako je bio uvjeren. Bio je covjek od odluke, koji je sprovodio ono u sta je bio 
uvjeren i sto je smatrao istinom. 

Kada se desila velika fitna medu muslimanima, nakon ubistva halite Osmana ibn Affana, 
r.a., doslo je do "Sukoba kod deve" izmedu Alije ibn Ebi-Taliba, r.a., i onih koji su trazili 
osvetu za Osmanovo ubistvo. 

NasaoseAlija, r.a., nasuprot Aise, radijallahuanha. Majkavjernikbilajeusvojoj nosiljci. 
Nasuprot Alije bilasu i dvojica Poslanikovih prijatelja u Dzennetu, Talha i Zubejr. Silno se 
isplakao kada se nasao u takvoj situaciji. Tajnoje zatrazio da se sastane sa Talhom i Zubejrom, 
pa kada su se sastali, Alija, r.a., rece: 



152 Ashabi Allahovog Poslanika 

"Zubejre... Tako ti Allaha, sjecas li se dana kada je pored tebe prosao Boziji Poslanik, 
s.a.v.s., a mi smo bili natom i torn mjestu, pa ti rece: 'Zubejre, volis li Aliju?' Ati si odgovorio: 
'Kako necu voljeti svoga daidzica i amidzica i onog ko je u mojoj vjeri.' Aonti rece: 'Zubejre... 
Allaha mi, ti ces se boriti protiv njega, i bit ces nepravedan prema njemu."' 

Zubejrmuodgovori: 

"Da, sad se sjecam, bio sam to zaboravio. Allaha mi, necu se boriti protiv tebe..." 

Zubejr ibnul-Avvam odmah se povuce sa bojista. Dok je boravio u mjestu zvanom 
"Vadis-Siba", pratila ga je jedna grupa onih sto su izazivali smutnju i sukob, pa mu se 
privuce Ibn-Dzermuz. Ubio ga je dokje klanjao i oteo mu sablju. Zatim pozuri Alijinom 
uporistu, noseci sablju i misled da mu nosi radosnu vijest. Kada je Alija, r.a., saznao sta 
je Ibn-Dzermuz uradio, rece: "Obavijestite ubicu Safijjina sina, da mu je Dzehennem." 

A kada su mu donijeli Zubejrovu sablju, privuce je sebi... pa je stade ljubiti. Plakao je 
i govorio: "Koliko je samo ova sablja uklanjala teskoce Bozijeg Poslanika, s.a.v.s." 

Alija ibn Ebi-Talib, r.a., preuzeo je na sebe dzenazu Zubejra i Talhe, koji takode pade 
kao sehid. 

"Nadam se da budem ja, Zubejr, Talha i Osman od onih za koje Allah kaze: 
Odstranili smo iz njihovih prsa mrznju i ucinfflih bracom, na pocivaljkama 
jedni prema drugim okrenutim." (El - Hidzr 47), 
rekao je Alija ibn Ebi-Talib, r.a., i dodao: "Svojim usima cuo sam Bozijeg Poslanika, s.a.v.s., 
kako kaze: 'Talha i Zubejr su moji drugovi u Dzennetu.'" 



Tako je ugasen zivot velikana, 
preselio je na ahiret smrcu sehida, 
borac kome nije bilo premca. 



ABDULLAH IBN MES'UD, R.A. 

NJEGOVO IME 

Abdullah je sin Mes'udov, a on Gafilov, a on Habibov, a on Semhov, a on Farov, a on 
Mahzumijev, a on Sahilov, a on Kahilov, a on El-Harisov, a on Tejimov, a on S'adov, a on 
Henzilov, a on Mudrikov, a on llijasov, a on Mudara el-Hezlijja Ebu-Abdurrahmana. Bio je 
savezniksa plemenom Beni-Zuhre. Ljudi su mu dali nadimak Ibn Ummi Abd. 

LICNOST 

Abdullah ibn Mes'ud bio je od onih obicnih Mekelija. Bogate Kurejsije unajmljivale su ga 
da im cuva stoku, tako da se on nije usudivao sjediti s njima niti je prisustvovao njihovim 
sjelima. Bio je niska rastatako da nije prelazio visinu covjeka koji sjedi, sitan, mrsavih nogu, 
maloga lica obiljezenog preciznim crtama, crnoput. Uprkos tome, njegovo sitno tijelo nosilo 
je odlucnost i volju cvrstu poput brda koju ne povijaju poteskoce. Vjera koju je posjedovao 
Abdullah ibn Mes'ud bilaje duboka poput okeana. 

PRELAZAK NA ISLAM 

Allahov Poslanik, a.s., poslan je cijelom covjecanstvu sa nebeskom porukom, pa je 
stanovnike Meke el-Mukerreme pozivao u novu vjeru spustenu od Allaha, dz.s., 
posredstvom meleka Dzibrila, a.s. 

Nova vjera u koju je pozivao najodabraniji Poslanik i najodabranije stvorenje, Muhammed, 
sin Abdullaha, a.s., propagira meduljudsku jednakost, sprecavanje nasilja i zabranu 
ugnjetavanja, cemu su bili izlozeni nizi slojevi drustva. 



154 Ashabi Allahovog Poslanika 

Istinska vjera dini-islam jeste vjera humanosti; ona navodi covjeka da pritekne u pomoc 
covjeku, da bogati usreci siromasnoga, dajaki pomogne slaboga. Zbog toga, dini-islam je 
podjednako upucen gospodi, kao stoje upucen i siromasima, prosjacima i muhtacima. 

Abdullah ibn Mes'ud cuo je za Poziv Muhammed ibn Abdullaha, a bio je tek stasao 
mladic. Medutim, tome nije pridavao veliku paznju. Radeci kao siromasni najamnik, ziveci 
zivotom pastira - cuvao je stado Ukbeta ibn Ebi-Mu'ajta. Abdullah je vidio svade i netrpeljivosti 
izmedu kurejsevicke gospode i velikana. Medutim, za njega tu nije bilo udjela, on je bio 
daleko od toga. Nije potrajalo dugo, a i on sam osjetio je istinitost Poziva, vidjevsi svojim 
ocima nadnaravnosti date Poslaniku, a.s. Odazvao se pozivu i obznanio svoj prelazak u 
islam. Stavio se na raspolaganje i sluzbu Poslaniku, a.s., koji mu je iskazao zadovoljstvo i 
dobrodoslicu. 



POVJERLJIVI DJECAK 

Prica o Abdullahovom prelasku na islam pocinje dogadajem koji je glavni uzrok njegova 
uvjerenja u ispravnost Poslanikovoga poziva. S druge strane, isti dogadaj ujedno posluzio 
je kao dokaz neporocnosti siromasnoga djecaka, koji cuva emanet stavljen njemu na 
povjerenje. Naime, jednoga dana, dok je Abdullah cuvao stado Ukbeta ibn Ebi- Mu'ajta, u 
jednoj mekanskoj dolini, dodose mu dva umorna covjeka. Na njihovim licima mogla se 
primijetiti iscrpljenost, a nabijelim ispucalim usnamazed. 

Abdullah ibn Mes'ud ovako pripovijeda o svom prvom susretu sa Allahovim Poslanikom, 
a.s.: "Bio sam mladic koji je tek dostigao punoljetnost. Cuvao sam stado Ukbeta ibn Ebi- 
Mu'ajta, kada mi jednoga dana dode Allahov Poslanik, a.s., u drustvu sa Ebu-Bekrom, pa 
me upita: 'Mladicu, imas li nam dati mlijeka da se napojimo?' Ja odgovorih: 'Meni je stado 
dato na cuvanje i necu vas napojiti.' Allahov Poslanik, a.s., ponovo me upita: Imas li u 
stadu ovcu koja se nije janjila?' Rekao sam da imam, pa sam je doveo. Tada Allahov 
Poslanik dohvati ovcu, obrisa joj vime, pa zamoli Allaha, a u torn se napuni ovcino vime. 
Potom Ebu-Bekrdonese izdubljen kamen, papomuze u njega. Prvose napi Ebu-Bekr, a 
zatim Poslanik, a.s. Allahov Poslanik naredi vimenu, pa se ono vrati u svoj prvobitni oblik. 
Ja mu rekoh: 'Poduci me ovom govoru' A Allahov Poslanik, a.s., odgovori mi: Ti si vec 
poducen, mladicu.'" 

Prvi susret Abdullaha ibn Mes'uda sa najodabranijim stvorenjem govori 
nam dvije stvari: 

prvo: Abdullah ibn Mes'ud kao povjerenik nad stadom Ukbeta ibn Mu'ajta, odbija da 



Ashabi Allahovog Poslanika 155 

napoji Poslanika, a.s., i Ebu-Bekra es-Siddika, r.a. Ovo je primjer njegova povjerenja i cuvanja 
tudeg bogatstvadatog mu napovjerenje. Ovoje kasnije bilo presudno kod Poslanika, a.s.; 

drugo: Allahov Poslanik, a.s., kod mladica vidio je brzinu i pronicljivost, sto gaje podstaklo 
da ga obavijesti o znanju koje ce steci, rekavsi mu:"Tisivecpoducen, mladicu." 



PRVI KARIJA 23 

U prvim danima objave islama, kao sto smo vec kazali, muslimani su bili neznatni i 
nejaki, a skupljali su se u kuci El-Erkama ibn Ebi- Erkama u Meki. U njoj su ucili islam i 
dogovarali se o nacinu sirenja nove vjere. Kurejsije do tada nisu culi da je neko glasno i javno 
ucio Allahove ajete. Sjedeci sa Muhammedom, a.s., ashabi koji su se prvi odazvali pozivu u 
novu vjeru pozeljeli su da jedan od njih prouci nesto od Allahovih uzvisenih ajeta, a da ih 
Kurejsije cuju. 

Poslusajmo predanje casnoga ashaba Ez-Zubejra ibn el-Avvama koji je bio svjedok 
dogadaja sa Kurejsijama: "Prvi koji je naglas proucio Kur'an poslije Allahovoga Poslanika, 
a.s., bio je Abdullah ibn Mes'ud, r.a. Naime, jednoga dana sakupili su se ashabi Allahovoga 
Poslanika, a.s., i rekli: Tako nam Allaha, Kurejsije nisu jos culi daje neko javno proucio 
nesto iz Kur'ana. Pa ko bi to mogao uraditi?' 

'Ja cu', javio se Abdullah ibn Mes'ud. 

'Bojimo se za tebe, zelimo covjeka cije ce ga pleme moci zastititi od Kurejsija, ako ga 
htjednu kazniti', rekose ashabi. 

Abdullah ibn Mes'ud im rece: 

'Dozvolite mi, Allah ce me zastititi.' 

Sljedeceg dana, Abdullah ibn Mes'ud otisao je na mjesto gdje se Kurejsije okupljaju, pa 
stao i zaucio: 

"U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog.'" 

"Milostivi, Poucava Kur'anu..." 24 Ucio je tako, a Kurejsije su se okupljale oko njega 
pokusavajuci da razaberu sta govori. 

'StaovozboriibnUmmiAbd?' 

'Citira nesto od onoga sto je doslo Muhammedu, rekli su neki, a zatim navalili na Ibn- 
Mes'uda, udarajuci ga gdje stignu. 

Abdullah ibn Mes'ud je i dalje ucio ajete, ucio je sve dok je htio, a potom se vratio svojim 
drugovima, onako ozlijeden i izgruvan po lieu i tijelu. 

To je ono cega smo se plasili za tebe', rekose mu ashabi. 

A Abdullah ibn Mes'ud odgovori: 



156 Ashabi Allahovog Poslanika 

'Allahovi neprijatelji mi nisu nikada bili beznacajniji. Ako zelite, i sutra cu uraditi isto sto 
samuradiodanas.' 

'Dovoljno ]e', rekose ashabi, 'vec su culi ono sto mrze.'" 

Abdullah ibn Mes'ud bio je tako prvi koji je ucio jasne kur'anske ajete, na najsvetijem 
mjestu u Meki - Bejtullahil-haramu. Poslije toga, Abdullah je cesto, svojim bogobojaznim i 
osjecajnim glasom, ucio Kur'an Allahovom Poslaniku, a.s. 

Jednom prilikom Poslanik, a.s., pozelio je cuti Abdullaha ibn Mes'uda, pa ga pozva i 
rece: 

'Uci mi Kur'an, Abdullahu!' 

Abdullah se postidi i rece: 

'Kako da ucim kad jetebi objavljen?!' 

A Resulullah, as., odgovori mu: 

'Volim da slusam kad neko drugi uci Kur'an.' 

Abdullah ibn Mes'ud poceo je uciti suru En-Nisa, dok nije proucio ajet: "A stace tekbiti 
kada dovedemosvjedoka izsvakoga naroda, a tebe dovedemo kao svjedokaprotiv ovih... ", 
nakoncega Allahovom Poslaniku, a.s., kliznuse suze niz lice i rece: "Dovoljno je." 



IZ POSLANIKOVE PORODICE 

Allahov Poslanik, a.s., upoznao jelbn Mes'udovu iskrenost i spremnost da se zrtvuje na 
Allahovom putu, pa ga je priblizio sebi imajuci u njega potpuno povjerenje. Abdullahova 
povjerljivost je prvi put pokazana pri susretu u dolini Meke dok je cuvao stado. Abdullah je 
povjerovao u iskrenost Poslanika, a.s., i savrsenstvo Poziva kojim je zaduzen, te mu se 
stavio u sluzbu. Iz dana u dan se njegova vezanost i prisnost sa Resulullahom, a.s., 
povecavala. Ono je najzad naraslo do te granice da mu je bilo dozvoljeno pokucati na 
Poslanikova, a.s., vrata u bilo kom vremenskom periodu, i ulazio je u kucu bez imalo 
sustezanja. 

Abdullah ibn Mes'ud zurio je da stogod usluzi najodabranije stvorenje, Allahova 
Poslanika, a.s., pa mu je cak obuvao obucu pri njegovom izlasku iz kuce i skidao je kada 
bi ulazio. Isto tako, nosioje Resulullahovu obucu i misvakzazube, zaklanjao Resulullaha 
prilikom kupanja i polijevao mu vodu. Takoder, budio je Poslanika i ulazio u sobu u kojoj je 
on boravio. 

Ebu-Musa el-Es'arij govori o toj vezi, pa kaze: "Dosli smo ja i moj brat iz Jemena, pa smo 
pomislili da su Abdullah ibn Mes'ud i njegova majka iz Poslanikove, a.s., porodice, zbog 
cestog ulazenja u Resulullahovu kucu." 



Ashabi Allahovog Poslanika 157 

Allahov Poslanik, as., gajejako zavolio, a medu ostalim ashabima ukazao mu posebno 
mjesto. Ibn Mes'ud je bio Resulullahov, as., tajnik. Abdullahu ibn-Mes'udu i njegovoj vezi 
s Poslanikom, ashabi su znali reci: "Bilo mu je dozvoljeno sta nama nije i bio je svjedok cemu 
mi nismo bili." 

Upravo zbog toga sto je Allahov Poslanik, a.s., imao veliko povjerenje u njega dozvolio 
mu je da dode u bilo kojem vremenu, rekavsi: "Dozvoljeno ti je da udes kod mene u svakom 
vremenu." 



PRAVNIK UMMETA 

Druzeci se sa Allahovim Poslanikom, as., Abdullah ibn Mes'ud stekao je veliko znanje 
iz fikha 25 i istinsku bogobojaznost, a sam o sebi je kazao: "Slusajuci Allahovoga Poslanika, 
a.s., naucio sam sedamdeset sura u kojim mi nema premca medu mojim drugovima." 

Abdullah ibn Mes'ud bio je, dakle, izuzetan ucac Kur'ana, a osim toga bio je jedan od 
ashaba koji je najbolje razumijevao Kur'ani-kerim. 

U ovom je smislu zabiljezeno predanje kada je jedan covjek dosao kod halife Omera ibn 
el-Hattaba. r.a., dok je on stajao na Arefatu i rekao mu: "Vladaru pravovjernih, dolazim iz 
Kufe, u kojoj sam ostavio covjeka koji napamet diktira i tumaci Kur'an." 

Omer se naljuti kao rijetko kada, unese se covjeku u lice i upita: 

"Kojeon.teskotebi?" 

"Abdullah ibn Mes'ud." 

Kod halife Omera nesta svake ljutnje, pa smireno rece covjeku: "Tako mi Allaha, ne 
znam daje ostao i jedan od ljudi dostojniji ovoj stvari (tumacenju Kur'ana) od njega. Ispricat 
cutinestootome. 

'Allahov Poslanik, a.s., jedne je noci sjedio kod Ebu-Bekra. Razgovarali su o pitanjima 
koja se ticu muslimana, a i ja sam bio u drustvu i ucestvovao u razgovoru. Nakon razgovora, 
zajedno sa Resulullahom, as., izasli smo i uputili se kadzamiji. Kadasmostigli, zatekli smo 
nepoznatog covjeka na namazu. Allahov Poslanik, a.s., zastao je i slusao njegovo ucenje. 
A onda se okrenu i rece: 'Koga raduje da uci Kur'an onako kako je objavljen, neka uci po 
kiraetu kojim uci ibn Ummi Abd (Abdullah ibn Mes'ud).' 

Poslije namaza, Abdullah ibn Mes'ud stao je i poceo uciti dovu, na sto Allahov Poslanik 
rece: Trazi, bit ce ti dato! Trazi, bit ce ti dato. A ja rekoh u sebi', nastavlja Omer, Tako mi 
Allaha, poranit cu kod Abdullaha ibn Mes'uda da ga obradujem o Poslanikovoj garanciji za 
njegovu dovu. Tako sam i uradio. Uranivsi stigao sam do njega, medutim, kod njega je vec 
bio Ebu-Bekr koji me pretece. Tako mi Allaha, nisam se nikada takmicio sa Ebu-Bekrom u 
cinjenju dobra, a da me nije pretekao.'" 



158 Ashabi Allahovog Poslanika 

Mnogoje primjera Abdullahova razumijevanja i znanja. Dovoljan dokaz tomejeste dogadaj 
sa halifom Omerom ibn el-Hattabom, r.a. Halifa je sreo karavan koj je dolazilo sa puta. Noc 
je bila mracna tako da nisu mogli prepoznati ko im dolazi u susret. U torn karavanu je bio i 
Abdullah ibn Mes'ud. Omer je rekao da ih dozovu: 

"Odakle dolazite?" 

A Abdullah ibn Mes'ud odgovori: 

"Sa raznih strana." 26 

"Aznate li staje u Kur'anu najvelicanstvenije?" 

"Allah je - nemaboga osim Njega-Zivii VjecnilNe obuzima Ganidrijemeznisan!" 21 , 
odgovori Abdullah. 

"Pitajte ih staje u Kur'anu najpravednije?", upitaOmer. 

"Allahzahtijevadasesvacijepravopostuje,dobrociniidasebliznjimudjeljuje" 28 ,na\o 
ce Abdullah. 

"Pitajte ih staje univerzalno u Kur'anu?" 

"Onajko bude uradio koliko i trun dobra - vidjetce ga, a onajko bude uradio ikoliko trun 
zla- vidjetce ga, " 29 odgovori Abdullah. 

"Staje najstravicnije u Kur'anu?" 

"To nece bitinipo vasim zeljama, nipo zeljema sljedbenika Knjige; onajko radizlo bit ce 
kaznjenza toinecenaci, osim Allaha, zastitnika ni pomagaca. " 30 

"Pitaj ih sta u Kur'anu daje najvise nade?" 

"Red: '0 robovi Moji, kojistesepremasebiogrijesili, ne gubite nadu u Allahovu milost! 
Allah ce, sigurno, sveghjeheoprostiti. OndoistamnogoprastaiOnjemilostiv '" 31 , odgovori 
Abdullah. 

AOmercenakraju: 

"Pitajte ihje li medu njima Abdullah ibn Mes'ud?" 

Oni odgovorise: 

"Tako nam Allaha, jeste!" 

"SUDIJA" EBU-DZEHLU 

Abdullah ibn Mes'ud prezivio je patnje i zlostavljanja kao i svi prvi muslimani, ako ne i 
mnogo gore i teze od njih. On nije bio uticajna licnost i nije poticao iz ugledne kuce niti je imao 
jakoplemekojebigastitiloodmusrickih napada. Medutim, Ibn-Mes'udbiojeosobadubokoga 
vjerovanja i lijepoga ahlaka. Kroz svoje nedace koje je prezivljavao od mocnika Kurejsija, 
upoznao je zadrte i zagrizene Allahove neprijatelje. 

Abdullah ibn Mes'ud prezivio je i ucestvovao u ratnim pohodima. Kao i ostali ashabi 
bio je uz Resulullaha, a.s., spreman da zrtvuje zivot na Allahovome putu. 



Ashabi Allahovog Poslanika 159 

Na dan Bedra islam je zasjao punim sjajem, neka je hvala Allahu sto je tako bilo, a svjetlo 
vjerovanja zracilo je iz dusa ljudi koji su bili uz Allahovoga Poslanika, a.s. Zbog toga je 
pobjeda bila njihova sudbina, od Allaha odredena. 

Bitka na Bedru pokazala je svijetu da je kraj nasilnika i zulumcara propast, a put pristalica 
Istine postojan i siguran. 

Abdullah ibn Mes'ud nosio je na dan Bedra u dusi zelju o kojoj nikome nije govorio. 
Kretao se u zaru borbe poput pcele, s jednog na drugo mjesto, onako sitan i hitrih pokreta. 
Njegova pokretljivost nije bila uzmicanje niti bjezanje, vec potraga za odredenom osobom 
zeleci osvetu i njegovu kaznu. Odjednom, Abdullah ibn Mes'ud je ugledao dva Afrova sina 
kako se boresa Ebu-Dzehlom. Radostan sto je nasao kogajetrazio, povika: "Drzitega!" 
Ondase priblizio i sabljom presudio Allahovom neprijatelju, odsjekavsi mu glavu. Uzeojuje 
i odnio Poslaniku, a.s., uzvikujuci: "La ilahe illellah... Allahu ekber" (Nema boga osim Allaha... 
Allahje najveci!) 

TEZI OD UHUDA 

Davno je receno "Covjek se mjeri po njegovom srcu i jeziku." Ova izreka ponajvise 
odgovara Abdullahu ibn Mes'udu. Ljudska vrijednost, uistinu, ne procjenjuje se po njegovoj 
krupnoci, visini ili Ijepoti. Vrijednost je u dusi bogobojaznoj, u ostroumnosti prodomoj i u 
cinjenju dobrocinstva. Abdullah ibn Mes'ud je upravo takve vrline stekao kroz druzenje i 
cinjenje hizmeta Allahovom Poslaniku, a.s. Zbog toga, Abdullah je uzivao vazno mjesto kod 
Allahova Poslanika, a.s. Jedne prilike Resulullah je rekao: "Kada bih trebao nekoga imenovati 
zavodu bezsure muslimana, imenovao bih Ibn Ummi Abda." 

Navest cemo dogadaj koji najbolje pokazuje Abdullahovo mjesto kod Poslanika, a.s., 
i bitnu poziciju koju je zauzimao u islamu. Allahov Poslanik, a.s., sjedio je sa svojim 
ashabima, a medu njima je bio i Abdullah ibn Mes'ud. Sjedili su ispod drveta na kojem 
su bili uzreli plodovi. Abdullah ibn Mes'ud popeo se na drvo da ubere nekoliko plodova. 
Kada su ashabi pogledali odozdo, vidjeli su njegove tanke potkoljenice, pa su se poceli 
smjeskati i isaretiti jedan drugom. Primijetivsi to, Resulullah, a.s., rece: "Smijete se 
potkoljenicama Ibn-Mes'uda?! Tako mi Onoga u Cijoj je ruci moj zivot, one su kod Allaha, 
dz.s., teze od brda Uhud." 



160 Ashabi Allahovog Poslanika 



POVJERENIK BEJTUL-MALA KUFE 

Abdullah ibn Mes'ud tokom je cijeloga svoga zivota bio u drustvu sa Allahovim Poslanikom. 
a.s., sve do njegovog preseljenja na ahiret. Halifa Omer ibn el-Hattab, r.a., poznavao je 
Abdullahovu vrijednost, pa ga je postavio za povjerenika drzavne blagajne Kufe. Tom je 
prigodom, obracajuci se stanovnistvu Kufe, rekao: "Tako mi Allaha, Koji je samo jedan, 
zaista, ja dajem prednost Abdullahu ibn Mes'udu nad sobom kod vas, pa uzmite od njega i 
poducavajte se kod njega." 

Zavoljeli su gastanovnici Kufe, izuzev nekolicine koja nikad nikoga nije voljela. To su bili 
buntovni ljudi koji vole odmetnistvo, pobune i smutnje. Ta privrzenost se najbolje vidjela 
kada je halifa Osman ibn Affan, r.a., htio smijeniti Abdullaha ibn Mes'uda sa polozaja 
povjerenika, na sto se okupise stanovnici Kufe i rekose Abdullahu: "Budi sa nama i ne izlazi 
iz grada. Mi cemote zastititi, daod halife nedode nistastoti ne volis." Medutim, Abdullah ibn 
Mes'ud sa svojim cistim vjerovanjem, sa ahlakom klesanim u Poslanikovoj, a.s., kuci, nije 
zelio nikakvo opiranje Vodi pravovjernih. Obratio se stanovnicima Kufe i rekao im: "Zaistaje 
na meni pokornost halifi i sigurno ce se dogoditi smutnja, aja ne zelim biti prvi koji cejoj 
otvoriti vrata." Zatim se vratio u Medinu gdje naide na neke nesuglasice i razmimoilazenja sa 
halifom Osmanom , sto navede Vodu pravovjernih da ukine Abdullahu novcano primanje. 
Uprkos svemu tome, Abdullah ibn Mes'ud nije progovorio nijednu ruznu rijec o halifi, neka je 
na njih obojicu Allahovo zadovoljstvo i selam. 

Ibn-Mes'ud nagovijestio je ono sto ce se desiti muslimanima, upozorio je na veliku 
smutnju koja ce doci poslije njegovog smjenjivanja, a u kojoj nije zelio ucestvovati. On je to 
i javno izjavio, rekavsi: "Dogodit ce se velika smutnja, a ja ne zelim biti prvi koji ce joj otvoriti 
vrata." 



BOGOBOJAZNI UCENJAK 

Zivot Ibn Ummi Abda (Abdullaha ibn Mes'uda) u kuci Resulullaha, as., ostavio je neizbrisiv 
trag na njemu. Bio je covjek od nauke, bogobojazan i savjestan. Abdullah ibn Mes'ud nije bio 
samosluga Allahovom Poslaniku, as., i ucac Kur'ana nego je ta blagoslovljena veza proizvela 
ucenjaka i pravnika. njemu je Vladar pravovjernih Omer ibn el-Hattab, r.a., rekao: "On je 
posuda ispunjena znanjem." 

Allahov Poslanik, a.s., takoder je oporucio: "Prihvatite znanje Ibn Ummi Abda." 
Abdullah ibn Mes'ud bio je, dakle, poznavalac serijatskog prava, vjere i prenosilac 



Ashabi Allahovog Poslanika 161 

casnog Resulullahovog hadisa. Kolikoje bilo strahopostovanje kojeje Abdullah ibn Mes'ud 
osjecao kada bi se dotaknuo hadisa koji je prenosio direktno od Allahova Poslanika, a.s. 
Sav je drhtao bojeci se da ne bi nesto dodao ili zaboravio iz hadisa. 

ovome Alkame ibn Kajs kaze: "Abdullah ibn Mes'ud bi svakoga cetvrtka, nakon 
ikindije drzao ders. Nisam ga cuo, u toku svih tih predavanja da je rekao osim jedanput: 
'Rekao je Allahov Poslanik, a.s...' Ja sam tada pogledao u njega, bio je naslonjen na stap koji 
se tresao i klatio." 

Postovanje prema najodabranijem stvorenju, Allahovome Poslaniku, as., onome stoje 
on govorio i njegovome hadisu, dostiglo je granicu daje podrhtavao iz strahopostovanja i 
bojazni da spomenuvsi hadis stogod ne pogrijesi. 

Amr ibn Mejmun opisao je njegovo stanje kada bi citirao hadis Allahova Poslanika, a.s., 
u sljedecem predanju: "Isao sam cesto kod Abdullaha ibn Mes'uda. Godinu dana ga nisam 
cuo da prenosi hadis od Allahova Poslanika, a.s.,osim sto je jednom rekao: 'Rekao je 
Allahov Poslanik...', pa ga je obuzela takva bojazan da sam primijetio kapi znoja velike kao 
graske kako kapaju sa njegova cela. Zatim je progovorio: 'U ovom je smislu rekao Allahov 
Poslanik, a.s...'" 

Njegovo visoko mjesto medu casnim drugovima prve generacije, neka je na njih Allahovo 
zadovoljstvo i selam, da se vidjeti iz govora Ebu-Muse el-Es'arija: "Ne pitajte nas ni o cemu 
sve dok je medu vama ovaj ucenjak", tj. Abdullah ibn Mes'ud. Neki su ashabi vladaru 
pravovjernih Aliji ibn Ebi-Talibu rekli: "Vladaru pravovjernih, nismo vidjeli covjeka Ijepseg 
ahlaka, korisnijeg u nauci, boljeg u drustvu i bogobojaznijeg od Abdullaha ibn Mes'uda!" 

"Tako vam Allaha, je li iskreniji od vas?", upita ih Vladar pravovjernih. 

"Jeste!", rekose. 

"Boze moj, budi svjedok, Boze moj i jakazem ono stosu oni rekli, i jos Ijepse... Ucioje 
Kur'an, dozvoljava ono stoje Allah dozvolio i zabranjuje ono stoje Allah zabranio... poznaje 
serijatsko pravo i poznaje sunnet." 

Abdullahu ibn Mes'udu izrecene su mnoge izreke koje govore o dubini njegove mudrosti 
i znanju, te moci izrazavanja kojoj ga je poducio Plemeniti Kur'an. 

Zabiljezeno je da je za halifu Omera ibn el-Hattaba. r.a. , Abdullah kazao: "Njegov je 
islam bio osvajanje, njegova hidzra pobjeda, a njegova vladavina milost." 

Takoder, osvrnuo se na vaznost ljudskoga rada, pa je rekao: "Zaista, osjetim mrznju 
prema covjeku kada ga vidim besposlena... da nema posla na dunjaluku, a ni posla za 
ahiret." 



162 Ashabi Allahovog Poslanika 



PRESELJENJE NA AHIRET 

Svijeca Abdullahova zivota se polahko pocela topiti i gasiti. Posljednje trenutke provodio 
je u ibadetu i razmisljanju. Ponavljao je: "Najvece bogatstvo jeste zadovoljstvo duse. Najbolja 
je opskrba bogobojaznost. Najgore je sljepilo neznanje. Najteze su greske lazi. Najgoraje 
zarada kamata, a najgoraje hranajetimski imetak. Ko oprasta, i Allah ce njemu oprostiti." 

Ovo su bili principi u zivotu Abdullaha ibn Mes'uda. 

Kada mu je dosao halifa Osman Zun-nurejn, r.a., nakon sto se vratio u Medinu, rekao 
muje: 

"Nastosezalis?" 

"Moji grijesi", odgovori mu Abdullah ibn Mes'ud. 

"Zacim osjecas potrebu?", upita ponovo halifa. 

A Ibn-Mes'ud odgovori: 

"Milost mog Gospodara." 

Halifa ga upita: 

"Dati dovedem lijecnika?" 

"Mojaje bolest od lijecnika." (Od Allaha) 

"Zar neces da naredim dati daju platu?" (Nakon sto mu je halifa prije ukinuo platu, kao 
stosmospomenuli.) 

"Nemampotrebezanjom." 

"Neka ostane tvojim kcerkama poslije tebe!", rece halifa. 

"Zar se plasis siromastva za moje kceri?! Ja sam naredio svojim kcerkama da svaku 
noc uce suru El-Vakia, jer sam cuo Poslanika, a.s., da je rekao: 'Ko prouci suru El-Vakia 
svako vece, nece ga nikada stici siromastvo.'" 

Abdullah ibn Mes'ud nije bio privrzen dunjaluckom sjaju i ukrasima. Dunjaluk je u njegovim 
ocima bio prolazan i kratak, kao sto i jeste, a zudio je za zadovoljstvom Gospodara svjetova, 
Slavljenim, Velicanstvenim. Mozdaje u cijelom svom zivotu imao samo jednu istinsku zelju... 
Zelju koju trazi istinski musliman. 

tome Abdullah ibn Mes'ud pripovjeda: "Bio sam sa Poslanikovim, a.s., mudzahidima u 
pohodu naTebuk. Ustaosam u pola noci i u jednom dijelu vojnog logoraprimijetiosvjetlecu 
baklju. Otisao sam na mjesto odakle se vidjela svjetlost, gdje sam zatekao Poslanika, a.s., 
Ebu-Bekra i Omera, r.a. Sahranjivali su Abdullaha Zul-Bedzadejna el-Muznija koji je tu noc 
preselio na ahiret. Iskopali su mu kabur te Poslanik, a.s.,rece: 'Primaknite mi vaseg brata', 
i oni ga primaknuse. Kada su ga spustali u kabur, Resulullah, as., rece: 'Allahu moj, zanocio 
sam s njim zadovoljan... budi i Ti zadovoljan s njiml' Aja rekoh: 'Kamo srece da sam ja 
vlasnikovogkabura.'" 



Ashabi Allahovog Poslanika 163 

Abdullah ibn Mes'ud zelio je da Allahov Poslanik, as., i njega stavi u kabur i uputi dovu 
i blagoslov kod njegova ukopa, kao sto mu je dao blagoslov za sticanje nauke i kao sto je 
bio zadovoljan u druzenju s njim. 

Abdullah ibn Mes'ud preselio je, a imao je nesto vise od sesdeset godina. Ukopan je 
u El-Bekiji, mezarju svijetle Medine, gdje su ukopani cestiti sehidi Uhuda. Dzenazu mu je 
klanjao casni Poslanikov ashab Ez-Zubejr ibn el-Avvam po noci. 

Islam je odlikovao Abdullaha ibn Mes'uda , uzvisujuci ga sa deredze na deredzu. Jer, 
islam jeste vjera jednakosti, istine i pravde. 



HABBAB IBN EL-ERETT, R.A. 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Njegovo imeje Habbab, sinje El-Erettov, a on Dzendelov, aon Sa'dov, aon Hazimov, 
a on Ka'bov, a on Zejdov, a on Menatov, a on Temima et-Temimija. Nadimak mu je bio 
Ebu-Abdullah. 

TESKO DJETINJSTVO 

Nijedno dijete od svoga rodenja nije dozivjelo patnje kao Habbab ibn el-Erett. U 
predislamskom dobu ratovanje je bilo zakon Arapskoga poluotoka, kao sto je trgovanje 
robljem bila najrasirenija pojava. Tako je bilo u svim dijelovima zemlje. Covjek nije bio nista 
drugo do jeftina roba u drustvu u kome jaci vlada slabijim, odlucuje o njegovom zivotu i 
sudbini, kupuje ga i prodaje. 

Kada je bio dijete, Habbab se igrao sa svojim vrsnjacima u satoru plemena Temim. 
Jedno arapsko pleme napalo je pleme Temim. Porusili su satore, zarobili zene i zaplijenili 
stoku i imetak. Skupili su otete zene i djecu, vezali im noge i ruke kao zivotinjama i odveli ih 
na pijacu roblja da ih prodaju. Habbab je od toga dana lisen roditeljske njeznosti i zastite 
familije. Kupila ga je mekanska bogatasica po imenu Ummu Enmar el-Huzaijje. Habbab je 
odrastao u njenoj kuci sluzeci je i slusajuci njene naredbe s punom pokomoscu, skrusena 
i slomljena srca. Ummu Enmar uocila je Habbabovu inteligenciju i pronicljivost. Prema 
njemu se ljubazno odnosila, pokusavajuci ga usmjeriti poslu i zanatu koji ce mu koristiti. 
Nakon poduzega sluzenja, ona ga je oslobodila. 

Habbab nije bio kao drugi mladici koji su se igrali i zabavljali i provodili vrijeme u ribolovu 
i lovu zato sto mu to uvjeti nisu dozvoljavali. Zelio je nadoknaditi propusteno, pa se posvetio 
ucenju zanata i citanju i pisanju. U tome gaje mnogo pomogla Ummu Enmar, dajuci mu sto 



166 Ashabi Allahovog Poslanika 

mu je trebalo. Na kraju je sklopio i savez sa Benu-Zehra, jer su oni bili i saveznici Ummu 
Enmar. Za vrlo kratko vrijeme Habbab je naucio citati i pisati, a vecinu ljudi to tada nije 
zanimalo. 

Od djetinjstva Habbabasu privlacile sablje, paje zelio nauciti nacin njihove izrade. Dugo 
je vremena provodio kraj kovaca, posmatrajuci i pokusavajuci otkriti tajnu njihova zanata. 
Stupio je u sluzbu kod jednog kovaca sablji uz pomoc UmmuEnmaritu pokazao nadarenost 
u njihovoj izradi. Sablje koje je on pravio, kvalitetom i Ijepotom bile su ravne sabljama 
pravljenim u Meki. Bio je vjest u ukrasavanju i rezbarenju slika i natpisa na njima. 

Ummu Enmar ga je nastanila u jednom od svojih stanova koji je pretvorila u radnju za 
izradu sablji. Habbabaje smatralasvojimortakom.Za vrlo kratko vrijeme stekaojeslavui 
procuo se po cijeloj okolici. Ljudi su mu navalili dolaziti sa narudzbama, a dirhemi su se 
gomilali ispred njega. Dunjaluk mu se poceo smijesiti nakon duge patnje. Zivot je postao lijep 
i sladak nakon muke, lisenosti i patnje. Nije prisustvovao zabavama i sijelima, vec je svoje 
vrijeme trosio u izradi sablji i u prosirivanju znanja. 

HABBABOVE OSOBENOSTI 

Licnost Habbaba ibn el-Eretta, uistinu, bilaje jedinstvena. Bio je lisen majcinske njeznosti 
i rodbinske zastite. Djetinjstvo mu je bilo tuzno, a on utucen i usamljen. Bio je smirena osoba, 
cvrstoga stava. Mnogo je razmisljao o svemiru i njegovom stvaranju, o ljudima, njihovom 
ponasanju i postupcima; o zivotu - besmislenom i punom nepravde i tiranije. Posmatrao je 
nasilja ljudi jednih prema drugima, a sam je nosio sjecanja patnji svoga prijasnjeg zivota. 
Pokusavao je otkriti tajnu zivota i postojanja. Zelio je naci nesto, upoznati nekoga ko zna bit 
i ko mu moze pomoci da dospije do smislenoga cilja. 

Bio je srednjega rasta, mrsav, izborana lica, smedeg tena, erne kose, vitke grade. Imao 
je Jake misice i bio je strpljiv u podnosenju napora i tegobe. 



Ashabi Allahovog Poslanika 167 



SVJETLOST ZERAVICE 

Habbabova kuca bila je sastajaliste kurejsijskih mladica. Sablje su bile oruzje ljudi u to 
vrijeme, ukras mladica i simbol snage i ponosa. Zbog toga se oko Habbaba okupila elita 
vitezova. Ljudi su gledali njegov rad i hvalili njegovu vjestinu. Savjetovali su ga, dajuci mu 
svoje primjedbe u izradi njegovih lijepih i britkih sablji. 

U to je vrijeme odjekivao glas o poslanstvu Muhammeda, a.s., kome je dosao Dzibril, 
r.a, sa Objavom od Jednog Jedinog Stvoritelja i zaduzio ga da dostavi poruku islama. Ta 
poruka je univerzalna, za cijelo covjecanstvo, ona izbavlja covjeka iz okova neznanja i 
zablude koji su ga pritiskali. I ta Uputa, za razliku od svih prijasnjih, sacuvana je od izmjene 
i zaborava. Hvala nekaje Allahu natome. 

Kurejsije su naprosto poludjeli zbog ove Poslanice koja je ugrozila njihove interese 
i prijetila njihovom utjecaju i polozaju. Poceli su se opirati uvredama i zlostavljanjima, a 
Allahov Poslanik, a.s., prenosio je odlucno svoju poruku. U pocetku je to cinio tajno i 
medu najodabranijim ljudima. Kurejsije su prepricavali price o Poslaniku, a.s., ismijavali 
se i rugali njegovoj vjeri, cudili se njegovom djelu i djelu onih koji ga slijede. Razbjesnili 
bi se u svojim raspravljanjima, a zabavljali bi se nadjevanjem pogrdnih imena Allahovom 
Poslaniku, a.s. U njihovim ocima jednom je bio pjesnik, drugi put carobnjak, treci put 
ludak. Dzahilijet ih je zanio pa nisu vidjeli pravi smisao njegovoga poziva, a oholost i 
nepravednost su ih odvratile od spoznaje vjere i uocavanja pravde i uzvisenih ciljeva 
koje ona nosi; obozavanja jednog jedinog Boga, odbacivanje obozavanja idola i kipova, 
koje su sami pravili i davali im imena za koje Allah, dz.s., nije poslao nikakav dokaz. 

U skladu s Habbabovom prirodom i njegovoj sklonosti razboritom razmisljanju i 
posmatranju, poceo je analizirati poziv. Poredio je njegovu poruku sa zivotom stanovnika 
Meke, sklonih grijesenju, nepravdi, nasilju i bestidnosti. Vjerovanje se uvlacilo u njegovo 
srce, a zeravica svjetlosti rasplamsavala se u njegovoj dusi. Odlucio je stupiti u kontakt sa 
Muhammedom, a.s., i pridruziti se dzematu vjernika, blagoslovljenih prethodnika. I uspio se 
sastati sa Allahovim Poslanikom, a.s, i pred njim izjaviti svoj sehadet: "Vjerujem i svjedocim 
da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed, a.s., Njegov Poslanik." Allahov 
Poslanik, a.s., poslije mu je dolazio kuci, a cesto mu je svracao i u radnju. 

Habbab je krio svoj islam, nastavivsi svoje uobicajene poslove. Njegovu dusu opila 
je slatkoca vjerovanja. Kurejsijama je odgadao njihove narudzbe i isporuke sablji 
opravdavajuci to raznim dokazima. Jednog dana musterije su ga trazile radi sablji koje su 
narucili, pa ga nisu nasli kod kuce. Nije proslo mnogo vremena a Habbab se pojavio pred 
njima. Usao je u kucu i sjeo ispred ognjista, ne mareci za njihovo prisustvo. Bio je daleko od 
njih u svojim razmisljanjima o govoru koji je cuo od Allahova Poslanika, a.s., koji je odzvanjao 



168 Ashabi Allahovog Poslanika 

u njegovim usima. Jedan od onih koji su ga cekali, upita: "Jesi li zavrsio, kao sto si obecao, 
moju sablju?" Ali Habbab nije ni cuo sta mu je ovaj govorio, a u sebi je ponavljao: "On je 
Poslanik, upucivaclOnje Boziji Poslanik..." 

Drugi od ovih ga upita: "Jesi li se to sastao i pricao s njim?" Habbaba ovo pitanje 
vrati u stvarnost pa se prihvati svoga posla bez price. Medutim, Kurejsije zakljucise da 
Habbab slijedi Muhammedovu, a.s., vjeru i da je ostavio obozavanje njihovih bogova i 
kipova. Poceli su ga provocirati i psovati, bacajuci sumnju na Allahovoga Poslanika. Habbab 
nije mogao slusati rijeci koje vrijedaju upucivaca covjecanstva i spasioca ljudi, pa podize 
svoj glas i gledajuci im u lica, rece: "Usutite! On je Boziji Poslanik! On je upucivac! Dosao je 
da nas izvede iz zablude na svjetlo! Jeste, primio sam islam, izgovorio sehadet i krenuo 
ispravnim putem." 

Na ovo Kurejsije nasrnuse na njega da ga usutkaju, udarajuci ga pesnicama i nogama. 
Udarali su i gruhali njegovo vitko i nejako tijelo sve dok nije pao na zemlju stenjuci od bola. 
Gazali su ga tako i onda ga ostavili da se bori izmedu zivota i smrti. Kada je dosao svijesti, 
osjecao je bolove u svim dijelovima tijela. Jedva se mogao kretati, ali se prisilio ustati i oprati 
lice, ponavljajuci nekoliko rijeci koje je naucio od Allahova Poslanika, a.s. 

Nekoliko je mladica otislo do Ummu Enmar i rekli joj: "Ummu Enmar, Habbab je 
promijenio vjeru i slijedi vjeru Muhammeda, a.s., pa gledaj sta je na tebi da uradis." Ona 
im nije povjerovala, mada je i sama vidjela Allahovoga Poslanika kako dolazi kod 
Habbaba. Jednostavno, nije mogla povjerovati da covjek poput njega moze ostaviti njenu 
vjeru i suprotstaviti se njenoj volji. Pozurila je do Habbabove kuce i nasla ga kako sjedi 
ispred ognjista. Uzela je komad vruceg zeljeza i prislonila ga na Habbabovo tijelo. 

"Kako si se usudio promijeniti vjeru? Zar u vjeru toga ludaka i pjesnika?", bjesnila je 
Ummu Enmar. 

"Ne! On nije ludak! On je Boziji Poslanik, upucivac plemeniti! On je nas Poslanik!", 
govorio je Habab opiruci se. 

Udarala ga je vrucim zeljezom i lancima po glavi i ledima dok nije pocela teci krv iz 
njegova tijela. Ostavila ga je u takvom stanju, nadajuci se da ce ga ova kazna vratiti staroj 
vjeri. 

Medutim, Habbab ibn el-Erett je samo povecao svoje vjerovanje i cvrstinu, odlucan 
da slijedi put istine i pravde, bez obzira na kakva sve mucenja i patnje nailazio. Nije se 
zadovoljio samo istrajnoscu u svojoj vjeri nego je odbijao udovoljiti svaku potraznju 
Kurejsija koji su ostali nevjemici, ukazujuci tako kakav je put izabrao. 

njemu je Es-Sebijj rekao: "Zaista je Habbab bio strpljiv. Nije davao nevjernicima 
ono sto su mu trazili, a oni su na njegova leda stavljali usijano kamenje sve dok mu se 
nije ogulilo meso." 

Habbab je bio sesti od onih koji su primili islam prije nego sto je Allahov Poslanik, 
a.s., usao u kucu Erkama ibn Ebu el-Erkama. On je prvi koji je izjavio svoj prelazak na 



Ashabi Allahovog Poslanika 169 

islam poslije Allahova Poslanika, a.s., i Ebu-Bekra, pored toga sto je znao da ce biti 
izlozen patnji. Izjavio je svoj islam, raspirujuci bijes i oholost nevjernika Kurejsija, naoruzan 
nesvakidasnjim strpljenjem u podnosenju patnji koje lice strpljenju Allahova poslanika Ejjuba, 
a.s., u njegovoj bolesti. 

Prvi koji je izjavio islam bio je, naravno, Allahov Poslanik, a.s., a njegov amidza 
Ebu-Talib, Allahovim emrom stitio ga je od zlostavljanja. Slijediogaje Ebu-Bekrkoji je 
izjavom svoga primanja islama branio Vjerovjesnika, a.s., i sprecavao napade na njega. 
Poslije njih, od onih koji su primili islam jesu vjernici iz redova obicnoga naroda koji mimo 
Allaha nisu imali nikoga ko ce ih zastiti i sprijeciti kurejsevicke napade na njih. Od njih su: 
Habbab ibn el-Erett, Suhejb ibn Sinan, Bilal ibn Rebbah, Ammar ibn Jasir i Sumejja Ummu 
Ammar. Oni su stavljani u zeljezne oklope, a zatim bili izlagani na zestoko sunce tako da bi 
im se cijelo tijelo sparilo pa bi u takvim mukama umirali. Neka je na sve njih Allahov selam i 
blagoslov. 

Ummu Enmarspecijalizirala se u kaznjavanju Habbaba. Grijala bi zeljezne lance koji su 
se nalazili u Habbabovoj radionici i njima vezivala njegove ruke i noge. Zatim bi grijala 
zeljezo i njime przila njegovo tijelo, aon je bio strpljiv i cvrst, samo bi tiho uzdisao, izgovarajuci: 
"Allah je najveci. Allah je najveci. Hvala pripada Allahu." 

Jednoga dana se Habbab sastao sa muslimanima koji su kao i on stavljani na muke, 
pa su potrazili Allahovoga Poslanika, a.s., i upitali ga: "Allahov Poslanice, hoces li zatraziti 
pomoc za nas?" Ali, neka nam Habbab isprica cjelokupan dogadaj: 

"Pozalili smo se Allahovom Poslaniku, a.s., na zlostavljanja idolopoklonika, a on je 
bio naslonjen na Ka'bu: '0 Boziji Poslanice, zar neces zatraziti pomoc za nas (zar neces 
uciniti dovu)?' A on nam rece: 'Oni koji su bili prije vas uzeli bi covjeka i iskopali bi rupu 
u zemlji, pa bi ga stavili u nju, a zatim bi donijeli pilu kojom bi prepilali (odozgo) njegovu 
glavu na dva dijela, ali ga to ne bi odvratilo od njegove vjere. Hi bi mu zeljeznom kukom 
probadali i cupali meso, odvajajuci ga od kostiju, ali ga ni to ne bi odvratilo od njegove 
vjere. Tako mi Allaha, zaista ce Allah upotpuniti ovu vjeru tako da ce jahac putovati iz 
Sana'a do Hadremevta, a nece se bojati nikoga osim Allaha, dz.s., i vuka za svoje 
stado. Medutim, vi pozurujete (nestrpljivi ste).'" 

Habbab i njegovi drugovi vjerovali su Resulullahu, a.s., i rijesili su strpljivo podnositi 
kaznu, predani i stabilni u vjeri. 



170 Ashabi Allahovog Poslanika 



PRAVEDNA OSVETA 

Ummu Enmar nije dala da se Habbab opusti u svojoj vjeri, vec ga je svakodnevno 
zlostavljala i mucila. Pokusavala ga je odvratiti od vjere, medutim, on je, nepokolebljiv, 
podnosio sve uzase. Ona bi zapalila vatru, a zatim bi kurejsijski mladici stavljali Habbaba na 
plamteci zar pa bi ga gazili dok ne ugase vatru njegovim tijelom. 

Stoje ona vise povecavala svoju zlobu i divljanje, Habbab je postajao cvrsci, smireniji i 
stabilniji. Allahov Poslanik, a.s., prolazio je jednom dok je Habbab lezao na plamtecem zaru, 
svezanih ruku i nogu. Gledao ga je Poslanik, a.s., slomljena srca od milosti i brige, a 
nemocan da mu pomogne u vrijeme kad islam jos nije bio ojacao. Digao je ruke ka nebu, 
moleci Allaha, dz.s.: "0 Boze moj, pomozi Habbabu." 

Nije proslo ni pet dana od toga, a Ummu Enmar dobila je bolest koju do tada niko nije 
poznavao. Osjecalajeglavobolju od kojejoj jeglava pucala. Bol joj je prolazila kroz kosti. Od 
vrucice od koje joj je mozak vrio i od jacine bola, pocela je da zavija kao pas. Zaboravila je 
Habbaba i zabavila se o sebi. Posjecivali su je vracari, carobnjaci i Ijekari tog vremena da 
ustanove bolest i sprave lijek. Jedan od njih predlozio je da przi glavu kako bi joj se ublazila 
bol, sto je bio jedan od metoda koji su Arapi koristili protiv bolova. Zatrazila je od Habbaba da 
przi njenu glavu vrucim zeljezom, pa je on stavljao zeljezo na vatru dok ga ne uzari, a zatim 
gaprislanjaonanjenu glavu. 

Vratilo joj se - na svojoj je kozi osjecala ono sto je radila Habbabu. Umrla je od toga 
lijeka, grcajuci od bola, u nevjerovanju i zabludi. Slavljen neka je Allah Mudri. 



UCITELJ MUSLIMANA 

Sve svireposti i patnje koje je Habbab pretrpio od zabludjelih musrika nisu ga odvratile 
od njegove vjere - naprotiv, on se dao na uslugu novoj vjeri, radeci po uputi Allahovoga 
Poslanika, a.s., i zalazuci se za njeno sirenje i dostavljanje ljudima. Koristio je svoju 
sposobnost citanja i pisanja i tome je ucio i ostale muslimane. Isao je od kuce do kuce, 
noseci listove na kojima je bio ispisan Allahov govor i ucio im Kur'an, objasanjavao 
njegove poruke i upucivao ih u fikhske propise. 

Habbabu pripada cast kao svjedoku prelaska na islam velikog junaka, izvora snage 
muslimana, snage koja je umanjila nasilnistvo Kurejsija prema muslimanima. Bio je svjedok 
prelaska na islam Omera ibn el-Hattaba. r.a. 



Ashabi Allahovog Poslanika 171 

Prelaskom na islam Hamze ibn Abdul-Muttaliba, Poslanikovoga, a.s., amidze, islam je 
izuzetno ojacao. Resulullah, a.s., molio je potom Allaha da ojaca islam jednim od dvojice 
Omera, pajedovio: "Allahu moj, ojacaj islam jednim od dvojice Omera: Omerom ibn Hisamom 
el-Hakemom ili Omerom ibn el-Hattabom." 

Omera ibn el-Hattaba, r.a., bojali su se muslimani i izbjegavali ga sresti na putu, zbog 
njegove strogosti i velikog neprijateljstva prema muslimanima i prema Allahovom Poslaniku, 
a.s. Vjerovjesnik, a.s., sastajao se sa muslimanima ciji je broj prelazio cetrdeset u kuci na 
Saffi. Tu su bili Hamza ibn Abdul-Muttalib, Ebu-Bekr, Alija i drugi. 

Habbab je bio u kuci Se'ida ibn Amra, Nufejla, muza Omerove sestre Fatime, i ucio 
im Kur'an, a oni su tajili da su primili islam. Omer ibn el-Hattab gledao je muslimane 
kako se spremaju u muhadzirluk u Abesiniju, pa se sazalio na njih. Uzeo je sablju i 
krenuo s namjerom da ubije Muhammeda, a.s., smatrajuci njega najvecim krivcem za 
to. Usput je sreo Nu'ajma ibn Abdullaha en-Nehama, koji je vec bio primio islam, ali je to 
krio, bojeci se svoga plemena Benu-Adijja ibn K'aba. 

"Gjde si se uputio, Omere?", upitao je. 

"Hocu Muhammeda, tog covjeka koji razdvaja Kurejsije i zaglupljuje ih, grdi njihovu vjeru 
i vrijeda njihove bogove. Ubit cu gal", rece Omer. 

"Boga mi, Omere, ti sam sebe zavaravas. Mislis da ce ti Benu-Abdi Menaf dozvoliti da 
hodas po zemlji ako ubijes Muhammeda, a.s.? Zasto prvo u svojoj kuci ne sredis stanje?" 

Omerupita: 

"Zar je neko iz moje porodice...?!" 

"Tvoj zet i amidzic Se'id ibn Zejd i tvoja sestra Fatima, Boga mi, vec su primili islam i 
slijede Muhammeda, a.s., i njegovu vjeru. Ati gledaj staces", rece mu Nu'ajm. 

Kad to cu, Omer se okrenu i, sav uzrujan i u nevjerici, uputi se kuci. U to vrijeme Habbab 
ibn el-Erett je bio kod Fatime i Se'ida i sa listova na kojima je bio zapisan Kur'an ucio im suru 
Ta-ha. Kada su zaculi Omerov glas, Habbab se sakrio u sobu, a Fatima je sklonila listove 
Kur'ana ispod ogrtaca. Medutim, Omer je cuo Habbabovo ucenje dok se priblizavao kuci, pa 
ihje, cimjeusao, napao: 

"Kakav sam to nerazumljiv govor cuo ovdje?" 

"Nikakavl", odgovorise. 

"Boga mi, obavijesten sam da slijedite Muhammeda i njegovu vjeru!?", rece im. 

Omer poce udarati Se'ida. Kad njegova sestra Fatima ustade da brani svoga muza, 
Omer je udari tako snazno da ona odmah pade na zemlju. Fatima tada ustade, lica 
oblivena krvlju, nasuprot Omera, pa mu rece: "Da! Primili smo islam i vjerujemo u Allaha 
i Njegova Poslanika, a ti radi sta hoces." Kada je Omer vidio takvu krvavu, pokaja se zbog 
tog sto je uradio, pa se malo smiri i rece: 

"Dajte mi te listove da vidim sa cime je dosao Muhammed." 

Omer je bio jedan od rijetkih koji su bili obrazovani. 



172 Ashabi Allahovog Poslanika 

Sestra mu rece: 

"Bojimo se za njih ako ti ih damo... " 

"Ne boj se!", rece, pa se zakle svojim bogovima da ce ih vratiti kada ih procita." 

"Ti si necist zbog svog vjerovanja, a ove listove dodiruje samo ko je cist. Okupaj se pa 
cu ti ih dati!", rece mu sestra, zeleci da joj brat primi islam. 

Omer je ustao i okupao se, a zatim uzeo listove i poceo citati ajete zapisane na 
njima: "...Ne objavljujemo Kur'an da se mucis..." Nakon sto je procitao nekoliko ajeta, 
srce mu se otvorilo za vjerovanje, pa rece: "Sto je lijep i plemenit ovaj govor!" Kada je 
Habbab cuo ove Omerove rijeci, izasao je iz sobe i rekao mu: "Omere, tako mi Allaha, 
nadam se da te Allah odlikovao da budes od onih koji ce slijediti Njegova Poslanika, 
a.s., jer sam ga jucer cuo da kaze: 'Allahu moj, ojacaj islam Ebi- el-Hakemom el-Hisamom 
ili Omerom ibn el-Hattabom.' Allah, Allah, Omere!" 

"Hocu do Poslanika, Habbabu, da mu izjavim svoju pokomost", rece Omer. 

"On je u kuci na Saffi sa ashabima." 

Omer opasa sablju i uputi se u pravcu Saffe. Kada je stigao, otisao je na vrata 
opisane kuce i pokucao. Jedan od ashaba ustao je i provirivsi kroz supljinu na vratima 
ugledao je Omera opasanog sabljom: "Dosao je Omer ibn el-Hattab, opasan sabljom", 
obavijestio je Resulullaha, a.s. 

"Pustimo ga, ako hoce dobro, dat cemo mu. A ako zeli zlo, ubit cemo ga njegovom 
sabljom", rece Hamza. 

I Allahov Poslanik, a.s., rece da mu otvore da ude. Kadagajeashabuveo, Resulullah, 
a.s., stade naspram njega i uze ga za krajeve odjece pa ga privuce sebi i upita: 

"Sta te dovelo ovamo, o sine Hattabov? Tako mi Allaha, ako se odreknes ove stvari 
(islama), Allah ce ti dati veliku nesrecu." 

"Allahov Poslanice, dosao sam izjaviti da vjerujem u Allaha i Njegova Poslanika i 
vjerujem u ono sto se objavljuje od Allaha", rece Omer. 

Na njegove rijeci Allahov Poslanik, a.s., donese tekbir, a njegovi ashabi razumjese 
da je Omer primio islam. 

STRPLJIVI MUDZAHID 

Habbab ibn el-Erett je bio istinski mudzahid- strpljiv i nepokolebljiv. Nakon sto je 
ucinio hidzru u Medinu, Allahov Poslanik, a.s., pobratio ga je sa Dzabirom ibn Atikom. 
Ucestvovao je u bitkama zajedno sa Poslanikom, a.s., iako je od posljedica zestokoga 
kaznjavanja njegovo zdravlje bilo dobro oronulo. U bitkama na Bedru, Uhudu, Hendeku i 
drugim okrsajima Habbab je na najbolji nacin dao svoj doprinos, bivajuci u boju cvrst i 
pozrtvovan, u skladu sa svojim mogucnostima. 



Ashabi Allahovog Poslanika 173 

Kada je Allahov Poslanik, as., preselio na ahiret, Habbab je strpljivo nastavio svoj put 
borbe, prikljucivsi se islamskoj vojsci koja je osvajala predjele Arapskoga poluotoka i zemlje 
izvan njega. Njegovo tijelo nije moglo podnijeti napor i teskoce, pa se od posljedica mucenja 
od nevjernika Meke jako razbolio. 

Na jednom od sastanakasa halifom Omerom ibn el-Hattabom, halifa je upitao Habbaba 
kako je prezivljavao uvrede nevjernika, a on je skinuo svoju kosulju i rekao: "Pogledaj moja 
leda, Vodo vjernika." Kada je Omer vidio puste oziljke od rana i opekotina, zaplaka pa rece: 
"Ovako nesto nisam vidio do danas." Habbab rece: "Nalozili bi vatru, pa bi mene stavljali na 
njuimojimledimajegasili." 

Nekoliko istaknutih ashaba bilo je u mesdzidu, kad dode Habbab, sjede kraj njih i 
usuti se, pa mu oni rekose: 

"Tvoji prijatelji su se skupili da im nesto kazes ili da im naredis." 

Aonupita: 

"Sta da im naredim? Da im, mozda, naredim ono stoja ne radim?!" 

Ovu Habbabovu izreku naveli smo da ukazemo na skromnost njegove duse i cistotu 
njegova bica, jer on je u svom zivotu slijedio princip - radi ono sto govoris. 

Habbab od Allahovoga Poslanika, a.s., prenosi, pa kaze: "Klanjao je Allahov Poslanik, 
a.s., pa je oduzio, a kada je zavrsio, prisutni ga upitase: 'Allahov Poslanice, klanjao si 
namaz, a prije ga nisi klanjao ovako?' Resulullah, a.s., rece im: 'Da. Ovo je namaz zelje i 
strahopostovanja. Trazio sam od Allaha, dz.s., troje, pa mi je dvoje dao, a uskratio jedno. 
Trazio sam da ne unisti moj ummet odjednom, pa mi je udovoljio. Trazio sam da mojim 
ummetom ne vlada njihov neprijatelj, osim njih, pa mi je i to udovoljio. I trazio sam da se 
medusobno ne sukobljavaju, pa mi je to uskratio.'" 

PRESELJENJE NA AHIRET 

Kada se Habbabova bolest pogorsala, prebivao je u Kufi u svojoj kuci i u njoj je 
proveo posljednje dane zivota. Jednog dana skupili su se kod njega njegovi drugovi, 
dosavsi u posjetu i da mu olaksaju bol. Osjecali su blizinu njegovog edzela, pa su mu 
rekli: "Raduj se, o Ebu-Abdullah. Ti ces sutra kod dzenetskog izvora sresti svoju bracu." 
A on im je kroz suze odgovorio: "Podsjetiste me na bracu. Oni su prosli, a nisu za svoja 
djela uzeli nagradu. Mi smo ostali poslije njih, a dunjaluk nam se otvorio. Bojim se da 
nam je to nagrada za nasa djela." 

Umro je trideset osme hidzretske godine, u sezdeset trecoj godini zivota. Ostavio je 
oporuku da ga ukopaju izvan Kufe. 

Kada se Alija, r.a., vracao sa Siffina, dosavsi do predgrada Kufe, vidio je sedam 
kaburova, pa je upitao: 



174 Ashabi Allahovog Poslanika 

"Ciji su ovo kaburovi?" 

Rekli su mu: 

"Vodo vjernika, Habbab ibn el-Erett preselio je na ahiret kada si ti otisao na Siffin. 
Oporucio je da bude ukopan van Kufe. Ljudi su zakopavali svoje mrtve u avlijama i kraj vrata 
svojih kuca." 

Alija, r.a., stao je kod Habbabovog kabura i rekao: "Allah se smilovao Habbabu. 
Primio je islam i ucinio hidzru dobrovoljno i zivio kao mudzahid. Prosao je kroz velike 
patnje i iskusenja. Allah mu nece uskratiti nagradu." 

Zatim je prisao susjednim kaburovima i rekao: "Neka je spas na vas, o stanovnici 
kaburova, muslimani, vjernici. Vi ste oni koji ste otisli prije nas, a mi cemo vam se 
uskoro pridruziti. Boze, oprosti nam i predi preko nasih i njihovih losih djela, Tvojom 
dobrotom." 

Blago onome ko se sjeti mjesta prvaka i ko je radio za Dan obracuna, zadovoljan s onim 
sto mu je dato - Allah ce biti zadovoljan s njim. 

Allah se smilovao Habbabu ibn el-Erettu, mudzahidu, strpljivom i postojanom 
muslimanu, cvrstom vjerniku. 



TALHA IBN UBEJDULLAH, R.A. 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Njegovo ime je Talha, sin je Ubejdullahov, a on Osmanov, a on Amrov, a on K'abov, 
a on S'adov, a on Tejjimov, a on Murretov, a on K'abov, a on Luejjov, a on Galibov, a on 
Fihrov, a on Malik en-Nadrov, a on Kenana Ebu-Muhammeda, el-Kuresijja et-Tejmijja. 

Majka mu je S'aba, kcerka Abdullaha, sina Malika el-Hadremijja. 

OSOBENOSTI 

Talha je bio jedan od najsposobnijih i najostroumnijih kurejsijskih mladica. Allah, dz.s., 
mu je podario sposobnost u trgovini, pa se takmicio sa starijim i iskusnijim od sebe. Od 
trgovine je stekao veliko bogatstvo, ali ono nije promijenilo njegovu plemenitu narav i dusu. 
Stalno je cinio dobrocinstvo siromasnima i muhtacima. 

Bioje lijepa i elegantna izgleda, imao je lijepo lice, cvrstotijelo, gustu kosu, bijelu put koja 
je naginjala crvenoj. Bio je srednjega rasta, krupnoga tijela, sirokih prsa i pleca, velikih 
stopala. Kada bi se okretao, okretao bi se citavim tijelom. 

Procuo se po svojoj snazi, neustrasivosti i smjelosti prilikom upustanja u bitku. Jurisao 
je na polju dzihada poput lava. 



176 Ashabi Allahovog Poslanika 



PRIMANJE ISLAMA 

Talha ibn Ubejdullah odazvao se pozivu poslanika Muhammeda ibn Abdullaha, a.s., i 
pristupio muslimanskim redovima, bez obzira sto je znao da ga na torn putu cekaju teska 
zlostavljanja i kaznjavanja od Kurejsija i njihovih velikana. 

Allah, dz.s., uputio ga je kada je bio izvan Meke, dok se jedan svestenik raspitivao 
za pojavu Poslanika. ovom slucaju zabiljezeno je predanje koje prenosi licno Talha: 
"Dok smo bili u basrijskoj carsiji, jedan svestenik je povikao: 

'0 skupino trgovaca! Upitajte one koji su na ovom skupu, ima li medu njima neko od 
stanovnika Meke.' 

Bio sam mu blizu, pa sam pozurio prema njemu i rekao: 

'Da! Ja sam iz Meke.' 

'Je li se medu vama pojavio Ahmed?' 

'A ko je Ahmed?', upitah. 

'Sin Abdullaha ibn Abdul-Muttaliba. Ovo je mjesec u kome ce se on pojaviti, a on je 
posljednji poslanik. Izaci ce iz vase zemlje, iz Meke i preseliti u zemlju crnog kamena, 
palmi i izvora. Pridruzi mu se sto prije, mladicu.'" 

"Njegove rijeci su me dojmile", nastavlja Talha "pa pozurih do svoje jahalice. Karavan 
sam ostavio iza sebe i brzo se uputio ka Meki. Kada sam stigao, upitao sam svoju 
porodicu: Je li se u Meki ista desilo poslije naseg odlaska? Rekli su mi: 'Da. Muhammed ibn 
Abdullah tvrdi za sebe da je Boziji Poslanik, a slijedi ga Ebu-Bekr.' Poznavao sam Ebu-Bekra. 
Bio je jednostavan covjek, omiljen i skroman. Bio je cestit i posten trgovac, lijepoga ahlaka. 
Nastojali smo da budemo snjimi voljeli smo njegovo drustvo jerje poznavao historiju Kurejsija 
i pamtio njihovo porijeklo. Otisao sam njemu i upitao ga: 'Je li istina to sto govore da Muhammed 
ibn Abdullah govori da je Allahov Poslanik i da ga ti slijedis? Rekao mi je: 'Da', i ispricao mi 
nesto o tome, probudivsi u meni zelju da mu se pridruzim. Kazao sam mu ono sto je meni 
rekao svestenik, na sto se on iznenadi i rece: 'Podi sa mnom do Muhammeda da bi mu to 
ispricao i poslusao sta on kaze... i da bi usao u Allahovu vjeru.' 

Otisao sam s njim do Muhammeda, a.s., koji mi je predstavio islam, proucio mi nesto iz 
Kur'ana i obradovao me dobrom ovoga i onoga svijeta. Allah, dz.s. otvorio mi je prsa za 
islam. Ispricao sam mu pricu basrijskoga svestenika, a on se obradovao da mu se lice 
ozarilo. Zatim sam tu, pred njim, izjavio sehadet: 'Nema drugoga boga osim Allaha i 
Muhammed, a.s., Njegov je Poslanik. Bio sam treci, od cetverice, koji su primili islam 
posredstvom Ebu-Bekra." 



Ashabi Allahovog Poslanika 177 



CVRSTINA VJERNIKA 

Talhin prelazak na islam je u njegovoj porodici i medu Kurejsijama naisao na veliki odjek. 
"Kako se mladic iz redova kurejsijske gospode i iz ugledne porodice mogao usuditi da u 
svojoj ranoj mladosti promijeni vjeru svojih oceva i djedova i odazove pozivu Muhammeda 
ibnAbdullaha?" 

Kurejsijski poglavari i velikani upozorili su na opasnost koja prijeti njihovim interesima 
ukoliko bi se nova vjera prosirila. To bi ustvari bio kraj njihovoj vladavini i preimucstvu. 
Takoder, to bi znacilo presusivanje prihoda koje su oni uzimali za vrijeme hadza. 
Jednostavno, vlast, kontrola i utjecaj koji su imali nad Bejtul-haramom nestali bi. Zato su 
ustali protiv muslimana, mucili ih i zlostavljali kako bi sputali njihovu odlucnost i vratili ih u 
nevjerstvo. Ali, citav njihov trud i napor je ostao bezuspjesan. Islam se sirio preko onih koji 
pohitase da ga prihvate pod vodstvom Allahovoga Poslanika, a.s., praveci neunistivi temelj 
i pronoseci svjetlo sirom Zemlje, neka je hvala Allahu na tome. 

Srdzbom se najvise isticala Talhina majka. Ona je zeljela i nadala se da ce njen sin, 
zbog svojih uzvisenih osobina i lijepog ahlaka, preuzeti vodstvo njihova naroda. Zato je 
na svaki nacin pokusavala odvratiti sina od slijedenja Resulullaha, a.s.. Medutim, Talha 
je ustrajao na pravome putu kao sto su ustrajali i ostali muslimani prethodnici, uprkos 
svim kaznjavanjima i zlostavljanjima. 

Od Kurejsija, prema muslimanima najzesci je bio Nevfel ibn Huvejlid ibn el-Adevijj. 
On je inace proglasen poglavarom Kurejsija, zbog svoje vlasti i utjecaja. Nevfel je Talhu i 
Ebu-Bekra svezao jednim uzetom i zovnuo musricki olos da ih udaraju i vrijedaju. Zbog 
ovoga slucaja, Talha i Ebu-Bekr su nazvani "Dva nerazdvojna prijatelja". 

Vjerovatno je vrhunac mucenja kojima je bio izlozen Talha dogadaj koji prenosi Mes'ud 
ibn Harras. On pripovijeda: "Doksmo cinili s'aj izmedu Saffe i Merve, vidjeli smo mnostvo 
ljudi kako prate mladica cije su ruke bile svezane za vrat. Oni su isli za njim, gurali ga i 
udarali po glavi. Iza njega je isla i jedna stara zena koja ga je psovala i vikala na njega. Upitao 
sam: 

'Stajesonim mladicem?' 

Reklisumi: 

To je Talha ibn Ubejdullah, koji je napustio svoju vjeru, a slijedi covjeka iz Benu Hasima.' 

Aja sam ihponovo upitao: 

'A koje ona starica iza njega' 

'Sa'ba bint el-Hadremijj, mladiceva majka', odgovorise mi." 

Taj mladic ostao je ustrajan u svojoj vjeri, jacao je sa jacanjem islama i postao jedan od 
najvecih ashaba. 



178 Ashabi Allahovog Poslanika 



TALHIN DAN 

Talha je bio uz Allahova Poslanika, a.s., ucestvujuci u svim pohodima i bitkama. Jedino 
nije ucestvovao na Bedru kada ga je Poslanik, a.s., u pratnji Se'ida ibn Zejda poslao u Sam 
radi vaznog zadatka. Otisao je i obavio zadatak, koji je inace ostao tajna izmedu njega i 
Resulullaha, a.s., a kada se vratio u Medinu, i muslimanska vojska se vracala iz Bitke na 
Bedru. 

Kada se sreo sa Resulullahom, a.s., Talha je nesto ispricao u vezi s obavljenim 
zadatkom, a zatim rekao: 

'Zelim nagradu za dan Bedra.' 

'Imas nagradu', rece mu Resulullah, a.s. 

'I svoj udio!?' 

'Imas udio.' 

Allahov Poslanik, a.s., znao je da bi Talha ucestvovao u Bid na Bedru da ga on nije 
zaduzio vaznim zadatkom u Samu. 

Kurejsije su nakon Bitke na Bedru spremili ogromnu vojsku i konjicu i uputili se 
prema Medini, zeleci rat sa Allahovim Poslanikom, a.s., i zudeci za osvetom svojih ubijenih 
velikana. 

Allahov Poslanik, a.s., savjetujuci se sa muslimanima, odluci izaci iz Medine u susret 
Kurejsijama. Kada su stigli do brda Uhud, Resulullah, a.s., podijelio je mudzahide, odredivsi 
svakom zadatke, zatim jeodredio polozaje strijelcima i skrenuo paznju nasvaku bitnu stvar 
vezanu za okrsaj. 

Zapodjenula se i razbuktala strasna borba. Pred muslimanima bili su se ukazali 
znaci pobjede i poceo se nazirati poraz Kurejsija. Ashabe je drzala cvrsta vjera u njihova 
Gospodara i Resulullaha, odlucnost i upomost, sve dok strijelci ne prekrsise Poslanikove, 
a.s., naredbe. Pomislili su da se borba zavrsila i da je pobjeda konacna, jer su vidjeli 
skupinu Kurejsija kako bjeze. Ostavili su svoje polozaje, oglusivsi se o Resulullahove, a.s., 
naredbe, da bi ucestvovali u prikupljanju ratnog plijena. 

Halid ibn el-Velid cekao je u zasjedi, tada jos nije bio primio islam, a to je bila zlatna 
prilika. Napao je iza brda, prosavsi iza mjesta koje su strijelci napustili, i zalost Kurejsija 
pretvorila se u radost i pobjedu. Kada su Kurejsije vidjele Halidov odred kako napada 
muslimane iza leda i kako napreduje ubijajuci muslimane, povratise se te svom svojom 
mrznjom navalise na muslimane. 

Muslimani su poceli napustati svoje polozaje, zbunjeni i rastrkani. Allahov Poslanik, 
a.s., stajao je na mjestu borbe, a oko njega je bila grupa plemenitih ashaba: ensarija i 
muhadzira, koji su ga stitili i branili vlastitim tijelima. Okruzilo ga je jedanaest ensarija i 



Ashabi Allahovog Poslanika 179 

Talha ibn Ubejdullah dvanaesti, jedini muhadzir, zbijeni jedni uz druge, a musrici su se 
priblizavali da ubiju Resulullaha, a.s. 

Talha je isukao svoju sablju i stitio Poslanika, a.s., a i ensarije koje su ginule braneci 
Allahova Poslanika, a.s. Kadaseokruzenjesteglo, Resulullah, a.s., upitaoje: 

"Ko ce ih otjerati od nas, bit ce mi drug u Dzennetu?" 

"Jacu, Boziji Poslanice", javi se Talha. 

"Ne ti... neko drugi", rece Allahov Poslanik. 

Jedan ensarija rece: 

"Jacu, Boziji Poslanice." 

Resulullah, a.s., rece: 

"Da... ti." 

Ensarija se borio dok nije pao kao sehid. 

Allahov Poslanik, a.s., i ashabi penjali su se na jedno uzvisenje, a musrici su ih 
slijedili, pa Resulullah, a.s., rece: 

"Ima li ko da im se suprotstavi?" 

Talha seponovo javi: 

"Ja cu, Boziji Poslanice." 

"Ne... Neko drugi", rece Resulullah", pa se ponovo javi jedan od ensarija i rece: 

"Ja cu, Boziji Poslanice." 

Resulullah, a.s., rece: 

"Da..." 

I on se borio dok nije pao kao sehid. 

Ashabi su stitili Resulullaha, a.s., padajuci jedan za drugim kao sehidi, pa je ostao 
samo Talha. Kada su dosli do jedne stijene, Resulullah, a.s., htio je da se popne na nju, 
tako da musrici ne mogu doci do njega, ali nije mogao zbog tezine oklopa na njemu. 
Talha se sageo i svoja pleca podmetnuo Resulullahovim, a.s., stopalima i tako se dizao 
dok Allahov Poslanik nije presao na stijenu. 

"Nagrada ti je Dzennet, Talha." - rece mu Allahov Poslanik, a.s. 

Prije nego sto ga je ponio na svojim plecima i podigao na stijenu, jedan musrik 
posmatrao je plemenitoga Poslanika, a.s., pripremajuci strijelu daga ubije. Medutim, Talha 
je opazio musrikovu namjeru i kada je ovaj odapeo strijelu, on je postavio svoju ruku i 
zaustavio je. Strijela mu je odsjekla prst i paralizirala saku, koja je ostala takva cijeli njegov 
zivot. Uprkos tome, borio se s musricima dok ih nije omeo i udaljio od Allahovoga Poslanika, 
a.s. 

Majka vjemika, Aisa, neka je Allahov blagoslov i selam na nju, prenosi: "Kada bi se 
spomenuo Uhud, Ebu-Bekr bi rekao: 'Cijeli taj dan bio je Talhin dan.'" 

Allahov Poslanik, a.s., bio je na stijeni na vrhu brda, a Ebu-Bekr i Ebu-Ubejde Amir 
ibn el-Dzerrah trazili su ga, zabrinuti da mu se sta nije desilo, a bili su daleko od njega. 



180 Ashabi Allahovog Poslanika 

Priblizavajuci se, Resulullah, a.s., im rece: "Ispred vas je vas brat..." (tj. Talha). 

Ebu-Bekr, r.a., kaze: "Nasli smo Talhu u jednoj sirokoj uvali. Na njemu je bilo 
sedamdeset i nekoliko rana, sto od uboda koplja, sto od strijela, a prst mu je bio odsjecen, 
pa smo ga izvukli odatle." 

ZIVI SEHID 

Talha je zauzimao visoko mjesto kod Allahovoga Poslanika, a.s., a poslije Bitke na 
Uhudu Resulullah, a.s., ga je nazvao Dobri Talha. U njemu su bila skupljena sva plemenita 
svojstva i vrline koje su od njega izgradile mudzahida na Allahovom putu, koji voli dzihad i 
stiti Allahovoga Poslanika, a.s. Talhi je dovoljno casti sto ga je Resulullah, a.s., obradovao 
Dzennetom i dao mu nadimakZivi sehid. 

Radosnom vijescu o Dzennetu obradovan je u Bici na Uhudu, kada je pogoden u 
ruku od bola izustio: "Ah... Ah!", na sto mu je Resulullah, a.s., rekao: "Da si rekao 
bismillah..., meleki bi te podigli dok bi to ostali gledali." 

Resulullah, a.s., takoder je rekao: "Talha i Zubejr moje su komsije u Dzennetu." 

nadimku Zivi sehid, koji mu je dao Allahov Poslanik, a.s., postoji predanje koje 
nam prenosi sam Talha: "Allahov Poslanik, a.s., sjedio je sa ashabima, kad dodejedan 
beduin i upita ga o onome koji umre, a Resulullah, a.s., okrenu se od njega. Ovaj ponovi 
pitanje, a Resulullah se opet okrenu. Beduin je upitao i treci put, a Allahov Poslanik, a.s., 
ucinio je ono sto i prije. Ja sam potom izasao iz mesdzida, obucen u zelenu odjecu, a Allahov 
Poslanik, a.s., upitao je: 'Gdje je covjek koji je pitao o onome koji umre?' Beduin sejavi: 'Ja 
sam, Boziji Poslanice.' "On (Talha) je od onih koji su umrli. Ko zeli da gleda sehida koji je jos 
nadunjaluku, neka pogleda Talhu ibn Ubejdullaha,' rece Resulullah." 

DAREZLJIVI TALHA 

Talha ibn Ubejdullah odlikovao se osobinama kakve je imao malo koji covjek; njegove 
vrline bile su pravi odraz cistote i prefinjenosti njegove duse. 

Talha je cesto govorio: "U Bici na Uhudu, Poslanik, a.s., nazvao me Dobri Talha. Na 
dan Bitke "Zatu Kird" nazvao me Velikodusni Talha, a na dan Hunejna Darezljivi Talha." 

Vidjeli smo kroz kakvo je veliko iskusenje Talha prosao na danu Uhuda, braneci 
Poslanika, a.s., i izlazuci sebe smrti da ga zastiti. Tu je dobio nadimak Dobri Talha. 

Sto se tice nadimka Velikodusni Talha, postoji prica koja govori o njegovoj velikoj 
Ijubavi prema dini-islamu, njegovom velikom imanu i velicini zrtve na Allahovome, dz.s. 
putu. 

U Bici "Zatu Kird" Allahov Poslanik, a.s., prosao je pored izvora koji se zvao "Slani 



Ashabi Allahovog Poslanika 181 

Bejsan", pa mu je promijenio ime u "Dobri Nu'man". Talha je cuo njegove rijeci pa je 
kupio to zemljiste, iskopao bunar, zaklao bravce i nahranio i napojio muslimane. 
Resulullaha, a.s., obradovao je njegov postupak, pa mu kaza: "Talha, ti si uistinu 
velikodusan." 

Sto se tice nadimka Darezljivi Talha, zasluzio ga je zbog svoje velike darezljivosti i 
cestog dijeljenja muslimanima, i zbog imetka kojeg je dao za pripremu pohoda na Hunejn. 
Allahov Poslanik, a.s., gajetada nazvao Darezljivi Talha! Zaista, bio jejedan od najdarezljivijih 
ljudi, cineci dobrocinstva i dijeleci i zrtvujuci imetak na Allahovom putu. 

Dzabir ibn Abdullah, r.a., opisao je njegovu darezljivost ovim rijecima: "Nisam vidio 
da ijedan covjek mimo Talhe ibn Ubejdullaha daje vise imetka, a da mu ga niko ne trazi." 
Talha je dijelio prije nego sto bi trazili da im dadne. 

Talha se brinuo o svakom muslimanu koji je imao neku potrebu, davajuci mu iz 
svoga imetka. Takoder, cinio je hajr svome plemenu i porodici, brinuo se o njihovom 
stanju, ne ostavljajuci nikoga bez onoga sto mu je potrebno, tako daje za njega receno: 
"Nije ostavio nijednog siromaha iz Benu-Tejima da nije opskrbio njega i njegovu porodicu." 

Zenio je neozenjene, udavao neudate, pomagao siromasnima i vracao dug zaduzenih. 
Njegovu je darezljivost poznavao svako ko je bio njegov saputnik, ko je s njim trgovao ili 
bio s njim u drustvu. 

Saib ibn Zejd o Talhi kaze: "Putovao sam i druzio se s Talhom ibn Ubejdullahom i 
nisam vidio nikoga plemenitijeg od njega pri davanju novca, odjece i hrane." 

Allah, dz.s., povecavao mu je imetak dok nije dostigao toliku vrijednost da ga je zabrinula. 
Dnevni prinos iznosio je hiljadu dinara. Njegova zena S'ada bint Auf el-Merijje prica: "Jedan 
dan mi je dosao Talha sav potisten, pa sam ga upitala: 'Sta ti je?' 'Umnozio mi se imetak', 
rece mi. 'Pa podijeli ga.' On ga je podijelio tako da mu je ostao samo jedan dirhem. Zatim je 
upitao covjeka koji mu je cuvao imetak: 'Koliko je bilo imetka?' Odgovorio mu je: 'Cetiri 
stotine hiljada.'" 

Jednom mu je stigao veliki prihod iz Hadremevta. Kada je pred njega stavljena gomila 
imetka, nije se mogao suzdrzati a da ne zaplace, pa rece: "Zaista, covjek koji zadrzava 
imetak u svojoj kuci ne zna sta mu se moze desiti... Obmanjen je, tako mi Allaha." Uz pomoc 
svojih drugova isaoje Medinom i dijelio imetak koji mu je dosao iz Hadremevta - siromasnima, 
nemocnima i muhtacima, sve dok mu od njega nije ostalo nista osim jednog dirhema. 

Prolazeci medinskom carsijom, Alija je cuo jednoga covjeka kako pjeva: 

"Imetak gaphjatelju casnom u dobru phblizi 
jer mu cesto daje i kad ne trazi. 
Odmladica toga znanog, siromastvo bjezi, 
u torn tajna cudna za sve ljude lezi. " 

"To jeEbu-Muhammed Talha ibn Ubejdullah, r.a.", rece Alija. 



182 Ashabi Allahovog Poslanika 

U svakom slucaju, citav zivot bio mu je u znaku davanja i zrtvovanja na Allahovom, 
dz.s., putu, tako da je zasluzio nadimak koji mu je dao Allahov Poslanik, a.s.: Darezljivi 
Talha. Neka je hvala Allahu, Koji ga je opskrbio i neka je Allahov selam na Talhu koji je 
opravdao blagodati kojima je pocascen. 

U TAZBINSKOJ VEZI S POSLANIKOM, A.S. 

Poslanik, a.s., mnogo je volio svog ashaba Talhu. Ucinio ga je bliskim sebi, dovu 
cinio za njega i dao mu svoj blagoslov. Allahov Poslanik, a.s., u njemu je vidio vjemika, 
junaka na Allahovom, dz.s., putu koji se bori svojim zivotom i imetkom, zudeci za sehadetom. 
Talha se uvijek ponosio time sto je Poslanik, a.s., pitao za njega ako ga ne bi vidio. tome 
kaze: "Kada bi Poslanik, a.s., htio da pita za mene, govorio bi : 'Sta je pa ne vidim, krasnog, 
prijatnog, cistog?' 

Takoder, Talha od odabranoga Poslanika prenosi neke hadise u kojima je objasnjenje 
vjerskih propisa. Od tih hadisa koje prenosi Talha su: 'Dosao je Resulullahu, a.s., covjek 
rascupane kose i krupnoga glasa. Nije se razumjelo sta govori dok se nije priblizio 
Allahovom Poslaniku, a.s. Pitao je o namazu pa mu je Resululalh, a.s., rekao: 'Pet 
namaza u toku dana i noci. Covjek je upitao: 'Nista osim toga?' A Poslanik, a.s., mu rece: 
'Nista! Osim, ako hoces dobrovoljno.'" 

Talha je bio u tazbinskoj vezi sa Allahovim Poslanikom, a.s. Bio je ozenjen sa cetiri 
zene koje su bile sestre supruga Allahovoga Poslanika, a.s., neka je na njih sve Allahov 
blagoslov i selam. Bio je ozenjen: Ummu Kulsum bint Ebi-Bekres-Siddik, sestrom Majke 
vjernika Aise, Hamnom bint Dzahs, sestrom Majke vjemika Zejnebe, Fari'om bint Ebi-Sufjan, 
sestrom Majke vjernika Habibe, Rukajjom bint Ebi-Umejje, sestrom Majke vjernika Ummu 
Seleme,nekaje Allah, dz.s., zadovoljansasvimanjima. 

Zbog toga je Talha imao pocast kakvu nije imao niko od ljudi. 



Ashabi Allahovog Poslanika 183 



VELIKA SMUTNJA 

Nakon nereda koji se pojavio medu muslimanima pred kraj hilafeta Osmana ibn Affana, 
r.a., ukazali su se znaci velike smutnje koja se nadvila nad islamskim ummetom. Muslimanski 
su se redovi razjedinili, nered i podjela je vladala medu Ijudima, onima koji su podrzavali 
jednu stranu i onima koji su se suprotstavljali. 

Talha ibn Ubejdullah je bio od onih koji su kritikovali Emirul-mu'minina zbog pocinjene 
greske. Smatrao je da ga treba smijeniti nekim boljim od njega da upravlja poslovima 
muslimana. Posebno zbog toga sto je vec bio zasao u godine. 

Talha nije bio na strani onih koji su govorili da se ubije Osman, Boze sacuvaj, on je bio 
daleko i od takvog misljenja i postupka. Samo je zelio uredenje poslova za koje je smatrao 
da nisu ispravni. Posto je Osman, r.a., ubijen, kada je nezadovoljna skupina opkolila njegovu 
kucu, nasilno u nju provalila i ubila ga, Talha se pokajao zbog svoje strogosti prema Osmanu, 
koji je bio u srodstvu sa Allahovim Poslanikom, a.s. Poslije toga cesto je plakao i ponizno 
molio Allaha, dz.s., govoreci: "Boze moj, uzmi od mene i nadomjesti Osmanu da bi bio 
zadovoljansnjim." 

U Medini je data prisega Aliji ibn Ebi-Talibu, r.a., kao halifi muslimana. Osmanovi 
najblizi na celu sa Muavijom ibn Ebi-Sufjanom, odbili su dati prisegu, uslovivsi je 
izrucenjem Osmanovih ubica i odmazdom za njegovo ubistvo. Nastao je veliki sukob medu 
muslimanima. Odigrao setegobni sukob na Siffinu u kojem su se rodbina i prijatelji nasli u 
protivnickim taborima. Alija, r.a., u protivnickimje redovima vidio Ijudezbog kojih je vise volio 
da je umro nego sto ih je vidio tu, a medu njima su bili: Aisa, Talha i Zubejr. Kada se sreo sa 
Talhom i Zubejrom, spomenuo im je hadis Allahova Poslanika, a.s., koji govori o tome da ce 
se njih dvojica boriti protiv Alije, r.a., i da ce biti nasilnici prema njemu. I Talha i Zubejr su se 
tada prisjetili hadisate su se povukli iz borbe. 

Zubejra ibn el-Avvama presreo je covjek po imenu Amr ibn Dzermuz i ubio ga dok je 
klanjao. Talha se jako pokajao zbog svoje borbe protiv Alije , pa je izrekao slijedece stihove: 

Pokajah sepunozapodrskulosih, 
ako u biti j a drukcije mislih. 



184 Ashabi Allahovog Poslanika 



PRESELJENJE NA AHIRET 

Talha ibn Ubejdullah, r.a., povukao se iz sukoba. Napustio je bojno polje i klanjao i molio 
Allaha, dz.s., dazaustavi veliku smutnju. Ugledao gaje Mervan ibn el-Hakem i pogodivsi ga 
strijelom u vrat, usmrtio ga. Umro je, a imao je sezdeset cetiri godine. 

Iza njegaje ostalo veliko bogatstvo. Njegovsin Muhammed ibn Talha kaze: "Vrijednost 
onoga sto je ostavio Talha ibn Ubejdullah, sto nepokretne imovine, sto novca i ostalog 
bogatstva, iznosila je trideset hiljada dirhema. U imanju je ostavio dvije stotine i jednu hiljadu, 
a u gotovini hiljadu dinara." 

Ono sto se desilo poslije njegove smrti govori o njegovoj dobroti i bogobojaznosti. 
Naime, jedan covjek je sanjao da mu je Talha ibn Ubejdullah rekao: "Sklonite me iz mog 
mezara, uznemirava me voda." Isti san je sanjao tri noci. Zatim je otisao Abdullahu ibn 
Abbasu i to mu ispricao. Otisli su i vidjeli zemlju koja je pozelenjela od ogromne kolicine 
vode. Zatim su kupili zemlju od plemena Ebi-Bekre za deset hiljada dirhema i u nju ga 
ukopali. Neka je Allahova, dz.s., milost i zadovoljstvo na njega. 



EL-MIKDAD IBN AMR, R.A. 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Njegovo ime je El-Mikdad, sin je Amrov, a Amr je sin S'alebov, a on Malikov, a on 
Rebi'aov, a on Sumameov, a on Matrudov, a on Amrov, a on S'adov, a on Duhejrov, a on 
Luejjov, a on S'alebov, a on Malikov, a on Es-Seridov, a on Ebu-Ehvenov, a on Kasov, a Kas 
jesin Durejmov, a on El-Kajnov, a on Ehvedov, a on Behraov, a on Amrov, a on El-Hafov, a 
on Kuda'e el-Behravija. Poznat je po imenu El-Mikdad ibnul-Esved. 

OSOBENOSTI 

El-Mikdad ibn Amr jedan je od najslavnijih arapskih junaka. Bio je visokoga stasa, 
razvijena ogromnoga tijela, siroka pojasa, razvijenih prsa, sirokih ramena, cvrstih ruku i 
krupnih saka. Imao je gustu i bujnu kosu, krupne oci, sastavljene obrve, a bradu je knio. 

Bio je bogobojazan, ciste duse. Iza njegove grube i surove spoljasnosti krili su se 
osjecaji njeznosti, narocito kada bi bila u pitanju podrska slabima, pomoc siromasnima i 
muhtacima. 



186 Ashabi Allahovog Poslanika 



PREDISLAMSKI PERIOD 

Djetinjstvo El-Mikdada ibn Amra nije bilo sretno i lahko. Dozivioje patnje i nedace i gorak 
okus tudine, premjestajuci se sa svojom familijom iz mjesta u mjesto, bjezeci od osvete. 
Njegov otac Amr ibn Sa'lebe poticao je iz plemena Behraa, iz oblasti Hadremevt.Tu je ubio 
covjeka iz svoga naroda, pa je bio prisiljen da bjezi sa svojom celjadi. El-Mikdad je kao malo 
dijete pobjegao plemenu Kinda, trazeci njegovu zastitu, sto je bio obicaj Arapa prije islama. 

Pleme Benu-Kinda uzelo gaje pod svoju zastitu tako da je El-Mikdad prvo vrijeme 
djetinjstva proveo medu njima. Kad je njegov otac ubio covjeka iz Benu Kinda, El-Mikdad je 
bio prisiljen bjezati u Meku, a bio je jos mladic. Prebjegao je u kucu El-Esveda ibn Jegusa ez- 
Zuhrija, trazeci utociste. El-Esved gaje posinio i uzeo pod svoju zastitu, pa je tako El- 
Mikdad ponekad nazivan El-Esved, po imenu njegova staratelja El-Esveda ibn Jegusa el- 
Kindija, s obzirom na njegovo porijeklo iz plemena Kindi. El-Mikdad je zivio u Meki u paganskom 
periodu prije nego sto je svjetlo islama obasjalo te prostore i prije pojave Muhammeda, as., 
kao donosioca radosnih vijesti i istine. 

PRIMANJE ISLAMA 

U Meki je zivio teskim zivotom. Nije bio imucan, a pored toga, za domace stanovnistvo 
je kao stranac bio lisen paznje. Posto je cuo za poziv Muhammeda ibn Abdullaha, a.s., 
i saznao ciljeve njegova poziva, pozurio je objelodaniti islam pred casnim Poslanikom, 
a.s. Usao je u red prvih vjernika mudzahida, medu onima koji primise islam. 

Bio je izlozen nepravdi i ugnjetavanju; kad god bi ga se Kurejsije docepale, vrijedale 
bi ga i zlostavljale. 

Posto je ugnjetavanje vjernika postajalo sve vece, Allahov Poslanik, a.s., naredio je 
muslimanima hidzru u Abesiniju. El-Mikdad ibn Amr, r.a., bio je medu onima koji su se iselili 
i boravili u Abesiniji pod okriljem krscanskoga kralja Nedzasije. Tu su boravili sve dok nisu 
culi vijest da su Kurejsije prestale zlostavljati muslimane. Vratio se predavanjima koja su 
govorila o islamu i vjerovanju, druzeci se sa Vjerovjesnikom, a.s., sve dok nisu bili prisiljeni 
na hidzru u Medinu. Resulullah, a.s., naredio je muslimanima hidzru, zatim ih je on slijedio na 
najtezem putu, ostavljajuci svoj rodni dom, seleci se u drugi koji gaje prihvatio, vjerovao u 
njega i zavolio ga. 

El-Mikdad je bio u nemogucnosti da ucini hidzru u Medinu. Ostao je u Meki sa nekoliko 
muslimana, cekajuci pogodan trenutak da izade. Nakon sto se Poslanik, a.s., konacno 
nastanio u Medini, spremio je izvidnicu i naredio Amru da ode u Meku radi obavljanja 
nekih duznosti. Izmedu ostaloga, trebali su se sastati sa muslimanima u Meki i neke od njih 



Ashabi Allahovog Poslanika 187 

povesti u Medinu. Za vodu te izvidnice imenovan je Ubejde ibnul-Haris, r.a. Samo sto su 
stigli do okolnih mekanskih predjela, sreo ih je ikrime ibn Ebi-Dzehl koji je predvodio 
mnogobozacku vojsku. S njim su bili i El-Mikdad ibn Amr i Utbe ibn Gazvan, r.a., koji su posli 
s njima da bi se lakse mogli prikljuciti muslimanima. Nakon sastanka dvije skupine, Huzejfe 
i Ikrime postigli su sporazum o nenapadanju. El-Mikdad i Utbe prikljucili su se muslimanima 
i s njima otisli u Medinu. Tako se El-Mikdad ponovo sastao sa Allahovim Poslanikom, a.s., 
i ukljucio u redove mudzahida na Allahovom, dz.s., putu. 

VITEZ BEDRA 

El-Mikdad, r.a., zavjetovao se da ce biti u sluzbi islama. Cvrsto je odlucio pokloniti 
svoj zivot na putu sehadeta. U njegovom se srcu ucvrstio iman, tako da se sa lahkocom 
zrtvovao na Allahovom, dz.s., putu. Bio je u drustvu Allahovoga Poslanika, a.s., u svakom 
njegovom pohodu i nije izostajao ni iz jedne bitke. Na bojnom je polju bio zestoki borac 
i konjanik, takav da su mnogobosci osjetili njegovu snagu i smjelost. 

Najveci prizor El-Mikdadove velicine i ponosa desio se u Bici na Bedru. Tu se vidjelo 
njegovo junastvo, smjelost i iskrenost. Tako je nesto pozelio Abdullah ibn Mes'ud, pa je 
rekao: "Bio sam svjedok El-Mikdadovog junastva; da budem uz njega, draze mi je nego sve 
stojenaZemlji." 

Kada je Poslanik, a.s., odlucio da stane na put trgovackom karavanu Kurejsija koji je 
predvodio Ebu-Sufjan, izasao je iz Medine na celu islamske vojske, podizuci logor na 
mjestu koje se zove "Bunar Bedra". Nakon sto je saznao za namjeru Bozijeg Poslanika, 
a.s., Ebu-Sufjan poslao je izaslanika u Meku po pomoc od Kurejsija. Prijetio mu je napad 
i prisvajanje trgovacke robe koja je u sebi sjedinjavala glavnicu kurejsijskog kapitala. 
Ebu-Sufjan uspio je da se spasi sa karavanom, a Kurejsije su vec bile stigle do Bedra. Mogli 
su se vratiti bez borbe, medutim, ostali su radi upomost, od glavesina, medu kojima je 
prednjacio Ebu-Dzehl koji je priredivao bogate gozbe uz meso, alkohol i pies pjevacica 
citave tri noci, samo da podstakne na borbu oci u oci. 

U pocetku je situacija izgledala vrlo teskom. Kurejsije su bile spremnije, sto se tice 
vojskovoda, konjanika i junaka. Muslimani su bili manjina i prvi put su se upustali u oruzani 
sukob i jos nisu bili okusili borbu. 

Obicaj Allahovoga Poslanika, a.s., bio je da uzme misljenje vecine muslimana u mnogim 
znacajnim poslovima kojejetrebalo izvrsiti, savjetujuci ses njima o prethodnimdogadaji ma, 
zatim o onom sto je pred njima i o vjeri. Posto je Poslanik, a.s., saznao da su Kurejsije spremile 
veliku vojsku i izasle iz Meke radi borbe i susreta s njima, skupio je muhadzire, i obrazlozivsi 
im stvar, zatrazio njihovo misljenje. Ustaoje Ebu-Bekres-Siddik, r.a., i rekao: "Najboljejeda 
seodazovemo borbi i suzbijemo musrike, ujedinjeni i okupljeni oko Resulullaha, a.s."Zatimje 
ustao Omer ibnul-Hattab, r.a., i rekao govorslican Ebu-Bekrovom. Tadaje El-Mikdad ibn Amr 



Ashabi Allahovog Poslanika 



prisao Poslaniku, a.s., stao ispred njega svojom gorostasnom pojavom i visokim tonom rekao: 
"0 Boziji poslanice, izvrsavaj ono sto ti Allah, dz.s., nareduje, mi smo s tobom. Tako mi Allaha, 
necemo ti reel kao sto su sinovi Israilovi rekli Musau: 'IditiitvojGospodarpaseborite, miovdje 
ostajemo', veckazemo: IditiitvojGospodar, amicemoseboritiuz vas.' Tako mi Onog Koji 
teje poslao sa Istinom, kad bismo trebali osvajati grad Berkel-Gimad 32 , borili bi smo se stobom 
dokga ne bismo osvojili." 

Ozari se lice Allahova Poslanika, a.s., cuvsi El-Mikdadove rijeci i obradovan uputi dovu 
za njega. Zatim se sastao sa ensarijama i rekao im: 

"Savjetujte, sta predlazete?", ovim se Poslanik, a.s., htio uvjeriti da li ce mu dati podrsku 
i izvan Medine, jer su se oni obavezali u drugom ugovoru na Akabi na odbranu i podrsku 
njemuuMedini. 

S'ad ibn Mu'az, r.a., rece, obracajuci se Poslaniku, a.s.: 

"Vjerujemo u tebe i vjerujemo ti. Svjedocimo da je Istina ono sa cim si dosao... Dali 
smo ti cvrstu obavezu i ugovor na poslusnost i pokomost. Kreni, Boziji Poslanice, sto 
god uradis, mi smo s tobom. Tako mi Onoga Koji teje poslao sa Istinom, kada bi zatrazio 
od nas more da preplivamo, preplivali bismo ga s tobom, i nijedan covjek od nas ne bi 
izostao. Nije nam mrsko susresti se sutra sa nasim neprijateljima, mi smo strpljivi i 
iskreni u ratu. Vjerovatno ce ti Allah, dz.s., otkriti o nama nesto sto ce te razveseliti, pa kreni 
s nama s Allahovim blagoslovom. 

Allahov Poslanik, a.s., bio je obradovan govorom S'ada, tako da mu ta podrska 
poveca snagu i pouzdanje. Rekao je: 

"Krenite i radujte se, zaista mi je Allah, dz.s., obecao jednu od dvije skupine. Tako 
mi Allaha, kao da sad gledam kako ginu." 

Muslimani su se poceli spremati za prvu bitku u svojoj historiji. El-Mikdad je najvise 
zelio da pocne borba i bio je jedan od prvih mudzahida-konjanika u islamu. Na dan borbe 
uzjahao je svog konja koji se zvao Sebha i navalio da bije mnogobosce i nevjernike u safu 
saostalimmuslimanskimjunacima. Borba sezavrsilapobjedommuslimana. Ispunjenoje 
obecanje Uzvisenog Allaha, kako ih je Resulullah, a.s., i obavijestio. Hvala neka je Allahu na 
tome. Kurejsije su ostavile sedamdeset poginulih prvaka, voda i plemica. 



Ashabi Allahovog Poslanika 189 



MUDRI POBOZNJAK 

El-Mikdad ibn Amr, r.a., citav je svoj zivot proveo u sluzbi islamu. Sav se posvetio 
pronosenju Allahove rijeci i sirenju Bozije objave medu ljudima. Bio je stalno uz Allahovoga 
Poslanika, a.s., na raspolaganju za borbene i druge zadatke. Na dunjaluku je bio skroman, 
zadovoljan jednostavnim zivotom. Dosta paznje posvecivao je svom konju Sebhi, jer mu je 
on bio od velike koristi u bitkama i okrsajima. 

Resulullah, a.s., povjeri Amru namjesnistvo nad jednom pokrajinom. Kada se vratio iz te 
pokrajine, Poslanik, a.s.,upitao ga je: 

"Kako si se osjecao na polozaju emira?" 

Odgovorio je: 

"Ta je uprava ucinila da se sav posvetim samo sebi, njima sam vladao, ali nisam za 
njih znao! Tako ti Onoga Koji te je s Istinom poslao, od danas ne bih da budem nadreden 
ni dvojici ljudi!" 

El-Mikdadov odgovor pokazuje njegovu iskrenost i pravilno razumijevanje islama. 
Nije zelio biti iznad ljudi niti je zelio vlast kako ona ne bi zaokupila njegovo srce. 

Bio je ponizan i iskren, sam je sebe smatrao obicnim vojnikom medu vojskom 
Resulullaha, a.s. Poucen zivotnim iskustvom, mudro i pravilno je rasudivao stvari. Govorio 
bi rijeci pune savjeta i mudrosti. Cesto bi ponavljao hadis koji je cuo od Poslanika, a.s.: 
"Sretan je samo onaj koji je sacuvan smutnje I" To je i provodio u svom zivotu, izbjegavajuci 
smutnje na svakom mjestu. Izbjegao je iskusenje vlasti da ne bi klonuo duhom i da mu 
se ne bi u dusu uvukla oholost i uobrazenost. Odbacio je zudnju za imetkom i njegovim 
gomilanjem da ga imetak ne bi doveo u iskusenje u vjeri i da ga njegovo mnostvo ne bi 
odvratilo od pokornosti Allahu, dz.s., i da mu ne bi oslabio iman, koji je plavio njegovo srce. 
Dugo vremena se nije zenio, sve dok nije zasao u godine, bojeci se da ga zena ne zaokupi 
i oduzme mu vrijeme od izucavanja vjere i ucesca u dzihadu na Allahovom, dz.s., putu. 

El-Mikdad, r.a., bio je istinski iskreni musliman; uvijek je bio uz istinu, bez obzira na 
okolnosti i teskoce. Jedanput je izasao u patrolu van Medine, pa su bili opkoljeni od neprijatelja. 
Voda patrole naredio je da budu oprezni i da ne napustaju svoja mjesta i da ne vode svoje 
jahalice na ispasu, bojeci se da ne budu zarobljeni ili ubijeni. Jedan od muslimana je zaboravio 
upozorenje emira, pa je odveo svoju jahalicu da je nahrani. Allah, dz.s., spasio ga je, pa se 
on vratio musli mani ma, a kada je za to saznao emir, pozvao ga je i kaznio vise nego sto je 
zasluzio, ne dajuci mu da se opravda. Taj covjek je sjeo i zestoko zaplakao od bola i 
ponizenja koje ga je zadesilo, uvjeren da je kaznjen vise nego sto je zasluzio. El-Mikdad je 
prosao pored njega i vidio ga kako place, pa se sazalio i upitao: 

"Stajestobom,brate?" 



190 Ashabi Allahovog Poslanika 

Covjek mu odgovori: 

"Odredio mi je emir kaznu koju nisam zasluzio. . . Nisam znao da je zabranio cuvanje 
nasih zivotinja. Prekrsio sam njegovu zabranu, pa me kaznio, a nije me ni saslusao. Zadao 
mi je bol od jacine udarca i ponizio me teskim prigovorom." 

El-Mikdad se naljutio zbog toga, pa se uputio pravo emiru. Pitao ga je: 

"S kojim pravom tuces covjeka i ponizavas ga prije nego ga saslusas?" 

"S pravom obracanja paznje na muslimane i obavezu pokomosti njihovim vodama", 
odgovoriomujeemir. 

"Ali, njemu nije bila dostavljena tvoja zapovijed i nije cuo tvoje upute. Zaista si bio 
grub prema njemu u kazni i prijekoru", rece mu Mikdad. 

Uvidio je emir da je pogrijesio, pa rece: 

"Pogrijesio sam. Neka uzme svoje pravo od mene." 

El-Mikdad je otisao po kaznjenog covjeka i doveo ga kod emira, te pred mnostvom 
muslimana rece: 

"0 emire, postavi se umjesto njega i pripremi se da budes kaznjen istom mjerom." 

I zaista, komandir se ponizno postavi da mu covjek vrati istu kaznu kojom je on 
njega kaznio. Medutim, covjek je odbio da udari emira nakon sto je osjetio da mu je 
vracena cast i njegovo pravo, pa je rekao: "Allah ti oprostio, emire. Moj zivot je zrtvovan za 
islam." 

El-Mikdad se obradova, smijao se kao dijete dokje gledao taj lijepi prizor. Govorio je 
glasom punim ponosa i velicine: "Umrijet cu, a islam ce ostati slavan." 

Ponos je islama bio osnovni cilj kojem je stremio u svom zivotu, i nista osim toga. 

Sam El-Mikdad poznavao je sve strane zivota. Nije zurio u davanju presude ljudima, 
znajuci da se covjek ponekad mijenja u razlicitim prilikama i ne zeleci napraviti gresku. Imao 
je veliko zivotno iskustvo steceno kroz gorki i okrutni zivot, kroz velika iskusenja i kroz 
razne situacije. Bio je izuzetno otvoren i jasan, sto upucuje na njegove siroke poglede i 
duboko razmisljanje. 

Prenosi se da je El-Mikdad sjedio sa nekim prijateljima nakon Poslanikove, a.s., smrti 
pa je dosao neki covjek i obratio mu se: "Blago tim ocima koje su vidjele Bozijeg Poslanika. 
Allaha nam, voljeli bismo da smo vidjeli ono sto si ti vidio i da smo bili svjedoci onome cemu 
si ti bio svjedok." El-Mikdad ga je dugo gledao, a zatim mu rekao: "Zasto neko od vas uporno 
zeli vidjeti nesto sto je sakriveno od njega, a ne zna kakav bi bio da se nade u torn vremenu. 
Tako mi Allaha, zivjeli su ljudi u vrijeme Poslanika, a.s., kojima je Allah, dz.s., presudio pa ce 
za noge biti vuceni i naglavacke baceni u Dzehennem. Zato, u prvom redu zahvalite Allahu, 
dz.s. , Koji vas je sacu vao nji hovi h iskusenja i ucinio vas vjemici ma u vasega Gospodara i 
vasega Poslanika." 

Ovo predanje upravo govori o El-Mikdadovoj velicini i njegovoj mudrosti i razboritosti. 
Mnogi su vidjeli Bozijeg Poslanika, a.s., a nisu vjerovali u njega i borili su se protiv 



Ashabi Allahovog Poslanika 191 

njega. Najvaznije je za islamsko vjerovanje da radimo kako nas ono uci i da idemo 
stopama Resulullaha, a.s., zivljenjem po Kur'anu, nasem ustavu, izvoru i uputi i putem 
hadisa. Zaista ce covjek polagati racun za svoja djela, a ne prema tome sto je nekog 
vidio ili sanjao. 

MILJENIK BOZIJEG POSLANIKA, A.S. 

Boziji Poslanik, a.s., volio je El-Mikdada ibn Amra, r.a. Stekao je izuzetno lijepe i 
plemenite vrline i odlike, lijepi ahlak koji ga je ucinio voljenim i dragim covjekom. Poslanik, 
a.s., uocio je njegova svojstva, njegovu zrtvu i zalaganje na polju islama, njegov iman 
duboko usaden u srcu i cistotu njegove duse. Pokazivao je svoju naklonost prema njemu 
na svakom mjestu i na svakom skupu. Allah, dz.s., volio je El-Mikdada, pa ge je volio i 
Njegov Poslanik, a.s. 

Rekao je Resulullah, a.s.: "Zaista mi je Allah, dz.s., naredio da volim cetvericu i 
obavijestio me da ih On voli." Pa mu je receno: "Boziji Poslanice, reci nam njihova 
imena." Rekao je: "Od njih je Alija i Ebu-Zerr, El-Mikdad i Selman." 

Da li ima Ijepsa pocast od casti Poslanikove potvrde da Allah voli El-Mikdada? Ima li 
veceg ponosa i slave od ovakvog ponosa i slave? Allahov Poslanik, a.s., uvijek je otvoreno 
izjavljivao svoju naklonost prema El-Mikdadu i ashabima, r.a., kao sto je on. 

Prenosi nam Alija ibn Ebi-Talib, r.a., od Allahovoga Poslanika, a.s., da je rekao: 
"Nije bilo poslanika, a da mu nisu data sedmerica, plemenitoga roda, namjesnika i 
saputnika. Meni ih je dato cetrnaest: Hamza, Dz'afer, Ebu-Bekr, Omer, Alija, Hasan, Husejn, 
Ibn-Mes'ud, Selman, Ammar, Huzejfe, Ebu-Zerr, El-Mikdad i Bilal." 

Borba na Allahovom putu je potpuno zaokupirala El-Mikdadovu licnost, izuzev od 
dvije stvari: njegovog konja Sebha i njegove sablje. 

Zakasnio je sto se tice zenidbe, bojeci se da ga zena ne odvrati od dzihada. To su 
primijetili ashabi, pa su ga cesto podsticali na zenidbu. Tako je jednom sjedio sa 
Abdurrahmanom ibn Avfom koji mu je nabrajao prednosti braka, podsticuci ga na zenidbu, 
temu rekao: 

"Sta ti je pa se ne zenis?" 

"Ozeni me ti svojom kcerkom", odgovori mu El-Mikdad. 

Ovo je naljutilo Abdurrahmana pa mu nesto grubo odvrati. El-Mikdad gaje napustio 
krijuci svoju srdzbu, a odlucio je da se pozali Poslaniku, a.s. Malo zatim, Abdurrahman 
ibn Avf pokajao se i dosao za El-Mikdadom koji je bio kod Poslanika, a.s., i tuzio mu se, 
pa je Abdurrahman rekao: "Oprosti mi, brate. Ozenit cu te svojom kcerkom." 

Kada je Poslanik, a.s., cuo El-Mikdadovu prituzbu i saznao velicinu njegove tuge i 
srdzbe, htio je da ga pocasti, te mu je rekao: "Ja cu te ozeniti boljom od nje." Odabrao mu je 



192 Ashabi Allahovog Poslanika 

kcerku svoga amidze iz pocasti prema njemu. Ozenio ga je Dub'aom, kcerkom Zubejra ibn 
Abdul-Muttaliba. 

NA POLJU DZIHADA 

El-Mikdadovo prisustvo na polju dzihada bilo je konstantno. Nije izostao ni iz jednog 
pohoda koji je vodio Poslanik, a.s., niti ijednog osvajanja ili bitke koju je vodio protiv nevjernika 
i mnogobozaca. 

Na Uhudu je bio izlozen velikim nevoljama: nekoliko puta je ranjen, ali je ipak napadao 
i jurio odvracajuci nevjernicke napade od Allahovoga Poslanika, a.s. Na Hendeku je bio 
spreman na svaki okrsaj. Dovoljno je sto se suprotstavio Ikrimi ibn Ebi-Dzehlu i njegovom 
drustvu kada su presli hendek i pokusali se domoci muslimana, ali ih je snasla smrt i 
bjezanija. 

Kada je Poslanik, a.s., preselio na ahiret, El-Mikdad ibn Amr, r.a., mnogo se 
rastuzio, ali je i dalje ostao obican i skroman borac u slavnoj islamskoj vojsci. 
Njegovih herojstava je vise nego sto se broji. Dovoljno mu je junastvo kakvo se 
rijetko vida, koje je pokazao prilikom osvajanja Egipta sa svojim drugovima prvacima 
i na celu sa Zubejrom ibn el-Avvamom, r.a. 

Kada se Amr ibn el-'As, r.a., uputio u Egipat po naredbi Omera ibnul-Hattaba, r.a., 
da pozove vladara i stanovnistvo u islam, pridruzila mu se grupa muslimanskih junaka 
na celu sa Zubejrom ibnul-Avvamom. Tu su jos bili Bisr ibn Ertah, Haridze ibn Huzzafe, 
Umejr ibn Vehb el-Dzumehi i El-Mikdad ibn Amr, r.a. Amr ibn el-'As uputio je poziv egipatskom 
vladaru Mukavkisu da primi islam, ili da preda zemlju bez borbe, ili da pristane placati dzizju. 
Mukavkis je skupio svoje ministre, vjerske cinovnike i povjerljive ljude da se posavjetuje s 
njima. Zatim je od Amra zatrazio cetiri dana primirja da bi dovrsio savjetovanje. Nakon isteka 
ta cetiri dana, Mukavkis je odbio islam, kao sto je odbio i predaju zemlje i placanje dzizje. 
Tada je Amr ibn el-'As sa svojom vojskom opkolio grad Ajnu sems koji je bio kraljevo 
prebivaliste. Mukavkis se sklonio i zatvorio vrata na tvrdavi. Muslimani su razmisljali kako 
da udu u grad i napadnu kralja i njegov narod. Amr ibn el-'As je stao ispred glavnih vrata 
grada Ajnu sems, dok je Zubejr kruzio oko zidova kako bi nasao otvor i usao u tvrdavu. 
Vidio je povoljno mjesto i presao je zid sa jos nekim mudzahidima. Tako su se spustili u grad. 
Zatim su poceli kopati otvor u zidu: Zubejr iznutra, a El-Mikdad izvana. Tada su navalili na 
celu sa Zubejrom, probijajuci se sa periferije prema sredistu grada. Kopti su ih uocili i pozurili 
obavijestiti kralja o tome. Kralj se sastao sa Amrom ibn el-'Asom, otvorio mu vrata grada i 
pristaona placanje dzizje. 

Vrata Egipta otvorena su posredstvom voljenoga mudzahida cije se junastvo i uloga ne 
mogu zaboraviti , hvala neka je Allahu, Koji je odredio da tako bude. 



Ashabi Allahovog Poslanika 193 



PRESELJENJE NA AHIRET 

Prohujao je zivot El-Mikdada, r.a., oslabilo je i otezalo je njegovo tijelo, te je stalno 
boravio u kuci. Umro je na svojoj zemlji, u Dzefru izvan Medine, trideset trece godine po 
Hidzri, u sedamdesetoj godini zivota. 



EBU-SEBRE IBN EBI-RUHM 
EL-ESLEM, R.A. 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Njegovo imeje Ebu-Sebre, sin je Ebi-Ruhmov, a on Abdul-'Uzzaov, a on Ebi-Kajsov, a 
on Abdul Vuddov, a on Nasrov, a on Malikov, a on Haselov, a on Amirov, a on Luejja el- 
Kuresijael-Amirija. 

Sin je tetke Allahovoga Poslanika, a.s. Njegova se majka zvala Berret bint Abdil-Muttalib, 
a njegov brat po majci zvao se Ebu-Seleme ibn Ebi-Esed. 

LICNOST 

Ebu-Sebre potjece iz ugledne i bogate porodice. Otac mu je biojedan od kurejsevickih 
bogatasa, a majka kcerka Abdul-Muttaliba, djeda Allahovog Poslanika, a.s. Ebu-Sebre je 
zivio u blagostanju. Biojeobrazovan u vremenu u komejeto bila rijetkost. Volioje jahati 
konje i pribavljati i praviti oruzje kojeje koristio u borbi sa vjestim kurejsevickim mladicima. 
Za razliku od svojih vrsnjaka, Ebu-Sebre odisao je mirnocom i stabilinim i stalozenim drzanjem. 
Svaku stvar je gledao sa razumijevanjem i uvijek odabirao ono u cemu je bio vidljiv hajr. Bio 
je ostrouman i blage naravi, a poslove je obavljao planski i uspjesno. Njegova mudrost i 
vjestina ucinile su da ga njegovi vrsnjaci ocjene kao samopouzdanu i cvrstu licnost koja 
moze predstavljati njihovog vodu. 

Ebu-Sebre je bio visokoga rasta i vitkoga tijela. Imao je emu kosu i tamnoputu kozu, a 
njegovo dugo lice karakterizirali su prodoran pogled i povijen nos. Na lieu mu je stalno lebdio 
osmjeh, cineci ga kod ljudi blagim i prijatnim. Nije zapadao u nezgodne situacije jer je imao 
veliku intelektualnu snagu i samokontrolu. 



196 Ashabi Allahovog Poslanika 

NJEGOV ISLAM 

Ebu-Sebre je dobro znao ko mu je dajdzin sin Muhammed ibn Abdullah, a.s. Bio je 
iskren i povjerljiv mladic koji je cedno odrastao. Zavolio je Poslanika, a.s., i bio mu blizak 
pored razlike u godinama. Postovao je njegovu dobrotu i cijenio njegova dobra djela. Sa 
spustanjem Objave Muhammedu, a.s., naredi mu se da poziva svoju porodicu i rodbinu. 
Ebu-Sebre je bio jedan od prvih muslimana od Poslanikove, a.s., rodbine koji je povjerovao 
uObjavu. 

Kurejsije su bezosjecajno mucili prve muslimane. Njihova zlostavljanja i tlacenja 
prisilise muslimane da ucine hidzru u Abesiniju, po naredbi Allahovoga Poslanika, a.s. 
Ebu-Sebre nije htio uciniti prvu hidzru jer je zelio ostati sa Resulullahom, a.s. Medutim, 
kada su mucenja postala nepodnosljiva, i Ebu-Sebre ucini hidzru sa sinom svoga dajdze 
Dz'aferom ibn Ebi-Talibom i njegovom porodicom. Ali, nije mogao izdrzati dugi boravak 
u Abesiniji, daleko od Meke; vratio se u Meku i iz nje preselio sa ostalim muslimanima u 
Medinu kada je Allahov Poslanik, a.s., odlucio da tamo ucvrsti jezgro islamskoga dzemata. 

NA BOJNOM POLJU 

Muslimani su se nastanili u Medini i organizirali svoj zivot u islamskom dzematu, 
obozavajuci Allaha, dz.s., u miru i spokojstvu. 

Kurejsije nisu bili zadovoljni da muslimani zive rahat i sigurni, pa nastavise sa 
provokacijama. Allahov Poslanik uvidje da je neophodno odlucno i snazno suprotstaviti 
se Kurejsijama. Protiv njih se odigrase mnoge bitke, a prva je bila Bitka na Bedru, u 
kojoj su Kurejsije, tesko porazeni, ostavili svoje ubijene na bojnom polju. Ebu-Sebre je bio 
jedan od hrabrih mudzahida koji su se suprotstavili Kurejsijama nesvakidasnjom hrabroscu 
i odvaznoscu, srcem ispunjenim vjerom, trazeci pobjedu Hi sehadet na Allahovom putu. 

Uprkos porazu muslimana u Bici na Uhudu, Ebu-Sebre je zajedno sa ostalim ashabima, 
neka je Allah zadovoljan svima njima, pouzdano i sposobno stitio Allahovoga Poslanika, a.s. 
Sve u svemu, Ebu-Sebre ucestvovao je u svim pohodimasa Poslanikom, a.s.: u pohodu 
na Benu-Mustalik, na Benu en-Nadir, na Devmetul-Dzendelu, na Hendeku, u pohodu na 
Benu-Kurejza, na Benu-Lihjan, na Hajberu, na Hudejbiji, prilikom oslobodenja Meke, na 
Hunejnu i u Taifu. Zavrijeme tih bitaka Ebu-Sebre stekao je veliko ratno iskustvo i postao 
vrsni ratnik od koga se uzimalo misljenje u planiranju bitaka. 

Nakon Resulullahovog, a.s., preseljenja na ahiret, naslijedio gaje Ebu-Bekres-Siddik, 
r.a., te je Ebu-Sebre ucestvovao u ratu protiv odmetnika, u kojem se istakao svojom 
izuzetnom hrabroscu. Kada se okoncao rat protiv odmetnika, Ebu-Sebre se nije vratio u 
Medinu, vec je otisao u Meku i u njoj se nastanio. 



Ashabi Allahovog Poslanika 197 



VODA ZA IZBAVLJENJE 

Po zavrsetku rata protiv odmetnika, vrati se mir na Arapskom poluotoku pod islamskim 
bajrakom. Halifa je razmisljao o susjednim zemljama i sirenju islama u njima. Irak je bio 
pod vlascu Perzije i on je predstavljao prvi cilj muslimana za sirenje islama u njemu. 

Halid ibnul-Velid izvrsio je brze i velike oslobodilacke pohode, tako da je oslobodio: 
El-Mezar, Emgisiju, Ulejs i El-Hiru 33 . Poslije oslobodenja El-Hire, Halid ibnul-Velid dobi 
naredbu da krene na front u Sam te da povede polovinu islamske vojske. Druga polovina 
je ostala sa El-Musennom ibnul-Harisom. Sa'd ibn Ebi-Vekkas preuzeo je komandu nad 
irackim frontom. Predvodio je muslimane u Bici na Kadisijji, u kojoj je ostvario veliku 
pobjedu i kojom jeokoncan perzijski utjecaj u Iraku. Nakontoga, muslimani se nastanise 
u Basri i Kufi, te ih ucinise centrima svoje vlasti iz kojih ce islamska vojska vrsiti naredna 
osvajanja. 

Kada je Ebu-Bekr preselio na ahiret, naslijedio ga je Omer ibnul-Hattab i nastavio sa 
daljim osvajanjem. U torn periodu, Ebu-Sebre dode u Basru i osta u njoj neko vrijeme. Tu se 
prikljucio islamskoj vojsci. 

EI-'Ala ibnul-Hadremijj bio je halifin namjesnik u Bahrejnu. Zadivise ga velika osvajanja 
koja su ostvarili muslimani, pa pozeli tim osvajanjima pridodati nove pobjede koje bi ostvario 
on, samoinicijativno, bezdogovorasa halifomOmerom ibnul-Hattabom, r.a. El-Hadremijjje 
od stanovnika Bahrejna trazio doborovoljce za pohod u Perziju, u istocni dio zaljeva. Ovim 
se krsila halifina naredba da se ne prelazi more, jer muslimani u to vrijeme nisu imali dovoljno 
iskustva u pomorskom ratovanju i nisu posjedovali dovoljno sredstava za takve vrste 
akcija. Kada je EI-'Ala skupio veliku grupu dobrovoljaca, podijelio ih je u tri grupe: 

- grupa pod komandom El-Dzaruda ibnul-Mealla; 

- grupa pod komandom Es-Sivara ibn Hemama; 

- grupa pod komandom Huvejla ibn Munzira ibn Savaa. Huvejl je ujedno odreden i za 
predvodnikasve tri grupe. 

Preplivali su zaljev i iskrcali se na istocnoj strani, naspram grada Istahara. Erbez, 
komandant perzijske vojske, nalazio se u gradu i posmatrao iskrcavanje muslimana. Postavio 
je plan za pogubljenje muslimana po kojem ce jedna grupa vojske onemoguciti muslimanima 
pristup ladama kojima su doplovili i u isto vrijeme ih opkoliti. Ipak, iako su bili u nezavidnoj 
poziciji, Huvejl se odluci za bitku. Obratio se muslimanskim borcima: "Kada Allah, dz.s., 
nesto odredi, to se dogodi. Dosli ste da se borite protiv njih! Lade i zemlja su onome ko 
pobijedi, pa trazite sebi pomoc u strpljivosti i namazu, a to je tesko, osim onima koji su 
bogobojazni." 

Bitka izmedu dvije vojske zapodjenu se u mjestu zvanom Tavus. Bila je teska i ostra. 



198 Ashabi Allahovog Poslanika 

Perzijanci su pokazali svu svoju jacinu i sposobnost, kao sto su muslimani pokazali hrabrost, 
koja zapanji i iznenadi neprijatelja, pa im uspjese nanijeti velike gubitke u Ijudstvu. U ovoj bici 
pogibe El-Dzarud ibnul-Mualla, zapovjednik prve grupe, takoder i zapovjednik druge grupe 
Es-Sivar ibn Hemmam i njegov sin Abdullah. Hulejd se odupirao sa ostalim muslimani ma 
nastojeci otvoriti put prema Basri. Nalazili su se u veoma teskoj situaciji, a toga nisu bili 
svjesni. Utom im se isprijeci perzijska vojska koja je dosla iz Istahara. Predvodio ju je Sehrek, 
poznati vojskovoda. Muslimani su bili prisiljeni zaustaviti dalje napredovanje prema Basri. 

Kada je halifi Omeru, r.a., stigla vijest sta je ucinio EI-'Ala, te da su njegovim odlaskom 
muslimani pretrpjeli velike gubitke u Ijudstvu, odmah ga smijeni i kao namjesnika postavi 
S'ada ibn Ebi-Vekkasa. Potom je napisao pismo Utbeu ibn Gazvanu da pozuri u pomoc 
muslimanskoj vojsci opkoljenoj izmedu Tavusa i Istahara. 

Posto je Utbe ibn Gazvan izlozio stvar muslimanima Basre, brzo se mobilizira veliki 
broj dobrovoljaca, poznatijih junaka i vojskovoda, medu kojima: Asim ibn Amr, Arfedze 
ibn Herseme, Huzejfe ibn Muhsin, Medzze'e ibn Sevr, Nehar ibnul-Haris, Et-Terdzuman 
ibn Fulan, Husejn ibn Ebi el-Hurr el-Ehnef ibn Kajs, S'ad ibn Ebi Arfedza', Abdurrahman 
ibn Sehl, Sa'sa' ibn Muavija. S njima se uputi dvanaest hiljada muslimana. Njihov voda je bio 
Ebu-Sebre ibn Ebi-Ruhm, r.a. 

Ta vojska izade iz Basre, jahajuci mazge umjesto deva jer su one zgodnije za guduravi 
teren kojim su trebali ici. Ebu-Sebre je isao duzobale zaljeva, a ispred je poslao izvidnicu, 
kojoj je dao zadatak da izvidi teren gdje je Hulejd ibn Munzir sa svojim vojnicima pao u 
opsadu. 

U isto vrijeme, kralj Perzije je Sehreku poslao pomoc kako bi stegli obruc oko 
muslimana. Ebu-Sebre sesa svojim mudzahidima priblizavao opkoljenom Hulejdu u namjeri 
da deblokira opsadu, medutim, Sehrek ga sa vojskom presrete. Tu se odvi bitka izmedu 
muslimana i Perzijanaca. Ebu-Sebre primijeni na brzinu razraden plan da unisti Sehreka i 
njegovu vojsku. Naime, postavio je grupu svojih vojnika da se suprotstave Sehreku, a 
organizirao ih je tako da Perzijanci pomisle da je to sva muslimanska vojska sto je ima. 
Zatim, ostatak vojske, skrivene od Perzijanaca, rasporedi u poluluk. Sehrek zestoko navali 
sa vojskom na redove muslimana, za koje je smatrao da je sva vojska sto je ima, a oni se 
oduprijese napadu. Allahovom pomoci, u isto vrijeme, druga skrivena grupa muslimana 
prisla je iza leda Perzijanaca, te ih, iduci od bokova, opkolise i napadose sabljama tako da 
nisu mogli bjezati. Ipak, Perzijanci uspjese probiti obruc koji su muslimani nacinili. Povukli su 
se prema Istaharu, ostavljajuci iza sebe mnogo poginulih. Ebu-Sebre sastade se sa Hulejdom, 
izbavivsi ga sa preostalim vojnicima i zajedno se vratise u Basru. 

Kada je Utbe ibn Gazvan, namjesnik Basre, otisao obaviti hadz, zamijenio ga je Ebu-Sebre. 
U povratku sa hadza Utbe preseli na ahiret, a Ebu-Sebre ostade namjesnik Basre sve do kraja 
godine. Nakon toga, halifa Omer, r.a., za namjesnika Basre imenova El-Mugiru ibn S'ubeta, 
a poslije njega Ebu-Musa-a el-Es'ariju. 



Ashabi Allahovog Poslanika 199 



ZAROBLJAVANJE HURMUZANA 

Kada su islamska osvajanja u Perziji uzela maha, Jezdedzird, kralj Perzije, skloni se 
u pogranicni dio svoje kraljevine u mjesto zvano Meruv. U isto je vrijeme podsticao 
Perzijance na rat protiv muslimana da bi muslimane protjerao iz svoje zemlje. Uputio im 
je poziv koji dade rezultat, pa mu se Perzijanci odazvase i u vrlo kratkom roku se okupise 
u Tusturu pod komandu Hurmuzana. 

torn gradu je poznati islamski putopisac Ibn-Batuta, izmedu ostaloga, napisao i 
sljedece: "Tustur je bio veliki blistavi grad. Posjedovao je basce sa visokim drvecem i 
bogate, izuzetno lijepe vrtove. Oko dzamije imao je sve trgovinu do trgovine. Imao je 
drevne gradevine oko kojih je tekla rijeka nazvana imenom Plava rijeka, divno bistra i 
cudna, jer je u danima vrucine jako hladna. Tustur kao grad imao je jedna vrata za 
posjetioce i druga kroz koja se izlazi na rijeku. Na obalama rijeke bile su basce i trznice. 
Rijeka je bila veoma duboka, a od vrata na koja ulaze putnici i posjetioci prelazi se skelom 
preko nje, kao u Bagdadu i Mehli. Tustur posjeduje raznovrsno voce i mnogobrojne blagodati, 
a njegove trznice bile su snadbjevene tako da ih po Ijepoti nije bilo nadaleko." 

Do halite Omera, r.a., stigla je vijest da se Perzijanci spremaju i okupljaju u Tusturu 
kako bi napali muslimane pa on odmah napisa pismo S'adu ibn Ebi-Vekkasu u Kufu da 
posalje veliku vojsku; jednu skupinu da vodi N'uman ibn Mukarrin el-Muzenijj i drugu, u 
kojoj su Suvejd ibn Mukarrin, Abdullah ibn Zi es-Sehmejn, Dzerir ibn Abdullah el-Hamirijj 
i Dzerir ibn Abdullah el-Bedzelijj, te da krenu prema Hurmuzanu. Omer, r.a., takoder, je 
napisao pismo i Ebu-Musau el-Es'ariji da posalje veliku vojsku iz Basre, a da je vodi Suhejl 
ibn Adijj, te da u njoj, izmedu ostalih, budu: El-Bera' ibn Malik, Asim ibn Amr, Medzdze' ibn 
Sevr, K'ab ibn Sur, Arfedze ibn Hersem, Huzejfe ibn Muhsin, Abdurrahman ibn Sehl i Husejn 
ibn M'abed. Omer je izdao naredbu da voda obje vojske, i prve iz Basre i druge iz Kufe, kada 
se sretnu, bude Ebu-Sebre ibn Ebi-Ruhm. 

Nu'man ibn Mukarrin je brzo krenuo ka Hurmuzanu, koji se spremao za evakuaciju 
iz Ramehurmuza u Tustur, kako je to od njega trazio kralj Perzije Kisra. Muslimani su, 
takoder, brzo krenuli kako bi napali Ramehurmuz, kraj u kojem se odvi manja bitka, u 
mjestu zvanom Erbek. Perzijanci tu dozivjese poraz, te Hurmuzan napusti Ramehurmuz 
i povuce se ka Tusturu. Vojska koja je dolazila iz Basre cula je da je Ramehurmuz pao, 
pa se odmah uputise ka Tusturu, kao sto se i Nu'man uputi sa svojom vojskom. Kada se 
sastase dvije muslimanske vojske, komandu nad obje preuze Ebu-Sebre. On odmah uze 
izvidati i proucavati teren, da bi potom rasporedio mudzahide stavivsi Tustur u opsadu. 
Time je Tustur bio lisen dostave bilo kakve pomoci. Opsada je Tustura trajala nekoliko 



200 Ashabi Allahovog Poslanika 

mjeseci, ali muslimani pretrpjese velike gubitke, i plus, padose u nekakvu tjeskobu 
prouzrokovanu tim dugim i napornim opsjedanjem. Ebu-Sebre je strpljivo i mudro iscekivao 
priliku da osvoji Tustur i, Allahovim emrom, to se i isplatilo tako sto je jedan od vatropoklonika 
izasao na zidine Tustura i bacio poruku muslimanima u kojoj ih obavijesti o kanalu kroz koji 
mogu uci u grad. Muslimani su u Tustur usli plivajuci kroz kanal. Uzvikujuci tekbire otvorili su 
vrata-most grada, a muslimani koji su cekali ispred, poput nadosle rijeke udarili su na 
Perzijance. Ostvarena je velicanstvena pobjeda, neka je hvala Allahu, dz.s., za to, a perzijski 
je vojskovoda Hurmuzan uhvacen i odveden halifi Omeru el-Hattabu, r.a., da mu on sudi. 

OSVAJAC DZUNDI SABURA 

Poslije Tustura muslimani nastavise sa napadima i pobjedama nad Perzijancima, 
koji se sklonise u grad po imenu Sus. Medutim, muslimani i njega stavise u opsadu, pa 
njegovo stanovnistvo objavi predaju i pristade nasporazum. Ebu-Sebre s Nu'manom ibn 
Mukarrinom el-Muzenijjem povede mudzahide iz Susa ka Dzundi Saburu, u kojem se 
stacionirao veliki broj Hurmuzanovih vojnika. Stavili su ih u opsadu i tako ih drzali dokse 
jedan dan ne otvorise vrata grada Dzundi Sabura, a ljudi izadose sa stokom i opskrbom. 
Ovo Ebu-Sebra jako zacudi pa im posla jednu grupu muslimana da ispita o cemu se 
radi. Perzijanci su im ovako odgovorili: "Dali ste nam sigurnost i mi je prihvatamo, pristajemo 
da vam placamo dzizju, a da nas vi cuvate." Ebu-Sebre se ovome zacudi, znajuci da im on, 
kao zapovjednik islamske vojske, nije dao sigurnost. Izvrsio je istragu i otkrio da im je 
sigurnost dao neki rob perzijskoga porijekla, koji je bio iz Dzundi Sabura a zivio sa 
muslimanima. Zvao se Muknef. Ebu-Sebre posla im covjeka da ih obavijesti da im je sigurnost 
dao rob koji za to nema ni ovlasti ni pravo. A oni su mu odgovorili: "Mi medu vama ne 
razlikujemo slobodnog od roba. Obavijesteni smo da smo sigurni i drzimo da je tako. Mi smo 
dobili garanciju i ne zelimo da ista mijenjamo. Ako zelite, mozete iznevjeriti." Ebu-Sebre 
posavjetovaosesaostalimzapovjednicimapaje napisao pismo halifi Omeribnul-Hatabu, r.a., 
trazeci njegovo misljenje. "Daj im sigurnost uz dzizju", odgovorio je halifa, sto Ebu-Sebre i 
izvrsi, a Asim ibn Amr izrece stihove: 

"BiosamblizakMuknefuinjegovpovjerljivprijatelj, 
Ebu-Sebre ih ucini slobodnim poslije poniznostiimalobrojnosti. 
Poslije velikog straha izemlje im siromasne, 
dozvolirobu slobodu poslije nase nesloge 
ipopravi ono oko cega smo seprepirali. " 



Ashabi Allahovog Poslanika 201 



PRESELJENJE NA AHIRET 

Nakon sto je osvojio grad Dzundi Sabur, Ebu-Sebre se vrati u Meku da u voljenom 
gradu provede posljednje dane svoga zivota, u ibadetu pored Allahove kuce. U vrijeme 
halife Osmana, r.a, preselio je na ahiret, a ukopan je u Meki, neka je Allahov blagoslov i 
zadovoljstvo na njega. 



MUAZ IBN DZEBEL, R.A. 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Ime mu je Mu'az, sin je Dzebelov, a on sin Amrov, a on Evsov, a on Aizov, a on 
Adijjov, a on K'abov, a on Amrov, a on Udejjov, a on S'adov, a on Alijev, a on Esedov, a 
on Saridin, a on Tezidov, a on Dzesmov, a on El-Hazredza el-Ensarija. Nadimak mu je 
Ebu-Abdurrahman el-Medeni. 

OSOBENOSTI 

Mu'az ibn Dzebel je rastom bio najvisi medu medinskim mladicima, najljepsi po 
fizickom izgledu i najboljega vladanja. Krasilo ga je lijepo lice, erne oci, blistavi zubi. 
Njegovi bijeli zubi, koji bi se ukazali kada se nasmije, davali su mu jos Ijepsi izgled. Imao je 
gustu i kovrdzavu kosu. Glas mu je bio milozvuean i jak i privlacio je srea slusalaca. Bio je 
izuzetno pronicljiv, inteligentan i razuman, a u tome mu je pomogla njegova pismenost u 
vremenu kada je ona bila na visokoj cijeni. Stekao je kulturu njegovanu cistim dini-islamom. 
Bio je poznat po cestoj sutnji i razmisljanju kao ucenjak i mislilac, koji proucava ljudske 
postupke i slusa njihove price, pronicuci u njihove skrivene ciljeve. 



204 Ashabi Allahovog Poslanika 



PRIMANJE ISLAMA 

Mu'az ibn Dzebel zavolio je Allahovoga Poslanika, a.s., prije nego sto ga je vidio. 
Allah, dz.s., uputio ga je svjetlu vjerovanja prije nego sto se sastao sa najcasnijim stvorenjem. 

Poslije "Prve prisege" na Akabi, kada se grupa muslimana iz Medine sastala sa 
Vjerovjesnikom, a.s., odlucili su radosnu vijest prosiriti u Medini i pozivati u islam. Allahov 
Poslanik, a.s., posla sa njima slavnoga ashaba Mus'aba ibn Umejra, r.a, da ljudima pojasnjava 
osnove vjere i da im objasni kur'ansku poruku i cilj poziva. 

Mu'az je bio jedan od obrazovanih mladica, koji je upoznao tajne drustva, uprkos 
tome sto je bio veoma mlad. Imao je osamnaest godina, kada se sastao sa Mus'abom 
ibn Umejrom i kada je cuo nekoliko ajeta iz Kur'ana. Odmah je u njih povjerovao, a dusu 
mu obasja svjetlo islama. Mu'az je zeljno iscekivao susret sa Poslanikom, a.s., da mu 
dadne prisegu, spoznavsi velicinu i cistotu islama i njegov znacaj za buduca pokoljenja. 
Zavjetovao se na sluzbu Resulullahu, a.s., radeci na sirenju njegove misije pod njegovom 
zastavom. 

Stanovnici Medine odazvali su se ovom pozivu u velikom broju, pa su se spremila 
sedamdeset dva covjeka iz plemena El-Hazredz i El-Evs, za susret sa Allahovim Poslanikom, 
a.s., na istom mjestu na kojem se srela prva grupa stanovnika Medine. Poslanik, a.s., u 
pratnji svog amidze Abbasa ibn Abdul-Muttaliba, sastao se sa predvodnicima i vodecim 
ljudima Medine, koji mu ukazasesvoje povjerenje i ponudise mu utocisteu njihovomgradu. 
Medu ovom grupom bio je i Mu'az ibn Dzebel, koji nije mogao zadrzati suze kad je, rukujuci 
sesa Poslanikom, stisnuo njegovu mubarekruku. 

Ova zakletva data Allahovom Poslaniku, a.s., u historiji islama je poznata kao "Druga 
prisegana Akabi". 

NEPRIJATELJ KIPOVA 

Delegacija se vratila u Medinu sa srcima punim imana, a Mu'az cvrsto odluci da se 
bori protiv nevjerstva i idolopoklonstva svim mogucim sredstvima. Poceo je kovati 
planove, koristeci svoju inteligenciju i osjecajuci zestoki prezir prema kipovima koje su 
obozavali idolopoklonici, kako da polupa kipove i izbrise ih sa lica zemlje. Skupio je 
grupu svojih vrsnjaka sa kojima se dogovorio kako da uniste svaki vid idolopoklonstva, 
radeci to javno ili tajno, i istovremeno, pozivajuci ljude u islam. Cilj je bio ukazati 
idolopoklonicima da njihovo obozavanje kipova ne donosi ni stetu ni korist i podstaci ih 
da razmisle i okrenu se svjetlosti, pravdi i miru koje donosi islam. Zahvaljujuci ovoj 
metodi, Allahovom voljom se osvjesti i uputi veliki broj nevjernika, pa primise islam i 



Ashabi Allahovog Poslanika 205 

krenuse putem spasa. 

Medu onima koji su tako primili islam bio je i Amr ibnul-Dzemuh, jedan od velikana 
Medine i voda plemena Benu-Seleme, inace castan i bogat covjek. Vodio je glavnu rijec i 
imao pocasno mjesto. Svi su ga slusali i bili mu pokorni, zbog njegove moci, autoriteta i 
visokog mjesta i uticaja. Amr je imao svog licnog kipa, koji je bio od rijetke vrste drveta, i kao 
stoje bio obicaj tadasnjih velikana, kip je bio postavljen na posebno mjesto u kuci, umotan 
u najkvalitetniju vrstu svile i okicen sjajnim resicama. Oko kipa je stavio ruze i svako jutro ga 
je mirisao. Nadjenuo mu je ime Menat. 

Kada je Mu'az saznao za Amrovog kipa, dogovori se sa svojim prijateljima da se u 
odredeno vrijeme, kada se uvjere da je Amr u dubokom snu, prikradu kuci i uzmu kip. 
Tako su i uradili, a kip su odnijeli i bacili na smece. Poslije obavljenog posla vratili su se 
svi svojim kucama kao da nista nije bilo. 

Kada je svanulo, Amr je, po obicaju, krenuo do svoga kipa da mu se pokloni, ali ga ne 
nade. Trazio ga je po kuci, oko kuce, ne govoreci nikome nista. Kada je otisao do smetljista 
i vidio ga bacenog u smece, stade vikati: "Tesko onome ko ovo uradi nasem bozanstvu!" 
Uzeo ga je i vratio se kuci pa ga oprao i namirisao i ponovo pokrio svilom i kadifom, a 
zatim mu rece: "0 Menatu, da znam ko je ovo s tobom uradio, sigurno bih ga kaznio i 
ponizio." 

Mu'az ponovi istu stvar s kipom nekoliko noci zaredom dok jedne noci Amr ne donese 
sablju i okaci je o kip. Smatrao je da ce se tako odbraniti od kradljivca pa rece kipu: 
"Menatu moj, ja ne znam ko ti ovo sve cini, ali ti znas. Pa ako u tebi ima ikakva dobra, 
evo ti sablja i brani se." 

Kao da mu je pao kamen sa srca, Amr je zaspao dubokim snom ostavivsi kipa i sablju 
objesenu o njega. Mu'az i njegovi drugovi se i tu noc prikradose Amrovoj kuci, uzese kipa i 
sablju, pa ga ponovo odnesose i bacise na smece. Polozili su ga licem prema zemlji i 
zavezali gaza rep uginulog psa. Kadaje ujutru nasao svoga kumira na smecu, Amrga je 
pogledao, ne dodirnuvsi ga; osjetio je slabost svoje vjere i nemoc svoga bozanstva. "Tako 
mi Allaha, da si ti bozanstvo, ne bi ti i pas usred smetljista bili!", rekao je i potom je potrazio 
neke muslimane pa zajedno s njima otisao kod Mus'aba ibn Umejra i pred njim primio islam. 

Amr, r.a., postaoje u islamu jedan od najboljih njegovih sljedbenika i jednaod najvecih 
zrtvi na Allahovom putu. 



206 Ashabi Allahovog Poslanika 

POZNAVALAC HALALA I HARAMA 

Kada je Allahov Poslanik, a.s., stigao u Medinu, Mu'az ga je cekao zajedno sa ostalim 
muslimanima. Poslanik, a.s., pobratio ga je sa Abdullahom ibn Mes'udom. Na svakom skupu 
sa Poslanikom, a.s., bio je i Mu'az ibn Dzebel, slusao je njegov govor svim svojim bicem, 
budnoscu i pazljivoscu. Nastojao je cuti svaku misao i detaljno je shvatiti i razumjeti. Cijelo 
svoje bice predao je islamu. Posto je bio jedan od rijetkih koji su znali citanje i pisanje, 
obaveza se pisati kur'anske ajete, slusajuci ih od Allahova Poslanika, a.s. Time se nije 
zadovoljio, pa je sa cetvericom slavnih ashaba sabirao kur'anske ajete jos za zivota Poslanika, 
a.s. To su bili: Ebu-Ejjub el-Ensari, Ubejj ibn K'ab, Zejd ibn Sabit i Ebu-Zejd Amr ibn Enes ibn 
Malik, Allah Uzviseni nekajezadovoljan s njima. Ovo je imalo veliki znacaj u historiji islama. 

Resulullah, a.s., zapazio je kod Mu'aza ibn Dzebela veliku bogobojaznost i znanje. 
Jedno jutro ga je upitao: 

"Kako se osjecas ovoga jutra?" 

Mu'az muodgovori: 

"Nisam nikada osvanuo, a da sam bio siguran da cu docekati noc. Niti sam ikada 
zanocio, a da sam bio siguran da cu docekati jutro. Nisam korak zakoracio, a da sam 
bio siguran da cu i drugi zakoraciti. Kao da vidim narod kako kleci i ceka odluku... Kao 
da gledam stanovnike Dzenneta u uzivanju i nasladama, a stanovnike Dzehennema u 
vatrenim mukama." Poslanik, a.s., rece mu: 

"Spoznao si istinu, pa je se drzi." 

Mu'az ibn Dzebel svoju je vjeru osjecao duboko u dusi, a njegov zivotni put je bio 
usmjeren samo u ime Allaha Jedinog. Detaljno je poznavao islamske propise. Vjerovjesnikov, 
a.s., govor mu je bio temelj na kome je gradio svoje stavove u svakodnevnim dogadajima i 
na osnovu koga je objasnjavao nacela Kur'ana. Mu'az je bio jedan od sest odabranih 
ashaba koji su za Poslanikova, a.s., vremena izlagali serijatskopravna misljenja, kako to 
prenosi Sehl ibn Hasmet. Tih sest ashaba su: Omer ibnul-Hattab, Osman ibn Affan, Alija ibn 
Ebi-Talib i trojica Medinelija: Ubejj ibn K'ab, Mu'az ibn Dzebel i Zejd ibn Sabit, neka je Allah, 
dz.s., zadovoljan njima svima. 

Ovo jasno ukazuje na njegovo razumijevanje dini-islama. Jedne prilike Allahov 
Poslanik, a.s., posmatrao ga je dok je klanjao, pa vidjevsi njegovu skrusenost u namazu, 
posavjetova ga: "Mu'aze, tako mi Allaha, ja sam te zavolio. Nemoj propustiti poslije 
svakog namaza reel: 'Allahu moj, pomozi me da Te spominjem, da Ti zahvaljujem i da 
Te na najljepsi nacin obozavam.'" 

To je zelio Mu'az. Trazio je od Allaha da ga ucini istrajnim u spominjanju i slavljenju 
Njega i na tome da Mu zahvaljuje na uputi i milosti koju mu je podario. Molio je da bude Njegov 
iskreni rob i da njegova poboznost bude iskrena i lijepa. 



Ashabi Allahovog Poslanika 207 

Kada je Allahov Poslanik, a.s., cuo njegovo izlaganje serijatskopravnih misljenja, rekao 
je: "Najmilostiviji u mom ummetu je Ebu-Bekr, a najbolji poznavalac dozvoljenog i zabranjenog 
je Mu'az ibn Dzebel." 

Mu'azibn Dzebel dostigao je visoki stupanj ucenosti i razumijevanjavjere. Dostigaoje 
toliki stupanj da je raporedivao i klasificirao poslove stavljajuci ih na njihova odgovarajuca 
mjesta. Razlikovao je dozvoljeno od zabranjenoga, ono sto je govorio primjenjivao je u svom 
zivotu te na taj nacin ljudima ukazivao pravi put radeci, dozvoljeno, a kloneci se zabranjenog. 
Vjerovjesnikovo, a.s., svjedocenje o njemu predstavlja najvecu cast i pohvalu koju je dobio 
casni ashab. Osim toga, podrzavao je svaki njegov govor i svako izlaganje serijatskopravnih 
misljenja u obracanju ljudima. 

Enes ibn Malik, r.a., prenosi: "Dosao mi je Mu'az ibn Dzebel od Resulullaha, a.s., pa 
mi rece: 'Ko svjedoci da nema drugog boga osim Allaha, iskreno od srca, uci ce u 
Dzennet.' Ja sam otisao Allahovom Poslaniku, a.s., i upitao ga: 'Allahov Poslanice, Mu'az 
mi rece da si rekao ko svjedoci da nema drugog boga osim Allaha uci ce u Dzennet.' 
Poslanik, a.s., odgovori mi: 'Istinu je rekao Mu'az', i to potvrdi dva puta." 

Naravno da je Mu'az, r.a., rekao istinu, jer je Resulullah, a.s., znao ko je Mu'az; 
iskren i povjerljiv, plemenit ucenjak i veliki pravnik. 

SKROMNI DOBROTVOR 

Danju je Mu'az, r.a., svim svojim bicem bio predan sticanju nauke, a noci je provodio 
u skrusenom ibadetu. Skupljanje imetka ga nije zanimalo, jerje biljezenje Allahovoga, dz.s., 
govora vrednije od svakog imetka. Nije ga zanimalo bogatstvo, jerje nauka koju je stekao 
od Allahovoga Poslanika, a.s., vrednija od svakog blaga. 

Prenosi se od Sevra ibn Zejda: "Kada bi Mu'az provodio noci u ibadetu, govorio je: 
'Allahu moj, svi su pospali i zvijezde su iscezle, Ti si ziv i vjecan. Allahu, moja zudnja za 
Dzennetom je mlaka, moje izbjegavanje vatre dzehenemske nije dovoljno, a nemocan sam, 
Allahu moj, da pobjegnem od nje. Daj mi uputu koja ce mi vrijediti na Sudnjem danu, jer Ti 
zaista svoja obecanja ispunjavas."' 

Uz sve ovo, Mu'az je bio darezljiv, plemenite duse, dijelio je siromasnima i hranio 
bijednoga. Postoji mnogo predanja o njegovom preziru pohlepe za imetkom. 

Odbijao je primati poklone i imetak koji ga je sljedovao za vrijeme halite Omera, r.a. 
Naime, Omer, r.a., poslao je Mu'aza plemenu Beni-Kilab da im podijeli poklone od njihovih 
bogatasa. U toj podjeli i Mu'az je imao svoj dio, medutim, on je izvrsio podjelu i vratio se 
kuci, ne uzevsi nista. Kada ga je vidjela, zena ga upita: 

"Gdje je tvoj dio koji si trebao donijeti, kao sto su ostali zastupnici donijeli svojim 
porodicama?" 



208 Ashabi Allahovog Poslanika 

Mu'az jojodgovori: 

"Sa mnom je bio pratilac, koji me je budno pratio!" 34 

Ona mu rece: 

"Bio si povjerljiv Poslaniku, a.s., i Ebu-Bekru, pa zar je Omer poslao sa tobom pratioca 
datekontrolira?" 

Mu'azova zena se Omerovim zenama pozali na njegovo ponasanje, te mu one prigovorise 
njegov postupak i rigoroznost prema Mu'azu. Omer se zacudi ovome, pa posla po Mu'aza. 
Kada je dosao, upitao ga je: 

"Zar sam ja slao pratioca da te kontrolira?!" 

Mu'azodgovori: 

"Nisi, nego nisam nasao nista drugo da joj se opravdam." 

Omer se nasmija, a zatim mu dade nesto imetka i rece: 

"Zadovolji je time." 

Zbog traganja za naukom i ustezanja od dunjaluka, zbog velike svoje plemenitosti i 
cestoga davanja milostinje siromasnima, Mu'az je zivio u teskim materijalnim uslovima. 
Mu'azovom stanju nam govori Dzabir ibn Abdullah: "Mu'az ibn Dzebel bio je najljepsega 
izgleda, najboljega vladanja i najdarezljivije ruke, pa se bio mnogo zaduzio. Trazili su ga 
ljudi kojima je bio duzan, a on danima nije izlazio iz kuce. Ljudi kojima je bio duzan trazili 
su od Allahovog Poslanika, a.s., da se sastanu sa Mu'azom, pa je on poslao po njega. 
Kada je Mu'az dosao, ljudi rekose: 'Allahov Poslanice, trazimo svoje pravo.' Allahov Poslanik, 
a.s., rece: 'Allah se smilovao onome ko mu udijeli milostinju.' Pa mu neki udijelise milostinju, 
a neki odbise. Resulullah, a.s., uze sto se skupilo i podijeli Ijudima kojima je Muaz bio duzan, 
pa im rece: To je sve sto imamo da vam damo.'" 

Poslije ovoga, Allahov Poslanik, a.s., posla Muaza u Jemen i rece mu: "Mozda ce te 
Allah opskrbiti i od tebe tvoj dug odstraniti." Naime, jemenski kraljevi poslali su izaslanike 
Vjerovjesniku, a.s., izjavljujuci svoju pripadnost islamu i trazeci od njega da im posalje 
nekoga ko ce ih poucavati temeljima vjere i njenim propisima. Allahov Poslanik, a.s., izda 
zaduzenje jednoj grupi muslimana, a za njenog predvodnika odredi Mu'aza ibn Dzebela. 
Kadajetagrupa krenula, Poslanik je posao s njimada ih isprati. Mu'az ibn Dzebel jejahao. 
Poslanikov, a.s., hod seotegnuo, pagaje Mu'az molio dase vrati u Medinu. Nakon kratkog 
vremena Allahov Poslanik, a.s., rece Mu'azu: "Mu'azu, mozda me poslije ove godine vise 
neces sresti i mozda ces proci pored moje dzamije i mog mezara." 

Mu'azu, r.a., zasuzise oci od bola. Predosjetio je da vise nece vidjeti Allahovoga 
Poslanika, a.s. 

Tako i bi, neka je Allahov selam i blagoslov na naseg odabranog Poslanika. Ebu-Bekr, 
r.a., izabran je za halifu, a Mu'az je boravio u Jemenu i obavljao misiju kojom ga je zaduzio 
Allahov Poslanik, a.s. Kada je zavrsio svoju misiju, vratio se u Medinu. Omer ibnul-Hattab 



Ashabi Allahovog Poslanika 209 

uocio je da se Mu'az obogatio, pa je otisao do Ebu-Bekra i trazio od njega da izdvoji pola 
Mu'azove imovine za zajednicki imetak muslimana. Nije cekao Ebu-Bekrov odgovor vec se 
odmah uputio Mu'azovoj kuci, trazeci od njega da dio svoga imetka prilozi u drzavnu kasu. 
Mu'az to odbi, kazavsi mu da je on ciste ruke i da njegov imetak nije stecen na nedozvoljen 
nacin. Pa on je najbolje znao sta je dozvoljeno, a sta zabranjeno. Na torn su se i razisli. 

U rano jutro zurnim koracima Mu'az se uputio Omerovoj kuci. Posto ga je nasao, rece 
mu: "Usnio sam sinoc, da sam prestao plivati, a bio sam na vodenoj pucini, pa sam se 
uplasio da cu potonuti, a ti se tu nasao i spasio me." Odmah potom, otisli su Ebu-Bekru, pa 
Omer ponovo zatrazi od halite da uzme dio Mu'azovog imetka u drzavnu imovinu. Ebu-Bekr 
odlucno rijesi stvar, rekavsi: "Mu'azu, necu uzeti od tebe nista." Tome se i Omerobradova, 
zagrli Mu'aza i rece mu: "Sadaje u redu." 

UCITELJ - POZNAVALAC SERIJATSKOG PRAVA 

Mu'az se vratio naucnim sjednicama, objasnjavajuci vjerske propise i poducavajuci 
ljude imanu. To je bila njegova obaveza jos za vremena Allahovoga Poslanika, a.s. 

Kada je Resulullah, a.s., slao Mu'aza u Jemen, upitao ga je: 

"Kakocessuditi,o Mu'azu?" 

Onodgovori: 

"PoAllahovojknjizi." 

Poslanik, a.s., upita ga: 

"A ako ne nades u Kur'anu?" 

Onodgovori: 

"Sudit cu po sunnetu Allahovoga Poslanika." 

Poslanik ga ponovo upita: 

"A ako ne nades u sunnetu?" 

"Uzet cu svoje misljenje", odgovori Mu'az. 

Na ovo se Poslanikovo, a.s., lice ozari pa rece: 

"Hvala Allahu, Koji je poducio izaslanika Allahova Poslanika onim cime je Poslanik 
zadovoljan." 

Godinu dana nakon oslobodenja Meke, Kurejsije pocese u velikom broju ulaziti u 
Allahovu vjeru. Osjeti se velika potreba da se poducavaju temeljima vjere pa Resulullah, 
a.s., odredi Utbeta ibn Usejda kao zastupnika u prenosenju znanja, a Mu'aza da poducava 
nove muslimane vjeri i njenim propisima. Postao je ucitelj muslimana i onaj koji objasnjava 
propise vjere i daje svoja misljenja na pojedina serijatska pitanja. 

U prvim danima vladavine Omera ibnul-Hattaba, koji je znao reci: "Da nije Mu'aza 



210 Ashabi Allahovog Poslanika 

propao bi Omer", Mu'az je uglavnom boravio u dzamiji, drzao dersove i predavanja. 

Aiz ibn Abdullah je ovako opisao jedno od vjerskih sijela: "Prisustvovao sam sijelu na 
kojem nas je bilo vise od trideset. Svi su spominjali govor Allahova Poslanika. Medu nama je 
bio mladic izrazito tamne boje i lijepoga izgleda, a bio je najmladi. Kada bi naisli na nesto sto 
im nije bilo jasno u hadisu, obratili bi se njemu i trazili objasnjenje. Nije im nista govorio, osim 
ako ga upitaju. Kada se sastanakzavrsio, prisao sam mu i upitao ga: 'Ko si ti, Allahov robe?' 
A on mi je odgovorio: 'Ja sam Mu'az ibn Dzebel.'" 

Jezid ibn Ebu-Sufjan, za vrijeme svoga namjesnikovanja u Samu zatrazio je od halife 
Omera ibn el-Hattaba da mu posalje nekoga ko ce poucavati stanovnike toga dijela 
islamske drzave temeljima vjere pa mu je u pismu naveo: "Vladaru pravovjemih, povecalo 
se stanovnistvo Sama pa se pojavila potreba da ih neko poducava Kur'anu i da ih upucuje 
u vjerske propise. Posalji mi covjeka koji ce ih poducavati." Omer je razmisljao koga da 
posalje, pa se sjeti casnih ashaba koji su sabirali Kur'an za vrijeme Poslanikova, a.s., 
zivota: "Mu'aza ibn Dzebela, Ubade ibn Samita, Ebu-Ejjuba el-Ensarija, Ubejja ibn K'aba i 
Ebu-Derda'a. Omer ih pozva u dzamiju pa im rece: "Vasa braca u Samu zatrazila su da im 
posaljem nekoga ko ce ih poducavati Kur'anu i upucivati u vjeru. Potrebna su mi trojica 
izmedu vas, Allah vas obasuo Svojom miloscu, ako zelite, izaberite sami." 

Porazgovarali su i ustanovili da je Ebu-Ejjub u poodmaklim godinama i ne bi mogao 
podnijeti put. Ubejj ibn K'ab je zbog teske bolesti bio fizicki nespreman. Ostala su trojica. 
Omer ibnul-Hattab im objasni zadatak, i prije nego sto ce krenuti, rece im: "Pocnite sa 
Himsom, pa ako vas stanje njegova stanovnistva zadovolji, ostavite u njemu jednog od vas. 
Drugi neka ide u Damask, a treci u Palestine" njihovom radu zabiljezeno je nekoliko 
predanja od muslimana koji su se tamo nasli. 

Jezid ibn Kutejbe rekao je: "Usao sam u dzamiju u Himsu i u njoj zatekao mladica 
kovrdzave kose i ljude okupljene oko njega. Kada je pricao, iz njegovih usta zracila je 
svjetlost poput bisera, pa sam upitao: 'Ko je on?' Rekose mi: 'To je Mu'az ibn Dzebel.'" 

njemu, takoder, prenosi Ebu-Muslim el-Havlani: "Usao sam u dzamiju u Himsu i u 
njoj vidio skupinu ljudi srednjih godina, a medu njima jednog mladica, bijelih blistavih 
zuba. Nije pricao, sutio je. Kada bi se ljudi razisli u misljenju, obratili bi se njemu i pitali 
ga. Upitao sam nekog covjeka, koji je sjedio pored mene, ko je on, pa mi je odgovorio: 
'Mu'az ibn Dzebel.' Od tada sam ga zavolio." 

Mu'az je postigao velik ugled medu muslimanima. Svako ko ga je upoznao zavolio 
ga je, a ko god je prisustvovao njegovim predavanjima zelio ga je ponovo slusati. 

Seher ibn Havseb rekao je: "Kada bi Poslanikovi, a.s., ashabi razgovarali izmedu 
sebe a u drustvu im Mu'az ibn Dzebel, gledali bi ga sa postovanjem i ustrucavanjem." 

Skromni vjeroucitelj boravio je u Palestini, upozoravajuci narod na zabludjele nauke 
i pozivajuci ih ispravnom i korisnom znanju. Govorio bi: "Cuvajte se zalutalog vladara i 
istinu istinom spoznajte jer je u istini svjetlost." 



Ashabi Allahovog Poslanika 211 

Jednom prilikom dosao mu je neki musliman i rekao: 

"Poduci me!" 

Mu'azgaupita: 

"Hoces li se pokoriti onome cemu te poducim?" 

"Hocu, iskreno se pokoravam", odgovori covjek. 

A Mu'az rece: 

"Posti, pa prekini post. Klanjaj i spavaj. Zaraduj sebi opskrbu i ne grijesi. Nemoj da 
umres drugacije osim kao musliman. Cuvaj se dove onoga kome je ucinjena nepravda." 

Mu'az, r.a., nije samo poducavao ljude, vec je zagovarao nauku okrunjenu djelom. 
Govorio je narodu: "Ucite ono sto zelite, ali vam to kod Allaha nece koristiti sve dok ne 
primijenite nauceno." 

PRESELJENJE NA AHIRET 

Mu'az, r.a., boravio je u Palestini. Obavljajuci svoju duznost, vjerno i pozrtvovano 
tumacio je temelje vjere sve do posljednjih dana svoga zivota. Nalazio se u dolini Bisana 
kada je predosjetio da je dosao njegov edzel. Pogledao je u nebo ukocenog pogleda, 
pozivajuci: "Allahu, bojao sam se Tebe, a danas se nadam od Tebe... Allahu, Ti znas da 
nisam trazio dunjalukda bih na njemu sadio drvece i provodio rijeke (tj. bogatio se), nego da 
bih se pomogao njime u sticanju nauke, vjere i pokomosti Tebi." Zatim je ispruzio ruke i 
ispustio dusu, govoreci: "Dobro dosla, smrti... Dode voljena u siromastvu..." 

Preselio je osamnaeste godine po Hidzri, u svojoj trideset osmoj godini zivota. 
Muslimaneje rastuzilo njegovo rano preseljenje na ahiret. Mu'azova smrt najvise je pogodila 
Omera, r.a., zbog njegove ucenosti i casnog mjesta koje je uzivao kod ljudi. 

Pred smrt, Omer, r.a., upitan je: 

"Da nam oporucis nasljednika, mi bi ga prihvatili?" 

Onjeodgovorio: 

"Da je Mu'az ibn Dzebel ziv, oporucio bih njega, pa kada bih dosao svome Stvoritelju 
i On me upitao koga sam oporucio sljedbenicima Muhammeda, odgovorio bih: 'Oporucio 
sam im Mu'aza ibn Dzebela jer sam cuo govor Vjerovjesnika, a.s.: 'Mu'az ibn Dzebel je 
predvodnik ucenjaka na Sudnjem danu.'" 

Mozda je Abdullah ibn Mes'ud najbolje opisao cestitoga ashaba kada je rekao: "Mu'az 
je bio iskreni cisti rob Allahov. Poredili smo ga sa Ibrahimom, a.s." 

Neka se Allah, dz.s., smiluje Mu'azu ibn Dzebelu, r.a., slavnom ucenjaku i iskrenom 
vjerniku. 



ABBAS IBN ABDUL-MUTTALIB, R.A. 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Njegovo ime je Abbas, sin je Abdul-Muttalibov, a on Hasimov, a on Abdul-Menafov, a on 
Kusajja el-Kuresija el-Hasimijja. Nadimak mu je bio Ebul-Fadl. 

On je Resulullahov, a.s., amidza, a stariji je od njega samo tri godine. Iza sebe je 
ostavio osim zenske djece i desetericu sinova: El-Fadla, El-Harisa, Abdullaha, 

Ubejdullaha, Abdurrahmana, Avna, Kasma, Kesira, M'abeda i Temama. 

NJEGOVA LICNOST 

Abbas ibn Abdul-Muttalib bio je izuzetno stalozena i smirena osoba. Mnogo je 
razmisljao i temeljito ispitivao stvari, nastojeci ih u potpunosti razumjeti. 

Bio je visok, bijeloga tena, punacak, njezne koze i lijepoga lica. Na njemu su se vidjeli 
tragovi lagodna zivota. Nije radio teske poslove jer je posjedovao veliki imetak, abiojejedan 
od prvaka Kurejsija. Nosio je skupocjenu i raskosnu odjecu, pazio je da uredno i lijepo 
izgleda ukazujuci tako na svoj polozaj medu Kurejsijama. I pored udobnoga zivota i bogatstva 
bio jesmion i hrabar ratnik. Takoder, isticao sejakim glasom i strogoscu, kako jeto dolikovalo 
arapskimvelikanima. 



214 Ashabi Allahovog Poslanika 



PRIMANJE ISLAMA 

Kada je Abbas ibn Abdul-Muttalib primio islam vrlo je tesko odgovoriti. Tacno vrijeme je 
nemoguce precizirati zbog prilika u kojima je zivio u Meki i zbog njegovetijesne povezanosti 
s muslimanima i velikih usluga koje im je cinio. Cinjenice ukazuju na to da je Abbas bio primio 
islam, aligajetajio. 

Svjedocanstva za Abbasov islam i njegovo tajenje mnogobrojna su, ali cemo navesti 
samo nekoliko primjera: 

Ebu-Rafi', Resulullahov, a.s., sluga, koji je bio i u Abbasovoj sluzbi rekao je: "Bio 
sam Abbasov sluga. Islam je usao u nasu kucu tako sto je islam primio Abbas, pa je 
primila islam Ummu Fadl, pa ja." 

Kada je Allahov Poslanik, a.s., ucinio hidzru u Medinu, Abbas je htio da pode s njim, 
ali mu je Resulullah, a.s., rekao: "Tvoje mjesto je u Meki." 

Bio je u drustvu Allahovoga Poslanika za vrijeme druge prisege na Akabi, u susretu sa 
drugom grupom ensarija. 35 

Ibn-Abbas, zahvaljujuci svome polozaju u Meki, biljezio je njihove pokrete i o tome 
slao vijesti svome braticu, plemenitom Poslaniku. To je uradio i prije Bitke na Bedru. 
Naime, njegova sestra Atika, kcerka Abdul-Muttalibova, ispricala mu je san koji je usnila. 
Ibn Abbas je od nje trazio da rasiri pricu kako bi stigla do Poslanika, a.s. 

Urve ibn ez-Zubejr prenosi: "Tri dana prije dolaska Damdame u Meku, Abdul-Muttalibova 
kci Atika sanjala je snove koji su je prestrasili. Poslala je nekoga po svoga brata Abbasa, pa 
mu je rekla: 'Brate moj, tako mi Allaha, sanjala sam nocas snove koji su me prestrasili. Bojim 
se da se ne dogodi zlo i nasreca nasem narodu, pa zataji ovo sto cu ti ispricati.' 'A sta si 
sanjala?' 'Sanjala sam jahaca koji je stigao na devi i stao na Ebtahu 36 i povikao: 'Pozurite u 
boj...! Nevjemici, vasa propast je za tri dana!' Vidjela sam da su se ljudi okupili oko njega, 
zatim je usao u mesdzid, a ljudi su ga slijedili. Dok su oni bili oko njega, na krovu K'abe 
ukazala se njegova deva, pa je povikao: ' Pozurite vjerolo mnici , da budete pobijeni!' Zatim se 
deva ponovo ukazala na Ebu-Kubejsu 37 , pa je slicno povikao. Potom je uzeo stijenu i bacio 
je. Ona je padala dok nije pala u podnozje brda, zatim je raspukla i rasprsila se tako da nije 
ostala nijedna kuca u Meki, a da u nju nije usao jedan njen dio.' Abbas joj je rekao: Tako ti 
Allaha, ovaj san koji si sanjala zataji i ne govori o njemu nikome.'" 

Kada se Abbas sreo sa Velidom ibn Utbetom ibn Rebi'om, koji mu je bio prijatelj, ispricao 
mu je san i rekao mu da ne govori dalje. Medutim, Velid ga je ispricao ocu, a onda se prosirio 
po Meki dok Kurejsije nisu posle pricati o njemu na svojim sijelima. 



Ashabi Allahovog Poslanika 215 

Prenosi se da je Abbas rekao: "Poranio sam da obavim tavaf oko K'abe, a Ebu-Dzehl 
sjedio jesaskupinom Kurejsija. Govorili su o Atikinom snu. Kada me je vidio Ebu-Dzehl, rece: 

'Ebu-Fadle, kada zavrsis tavaf, pridruzi nam se.' 

Kada sam zavrsio tavaf, pridruzio sam im se i sjeo, a Ebu-Dzehl rece: 

'Sine Abdul-Muttalibov, kada vam se pojavila ova prorocica?' 

Upitao sam: 

'A koto?' 

'San koji je sanjala Atika...' 

'A staje sanjala', upitao sam. 

'Sinovi Abdul-Muttalibovi', rekao mi je, 'zar vam nije dosta sto se vasi ljudi izdaju za 
poslanike, pa hoce i zene? Atika tvrdi da je vidjela u snu da on kaze: 'Krenite za tri 
dana...', pa sacekat cemo tri, ako bude istina sto kaze, desit ce se, a ako prode tri dana 
od toga, a da se nista ne dogodi, napisat cemo da ste najlazljivija porodica medu Arapima.' 

Tako mi Allaha, nije imao veliku korist od onoga sto sam mu rekao. Zanijekao sam 
da je ista sanjala, te smo se razisli. 

Kada je pala noc, nije ostala nijedna zena Abdul-Muttalibova roda, a da mi nije dosla i 
rekla: 'Dozvolili ste torn grjesniku da o nama raspravlja? Cakje bacio Ijagu nazene, ati si 
slusao, a da nista nisi ucinio.' Rekao sam: 'Tako mi Allaha, uradio sam tako, ali on od mene 
nije imao velike koristi. Tako mi Allaha, ako se povrati, suprostavit cu mu se.' Treceg dana 
od Atikinog sna bio sam strahovito ljut. Shvatio sam da je pretjerao te sam odlucio da 
razgovaram s njim i da ga natjeram da povuceteske rijeci kojeje izrekao. Bio je covjeksitan, 
cvrstog lica, ostrog jezika i ledenog pogleda. Vidio sam ga kako izlazi iz mesdzida, pomislih 
u sebi : 'Sta mu je, Allah ga prokleo? Zar smo se toliko razisli da ga grdim?' On je vec cuo ono 
sto ja nisam: glas Damdame ibn Amr el-Gaffarija kako vice u dolini jureci na svojoj izmorenoj 
devi. Deva je rikala, sedlo mu se nakrivilo, a od muke je rastrgao svoju kosulju i dozivao: 
'Kurejsije! Pomagajte... pomagajte! Vas imetak kod Ebu-Sufjana je u opasnosti od Muhammeda 
i njegovih ashaba. Ne vidim da cete ga spasiti. U pomoc... U pomoc!'" 

Kurejsije su se brzo spremili i uputili ka Bedru, a Abbas ih je pratio i Allahovom Poslaniku, 
a.s., tajno slao vijesti o njima. 

Kada je Allahov Poslanik, a.s., skupio muslimane prije pocetka Bitke na Bedru, obratio 
im se: "Ljudi iz plemena Hasim i ostali Hasimovi sinovi nemaju potrebe da se bore protiv 
nas. Pa ko sretne nekog od njih neka ga ne ubija. Ko sretne Ebu-Buhturija ibn Hasima 
ibn Harisa ibn Eseda neka ga ne ubija. Ko sretne Abbasa ibn Abdul-Muttaliba neka ga 
ne ubija jer je on izasao pod prisilom." 

Da Resulullah, a.s., nije bio uvjeren u vjeru svoga amidze i da nije bilo medusobnog 
dogovora izmedu njih, da taji svoju vjeru zbog koristi za islam, ne bi ih upozorio da ne 
ubijaju Abbasa. Allah najbolje zna. 

Abbas je nosio Poslanikove, a.s., kcerke Fatimu i Ummu Kulsum iz Meke, sa zeljom 



216 Ashabi Allahovog Poslanika 

da ih odnese u Medinu. Usput gaje sreo El-Huvejris ibn Nekiz i ubo mu devu tako da su 
njih dvije pale na zemlju. Kada je oslobodena Meka, Allahov Poslanik, a.s., naredio je da 
ubiju El-Huvejrisa. 

Iz navedenog se da zakljuciti da je Abbas primio islam prije nego sto je Allahov Poslanik, 
a.s., ucinio hidzru u Medinu, a da jeto krio. Obavijestio je o svom islamu kada je oslobodena 
Meka. Izasao je iz Meke u Medinu i sastao se sa bratovim sinom u mjestu El-Dzuhfe, 
objavio je svoje prihvatanje islama i vratio se sa Resulullahom, a.s., da ucestvuje u oslobodenju 
Meke. 

NAPAJAC HADZIJA 

Abbas ibn Abdul-Muttalib, kao sto smo spomenuli, imao je visok polozaj u Meki. Bio 
je jedan od najcasnijih Kurejsija i arapskih velikana. Imao je zaduzenja koja su pripadala 
samo prvacima Kurejsija - cuvanje K'abe i napajanje hadzija. Cuvanje svetosti K'abe 
podrazumijevalo je da se od svakog hodocasnika uzme obecanje da nece psovati u 
Mesdzidul-haremu i da nece govoriti nepristojan govor. Napajanje hadzija bila je pocasna 
duznost da se hadzije opskrbe vodom, tako da im nista ne usfali. 

Kada je Allahov Poslanik, a.s., preselio na ahiret, Abbas nije umanjivao svoja 
dobrocinstva i zrtvovanje na Allahovom putu. Narod je drzao dobrim znakom njegovo 
prisustvo medu njima. 

Jedne godine Medinu je pogodila velika susa. Kisa zadugo nije pala, pa je zivot postao 
gotovo nepodnosljiv. Ta je godina nazvana "Godina pepela" jersu lica ljudi postala sivkasta 
poput pepela. Vladar pravovjernih Omer ibnul-Hattab pozvao je muslimane da upute dovu 
Allahu, dz.s., za kisu. Izasao je s njima na jedno prostrano mjesto, zatim je uzeo Abbasa za 
ruku, podigao je prema nebu i rekao jakimglasom punim imana u Allaha, dz.s., i uvjerenja u 
Njegovu milost: "Allahu moj, molili smo Te za kisu Tvojim Poslanikom, a.s., dok je bio ziv, 
danas Te molimo amidzom Tvoga Poslanika, a.s., pa nas napoji." Samo sto su zavrsili dovu 
i vratili se kucama, pade obilna kisa. Allahova milost otkloni poteskoce sa Njegovih robova, 
ozivljavajuci zemlju i duse. 

Sluzenje Mesdzidul-haramu bilo je blagoslov za Abdul-Muttalibovu porodicu. A opet, 
Ummu Abas bila je prva zena koja je prekrila K'abu svilom i barsunom. Abbasova majka 
je Nebila, kcerka Hababa ibn Kulejba ibn Malika ibn Amra ibn Amira ibn Zejda Muna ibn 
S'ada ibn Hazredza ibn Tejmullaha ibn Nemra ibn Kasita. Jednoga dana izgubio joj se 
Abbas, koji je tada imao tri godine. Tada je rekla: "Kunem se, ako pronadem Abbasa, 
pokrit cu K'abu svilom i barsunom." Kada ga je pronasla, ispunila je svoj zavjet. Tako je 
njegova majka bila prva zena Arapka koja je pokrila K'abu svilom. 



Ashabi Allahovog Poslanika 217 



ISKRENI SAVJETNIK 

U svim teskim situacijama koje su trazile umjesne savjete i konkretne odluke, Abbas 
je bio u Poslanikovoj, a.s., blizini. Moze se reel da je Abbas bio Resulullahov, a.s., 
savjetnik u situacijama koje su zahtijevale dublje razmisljanje i pronicljive i prosvijecene 
ideje. Prije druge prisege na Akabi, Allahov Poslanik, a.s., spremao se za susret sa 
stanovnicima Medine koji su odlucili da ga ugoste, daju mu prisegu na vjernost i sklope 
ugovor da ce stititi islam. Resulullah, a.s., trazio je od svoga amidze Abbasa da bude s 
njim na sastanku, a Abbas tada nije obznanio da je primio islam. 

Dogadaj o ovom velikom susretu prenosi ensarija K'ab ibn Malik, koji je bio medu 
onima koji su dali prisegu odabranom stvorenju i Poslaniku: "Sjedili smo u jednom klancu, 
cekajuci Allahovoga Poslanika, a.s. Dosao je, a s njim i Abbas ibn Abdul-Muttalib. Abbas 
je rekao: "Ljudi Hazredza, kao sto znate Muhammed je od nas. Odbranili smo ga od naseg 
naroda, a on je medu njima u svome mjestu cijenjen i postovan. Odbio je sve, osim da se 
pridruzi vama. Ako ste dosli da ga pozovete sebi i da mu pruzite zastitu od neprijatelja, na 
vama je da to i podnesete. Ako ga mislite potciniti i poniziti, nakon sto vam dode, onda ga se 
sada prodite." 

Poslije govora Abbas je usutio. Posmatrao je njihova lica da bi prodro u njihove duse i 
saznao koliko su iskreni i spremni da pruze obecanu pomoc i potporu Allahovom Poslaniku, 
a.s., i njegovoj vjeri. Zelioje da provjeri njihovu ratnu spremnost, procjenjujuci da ce se desiti 
rat izmedu muslimana i Kurejsija. Postavio im je sljedece pitanje: 'Opisite mi rat. Kako se 
borite protiv vaseg neprijatelja?' Odgovorio mu je Abdullah ibn Amr ibn Haram u ime svih 
ensarija: 'Mi smo, tako mi Allaha, ratnici. U ratu smo odgojeni, prosli smo kroz njega i 
nasljedujemo ga od nasih predaka iz generacije u generaciju. Gadamo strijelama dok ih ima, 
zatim kopljima dok se ne polome, zatim idemo sa sabljama i borimo se dok ne pobijedimo mi 
Hi neprijatelj.' Abbasa je obradovao ovaj odgovor. Lice mu se ozarilo jer je vidio njihovu 
iskrenost, pa im rece: 'Vi ste, znaci, ratnici... Pa imate li oklope?' Odgovorili su mu: 'Da, 
imamo kompletne oklope.' Poslije toga je rijec uzeo Allahov Poslanik, a.s., nakon sto je 
njegov amidza odigrao svoju ulogu." 



218 Ashabi Allahovog Poslanika 



ZAROBLJENIK U BICI NA BEDRU 

Veza Abbasa sa Allahovim Poslanikom, a.s., prije osvojenja Meke bila je cvrsta i 
postojana. Takvo je bilo i uzajamno razumijevanje da bi Abbas mogao odigrati ulogu 
koja mu je namijenjena. Naime, on je ostao u Meki, pratio Kurejsije i izvjestavao Allahova 
Poslanika, a.s., o njihovim pokretima. U Bici na Bedru Abbas je morao ucestvovati na strani 
Kurejsija. To je imao na umu Allahov Poslanik, a.s., kada je rekao: "... Izasao je pod prisilom." 
Allah o tome najboljezna. 

Bitka na Bedru zavrsena je velikom pobjedom nad Allahovim neprijateljima i 
neprijateljima Njegove vjere, a Kurejsije su na bojnom polju ostavili vecinu svojih prvaka 
i uglednika. Abbas je pao u zarobljenistvo muslimana. 

Te noci Allahov Poslanik, a.s., nije oka sklopio. Mucila ga je nesanica, zahvatila 
tuga. Bilo muje tesko sakriti osjecaje brige zasvoga amidzu. Ashabi su ga upitali: 

"Zasto ne spavas, Allahov Poslanice?" 

"Cuo sam Abbasovo jecanje u okovima", odgovorio je. 

Muslimanima je bilo tesko gledati voljenoga Poslanika, a.s., zalosna i zabrinuta. 
Neki su od njih otisli do zarobljenika i skinuli okove Abbasu. Vratili su se i obradovali 
Allahova Poslanika, a.s.: "Allahov Poslanice, skinuli smo okove Abbasu." Njemu pade tesko 
da pravi razliku izmedu amidze i ostalih zarobljenika, pa rece: "Idi i uradi to isto sa svim 
zarobljenicima." 

Poslije toga poceli su pregovori izmedu Kurejsija i Allahovoga Poslanika, a.s., o otkupu 
zarobljenika. Medu zarobljenicima sa Abbasom su bila i dvojica sinova Poslanikovoga, a.s., 
amidze koji nisu primili islam. Oni su bili Ukajl i Nevfel. Resulullah, a.s., rekao je amidzi: 

"Abbase, otkupi sebe i svoje necake Ukajla ibn Ebi-Taliba i Nevfela ibn Harisa i svog 
saveznika Ukbu ibn Amra, brata Benu-Harisa, jerimas cime." 

Abbas mu je odgovorio, protiveci se: 

"Allahov Poslanice, ja sam musliman ali me narod prisilio da krenem na Bedr." 

Resulullah, a.s., ostao je uporan u tome da Abbas uzme otkupninu od amidze. U 
vezi s tim objavljen je kur'anski ajet: "0 Vjerovjesnice, reel suznjima koji se nalaze u 
rukama vasim: 'Ako Allah zna da u srcima vasim ima bilo sta dobro, dat ce vam bolje od 
onoga sto vamje uzeto I oprostit ce vam. A Allah prasta I milostivje. '" 

Ovim ajetom iskazana je velika pocast Abbasu. 



Ashabi Allahovog Poslanika 219 



HEROJ BITKE NA HUNEJNU 

Abbas jejavno pristupio pod bajrakislama, prateci Allahovoga Poslanika, a.s., u vojnim 
pohodima i ratovima. Bio mu je najbolji pratilac i pomagac. Vjerovatno je njegova hrabrost 
najocitije pokazana na Hunejnu gdje se pokazao kao jedan od najboljih vitezova islama. 

Posto je oslobodena Meka i posto su temelji Poslanikove, a.s., misije pustili siroko 
rasirene korijene, Kurejsijesu primili islam, priznali istinitost poslanstva i istinitost dini- 
islama. Nekim uticajnim arapskim plemenima nije bilo po volji da ova cista vjera 
zavlada Arapskim poluotokom, jer je ukinula njihovu nepravednu vlast. Zbog toga su 
objavili rat Allahovom Poslaniku, a.s., i svima onima koji su vjerovali u njegovo poslanstvo 
i pomagali ga. 

Osme hidzretske godine skupilo se nekoliko arapskih plemena koja su smatrala da im 
je islam nanio stetu. Sklopili su medusobni savez protiv Allahovoga Poslanika, a.s., da 
sprijece prosirenje njegova utjecaja na mjesta koja su pod njihovom vlascu. Ta plemena su 
Hevazin, Nasr, Dzesm, Sekif i dr. Formirali su jedinstvenu vojsku i odlucili da se sukobe sa 
Allahovim Poslanikom, a.s. 

Muslimani su se okupili pod bajrak i komandu Allahovoga Poslanika, a.s. Njihov broj 
prelazio je dvanaest hiljada mudzahida, pripravnih za boj protiv pobunjenih plemena. 
Bili su gordi - zadivljeni sobom i svojom silom, uobrazeni svojom mnogobrojnoscu. A kako i 
ne bi bili... pa oni su oslobodili Meku... Slavljen i Uzvisen je Allah. U svakom slucaju, muslimani 
su bili uvjereni u sebe i umisljeni zbog svoje mnogobrojnosti pa su krenuli u borbu ne 
strepeci za njen ishod. 

Medutim, arapska plemena pribjegla su novoj taktici ratovanja, do tada nepoznatoj u 
bitkama na Arapskom poluotoku. Saznali su kojim putem ce doci muslimanska vojska i 
postavili im zasjede na niz mjesta. 

Muslimani su isli zeljni borbe, ne sluteci kakva podia i do tada nepoznata zamka im je 
postavljena. Vojska pobunjenih plemena ih je iznenada i zestoko napala, a muslimani, 
iznenadeni, prenerazeni, zbunjeni... izasli su da se bore lahkomo, bez ikakve pripreme. 
Zadivljeni svojim brojem govorili su: "Danas necemo biti porazeni od male skupine." 
Poceli su bjezati na sve strane. Allahov Poslanik, a.s., isao je naprijed jasuci bijelu 
mazgu i okruzen grupom muslimana, medu kojima su bili: Ebu-Bekr es-Siddik, Omer 
ibnul-Hattab, Abbas ibn Abdul-Muttalib i njegov sin Fadl, Dz'afer ibn Ebi- Talib, Rebi'a 
ibn Haris, Usame ibn Zejd, Ejmen ibn Ubejj... Abbas je drzao mazgu za povodac i stajao 
ispred Allahovoga Poslanika, a.s., pruzajuci mu zastitu. Resulullah, a.s., povikao je: 
"Kuda Ijudil? Dodite! Ja sam Poslanik, nisam lazac! Ja sam sin Abdul-Muttalibov!" 

Medu muslimanima bila je i jedna zena. Kada je vidjela sta se desilo muslimanimaistaje 



220 Ashabi Allahovog Poslanika 

bilo sa Poslanikom, a.s., primakla mu se, pricvrstila svoj ogrtac za pojas i uzela noz. 
Resulullah, a.s., prepoznao ju je i zovnuo: 

"UmmuSulejme!" 

Odazvala se ta hrabra zena velikog imana, kcerka Milhanova, supruga Ebu-Talhe, 
rekavsi mu: 

"Da... Ti si mi preci od oca i majke, Allahov Poslanice. Ubij ove koji bjeze kao sto ubijas 
one koji se bore protiv tebe, jer to zasluzuju." 

"Allah je dovoljan, On je najbolji, o Ummu Sulejml", rece joj Resulullah. 

Allahov Poslanik, a.s., okrenuo se svom amidzi Abbasu i rekao mu da zove ljude. 
Abbas je inace bio visok i imao je krupan glas, te gromoglasno povika: "0 ensarije... o vi 
koji ste dali prisegu..." Kada se Abbasov glas prosiri medu muslimanima, povrati ih kao 
voda kada povrati dusu zednome. Dosli su do sebe, povratili se i okupili oko Allahovoga 
Poslanika, a.s., govoreci: "Odazivamoti se... Odazivamoti se..." Lice Allahovoga Poslanika, 
a.s., ozari radost, pa rece: "Sad se zaostrila borba!" 

Muslimani su na kraju ipak pobijedili, neka je hvala Allahu na tome, a pobuna 
saveznickih plemena Hevazin, Sekif, Nasr i Dzesm je dokrajcena. 

Na dan Hunejna Allah, dz.s., objavio je ajete u kojima se opisuje stanje muslimana i 
ono sto ih je zadesilo: "Allah vasje na mnogim bojistima pomogao, a I onog dana na 
Hunejnu kada vasje mnostvo vase zanijelo, all vam ono nije ni odkakve kohstibilo. 
Nego vamjezemlja, kolikogoddajeprostranabila, tijesnapostala, paste <seubijegdali. " 

PLEMENITI 

Abbas je bio okicen vrlinama plemenitosti i darezljivosti. Bio je bogat i darezljiv, 
milostiv prema svojoj porodici, rodbini i plemenu. Allahov Poslanik, a.s., bio je ponosan na 
svoga amidzu, na njegov lijepi ahlak i vrline. 

S'ad ibn Ebi-Vekkas prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., sjedio sa ashabima, a medu 
njima i Abbas, pa je Resulullah rekao: "Abbas ibn Abdul-Muttalib najbolji je od Kurejsija i 
najbolje pazi svoju rodbinu." 

Inace je u svim prilikama pokazivao ljubav prema svom amidzi, govoreci: "Abbas je 
kao i moj otac, pa ko uvrijedi Abbasa taj je i mene uvrijedio." Abbasa nije volio samo 
Poslanik, a.s., a i da jeste, bilo bi mu dovoljno, nego su njega voljeli svi ashabi i muslimani. 
Bio je cijenjen i postovan. Kada bi pored njega prolazili Omer ibnul-Hattab i Osman ibn 
Affan jasuci, a obojica su bili halite, sisli bi sa svojih jahalica iz postovanja prema Abbasu. 

Citavog svog zivota Abbas se zrtvovao na Allahovom putu i dijelio sadaku iz svog 
imetka. Oslobodio je osamdeset robova iz svoga vlasnistva. Allahov Poslanik, a.s., znao je 
da ce muslimani u Meki imati pomagaca Abbasa i on im je, uistinu, mnogo pomogao i trudio 



Ashabi Allahovog Poslanika 221 

se oko njih. Zbog toga je trazio od njega da ostane u Meki rekavsi mu: "Ti si zadnji muhadzir 
kao sto sam ja zadnji Poslanik." 

Kada se Allahov Poslanik, a.s., razbolio, Abbas je bio uz njega, pokusavajuci da mu 
pruzi pomoc i lijek. Kada se bolest pogorsala, okupili su se oko njega u sobi Aise, Majke 
pravovjernih, njegove zene Ummu Selema i Mejmuna, zena njegovog amidzica Dz'afera ibn 
Ebi-Taliba, Esma bint Umejs i njegov amidza Abbas. On je pokusavao da mu namaze usta 
lijekom, ali nema lijeka od smrti. Abbas je izasao iz kuce, a vidio je da su kod Resulullaha, 
a.s., nastupile smrtne muke pa je rekao: "Tako mi Allaha, vidio sam smrt na Poslanikovom, 
a.s., lieu kao sto sam vidio i na licima sinova Abdul-Muttaliba." 

PRESELJENJE NA AHIRET 

Abbas je zivio osamdeset osam godina. Proveo ih je radeci hajr i boreci se na 
Allahovom, dz.s., putu. Preselio je u petak, cetmaestoga redzepa, tridesetdrugegodine 
po Hidzri. Zakopan je u Bekijji, a dzenazu mu je klanjao Osman ibn Affan. 

Ovako se sklopila jos jedna svijetla stranica iz historije islama na kojoj je ispisan 
zivot jednog heroja iz redova muslimana. 



USAME IBN ZEE), R.A. 

4s§£> jo_^ .y <L« u-u i 
NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Njegovo ime je Usame, sin je Zejdov, a on sin Harisov, a on sin Serahilov, a on sin 
K'abov, a K'ab je sin Abdul-Uzza'a, a on sin Zejdov, a on Imruul-Kajsa, a on Amirov, a 
on En-N'umanov, a on Zejda el-Lata, on Refidov, a on Sevrov, a on Kelbov, a on Vebra 
el-Kelbija. Nosio je nadimak Ebu-Muhammed. 

ODGOJ U ISLAMU 

Usame je roden u kuci iz koje se razlilo svjetlo upute i blistavost vjere Jedinog Allaha, u 
kuci Poslanika cijelom covjecanstvu. Njegov otac Zejd ibn Haris bio je sticenik Allahovoga 
Poslanika, a.s., kojeg je posinio prije nego je objavljen ajet od Allaha, dz.s., kojim je to 
zabranjeno i ponisteno, a Allah, dz.s., nareduje da se covjekzove po svom ocu. Zejd ibn 
Haris jedugo nosio nadimak Zejd ibn Muhammed. 

Njegova majka zvala se Bereka Habesijka, a nosila je nadimak Ummu Ejmen. Bila je 
sluskinja Vehbovoj kcerki Amini, majci Allahovog Poslanika, a.s. Zadrzala se u njenoj 
kuci i poslije Aminine smrti da pazi i odgaja Muhammeda majcinskom njeznoscu. Za nju 
je Poslanik, a.s., rekao: "Ummu Ejmen je moja druga majka i ona pripada mojoj porodici." 
Kod plemenitoga Poslanika, a.s., zauzimalaje posebno mjesto; iskazivao joj je postovanje 
i veliku ljubav. 

Rodenje Usame donijelo je radost Vjerovjesnikovom srcu. Rodio se sedme godine 
po objavi Kur'ana, tj. prije Poslanikove, a.s., hidzre u Medinu. Allahov Poslanik jetada 
boravio u jednom dijelu Meke, optuzen za nevjerstvo zbog misije koju je provodio. To je 
bio period najvecih mucenja koja je podnosio od Kurejsija. Bijase potistena i tuzna srca. 
U torn periodu doprije do njega prijatna vijest: "Mustuluk... mustuluk... Ummu Ejmen je 



224 Ashabi Allahovog Poslanika 

rodila djecaka!" Poslanikovo, a.s., lice se ozari, a ova vijest pokri brige i probleme. Rodilo se 
dijete sticenika kojeg je zavolio kao svog sina i zene koju je volio kao rodenu majku. 
Upucivao je dovu Allahu, dz.s., da novorodence bude sljedbenik islama i jedan od junaka 
dzihada. I muslimani podijelise radost sa Resulullahom, a.s., zbog rodenja blagoslovljenoga 
djecaka koji se rodi u kuci Allahovoga Poslanika, a.s. 

Dijete je raslo pod njegovim okriljem i odgajano u njegovom prisustvu, na osnovama 
bogobojaznosti i na putu odanosti i iskrenosti poslanickoj misiji. Zadobio je sve pohvalne 
karakteristike iduci zivotnim putem vjere u Allaha, dz.s.. Ibadetio je onako kako je to 
cinio Allahov Poslanik, a.s., sa svojim ocem i ostalim muslimanima. Zivotna zelja bila 
mu je da nauci ratne vjestine, kao da je znao da se treba pripremati za nadolazece 
dane. 

LICNOST 

Usame je karakteristicna licnost. Fizicki izgled je naslijedio od svoje majke Habesijke. 
Cme puti, pljosnata nosa, kovrdzave kose, snazna skladno gradena tijela, jakih misica 
i srednjega rasta. Bio je cedan i lijepa ahlaka, cista srca, ispravna misljenja. Iskren 
prema Allahu i vjeri u Njega, mudzahid na Allahovom putu, spreman sebe zrtvovati i poginuti 
kao sehid. Posjedovao je izrazitu pronicljivost, dobro shvatanje stvari i situacije. Bio je dobar 
planer i strateg u odgovarajucim situacijama. Njegove sposobnosti za vodstvo pokazale su 
se kroz mudre stavove koje je zauzimao. Usamino prisustvo u drustvu odusevljavalo je one 
kojisusnjim. 

VOLJENI SIN VOLJENOG 

Usame je bio ashab Allahovoga Poslanika, a.s., prema kome je Poslanik, a.s., gajio 
posebne simpatije. U njemu je vidio mladica jakog vjerovanja i iskrenoga u slijedenju 
pravoga puta. Zbog toga ga je izuzetno volio. A volio je i njegova oca Zejda ibn Harisa, 
posebno nakon sto se odbio vratiti svojim roditeljima zbog odanosti i ljubavi prema 
Poslaniku, a.s. Ostao je uz njega da mu bude na usluzi. 

Poslanik, a.s., odluci da oda pocast Zejdu, pa pred muslimanima izjavi da on zauzima 
posebno mjesto u njegovom srcu: "Posvjedocite da je Zejd moj sin koji ce me naslijediti 
i kojeg cu naslijediti." To se desilo prije nego sto je objavljen slijedeci kur'anski ajet: 
"Zovite ihpo ocevima njihovim, toje kod Allaha ispravnije. Ako ne znate imena oceva 
njihovih, pa braca su vasa po vjeri i sticenici su vasi. Nije grijeh ako u tome pogrijesite, 
grijehje ako to namjemo ucinite, a Allah prasta I samilostan je. " 

Ovim je ajetom dokinuto i zabranjeno posinovljavanje u islamu. Allahov Poslanik, 



Ashabi Allahovog Poslanika 225 

a.s., pazio ge je dokje bio dijete i odgajao ga. Dokje Usame bio djecak, Poslanik bi ga 
zabavljao i igrao se s njim i sa svojim unukom Fatiminim sinom Hasanom. Medu njima 
nije pravio razliku. Uzivali su njegove simpatije i bili su radost njegova srca. 

Hasan i Usame bili su istih godina, a fizicki izgledi bili su im potpuno razliciti. Hasan 
je bio bijeloga tena, ozarena lica, izuzetne Ijepote. Od svih ljudskih stvorenja najvise je 
licio Poslaniku, a.s. A Usame je bio erne puti, pljosnata nosa, kovrdzave kose. Ali islam 
ne razlikuje ljude po boji koze, bijele Hi erne... Allahov Poslanik, a.s., uzeo bi unuka 
Hasana u jedno krilo, a Usamu u drugo, pa bi cupkajuci i grleci ih, govorio: "Allahu moj, 
ja ih volim, pa ih voli i Ti." 

U godinama djecijih nestasluka, Usame se jednom igrao u kuci Bozijeg Poslanika, 
a.s., kad mu zakaci noga za kucni prag, pa pade i ozlijedi celo. Vjerovjesnik zatrazi od 
svoje zene Aise da mu zaustavi krv. Ona to nije odmah ucinila, pa ga uze Allahov Poslanik 
u narucje, isisa mu krv iz cela i ispljunu je, a zatim ga stade tjesiti blagim rijecima. 

Prenosi se od Aise, Majke vjernike, da je kazala: "Usame je pao na kucnom pragu i 
rasjekao celo. Poslanik, a.s., rekao mi je da mu ocistim ranu, a meni se gadilo da to 
uradim. Resulullah, a.s., prisao mu je, isisao krv i ispljunuo je, a zatim rekao: 'Da je 
Usame djevojeica, obukao bih ga i nagizdao i pazio sve dok mu ne zacijeli rana.'" 

Resulullah, a.s., vodio ga je sa sobom u mnoge posjete. Naime, prenosi se da se 
Poslanik, a.s., jednoga dana jasuci na svojoj mazgi, na kojoj je bio skupocjeni prekrivac, 
uputio kuci bolesnoga Ubadeta ibn Samita da ga posjeti. Iza njega je sjedio Usame ibn 
Zejd. To je bilo prije pohoda na Bedr. 

Iz ljubavi Allahovoga Poslanika, a.s., prema Usami, poklanjao mu je skupocjenu odjecu 
i vrijedne predmete. Jedan od prvaka Kurejsija, Hakim ibn Hizam, poklonio je Resulullahu, 
a.s., skupocjeni ogrtac ciji je vlasnik bio jedan od jemenskih kraljeva. Vrijedio je pedeset 
zlatnih dinara. On je odbio da ga primi, jer je Hakim tada bio mnogobozac, vec ga je kupio za 
istu cijenu koju je on platio. Taj je ogrtac Poslanik, a.s., obukao samo jedanput, i to petkom, 
poslijegajeskinuo i dao Usami. Usame gajeoblacio i nosio pred mladicima: muhadzirima 
i ensarijama, ponosan i sretan zbog toga. Kada casni ashabi uvidjese velicinu Poslanikove, 
a.s., ljubavi prema Usami, nazvase ga "Voljeni sin Voljenog". 



226 Ashabi Allahovog Poslanika 



RANA BORBA NA ALLAHOVOM PUTU 

Nizale su se godina za godinom Usamina zivota, a on je stasavao u naocita, 
snazna i cvrsta mladica. Poceo se poducavati ratnim vjestinama i uvjezbavati bacanje 
koplja, rukovanje sabljom, gadanje lukom i strijelom i jahanje. Allahov Poslanik, a.s., posmatrao 
gajes ljubavlju i naklonoscu. 

U Usami se rodila zudnja za dzihadom od njegove rane mladosti. Zelio je biti poput 
iskrenih muslimana mudzahida na bojnom polju, braneci vjeru u cvrstom safu medu 
bracom i sireci svjetlo vjere svim ljudima. U Bici na Uhudu Usame je pozvao svoje 
vrsnjake, pa odose Allahovom Poslaniku, a.s., trazeci od njega da im dozvoli dzihad na 
Allahovom, dz.s., putu protiv nevjernika. Medutim, Poslanik, a.s., odbi ih na lijep nacin zbog 
njihove mladosti, a pohvali njihovu iskrenu namjeru. 

Kad se odigrala Bitka na Hendeku, Usame je napunio petnaestu godinu zivota. Otisao 
je Resulullahu, a.s., i zatrazio dozvolu da ucestvuje u dzihadu na Allahovom putu. 
Poslanik, a.s., pogleda ga brizljivim pogledom i vidje u njegovim ocima izraz preklinjanja, 
pa mu dozvoli i dade mu oruzje. Usame uze sablju i sav zadovoljan ode se spremati za 
borbu. 

U Bici na Hunejnu dokazao je svoju stvarnu hrabrost i rijetko dotad poznato vitestvo 
medu malim brojem muslimana. 

Osam godina prije oslobodenja Meke, neka arapska plemena izrazise negodovanje 
zbog bojazni od pobjede islama koja bi znacila njegovo ovladavanja cijelim Arapskim 
poluotokom. Na celu ovih plemena Dili su pleme Hevazin i Sekif. Covjek po imenu Malik 
ibn Avf en-Nasri uspjesno okupi pleme Hevazin pod svoju komandu, predvodeci ih sa 
udruzenim plemenima Nasr, Dzesem, S'ad ibn Bekr i dijelom plemena Benu-Hilal. Malik 
poce planirati rat s namjerom da porazi Allahovoga Poslanika, a.s., i pokrene pohod na 
Meku. Napravio je novi plan koji nije bio primjenjivan u ratovima na Arapskom poluotoku. 
Saznao je za put kojim ce se kretati muslimani, pa sakupi svoje ratnike i postavi ih po 
stranama doline Hunejn, tik uz prolaz kojim ce proci muslimani. Spremi podmuklu klopku. 
U jutamjim satima muslimanska vojska stize u dolinu Hunejn, kad mnogobosci navalise 
sa svih strana i nanesose im teske gubitke. Medu muslimanima nastade panika i metez. 
Pocese bjezati s bojnog polja trazeci spas. Allahov Poslanik, a.s., skloni se u stranu 
doline, gledajuci skori poraz muslimana. Povikao je: "Dodite ovamo... Ja sam Allahov 
Poslanik! Ja sam Muhammed sin Abdullahov!" Poslanik, a.s., odrza se u torn polozaju 
sa grupom iskrenih i odanih vjernika. Usame ibn Zejd je bio medu tim junacima. Osim 
njega tu su bili: Ebu-Bekr es-Siddik, Omer ibnul-Hattab, Alija ibn Ebi-Talib, Poslanikov, 
a.s., amidza Abbas ibn Abdul-Muttalib, Poslanikov, a.s., amidzic Ebu-Sufjan el-Haris i 



Ashabi Allahovog Poslanika 227 

njegov sin Fadl ibn Abbas, Rebi'a ibnul-Haris i Ejmen ibn Ubejd koji je taj dan pao kao sehid. 
Plemeniti ashabi ustrajase svojim sabljama uz Allahovog Poslanika, a.s., pruzajuci otpor 
viseboscima i sprecavajuci ih da mu se priblize. Kada muslimani vidjese da su svojom 
krivicom skoro porazeni, povratise svu svoju snagu okupljeni oko Poslanika, a.s., u najzescem 
poletu borbenosti i pokajanja. Allah, dz.s., omoguci pobjedu muslimanima zahvaljujuci cvrstoci 
tih cijenjenih ashaba. 

Mozda je Bitka na M'uti ta koja je najvise dojmila Usamu. To je velika bitka koju su vodili 
muslimani pod komandom UsaminogocaZejdaibn Harisa. Muslimani su stavljeni naveliku 
kusnju jer je broj neprijateljskih vojnika u toj bici visestruko prelazio broj muslimana. Usame 
je gledao pogibiju svoga oca Zejda i dvojice vojskovoda (koji su ga zamijenili) Dz'afera ibn 
Ebi-Taliba i Abdullaha ibn Ebi-Revvahe, prije preuzimanja komande od Halida ibn Velida. On, 
Allahovom, dz.s., pomoci spasi muslimansku vojsku. Uprkos pogibiji Usaminog oca, kojuje 
vidio, Usame osta cvrst vjernik, nije posustao niti je gubio nadu, vec mu to poveca iman i 
odlucno nastavi borbu na Allahovom putu, zudeci za sehadetom. 

MLADI VOJSKOVODA 

Usame jetokom bitki i okrsaja na bojnom polju dzihada stekao veliko ratno iskustvo i 
izgradioseuistinskogvodu. 

Allahov Poslanik, a.s., odluci da posalje vojsku u pohod na Bizantiju, da prosiri islam u 
njoj. Naredio je da se spremi velika vojska, a na celo te vojske postavi Usamu ibn Zejda koji 
nije bio napunio ni dvadeset godina zivota. Pod njegovu komandu stavi odabrane ashabe 
medu kojima: Ebu-Bekra es-Siddika, Omera ibn el-Hattaba, S'ada ibn Ebi-Vekkasa, Ebu- 
Ubejdu i mnoge druge. Neki od ashaba usprotivise se postavljanju Usame za predvodnika 
vojske, na sta se Usame javno pozali. Stize to i do Poslanikovih, a.s., usiju koga ozalosti 
protivljenje pojedinih muslimana, pa im se obrati rijecima: "Ako ste protiv njegovog 
predvodenja, pa protivili ste se i zbog komandovanja njegovog oca. Tako mi Allaha, on je za 
komandovanje najpodobniji, a pored toga on mi je medu ljudima najdrazi poslije njegovog 
oca. Mislim da je on jedan od najboljih, pa pozelite mu dobro." 

Dokse vojska spremala, razboljese Poslanik, a.s. Kroz posljednje izdisaje, u smrtnim 
mukama izgovorio je: "Neka ide Usamina vojska... Neka ide Usamina vojska." 

U to vrijeme Usame se nalazio u Dzerefu, mjestu izvan Medine, gdje je radio na 
pripremi i kontroli mobilizacije vojske. Muslimani izabrase Ebu-Bekra zasvog predvonika 
i halifu. Neki od njih su smatrali da Usamina vojska treba odgoditi pohod i tim povodom 
dodose Omeru ibn el-Hattabu, trazeci od njega da o tome razgovara s Ebu-Bekrom. 
Takoder, zatrazise da se smijeni Usame sa mjesta komandanta vojske, a umjesto njega 
postavi neko stariji i ko je prije primio islam. Omer ode Ebu-Bekru i zatrazi od njega odlaganje 



228 Ashabi Allahovog Poslanika 

pohoda Usamine vojske, a da, ako odluci da salje vojsku, za predvodnika vojske izabere 
nekog drugog, starijeg od Usame. Ebu-Bekr se zestoko naljuti i skoci prema Omeru, te ga 
uze za ramena i protrese: "Majka te nemala, Ibn el-Hattabu!", rece Ebu-Bekr. "Postavio ga 
je Poslanik, a.s., ati hocesdagajasmijenim! Tako mi Allaha, nikada!" KadseOmervrati, 
muslimani ga upitase staje uradio, a on im Ijutito odgovori: "Majka vas nemala! Osramotio 
sam se pred Poslanikovim nasljednikom." 

Dode Usami vijest o smrti njegove najdraze osobe, njegovoga vode, vodica i ucitelja, 
vjerovjesnika Muhammeda, a.s. Ophrva ga neopisivatuga. Napisao je pismo Ebu-Bekru: 
"Desio se najveci dogadaj. Mislim da ce se Arapi vratiti u nevjerstvo. Sa mnom su 
najpoznatiji ashabi Allahovoga Poslanika, a.s., pa da li trebamo ostati?" Na ovo pismo 
Ebu-Bekr mu odgovori: "Necu nikako drugacije da radim osim kako je radio Allahov Poslanik, 
a.s. Volio bih da me grabljivice razgrabe nego da ucinim suprotno. Ako smatras da treba 
Omerdaostanesamnom,dozvoli mu." 

Na takvim principima zivi islam. Halifa Allahovoga Poslanika, a.s., zatrazio je 
odobrenje od predvodnika vojske koja se uputila u rat protiv Bizantinaca u Palestinu, 
prema granici El-Belke, da dozvoli Omeru ibn el-Hattabu da ostane s njim. 

Usame je dozvolio Omeru da ostane s Ebu-Bekrom da mu pomogne u poslovima, te 
krenuo u svoju casnu misiju. Vratio se u Medinu s velikim plijenom tako da je za njegovu 
vojsku receno: "Nije se upamtila vojska sa manje gubitaka i veceg plijena od Usamine 
vojske." 

OKRUTNA LEKCIJA 

Usame nastavi sa podvizima na bojistima, ostajuci skromni musliman koji se bori na 
Allahovom, dz.s., putu, predvodeci i ucestvujuci u Allahovoj, dz.s., vojsci. Cilj mu nisu bili 
vlast i polozaj, vec da Allahova rijec bude gornja. 

Poslije ubistva Osmana ibn Affana muslimani su se podijelili na dvije grupe: jedna 
koja je dala prisegu Aliji, r.a., kao halifi i stala na njegovu stranu, i druga koja je dala 
prisegu Muaviji ibn Ebu-Sufjanu kao halifi i stala na njegovu stranu. 

Usame ibn Zejd odbio je boriti se na Alijinoj strani, kao sto je odbio i priznati ga za 
halifu, vec je ostao neutralan. Povodom toga iznio je svoja osjecanja sljedecim rijecima: 
"Moja se sablja nece dici na muslimana koji svjedoci da nema drugog boga osim Allaha." 
Potom mu je dosao Alija ibn Ebi-Talib koreci ga i trazeci od njega da mu se prikljuci, a 
Usame ga odlucno odbi i podsjeti ga na govor koji je cuo od Allahova Poslanika, a.s., u 
njegovom prisustvu: "Kada bi stavio svoju ruku u duboku supljinu, stavio bih i ja svoju. 
Ali, cuo si sta mi je Allahov Poslanik, a.s., rekao kada sam ubio covjeka koji je svjedocio 
da nema boga osim Allaha." 



Ashabi Allahovog Poslanika 229 

Taj dogadaj je posebna prica i teska lekcija od Poslanika, a.s. Dvije godine prije 
Resulullahova, a.s., preseljenja na ahiret, krenuo je Usame na celu vojske u borbu protiv 
Arapa koji su se jos uvijekodupirali muslimanima i nanosili im neprilike. To je bilo Usamino 
prvo predvodenje vojske, a bio je tek navrsio osamnaest godina. Usame je u toj bici ostvario 
pobjedu i vratio se Allahovom Poslaniku, a.s., koji je vec bio obavijesten o uspjehu. 

Usame ovako prica pojedinosti te lekcije: "Dosao sam Vjerovjesniku, a.s., a njemu je 
vec dosla vijest o pobjedi. Zbog toga je bio veoma veseo. Odstrani me od osobe koja ga je 
obavijestila o pobjedi, pa mi rece: 'Pricaj mi!' Ja sam mu ispricao i spomenuo mu da sam 
nakon porazatog plemena sreo jednog covjeka koji je bio nevjernik. Ubioje mnoge muslimane 
u njihovim pohodima. Prisao sam mu sa jednim od ensarija i kada smo izvukli sablje prema 
njemu, rekao je: 'Svjedocim da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov 
poslanik.' Nismo se odmakli od njega dok ga nismo ubili. Lice Allahova Poslanika, a.s., 
promijenise.azatimmirece: 

'Usame, zar ti nije bilo dovoljno njegovo svjedocenje da nema drugog boga osim 
Allaha?' 

Ja sam rekao: 

'Allahov Poslanice, on je izrekao sehadet da se zastiti od pogibije', a na to ce meni 
Poslanik, a.s.: 

'0 Usame, zarti nije bilo dovoljno njegovo svjedocenje da nema drugog boga osim 
Allaha?' 

Tako mi Onoga Koji ga je poslao sa Istinom, neprestano je to ponavljao, pa sam pozelio 
da do toga dana nisam primio islam. Tada sam rekao: 'Dajem Allahu zavjet da necu ubiti 
covjeka koji svjedoci da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik.'" 

PRESELJENJE NA AHIRET 

Usame se povukao da zivi u samoci, posmatrajuci medusobni sukob muslimana i 
stanje u koje su upali. 

Pedeset pete hidzretske godine preselio je na ahiret, ostavivsi iza sebe velicanstvene 
uspomene i mirisne oporuke. 



EL-MUGIRE IBN SU'BE, R.A. 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

El-Mugire je sin Su'beov, a on Ebi-Amirov, a on Mes'udov, a on M'utebov, a on Malikov, 
a on K'abov, a on Amrov, a on S'adov, a on Avfov, a on Kajsa Sekifa es-Sekafija. Nadimak 
mu je bio Ebu-Abdullah. Njegova majka je Umame, kcerka Efkana sina Ebu-Omera, iz 
plemena Beni-Nasra ibn Muavije. 

OSOBENOSTI 

El-Mugire ibn Su'be bio je okicen osobinama koje se rijetko mogu naci kod drugih osoba: 
mudrost, snalazljivost i izuzetna tjelesna snaga. 

Obdaren intelegencijom, prodomom intuicijom i zdravim razmisljenjem zauzimao je 
stajalista koja su donosila hajr i korist. El-Mugire je u svakoj prilici bio priseban i jasnoga 
stava i rjecito je izlagao svoje stavove. Zelio je zauzeti znacajno mjesto u zivotu, 
zadovoljavajuci svoju dusu u sluzbi ciste vjere. Imao je velike sposobnosti rukovodenja 
i upravljanja. 

Bio je visokoga stasa, sirokih ramena, krupnoga tijela, jakih ruku, cvrst na nogama. 
Krasili su ga bijeli, sjajni zubi i kovrdzava, zagasito crvena kosa koja mu je padala na 
ramena. El-Mugire je bio izuzetno obrazovan i poznavao je nekoliko stranih jezika, medu 
kojima i perzijski i grcki. 



232 Ashabi Allahovog Poslanika 



EL-MUGIRIN PRELAZAK NA ISLAM 

El-Mugirin prelazak na islam jeste osvjedoceni dokaz njegovoga imana, vjere u 
poslanstvo Muhammeda, sina Abdullaha, a.s., i potvrda njegove iskrenosti u cistoj 
Allahovoj vjeri. Potice iz plemena Sekif koje je zivjelo u gradu Taifu; gradu u kojem je 
Poslaniku, a.s., nanesena velika uvreda. Njegovo pleme bilo je najratobornije i neprijateljski 
raspolozeno premaodabranom Poslaniku, a.s. Naime, poslije smrti Poslanikovog amidze 
povecalo se neprijateljstvo Kurejsija prema Resulullahu. U toj situaciji, Resulullah, a.s., 
odluci pozvati pleme Sekif u islam. Stupio je u kontakt s njihovim velikanima i poglavarima i 
to sa trojicom brace: Abdul-Jalilom, Mes'udom i Habibom, sinovima Amra ibn Umejra ibn 
Sekifa. Pozvao ih je u islam, a oni su odbili i uzvratili pogrdnim govorom. Akada ih je Allahov 
Poslanik, a.s., napustio, nagovorili su omladinu i ludake da ga natjeraju kamenjem, psujuci 
i deruci se na njega, neka je Allahov selam i blagoslov na Resulullaha. 

Allahov Poslanik, a.s., sklonio se od njih u jednu bascu vinove loze ciji je vlasnik bio Utbe 
ibn Rabi'a, zatrazivsi utociste od napasnika. Pleme Beni-Sekif ostalo je neprijateljski 
raspolozeno prema Resulullahu, a.s., sve do oslobodenja Meke. 

Sto se tice El-Mugire, vec poslije Bitke na Hendeku uvidio je da je njegov narod zalutao 
i da su Kurejsijedokazani tirani i zulumcari. Uputio se u Medinu, nasao Allahova Poslanika, 
a.s., i objavio svoje primanje dini-islama. Nakon toga je ostao kao muhadzir medu bracom u 
vjeri, pridruzivsi se vojsci mudzahida Allahovoga Poslanika, a.s. 

ISKRENI BORAC 

El-Mugire stavio je svoj zivot na uslugu islamu. Zavjetovao se da ce braniti nebesku 
poruku i njenog prenosioca, spreman da polozi vlastiti zivot. 

Svijetli primjeri njegove borbe su upravo pokazali stupanj njegove privrzenosti vjeri 
i velicinu ljubavi prema Allahovom Poslaniku, a.s. Seste godine po Hidzri, Resulullah, 
a.s., odlucio je posjetiti K'abu i obaviti umru. Izasao je iz Medine sa sedam stotina 
mudzahida, vodeci pred sobom kurbane kako bi Kurejsijama dao do znanja da dolazi u 
posjetu Mesdzidul-haramu, a ne radi borbe. 

Do Kurejsija stize vjest o Resulullahovom izlasku iz Medine, te oni nahuskase Mekelije 
da izadu i presjeku mu put, kako bi ga onemogucili da ude u Meku. Kada su muslimani 
na celu sa Allahovim Poslanikom stigli u mjesto zvano Hudejbija, Kurejsije poslase svoje 
predstavnike da upitaju o razlogu njihova puta. Resulullah, a.s., odgovorio im je da je 



Ashabi Allahovog Poslanika 233 

dosao hodocastiti K'abu i da nema namjeru ratovati. 

Medu predstavnicima Kurejsija bio je i Urve ibn Mes'ud es-Sekafi, koji je dosao zajedno 
sa jos nekim Taiflijama da potpomogne Kurejsije u borbi protiv Allahovoga Poslanika, a.s. 
Rekaoje: 

"0 skupino Kurejsija! Vidio sam one koje ste poslali kod Muhammeda kako su ostrim 
prijekorima i pogrdnim rijecima docekani. Vi dobro znate da je od vas moj otac, a majka mi 
je Sabia bint Abdi Sems, Kurejsevicka. Cuo sam sto se desilo pa sam sakupio narod iz 
svoga plemena, meni pokorne, i dosao sam jer se smatram duznim pomoci vam." 

"Pravo kazes i ne sumnjamo u tebe!", rekose mu Kurejsije, a Urve nastavi: 

"Ja idem kod Muhammeda na razgovorda saznam staje kod njega." 

"Idi", potvrdise Kurejsije. 

Urve je otisao u mjesto gdje je boravio Allahov Poslanik, a.s., sjeo ispred njega i 
obratio mu se rijecima: "Muhammede..., zar si sakupio narod iz raznih plemena i dosao da 
unistis svoje pleme? Kurejsije su izasle pod punom vojnom spremom i zakleli su se Bogom 
da nikada neces uci u Meku silom, sve doksu oni u njoj." 

U torn momentu El-Mugire je stajao iza Resulullaha, a.s. Urve se usudio uzeti 
Poslanikovu, a.s., bradu dok je govorio, nasto ga El-Mugire uhvati za ruku i ostro je 
odbi. 

"Nosi ruku sa lica Allahova Poslanika, a.s., prije nego sto ti je odsjecem", rece mu, 
stavivsi ruku nasabiju. 

Allahov Poslanik, a.s., osmjehnu se, a Urve se u momentu ukoci na mjestu. Promrljao je: 
"Tesko tebi..., kako je strasan i grub... Ko je ovaj Muhammede?" "Sin tvog brata El-Mugire 
ibn Su'be", rece mu Resulullah. Urvetu je ovo bilo dovoljno da uvidi kako visoko mjesto 
Allahov Poslanik, a.s., zauzima kod svojih sljedbenika muslimana i njihovu spremnost da 
daju zivot, braneci ga. Vratio se Kurejsijama i rekao im: "Kurejsije... poslusajte me. Posjetio 
sam kraljevstvo Kisre i kraljevstvo Kajsare i kraljevstvo En-Nedzasije, medutim, tako mi 
Boga, ne vidjeh kralja medu narodom poput Muhammeda medu njegovim ashabima. Vidio 
sam ljude koji ne prepustaju svog poglavara igri slucaja. Iznesite svoje misljenje." 

Nakon ovoga je sklopljen sporazu m izmedu dvije strane koji je ispred Kurejsija potpisao 
Suhejl ibn Amr. Ugovor je nazvan "Ugovor na Hudejbijji". 

El-Mugire je bio iskren vjernik i mudzahid na Allahovom putu, ucestvovao je u svim 
bitkama koje je vodio Allahov Poslanik, a.s. Poslije oslobodenja Meke i poraza nad plemenima 
Hevazin i Sekif na Hunejnu, Resulullah, a.s., zatrazio je od El-Mugire ibn Su'be'a da ode u 
Taif i porusi najveci kip zvani Lat, koji je cuvan u ogromnoj tvrdavi. El-Mugire je otisao 
zajedno sa nekoliko ashaba, srusio Lata, te do temelja zaravnao simbol stranputice i zablude. 

Takoder, crvenokosi junak isukao je sablju i zajedno sa mudzahidima borio se sve dok 
nisu unistili otpadnicki pokret murteda koji su se oglusili o Allahove zapovjedi. Neka je Allah, 
dz.s., zadovoljan El-Mugirom ibn Su'be'om, r.a. 



234 Ashabi Allahovog Poslanika 



HISTORIJSKI SUSRET 

Poslije zavrsetka rata sa otpadnicima, El-Mugire je ostao u redovima vojske Halida ibn 
Velida, dajuci svoj doprinos u osvajanju Iraka. Nakon Halidovog prelaska u Sam, El-Mugire 
je ostao u safovima mudzahida pod vodstvom S'ada ibn Ebi-Vekkasa koji je zapovijedao 
Bitkom na Kadisijji. Historijski razgovor koji se odvio izmedu El-Mugire i vode perzijske 
vojske Rustema pokazuje njegovu inteligenciju i razboritost. Naime, prije borbe na Kadisijji, 
S'ad ibn Ebi-Vekkas je po naredenju vladara pravovjernih Omera ibnul-Hattaba, Allah s 
njima obojicom bio zadovoljan, vodi Perzijanaca ponudio jedno od troje: 

- islam; 

- dzizju; 
-rat. 

Rustem je zelio da sazna nesto vise o tim ponudama, pa je zatrazio sastanak sa 
muslimanskim predstavnicima. S'adu je napisao sljedecu poruku: "Rustem vam porucuje 
da nam posaljete vase izaslanike." 

S'ad je odredio najbolje vode, izvrsne govornike i mislioce. To su bili: El-Mugire ibn 
Su'be, Bisr ibn Ebi-Rehm, Arfedze ibn Herseme, Huzejfe ibn Muhsan, Rabijj ibn Amr, Kirfe 
ibn Zahiret-Temimi, Mez'uribn Adijj el-Adzeli te M'abed ibn Murreel-Adzeli. 

S'ad jepozvao izabrane mudzahide u ciju vjeru nije bilo nikakve sumnje, te im je rekao: 
"Izabrao sam vas da govorite sa Perzijancima, pa sta mislite?" Prvi se javi Rabijj ibn Amir: 
"Sigurno je da stranci imaju svoj nacin misljenja i svoje obicaje. Ako im odemo u ovom broju, 
bojim se da ce pomisliti da im pridajemo posebnu paznju, kao da su nam posebno vazni, pa 
zbog toga predlazem da ode samo jedan od nas." 

Rabijjin prijedlog jednoglasno podrzase i ostali , i dogovorise se da on bude taj koji ce otici 
prvi put. Rabijja se sastao sa Rustemom, objasnio mu situaciju koja je pred njima, razmjenivsi 
s njim misljenja, a Rustem oporuci S'adu da mu posalje drugu osobu. Poslije Rabijje, ode 
Huzejfe ibn Muhsin, kojim se Rustem nije zadovoljio, vec zatrazi novog pregovoraca. Poslije 
Huzejfe, pade odluka da ide El-Mugire ibn Su'be. 

Perzijskoj vojsci prethodno je naredeno da obuku blistava odijela izvezena zlatnim 
nitima, i da stave krune na glave i zlatne ogrlice na vratove, zeleci time zapanjiti 
muslimane. El-Mugire isplanirao je da u razgovoru nametne svoju govomicku vjestinu i 
da istakne samopouzdanje i jacinu muslimana. Kada je El-Mugire usao u Rustemovu 
odaju, pride i sjede na njegovo prijestolje tik do njega. Ovaj postupak rasrdi Rustemova 
brata pa poce otpuhivati kroz nos od Ijutnje, na sta Rustemova garda scepa El-Mugiru i 
grubo ga maknu sa prijestolja. On se obrati Rustemovom bratu: "Ne otpuhuj! Ovo gdje sam 
sjeo meni nista ne znaci, a ni tvoj brat nije ostecen. 38 Do nas su doprle price o vama poput 



Ashabi Allahovog Poslanika 235 

bajki, aja ne vidjeh zaglupljenijeg naroda od vas. Mi Arapi smo medu sobom jednaki. Jedan 
drugog ne potcinjavamo, osim onoga koji pokaze neprijateljstvo prema svom drugu. Mislio 
sam da i vi preporucujete jednakost, kao sto je to slucaj kod nas. Bilo bi bolje od ovoga sto 
ste napravili da ste me prije obavijestili da ste vi gospodari jedni nad drugima, pa ne bih 
uradio sto sam uradio i ne bih vam dosao. Medutim, vi ste me pozvali. Adanas sam shvatio 
da cete biti ponizeni i unisteni. Vlast ne moze potrajati ako je zasnovana na ovakvim temeljima 
i predvodena ovakvim vodama." 

Ovim govorom, punim samopouzdanja i dubokog imana i istinitosti akide koju nosi, 
Mugire ibn Su'be nametnuo se Rustemu i njegovim podanicima kao snazna licnost zdrave 
logike. 

Rustem je imao svoga prevodioca Arapa, bilo mu je ime Abbud. El-Mugire ga je 
stalno presijecao, opominjao, ne zeleci otkriti svoje znanje perzijskog jezika: "Tesko 
tebi, o Abbude... ti si Arap... Prevodi mu onako kako kazem i kao sto prevodis njegove 
rijeci." 

Perzijanci koji su slusali razgovor dosaptavali su se, govoreci: "Istinu je, Boga mi, 
rekao Arap." 

Njihovi savjetnici uvidjese velicinu El-Mugirinog govora koji ostavi velik dojam na 
obicne ljude pati ljudi rekose: "Takoje nastupiodace mu nasi potcinjeni dati prednost..., 
prokleo Bog nase prvake, nije niko gluplji od njih kada su potcijenili ovaj narod." 

Poslije svoga loseg nastupa Rustem je pokusao napraviti prijaznu atmosferu, 
prijateljski se saleci sa El-Mugirom, kako bi se zaboravio los postupak njegovog brata i 
njegovih namjesnika: 

"Hoces li ti govoriti ili da ja pricam?", obrati se El-Mugiri. 

"Ti si nas trazio, zato kazi sta imas." 

Rustem je govorio nabrajajuci slave svoga naroda, a izmedu ostalog rece: 

"Jos smo gospodari na nasoj grudi, jaci smo od neprijatelja, casni smo medu narodom. 
Nema nigdje kralja poput naseg, tako postovanog i inteligentnog. Ponosno pobjedujemo, 
a neprijatelj nas ne porazi, osim dan-dva ili mjesec-dva. Kada nas Bog kazni - poslije 
bude zadovoljan s nama, vrati nasu moc i podari nam pobjedu protiv neprijatelja, u zlu 
danu po njih. U odnosu na nas nema sicusnijeg naroda od vas. Vi ste oskudna i zlocudna 
zivota, vi ste za nas bezvrijedni. Dolazite nam kao trgovci i nadnicari, a kada vas zadesi 
susa, dodete po pomoc kod nas. Mi vam odvojimo dio hurmi i psenice i ispratimo vas 
zadovoljne. Stoga, vratite se odakle ste dosli, aja cu dati vasem zapovjedniku odjecu, 
mazge i hiljadu dirhema. Naredit cu da se svakom vasem covjeku pokloni po tovar 
hurmi i dva odijela, pa idite svojim putem. Nemam zelje za borbom niti vas zelim zarobiti. 
Nego, vratite se, Bog vam zdravlje podario. 

Zatim je rijec uzeo El-Mugire, i zahvalivsi Allahu, rece: 

"Zaista je Allah Stvoritelj i Hranitelj svega postojeceg. Ko napravi nesto, On tim upravlja 



236 Ashabi Allahovog Poslanika 

i to pripada Njemu. Sto seticetebe i tvojih podanika koji su mocniji od neprijatelja i nadmocni 
u vladanju i sto setice vase ogromne dunjalucke vlasti, mi je poznajemo i neporicemo. Allah 
je Taj Koji je to stvorio i vama podario. A kad smo u pitanju mi, nase lose stanje, tezak zivot 
i razdor, ni to ne poricemo. U takvoj smo, a mozda jos i u tezoj situaciji bili. Najbolje zivi onaj 
ko ubije svoga amidzica, zatim mu uzme bogatstvo i pojede. Mi jedemo lesinu, kosti i krv. 
Tako je bilo dok Allah, dz.s., nije poslao Vjerovjesnika kojem je podario Knjigu, pozivajuci 
nas onome cimeje zaduzen. Povjerovali su mu iskreni, a drugi su odbili. Koji vjeruju u njega 
bore se protiv onih koji poricu, sve dok ne udu u vjeru, neki potpuno uvjereni, a neki silom, 
sve dok nam se ne objelodani da je Allahov Poslanik, a.s., iskren i da je poslat od Allaha, 
dz.s., pa nam naredi da se borimo protiv onih koji nam se protive. 

U torn momentu Rustem ga presjece: 

"Znaci, borit cete se?!" 

"Znaci, ko od nas bude ubijen - ulazi u Dzennet, a oni koji nas ubijaju njima je 
Dzehennem. Stavljamo ti na izbor jedno od troje: 

- ulazak u islam, a u islamu imate sve sto i mi, i obaveze su nam jednake, bez ikakve 
razlike izmedu nas i vas; 

- ili davanje dzizje, poslusno i smjerno." 

"A sta to znaci poslusno i smjerno?", upita Rustem. 

"Da od vas svaka osoba da dzizju poslusno, moleci da se primi od njega, a ako bi od nas 
sta zatrazili, nismo duzni dati. Budi nas sticenik, izdvajajuci dzizju poslusno i smjerno, u 
protivnom - rat. A dini-islam nam je drazi od ovoga dvoga." 

Ove rijeci naljutise Rustema, pa poce udarati nogama o zemlju i ljutito rece: 

"Nisam ni pomislio da cu u zivotu cuti nesto ovako od vas Arapa. Nece osvanuti ni 
zora, a ja cu vas se svih rijesiti. Nema primirja izmedu vas i nas." 

Nakon razgovora u kojem je dominirala El-Mugirina inteligencija i rjecitost, Rustem 
naredi da ga isprati jedan od njegovih vojnika, naredivsi mu da kad budu prelazili most, 
ispred muslimanske vojske kaze: "Nas voda je zvjezdoznanac pa je pogledao u tvoju 
sudbinu i vidio da ce ti sutra biti izvadeno oko." 

Kada je vojnik kazao sta je imao, El-Mugire rece: "Obradovao si me dobrom 
nagradom. Da ne znam da cu u buducnosti voditi borbu s protivnicima kao sto ste vi 
musrici, pozelio bih izgubiti i drugo oko." 



Ashabi Allahovog Poslanika 237 



NA KADISIJJI 

Rezultat pregovora izmedu Rustema i muslimana bio je rat. Muslimanska vojska brojala 
je oko trideset tri hiljade mudzahida dok je neprijateljska vojska brojala sto dvadeset hiljada 
boraca. S'ad ibn Ebi-Vekkas rasporedio je vojsku u manje grupe. To je uradio po naredbi 
vladara pravovjemih Omera ibnul-Hattaba, r.a, u pismu sljedeceg sadrzaja: "Kada dobijete 
ovu poruku, rasporedi vojsku u desetine, odredi im emire i zamjenike i podigni punu 
pripravnost. Neka svaki voda i zamjenikdobro upozna svoje zadatke i duznosti. Konjicu 
Mugire ibn Su'be'a prikljuci sebi i izvijesti me o njihovom djelovanju!" 

El-Mugire je bio poznat po svojoj zestini u borbi i po strucnosti u komandovanju konjicom. 

Bitka je pocela na uobicajen nacin tog vremena, pojedinacnim dvobojima, da bi nakon 
njih uslijedio opci okrsaj. Perzijanska je vojska u pocetku borbe pokazala vecu borilacku 
vjestinu i ostrinu u napadu, ali to nije uticalo na muslimane koji su ostali cvrsti poput 
planine, iako su bili malobrojni. Borba se vodila nekoliko dana u vise navrata, a El-Mugire 
i drugi muslimani pokazali su veliko junastvo. 

Posljednjeg dana borbe, muslimani su uspjeli ukloniti zivi zid koji su Perzijanci napravili 
od slonova pa su nakon toga navalili zestokim napadom svim raspolozivim sredstvima. 
Probili su prve redove i ubili vode Rustema i Behmena ibn Dzezevijeha, i jos nekoliko 
njihovih velikana. 

Poslije toga zavladalo je pravo rasulo u taboru neprijateljske vojske. Bjezali su, a 
muslimani su navaljivali na njih sve dok ih u potpunosti ne unistise. Iza sebe su ostavili 
veliki plijen, oruzje i poginule. Na Kadisijji je, takoder, ucestvovalo cetiri hiljade vojnika 
zvanih "Kraljevska garda", koju je do Rustema dopratio kralj Ebreviz iz Dejlema. Oni su bili 
specijalna straza oko njega, dan-noc, a poslije Rustemove pogibije odlozili su naoruzanje 
iskljucivsi se iz borbe i cekajuci krajnji rezultat. S'ad ibn Ebi-Vekkas primijetio ih je, te je od 
El-Mugire ibn Su'be'a zatrazio da izvidi sta je s njima. Kada im je El-Mugire otisao, dali su mu 
sljedeci odgovor: "Mi nemamo nikakve veze sa borbom. Bili smo specijalna jedinica koja je 
cuvala Rustema, a on je vec ubijen... Drage volje ulazimo u vasu vjeru." 

El-Mugire je od radosti povikao "La ilahe illallah, Muhammedun Resulullah", kada je cuo 
ove rijeci, obavijestio je S'ada, a Perzijanci sklopise savez sa Zuhreom ibn Huvejjetom. Po 
njihovoj zelji rasporedeni su u blizini Kadisijje. 



238 Ashabi Allahovog Poslanika 



OSVOJENJE NEHAVENDA 

Poslije velike pobjede na Kadisijji, muslimani su se uputili prema gradu El-Medainu 
ciji namjesnik Jezdedzird od straha napusti grad a muslimani ga uzese bez borbe. 

Sesnaeste godine po Hidzri Utbe ibn Gazvan je bio namjesnik Basre. Zelio je obaviti 
hadz, paje zatrazio dozvolu od Vladara pravovjernih koji mu je izda. Privremenu duznost 
namjesnika je trebao preuzeti Medzasi ibn Mes'ud es-Sulemi, ali je on bio zauzet nekim 
poslom u Furatu. Utbe je odredio El-Mugiru da ga zamijeni dok ne dode El-Medzasi. Odsustvo 
Utbeta i El-Medzasija iskoristili su Perzijanci Basre tako sto su izazvali nerede u gradu 
Eberkbaz, blizu Basre. Njima su se pridruzili stanovnici Misana, formirali jaku konjicu pod 
komandom Filkana, jednog od velikana Eberkbaza. 

El-Mugire je cuo za veliku mobilizaciju pa je odmah poduzeo odgovarajuce mjere. 
Naime, od zena je zatrazio da svoje mahrame stave na koplja i da dizu prasinu. Krenula 
je vojska El-Mugire sa zastavama i ogromnim oblakom prasine koju su dizali za sobom, 
pa kad ih Perzijanci vidjese, pomislise da je to ogromna vojska, te brze-bolje napustise 
Eberkbaz. Bjezali su, a muslimani su ih gonili, ubivsi mnoge od njih. 

Kadaje Utbe ibn Gazvan preselio na ahiret, namjesnistvo u Basri preuzeo je El-Mugire 
ibn Su'be. Nakon Bitke za Tuster zarobljen je Hurmuzan, koji je u pratnji El-Mugire odveden 
vladaru pravovjernih Omeru ibnul-Hattabu, r.a. Tu Hurmuzan primi islam i ostade kao 
prevodilac prilikom sudenja. Jedan od najvecih podviga koje je ucinio El-Mugire 
desio se u Bici za Nehavend, gdje je dosla do izrazaja njegova mudrost i snalazljivost. 
Nakon uvodnih dvoboja izmedu muslimana i Perzijanaca, zapoce ostri okrsaj u kojem 
kao sehid pade voda islamske vojske N'uman ibn Mukarrin. Uznjegajebio El-Mugire 
koji ga pokri ogrtacem i skloni mu tijelo ustranu, a muslimanima koji su vidjeli njegovu 
pogibiju rece da prikriju vijest: "Ne govorite da nam je emir pao kao sehid dok ne vidimo sta 
ce nam Allah presuditi s protivnikom, da ne bi obeshrabrili ljude." 

Muslimani su navaljivali dok im Allah, dz.s., ne dade pobjedu. Perzijanci napustise 
Nehavend i uputise se putem Hemezana. 

Nakon ove bitke vladar pravovjernih Omer ibnul-Hattab, postavi El-Mugiru 
namjesnikom Kufe, Allah, dz.s., bio zadovoljan s njima obojicom. Duznost namjesnika 
vrsio je do dolaska halite Osmana ibn Affana, r.a., koji ga smijeni s te duznosti. Poslije 
ubistva Osmana ibn Affana pojavise se nesuglasice izmedu Alije i Muavije ibn Ebi-Sufjana, 
Neka je Allahov selam na njih. El- Mugire odvoji se po strani sukoba, ostavsi neutralan. 

Kada se situacija smirila, El-Mugire dade prisegu Muaviji, a on ga odredi namjesnikom 
Kufe. 



Ashabi Allahovog Poslanika 239 



PRESELJENJE NA AHIRET 

Mugire ibn Su'be obavljao je svoje namjesnikovanje krajnje mudro i snalazljivo, a 
zabiljezeno ja da je Kabis ibn Dzabir rekao: "Druzio sam se sa El-Mugirom i zakljucio, da 
kada bi neki grad imao osmera vrata i da se na njih ne moze izaci osim sa snalazljivoscu, 
El-Mugire je sposoban da izade na svih osam." 

Taberi je o njemu kazao : "Bio je takav da nije zapao ni u jednu situaciju , a da iz nje nije 
nasao izlaz, i nije naisao na zamrsen slucaj, a da nije posegao za ispravnim." 

Zabiljezeno jetakoder da je Es-S'abij, opisujuci sposobne Arape, rekao: "Sposobnih 
Arapa je cetverica: Muavija ibn Ebi-Sufjan, Amr ibnul-'As, El-Mugire ibn Su'be i Zijad ibn 
Ebi-Sufjan. Sto se tice Muavije ibn Ebi-Sufjana, kod njega je strpljivost i samilost. Amr 
ibnul-'As je za velike probleme, El-Mugire je za rukovodenje, a Zijad je i za malo i za 
veliko." Pedesete godine po Hidzri, dok je obavljao duznost namjesnika Kufe, El-Mugire 
je preselio na ahiret. Ukopan je u Kufi, a nakon ukopa Ibn Hebire es-Sejbani stao je 
pokraj njegovog kabura i kazao: 

"U kaburu lezi cvrstina, postojanost, 

i zestoki protivnik koji ima svoj utjecaj. 

Srditigaugrobstrpa, 

a od toga zatvora nece koristiti puhanje vracara." 

Pa je dodao: "Tako mi Allaha, zestoko si kaznjavao neprijatelje, a bio si odani prijatelj 
s kirn si se zblizio." 



SIMAK IBN HARSE, R.A. 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Ime mu je Simak, sin je Harseov, on sin Levzanov, a on Abdu-Vuddov, a ovaj sin 
Zejdov, a on je Sa'lebov, a on El-Hazredzin, a on Saidov, a on K'abov, a K'ab je sin 
El-Hazredza el-Ensarija es-Saidija. Nosio je nadimak Ebu-Dudzane. 

OSOBENOSTI 

Ebu-Dudzane je bio jedan od najpoznatijih vitezova medu Arapima. Odlikovala gaje 
hrabrost, smjelost i odvaznost, sto je junake odbijalo od dvoboja s njim. Bio je srcan i 
cvrstoga stava, okicen saburom i postojan. Njegova je izdrzljivost bila jaca nego kod vecine 
drugih ljudi. 

Ebu-Dudzane volio je konje i brigu oko njih; pamtio je njihovo srodstvo i poznavao 
vrste. Jahao je po pustinji i lovio divljac. Volio je oruzje, posebno sablju kojoj je davao 
prednost nad drugim oruzjem toga vremena. Imao je jake i cvrste misice koji su ga 
sluzili kad treba udariti sabljom i kada treba podici stit. Znao je kada ce se privuci 
protivniku, a cim bi se ukazala pogodna prilika, vjesto bi udario snaznim udarcem, poslije 
kojeg bi neprijatelj pao nepomican. 

Bio je odlucan i ozbiljan u svakoj prilici, a takoder je bio sklon sutnji. Mrzio je sve sto 
rusi ljudsko dostojanstvo i umanjuje odlucnost. 

Bio je srednjega rasta, krupnoga tijela, sirokih prsa, cvrstoga vrata, imao je jake 
sake i misice, stabilan hod, okruglo lice, gustu kosu, cm ten. Kada bi hodao, izgledao je 
poput gorostasa koji se krece citavim tijelom, zbog misicave i razvijene grade. 



242 Ashabi Allahovog Poslanika 



NJEGOVO PRIMANJE ISLAMA 

Ako je Meka kolijevka islama, onda je Medina srce islama. Allah, dz.s., odredio je da 
stanovnici Medine budu Njegovi pomagaci i pomagaci Njegovoga Poslanika , a.s., i da 
budu zastitni oklop jezgru islama i nosioca Objave, Muhammeda ibn Abdullaha, a.s. 

Nakon prvoga ugovora o davanju vjemosti kod Akabe, povecao se broj muslimana u 
Medini, zaslugom Mus'aba ibn Umejra i drugih muslimana. Tadasnji je dzemat brojao 
sedamdeset muslimana. Poslije drugog sporazuma o davanju vjemosti na Akabi i nakon 
pristizanja muhadzira iz Meke, broj se muslimana uveliko povecavao. 

Ebu-Dudzane nije bio medu onima koje je islam privukao na samom pocetku njegovog 
sirenja, uglavnom zbog njegovog burnog zivota. Ljudi su poceli spominjati ime 
Muhammeda ibn Abdullaha, a.s., i siriti vijesti o njegovom pozivu u obozavanje Jednog 
Jedinog Boga, Stvoritelja svega, a odbacivati sirk i obozavanje kipova koji ne mogu nanijeti 
stetu niti pribaviti korist. Ebu-Dudzane poceo je posmatrati ljude i obracati paznju na njihova 
stanja i njihove price. Tako, svjetlo imana poce nastanjivati njegovo srce dok je posmatrao 
sirenje islama medu ljudima. Ubrzo je izjavio primanje islama i odlucio biti medu cistim 
muslimanima koji ce docekati Bozijega Poslanika, a.s., kada bude ucinio hidzru u Medinu sa 
njegovim vjernim prijateljem Ebu-Bekrom es-Siddikom, r.a. 

JEDAN OD JUNAKA BITKE NA BEDRU 

U islamu, Ebu-Dudzane nasao je istinsko zadovoljstvo za dusu. Njegova cista, 
neiskvarena dusa prihvatila je islam potpunom iskrenoscu. Sebe je zavjetovao za odbranu 
nebeske vjere i borbu na Allahovom putu dok islam ne pobijedi i dok se ne prosiri medu 
ljudima. 

Bitka na Bedru bila je prvi oruzani okrsaj u kome su muslimani krenuli ustrojenih 
safova protiv Kurejsija i njihovih prvaka. Poslanik, a.s., saznao je da se karavan Kurejsija, 
koji je predvodio Ebu-Sufjan, vraca iz Sama. Isao je u pravcu Meke sa velikom robom 
koja je cinila glavninu imetka Kurejsija, i imala pratnju od cetrdeset ljudi, a medu njima 
su bili i Mahreme ibn Nevfel ibn Uhejb ibn Abdi Menaf i Amr ibn EI-'As ibn Vail ibn 
Hisam. Resulullah, a.s., zelio je zaplijeniti karavan i tako oslabiti moc Kurejsija, osiromasiti 
ih i potciniti, kako bi se njihova opakost i osori odnos prema njemu smanjili i postali 
bezopasni. Pozvao je muslimane u dzihad i poveo ih do izvora na Bedru. 

Ebu-Sufjan predosjetio je opasnost koja mu prijeti, bio je napregnut i oprezan. Utom 
su gaobavijestili daje Poslanik, a.s., izasao iz Medine da bi zaplijenio karavan. On jeodmah 
poslao Damdama ibn Amra el-Gifarija u Meku po pomoc od Kurejsija. Kada je stigao u Meku, 



Ashabi Allahovog Poslanika 243 

Damdam je stao na sred trga, pocijepao svoju kosulju i odsjekao nos svojoj devi, pa stao 
kukati i zapomagati: "0 Kurejsije, zlo, zlo! Vasi imeci kod Ebu-Sufjana su na dohvatu 
Muhammedu i njegovim Ijudima! Ne vidim da cete ih uspjeti spasiti! U pomoc! U pomoc!" 

Kurejsije koje su se okupile oko Damdama iz znatizelje kakve su vijesti, odmah skocise 
i pozurise da se spremaju u pomoc Ebu-Sufjanu. 

U meduvremenu, Allahov Poslanik, a.s., savjetovao se sa muslimanima o mogucem 
okrsaju sa Kurejsijama. Zovnuo je muhadzire i obavijestio ih o izlasku Kurejsija u pomoc 
Ebu-Sufjanu. Ustao je tada Ebu-Bekr, r.a., i govorio; stavio je sebe na raspolaganje 
potrebama vjere. Isto to uradi i Omer ibn el-Hattab, r.a. Nakon toga, ustade El-Mikdad 
ibn Amr i rece: "0 Boziji Poslanice, postupi onako kako ti Allah naredi, a mi smo s 
tobom. Tako mi Allaha, necemo reel kao sto su rekli sinovi Israilovi Musau: "Idi ti i tvoj 
Gospodar pa se borite, mi cemo ovdje ostati." Nego kazemo: "Idi ti i tvoj Gospodar pa se 
borite i mi cemo se s vama boriti." Tako mi Onoga Koji te je poslao sa istinom, da nas 
odvedes u Birkel-Gumad 39 ,ratovali bi s tobom sve dok ga ne bismo osvojili. 

Kada je zavrsio, Poslanik, a.s., uputi dovu za njega. 

Poslije toga, Poslanik, a.s., savjetovao se sa ensarijama, a u njihovo je ime govorio S'ad 
ibn Mu'az. Rekao je: "Vjerujemo u tebe i smatramo te istinitim, i svjedocimo da je Istina ono 
sa cime si dosao. Zato smo ti ukazali povjerenje i dali nase obecanje na poslusnost i 
pokomost. Allahov Poslanice, postupaj kako zelis, mi smo uztebe. Tako mi Onoga Koji te 
je poslao sa Istinom, da si trazio od nas more da s tobom preplivamo, preplivali bismo ga s 
tobom i ni jedan od nas ne bi izostao. Nije nam tesko da se sutra sretnemo sa nasim 
neprijateljem. Mi smo strpljivi u ratu, iskreni u bici. Mozda ti Allah pokaze nesto od nas, cime 
ces biti radostan. Kreni sa nama, s Allahovom pomoci." 

Poslanik, a.s., obradovao se i rekao: "Idite i obradujte ostale. Tako mi Allaha, vec 
sada vidim bitku." 

Od ensarija je najvise Ebu-Dudzane bio zanesen i naostren za sukob sa musricima 
kako bi im se ocitala zestoka lekcija. U meduvremenu, Ebu-Sufjan uspio se izbaviti sa 
karavanom i otici u Meku. Kada je stigla vojska Kurejsija do mjesta gdje je bio karavan, vidjeli 
su da se Ebu-Sufjan vec izvukao zajedno sa karavanom. Neki od Kurejsija zeljeli su da se 
vrate, doksudrugi navaljivali da se bore. Medu ovimadrugima bio je i Ebu-Dzehl, koji je 
insistirao dok nije i ostale uvjerio da udu u okrsaj. 

Muslimani su predlozili Poslaniku, a.s., da vodu Bedra navede u bunar koji je bio na 
njihovoj strani, a da sva ostala vrela zatrpaju; tako bi Kurejsije ostale bez vode. Ova 
zamisao je uspjesno i provedena u djelo. Kurejsije su bile nasuprot muslimana, a kada 
su saznali sta su muslimani uradili sa bunarom, dali su zakletvu da ce se napiti iz bazena 
koji su napravili muslimani. Najzagrijaniji je bio El-Esved ibn Abd el-Esved el-Mahzumi, 
koji je bio veoma zao i prgav covjek, pa je rekao: "Kunem vam se Bogom da cu se ili 
napiti sa njihovoga vrela ili umrijeti prije nego dodem do njega." Kada se priblizio vrelu, 



244 Ashabi Allahovog Poslanika 

Hamza ibn Abdul-Muttalib udario gajesabljom i odsjekao mu nogu. On je pao na leda, dok 
mu je krv sikljala iz noge. I takav, poceo je puzati prema vrelu da bi ispunio svoju zakletvu, 
ali Hamza ga preduhitri josjednim udarcem kojim ga je dokrajcio taman kad je dopuzao tik 
dovrela. 

Nakon pogibije El-Esveda, izade Utbe ibn Ebi-Rebi'a, a s njim njegov sin Velid ibn 
Utbe i njegov brat Sejbe ibn Rebi'a i pozva muslimane na dvoboj. Poslanik, a.s., zatrazio 
je da izadu trojica mladica ensarija, ali musrici to odbise. Htjeli su trojicu odgovarajucih 
njima - od Kurejsija. 

Tada Resulullah, a.s., rece: "Ustani, Ubejde ibn el-Haris, Hamza, Alija!" Kada je 
Utbe cuo njihova imena, rece: "Da. Odgovarajuci i cijenjeni." Dvoboj se zavrsi, a musrici 
Utbe, njegov sin Velid, i njegov brat Sejbe ostadose pokoseni lezati. Poslije toga izbi 
okrsaj prsa u prsa. Ebu-Dudzane jurnuo je sa isukanom sabljom, probijajuci redove 
Kurejsija. 

Ispred njega je stao Ebu-Musa'fija koji je bio jedan od saveznika Kurejsija i jedan od 
njihovih junaka. Ebu-Dudzane usmjeri udarac svoje sablje prema njemu i presjece mu vrat, 
tako da mu glava osta visiti kao pjevcu, pa se strovali na zemlju. Ebu-Dudzane je blistao u 
bid, pjevajuci dzihadske kaside i recitirajuci stihove. Ubio je mnogobrojne junake musrike, 
a medu njima i Ebu-el-'Asa ibn Kajsa ibn Adijja ibn Sa'da ibn Sehma i Ma'beda ibn Vehba. 
Ranio je Malika ibn Abdullaha ibn Osmana, koji je podlegao od posljedica rana. Ranio je veliki 
broj Kurejsija koji su izbjegavali da stanu ispred njega u otvoren sukob. 

Voljom Allaha, dz.s., bitka se zavrsila pobjedom Njegovog Poslanika, a.s., i muslimana, 
a Kurejsije su bili potuceni do nogu. Dozivjeli su poraz kakav u zivotu nisu okusili. 

CRVENI POVEZ 

Kurejsije nisu prihvatile poraz u Bici na Bedru. Trojica njihovih uglednih ljudi osjecali 
su posebnu bol zbog pogibije njihove rodbine na Bedru: Abda ibn Ebi-Rebi'e, Ikrime ibn 
Dzehla i Safvana ibn Umejje. Oni su podsticali Kurejsije na pripremanje velike vojske u 
rat protiv Muhammeda, a.s. Isli su kod Ebu-Sufjana i trazili od njega da bude predvodnik 
te bitke. Kad je prihvatio ponudu, brzo su osigurali dovoljno sredstava za opremu ljudi, 
jahacih zivotinja i oruzja. U podsticanju Kurejsija na osvetu i ubistvo Muhammeda, a.s., 
ucestvovali su i jevreji iz Medine. 

Abd, Safvan i Ikrime, iz mrznje i jeda prema Poslaniku, a.s., i zeleci osvetu, podsticali 
su Ijude govoreci: "0 Kurejsije, Muhammed vas je potakao na osvetu, ubio je vase 
najbolje, pa nas pomozite imetkom u borbi protiv njega, mozda cemo osvetom ublaziti 
gubitke koje nam je nanio." 

Kurejsije su pocele davati imetke u sakupljanju oruzja, opreme i svega drugoga 



Ashabi Allahovog Poslanika 245 

potrebnoga za boj, tako da je sakupljena velika vojska. Pored Kurejsija ucestvovali su i 
njihovi saveznici iz plemena Kinane i stanovnici Tihame. Dzubejribn Mut'im podsticao je 
Vahsa ibn Harba na ubistvo Hamze ibn Abdul-Muttaliba, amidzica Allahova Poslanika, koji je 
ubio njegovog amidzu Tuajma ibn Adijja. To je isto cinila Hinda, kcerka Utbe'a ibn Rebi'e, a 
zena Ebu-Sufjana. Ona je izgubila oca, brata i amidzu. Vahsiju je obecala veliku svotu novca 
i mnogo zlata kao nagradu za Hamzino ubistvo. 

Kada se konacno opremila, vojska je Kurejsija izasla u pravcu Medine pod vodstvom 
Ebu-Sufjana. Nakon sto je Allahov Poslanik, a.s., saznao za pokret Kurejsija, trazio je 
misljenje ashaba. Jedan dio ashaba mu je savjetovao da ostanu u Medini zbog lahkoce 
njene odbrane i odbijanja neprijatelja od nje, dokje jedan dio nagovarao Poslanika, a.s., 
na izlazak i suprotstavljanje Kurejsijama van Medine, da ne bi bili optuzeni za kukavicluk 
i strah. 

Kurejsije su se sa svojom vojskom ulogorili u mjestu Ajnan, nasuprot Medine. Poslanik, 
a.s., izasao je sa vojskom i ulogorio se u udolini Uhuda. Raspodijelio je muslimane i organizirao 
bojne safove. Na vrh je brda postavio pedeset najvjestijih strijelaca i naredio im da ne 
napustaju svoja mjesta dok se bitka ne zavrsi. To brdo je bilo iza muslimana i prestavljalo je 
stit od napada i iznenadenja s leda. Prije nego sto je pocela borba, Allahov Poslanik, a.s., 
upucivao je i davao smjernice i savjete muslimanima, a zatim je uzeo svoju sablju i upitao: 
"Ko ce uzeti ovu sablju sa njenim pravima?" 

Prilazili su muslimani, trazeci je, a Resulullah, a.s., nikom je nije davao dok nije 
prisao Ebu-Dudzane i upitao: 

"Staje njeno pravo, Boziji Poslanice?" 

Onjeodgovorio: 

"Da udaras njome neprijatelja sve dok se ona ne iskrivi." 

Ebu-Dudzane rece: 

"Ja cu je onda uzeti, Boziji Poslanice, s tim njenim pravom." 

Pa mu je Poslanik, a.s., dade. 

Ebu-Dudzanin obicaj bio je da poveze glavu crvenim povezom, drzeci se odvazno i 
gordo sa sabljom u ruci. Posto je uzeo sablju od Allahova Poslanika, a.s., povezao je 
glavu crvenim povezom i poceo oholo hodati medu ljudima. Kada ga vidje kako se krece, 
Allahov Poslanik, a.s., rece: "Zaista je ovakav hod mrzak Allahu, dz.s., osim u ovakvoj 
prilici." 

Ebu-Dudzane je hodao, recitirajuci stihove: 

"Zarece meprijateljmojdragi, 
u podnozju brda pokraj palme, 
da okoveja ne trpim nikad, 
udarajuc' sabljom Bozijom i Resulovom." 



246 Ashabi Allahovog Poslanika 

Zatim je pocela borba izmedu dvije vojske. U pocetku borbe cinilo se da ce pobjeda biti 
nastrani muslimanajersu zestoko pritisli Kurejsije i poljuljali njihove redove. Kurejsije su 
pocele postepeno uzmicati. Kada su muslimanski strijelci, koji su bili na vrhu brda, vidjeli 
povlacenje Kurejsija, pomislise da je bitka okoncana i pobjeda dobijena, pa napustise svoje 
polozaje i krenuse prema bojnom polju da kupe plijen. 

Halid ibn Velid je budnih ociju trazio slabu tacku u muslimanskim safovima, a ovo je 
bila zlatna prilika. Zaobisao je brdo, popeo se na brezuljak i dosao muslimanima iza 
leda. Halid i njegovi konjanici silovito i brzo udarali su na muslimane i zacas obrnuli tok 
bitke. Umalo da nevjemici ubiju Allahovog Poslanika, a.s. Ali cvrsti i dobri ashabi oko 
njega stitili su ga svojim tijelima kako bi ga spasili. 

Ebu-Dudzane udarao je svojom sabljom, pokusavajuci odbiti musrike. njemu je 
Poslanik, a.s., nakon boja, rekao rijeci koje su ukrasile blistavost njegove borbe. Naime, 
kada se Resulullah, a.s., vratio u Medinu, dao je svoju sablju kcerki Fatimi da opere krv 
s nje. I njen muz Alija, r.a., dao je svoju sablju i rekao: "I moju sablju operi od krvi. Tako mi 
Allaha, nije me izdala." Na ovo je Poslanik, a.s., rekao: "Ako si ti bio cvrst u borbi, pa bili su 
i Sehl ibn Hanif i Ebu-Dudzane." 

Ebu-Dudzane nosio je Resulullahovu, a.s., sablju u svim narednim bitkama poslije 
Uhuda. 

PRESELJENJE NA AHIRET 

Poslije smrti Allahovoga Poslanika, a.s., izabran je Ebu-Bekr, r.a., kao halifa muslimana. 
Najopasnije stvari koje su se pojavile za njegova hilafeta jesu: suprotstavljanje halifi, 
odmetanje arapskih plemena od islama i odbijanje davanja zekata. Pojavili su se lazni 
poslanici koji su oko sebe okupili ljude svoga plemena i u njima probudili plemenski dzahilijetski 
duh. Odred mudzahida na celu sa Halidom ibn el-Velidom uputio se ka murtedskom plemenu 
Benu-Hanife u El-Jemami, koji su bili okupiljeni oko lasca, prevaranta i pagana Musejleme 
el-Kezzaba- samozvanoga poslanika. 

Halifa se suprotstavio tim odmetnicima cvrsto i odlucno tako sto je poslao jedanaest 
vojski, na razlicite strane Arapskoga poluotoka, da presude odmetnistvu. Vode tih vojski 
uspjele su vratiti ljude u islam i presuditi vodama pokreta odmetnistva. Ikrime ibn Ebi-Dzehl 
i Surahabil ibn Hasne nisu uspjeli presuditi Musejlemi ibn Habibu el-Kezzabu, jerje on uspio 
sakupiti ogromnu vojsku svoga plemena Benu-Hanife i nekih njegovih saveznika, tako da je 
sa sobom imao cetrdeset hiljada boraca. Zato je halifa zatrazio od Halida ibn Velida da ode 
u El-Jemamu kao voda kompletne islamske vojske i da presudi Musejlemi el-Kezzabu. 

Kadajestigao u El-Jemamu, Halid, r.a., organizirao je i ustrojio safove. Brzo je buknula 
borba izmedu muslimana i murteda. Pleme Benu-Hanife snaznoje napalo muslimane, ispoljili 
su veliko iskustvo ratovanja i pokazali hrabrost i prodomost u napadu, pa se muslimani 



Ashabi Allahovog Poslanika 247 

dadose u bijeg. Jedan broj casnih ashaba ostao je nepokolebljivo na mjestu borbe, pa kad 
ostali muslimani vidjese njihovu cvrstinu, pokajase se zbog svog bjezanja i vratise se na 
bojno polje. Iman je plamtio u njihovim srcima, povratili su snagu nakon klonulosti, pa su 
prisilili pleme Benu-Hanife na povlacenje u tvrdavu zvanu "Basca smrti". 

Muslimani su uspjeli provaliti u tvrdavu nakon hrabrog poduhvata El-Beraa ibn Malika. 
Kada je smaknut Musejlema el-Kezzab, grupa ratnika iz plemena Benu-Hanife pobjegla 
je u jedno utvrdeno mjesto. Slijedio ih je Ebu-Dudzane. Skocio je sa jednog visokog zida 
prema njima i pri padu na zemlju slomio nogu. Nastavio je udarati svojom sabljom sjedeci 
na zemlji, ali su odmetnici navalili na njega i ubili ga. 

Allah se smilovao Ebu-Dudzani, vitezu, mudzahidu, sehidu mu'minu. 



KA'KA' IBN AMR ET-TEMIMI, R.A. 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Njegovo ime je Ka'ka', a sin je Amra et-Temimija. Bio je vitez o kojem se nadaleko 
culo, dostojanstven i ozbiljan. Bio jevisokoko dva metra, imaoje izrazito razvijeno tijelo, 
duge noge, siroka prsa i bujnu kosu. Imaoje taman ten. Po prirodi je bio strog i prema ljudima 
se odnosio odsjecno i gordo. Njegova prsa krila su veliko i hrabro srce, tako da nije prezao 
odsmrti niti je uzmicao, bez obzira na opasnosti. I mao je jak i prodoran glas tako da kada bi 
zagalamio, ljudi ispred njega razbjezali bi se od straha. Halifa Ebu-Bekr rekao je: "Ka'ka'ov 
glas u bici je bolji od hiljadu ljudi." 

Bio je rjecit pjesnik i spjevao je nekoliko kasida o Ijepoti islama i o velicini Allahovoga 
Poslanika, a.s. 

PRELAZAK NA ISLAM 

Nakon oslobadanja Meke i nakon sto se Allahov Poslanik, a.s., vratio u Medinu, iz 
raznih dijelova Arapskoga poluotoka pristizale su delegacije arapskih plemena, 
objavljujuci svoje pristupanje dini-islamu. Devete godine po Hidzri, poznatoj kao "Godina 
delegacija", u Medinu je doslo pleme Benu-Temim sa velikom delegacijom koju su 
sacinjavali njihovi najugledniji predstavnici medu kojimasu bili: Utarid ibn Hadzib, Akre'a 
ibn Habis, Hattat ibn Jezid, Zeberkan ibn Bedr, Kajs ibn Asim, Ujejne ibn Hisn, Ka'ka' 
ibn Amr i njegov brat Asim. Kada su dosli pred mesdzid, povikali su: "Muhammede... 
Izidi pred nas!" 

Njihovo dozivanje uznemirilo je Allahovoga Poslanika, a.s. Kada je izasao pred njih, 
njihov voda mu rece: "Muhammede... Dosli smo da se nadmecemo , 40 ...pa dozvoli da 
nasi pjesnici i govornici pocnu." 



250 Ashabi Allahovog Poslanika 

Prvo je govorio Atarid, kazao je razloge ponosa njihovoga naroda. Odgovorio mu je 
Sabit ibn Kajs ibn Semas. Istakao je velicinu Gospodara svih svjetova i odlike Njegovoga 
Poslanika, a.s. 

Nakon toga, ustao je pjesnik Beni-Temima Zeberkan. Izrecitovao je kasidu hvale svoga 
naroda. Odgovorio mu je pjesnik Allahovoga Poslanika, a.s., Hassan ibn Sabit, opisujuci 
velicinu islama i plemenitost porijekla Muhammeda ibn Abdullaha, a.s., i istakavsi svetost 
Objave. 

Poslije njih ustao je Akre'a ibn Habis i rekao: "Tako mi oca moga, ovo mu je 
poklonjeno... Njegov govornik je rjecitiji od nasega govomika..., njegov pjesnik je 
nadareniji od nasega pjesnika i njihovi glasovi su jaci od nasih." Svi clanovi ove delegacije 
primise islam. 

POKORAN MUDZAHID 

Delegacija plemena Temim vratila se u svoje domove u Jemen. Nakon odredenog 
vremena Ka'ka' ibn Amr zazelio je da ponovo vidi Allahovoga Poslanika, a.s., i da bude 
u njegovoj blizini, te je otisao u Medinu. 

Ibn-Amra islam je oplemenio, postao je blag, pa su ga ljudi zavoljeli, a prije su ga 
izbjegavali zbog osorog ponasanja. Jednom je medu ashabima Ka'ka' sjedio sa Allahovim 
Poslanikom, a.s., koji se okrenu prema njemu i upita ga: 
"Sta si pripremio za dzihad?" 
Ka'ka' muje odgovorio: 

"Pokomost Allahu i Njegovom Poslaniku, i svoga konja." 
Allahov Poslanik, a.s., na to rece: 
"Tojevrhunac." 

Ka'ka' je konje smatrao najboljim sredstvom za rat i mir. Brinuo se o konjima, a bio je 
vjest u jahanju tako da je umio osedlati konja u trku, uprkos tome sto je imao krupno tijelo. 
Takoder je spjevao mnoge kaside hvale Allahovoga Poslanika, a.s. Zabiljezeni su sljedeci 
njegovistihovi: 

Vidio sam munju tihamsku. 

Pokazuje jahacu puteve do vrlina. 

Medu Allahovim sabljamaje isablja Muhammedova 

ionih koji mu prethode prema tradiciji slobodnih 

I mnoge sljedbenike njegove. 

Tada, jednogza drugim, njihove dvorceporusismo 

uHiri, riznici pravoj. 

Mi unistismo te dvorce, 



Ashabi Allahovog Poslanika 251 

prijestolje imsegotovosrusilo 
zbog prevrtljivaca, kukavica. 

U ratu sa murtedima Ebu-Bekr, r.a., birao je snazne i hrabre zapovjednike mudzahidskih 
odreda. Medu njimaje izabrao i Ka'ka'a ibn Amra. Naredio mu je pokret na Beni-Kab, sa 
zadatkom da ugusi njihovo odmetnistvo. Rekao mu je: "Idi i napreduj sve dok ne zarobis 
Alkama ibn Alseta pa mi ga dovedi kao zarobljenika ili ga ubij. Znaj da je lijek za dusu borba 
na Allahovom putu, pa radi kako umijes i mozes." 

Krenuo je na celu izvidnice u pravcu Benu-Kaba. Kada su stigli do mjesta gdje se 
Alkame ulogorio, u blizini bunara sa vodom, muslimani su izveli brz napad na odmetnike, 
a Alkame se uspio docepati konja i pobjeci. Muslimani su usli u borbu sa ostalim 
Alkamovim ljudima, a oni brzo obznanise svoje pokajanje i povratak u islam. Ka'ka' je 
obustavio borbu i, zarobivsi ih, poveo ih halifi Ebu-Bekru, r.a. Htio je da on odluci sta ce 
s njima uraditi, jer su se pokajali i vratili u islam tek kada su napadnuti i kada su se 
uplasili za svoje zivote. Kada su zarobljenici dovedeni pred halifu, Alkamova zena i 
djeca rekose da oni nisu napustali islam i da nisu podrzavali Alkama. Posto se uvjerio da su 
se svi zarobljenici istinski povratili u islam, halifa je naredio da se oslobode. 

Alkame ibn Alset je nakon nekog vremena dosao u Medinu, obznanio svoje pokajanje 
i povratak islamu, te je zivio cestitim i kreposnim zivotom muslimana. 

Ka'ka' je ucestvovao i u ostalim vojnim pohodima protiv odmetnika od islama sve dok taj 
pokret nije bio potpuno unisten. 

NAJPRIJE IRAK 

Nakon svrsetka ratova protiv odmetnika Musenna ibn Harise Sejbani poceo je sa 
pojedinacnim i povremenim napadima na podrucja Iraka. Potom jetrazio da mu halifa dozvoli 
organiziranije napade i da ga pomogne s mudzahidima dobrovoljcima. Halifa je naredio 
Halidu ibn Velidu i Ijadu ibn Ganmu da krenu u osvajanje Iraka. Prije nego je krenuo prema 
Iraku, Halid ibn Velid je poslao halifi pismo trazeci pomoc u ljudstvu jerse nakon prestanka 
ratova protiv odmetnika veliki broj Ijudi vratio u Medinu. 

Halifa je to i ucinio, a medu mudzahidima su bili i Ka'ka' ibn Amr i njegov brat Asim. 
Dosli su u mjesto Nebadz, u kojem je bio privremeni logor, a zatim je Halid organizirao 
vojsku, odredio duznosti i uputio se prema mjestu Mezar, koje se nalazi u oblasti Ubulleh. 
Zapovjednik cijele te oblasti, koja je bila pod vlascu Perzijanaca, bio je Hurmuz, a 
stanovnici te oblasti su bili Arapi krscani. Halid ibn Velid ponudio je Hurmuzu da primi 
islam; ili da grad preda na miran nacin uz uslov da placaju dzizju; ili borba. Poslao mu je 
pismo sljedeceg sadrzaja: "Primi islam, spasit ces se ili prihvati sa svojim narodom da 



252 Ashabi Allahovog Poslanika 

zivite kao sticenici islamske drzave uz izdvajanje dzizje. U protivnom, nemoj kriviti nikog 
drugog osim sebe... Znaj da sam dosao sa ljudima koji vole smrt kao sto vi volite zivot." 

Kada je Hurmuz procitao pismo, odlucio se na borbu. Odmah je zatrazio od perzijskog 
kralja pomoc u vojsci i naoruzanju, te je brzo skupljena velika vojska. Borba je bila neizbjezna, 
pa je Halid podijelio vojsku na tri dijela. Svaki od odreda poslao je posebnim putem prema 
izvoru vode koji se zvao Hafir. Hurmuz je krenuo u susret Halidu i njegovoj vojsci. 

Zelio je da njegovi vojnici budu ustrajni i da ne bjeze iz borbe, pa ih je rasporedio u bojne 
redove, a zatim povezao lancima. Pojedine vojskovode bunili su se sto vezivaju vojnike 
strance (Arape) u lance. "Povezali ste ih u korist neprijatelja. Neciniteto jerjeto los znak." 
Oni koji su podrzavali ideju vezivanja u lance, a medu njima i Hurmuz, zajedljivo su odgovorili: 
"Stosevastice... prica se da vi namjeravate pobjeci iz borbe?..." 

I po obicaju, prije same borbe odigravao se dvoboj izmedu vitezova. Hurmuz je zelio 
obmanuti muslimane i ubiti vojskovodu Halida ibn Velida. Dogovorio se sa svojim 
vojnicima da nasrnu na Halida kada njih dvojica izidu na dvoboj. Hurmuz je prosao 
izmedu dvije vojske, oholo iduci i drzeci ruku na oruzju, pa rece: "Covjek na covjeka... gdje 
je Halid?" 

Halid ibn Velid izasao je pred njega sa sabljom u ruci te je poceo dvoboj izmedu 
dvojice vojskovoda. U pocetku su izbjegavali medusobne udarce. U jednom trenutku 
Halid se hitro ustremio na protivnika, scepao ga rukama i oborio na zemlju. Perzijanski 
vojnici su tada jurnuli i opkolili dvojicu vojskovoda, kako su prethodno i isplanirali, s ciljem da 
ubiju Halida. Kadasu Perzijanci jurnuli prema njima dvojici, Ka'ka' je shvatio podmuklost 
plana i prevare. Potrcao je i pozvao muslimane da priteknu u pomoc Halidu. Muslimani su 
jurnuli da odvrate Perzijance od Halida, a on je Hurmuza obuhvatio oko vrata i slomio mu ga. 
Perzijance obuze strah gledajuci kako im vojskovoda pade, pa se okrenuse u bijeg. Medutim, 
muslimani koji su ih slijedili sa isukanim sabljama lahko su ih stizali i ubijali jer su oni bili 
medusobno povezani lancima pa nisu mogli trcati. Pao ih je veliki broj. Zato je ova bitka 
nazvana "Bitka lanaca", cija je kolicina bila teret karavana. 

Poslije ove bitke muslimani su nastavili sa napredovanjem. U okrsaju koji se odigrao kod 
grada Veledze, Perzijanci su pretrpjeli veliki poraz. 

Izrazavajuci svoj ponos sa muslimanima, Ka'ka' ibn Amr izrekao je kasidu: 
Nisam vidio ljude 

kao sto sam vidio ljude kod Veledza; 
najhrabrije i najplemenitije. 
Boj se bije na sve strane, 
dok vrijeme ne donese potpun poraz. 

Najvecu bitku protiv Perzijanaca i njihovih saveznika, arapskih krscana, muslimani su 
vodili kod grada Ulejsa, izgradenog naobalama Eufrata. Perzijanci su uvidjeli opasnost koja 



Ashabi Allahovog Poslanika 253 

im prijeti zbog napredovanja muslimana, te su kod grada Ulejsa skupili veliku vojsku, zajedno 
sa vojskom arapskih plemenaTejm el-Lat, Dabia, El-Dahije i vojskom od stanovnika Hire. 
Za njihovog zapovjednika odredili su Dzabana. U pocetku bitke Perzijanci su iskazali veliku 
hrabrost i odlucnost, ocekujuci da im stignu nova velika pojacanja. A Halidje ispred svojih 
vojnika stao i rekao: "Gospodaru moj, ako nam podaris pobjedu, kunem Ti se da necu ostaviti 
nijednog od njih. Podari nam pobjedu protiv njih pa da napravim rijeku od njihove krvi." 

Ova njegova zakletva muslimanima poveca snagu i moral, a Ka'ka' je tada glasno 
viknuo da je sva okolica odzvanjala od njegovog glasa. Muslimani su usli u okrsaj zeleci 
jedno od dvoje: pobjedu ili sehadet na Allahovom putu. Ka'ka' jejahao svoga konja i probijao 
perzijske redove, a sablja mu je bila crvena od njihove krvi. Perzijanci su tonuli u poraz, 
poceli su bjezati, a muslimani ih tako pozarobljavase i pobise ogroman broj. Eufrat je postao 
erven od njihove krvi. Ova bitkaje nazvana "Krvava rijeka". 

Nakon "Krvave rijeke" osvojena je Emgusija i Makr, a Hira je dobijena sporazumom, 
nakon kratkog opsjedanja od nekoliko dana. Nakon niza fantasticnih pobjeda Ka'ka' je 
izrekao sljedecu kasidu: 

Neka Allah napoji poginule vodom Eufrata, 

a iostalim vodama IzNedzafa IKaranifa, 

a mlHurmuzapregazismo. 

Poslije Hire osvojeni su Ajn Temr i Devmetul-Dzendel. Halid ibn Velid okoncao je osvajanje 
svih gradova koji su bili zapadno od rijeke Tigris, te mu je jedino preostalo da prede rijeku i 
uputi se prema Medainu, prijestolnici Kisre. 



PREMA SAMU 

Dok je Halid ibn Velid vrsio raspored vojske i pravio plan o zauzimanju Medaina, od 
halife mu je stiglo naredenje da komandu nad irackim frontom prepusti Musenni ibn 
Harisu, a da se on uputi u pravcu Sama i da tamo preuzme komandu nad islamskom 
vojskom, umjesto Ebu-Ubejde ibn Dzerraha. U halifinoj je naredbi pisalo: "Kreni sa 
polovinom vojske prema Jermuku gdje ces se sastati sa muslimanima koji su vec izmoreni 
i iscrpljeni, a iscrpili su i svoje neprijatelje. Raduj se iskrenom nijetu i sreci, Ebu-Sulejmane. 
Izvrsi zadatak koji je pred tobom, Allah ce ti upotpuniti nagradu. Napusti Irak i ostavi stanovnike 
koje si zatekao u njemu, pa kreni sa polovinom hrabrih ratnika koji su sa tobom stigli u Irak 
iz Jemame. Kadastignesu Sam i sretnessesa Ebu-Ubejdom ibnul- Dzerrahom i muslimanima 
koji su sa njim, preuzmi zapovjednistvo vojske. Za zapovjednika druge polovine vojske 
Iraka odredi Musennu ibn Harisa." 



254 Ashabi Allahovog Poslanika 

Halid i Musenna poceli su razdvajati vojsku i svaki od njih uzimao je istovremeno i 
zapovjednike svoga dijela vojske. Halid je odabrao: Ka'ka'a ibn Amra, Adija ibn Hatima Taija, 
Dirara ibn Hattaba, Dirara ibn Ezvera, Ijjada ibn Ganma, Hisama ibn Utbeta ibn Ebi-Vekkasa, 
Dzerira ibn Abdullaha el-Bedzelija, Dzerira ibn Abdullaha Humejrija i Hanzalu ibn Rebi'u. 

Dok je stigao na front u Sam, Halid je odmah ujedinio vojsku i stavio je pod svoju 
komandu odredivsi istovremeno zapovjednike odreda. Krenuo je u osvajanja. Osvojio je 
Basru, Edznadin i Fahl Bisan. 

Najvece podvige Ka'ka' ibn Amr pokazao je za vrijeme osvajanja Damaska. Ovaj je 
drevni grad bio opasan visokim i sirokim zidom cija je duzina bila oko hiljadu i sest 
stotina metara, a sirina oko hiljadu metara. Iza zida je bio iskopan kanal napunjen vodom. 
Sirina kanala na pojedinim mjestima iznosila je oko dvadeset metara. Grad je imao sest 
vrata i to: istocna ili iracka, Tomova, Feradisova, Dzabijska, mala i ksanska vrata. 

Halid je cetiri mjeseca opsjedao Damask. Na svaku kapiju odredio je odred vojske, 
a Ka'ka' je bio sa grupom vojnika koji su blokirali istocna vrata. Opsada nije bila jaka niti 
stalna, jer su muslimani povremeno odlazili i vodili bitke, da bi se poslije vratili opsadi 
Damaska. Zapovijedanje Damaskom u ime rimskog cara Herakla obavljao je jedan tamosnji 
patrijarh po imenu Nestas ibn Nestorijus. Doksu muslimani opsjedali Damask, Nestasu se 
radio sin pa ga je to posebno obradovalo. Zelio je proslaviti rodenje si na te je u prvu nedjelju 
zaklao stoke i ispekao mesa i pripremio alkohola. Ljudi su se najeli i napili tako da ih je vecina 
zakunjala i pozaspala. 

Halid je pratio sta se dogada u Damasku podsredstvom izvidaca koji su ga obavijestili 
o proslavi i nemamosti strazara. Straza je racunala da su gradske zidine neosvojive, a 
Halid, Ka'ka' i Mezur ibn Adij Adzeli pripremili su plan. Trebalo je nabaciti konopce na 
zidine pomocu kojih ce se muslimani uspeti na njih. Kada se popnu na zidine, zajednicki ce 
zauciti tekbire, sto ce biti znak da se muslimani skupe i pripreme ispred kapija. Oni ce se potom 
spustiti i otvoriti kapije te ce zajedno navaliti, i uz Allahovu dozvolu, osvojiti grad. 

Plan je bio precizan i tezak, a za njegovo ostvarenje bili su potrebni hrabri ljudi jakog 
imana. Izabrani mudzahidi uzeli su mjesine za vodu napunjene zrakom da im pomognu 
prilikom plivanja kanalom kojim je grad bio opasan. Prvi su krenuli Ka'ka' ibn Amr i 
Mezur ibn Adij. Izbacili su svaki po uze sa kukom na gradske zidine i hitro se uspeli. 
Zatim su spustili Ijestve da se i ostali mudzahidi koji su bili s njima popnu na zidine. 
Kada su se muslimani skupili na vrhu zidina, Ka'ka' je jednoj grupi naredio da sa njim 
sidu u grad do kapija i da ih, uz Allahovu pomoc, otvore muslimanima koji su cekali 
ispred. Drugu grupu mudzahida ostavio je na zidinama da cuvaju prolaz. 

I krenuli su, zadrzavajuci dah, sa isukanim sabljama. Spustali su se u grad dok su 
stanovnici Damaska lumpovali i slavili. Brzo i lahko otvorili su sest kapija grada. Jurnuli 
su u grad izvana, koseci sabljama protivnike. 

Damask je Allahovom voljom pao u ruke muslimana zahvaljujuci imanu i hrabrosti 



Ashabi Allahovog Poslanika 255 

mudzahida, kao sto je bio Ka'ka' ibn Amr, koji je opisujuci taj dan izrekao sljedece stihove: 

"Mjesecima smo opsijedali Damask 
boreci se protiv Rimljana. 
Padali su pokoseni sabljama, 
otvorili smo iracku kapiju na silu 
i svi su nam se predali, 
pa kada smo posjekli njihove vratove 
u Damasku, bjese unisteni, 
sve supalceve svoje grizli. " 

Bitka na Jermuku pokazalaje Ka'ka'ovu velicanstvenu hrabrost, a njegovojunastvo 
zapanjilo je muslimane te se o tome dugo pricalo. Bio je u srcu mudzahidskih safova i 
poput nadolazece bujice krsio redove Rimljana. I hvala Allahu, muslimani su pobijedili, a 
Ka'ka' je iz ponosa kazao sljedece stihove: 

"ZovuKa'ka'azbogsvakenevolje, 
a Ka'ka' se odaziva uzvikom. " 



PONOVO U IRAKU 

Tek sto je zavrsena borba sa Rimljanima u Samu, nakon odlucujuce bitke na Jermuku, 
stigla je naredba od Vladara pravovjernih da se dio vojske kojom je zapovjedao Halid 
prebaci u Irak gdje je bila potrebna pomoc vojsci S'ada ibn Ebi-Vekkasa za okrsaj na 
Kadisiji. Ka'ka' je krenuo sa malom skupinom ljudi iz plemena Beni-Temim, zureci prema 
Kadisiji. Stigao je drugi dan bitke i prikljucio se u redove Beni-Temima. Odmah po dolasku 
preuzeo je zapovjednistvo dijela vojske. 

Istupio je na celo vojske i rekao: "Ko je spreman za dvoboj?" Kada su ga vidjeli, 
muslimani su se obradovali sto je medu njima, poznavajuci njegovo iskustvo, hrabrost i 
vjestinu. Na dvoboj izasao je Perzijanac ogromnog tijela, gustih i debelih obrva, strasnoga 
izgleda. Nadimak mu je bio: "Covjek sa debelim obrvama". Ka'ka' ga je upitao: "Ko si ti?" 
"Behmen Dzazivejh", odgovorio je. Cuvsi to ime, Ka'ka' planu i glasno povika: "Ovo je 
osveta za Ebu-Ubejdu, Selita i ostale mudzahide - sehide "Bitke kod mosta". 

Naime, u toj "Bid kod mosta" Behmen Dzazivejh porazio je muslimane i ubio njihovoga 
zapovjednika Ebu-Ubejda Sekafija. 

Behmen je bio zapovjednik glavnine perzijske vojske. Ka'ka' je neustrasivo i odlucno 
jurnuo pa je zamahnuo sabljom i udario Behmena po glavi tako da mu je glavu rascijepio 
na pola. Ovaj pade kao klada na zemlju. Muslimani su zaucili tekbire, a Ka'ka' je snaznim 



256 Ashabi Allahovog Poslanika 

glasom uzviknuo: "Ko je spreman za dvoboj?" Prema njemu je istupio Perzan, zapovjednik 
pozadine perzijske vojske. I njega je brzim zamahom sablje usmrtio. Toga dana, samo u 
dvobojima, Ka'ka' je ubio trideset Perzijanaca, njihovih velikih junaka. Posljednji je bio njihov 
najveci i najjaci heroj po imenu Bezerdzemher Hemezani o kojem je Ka'ka' izrekao kasidu: 

"Usmrtio sam ga idusa ga napustiderucise. 
Kao suncevezrakeunociBitke na Kadisiji, 
protiv najhrabrijih ljudi. 
Ubijajuciih na surovnacin 
dok se ne smiri moja dusa. " 

Treci dan borba izmedu muslimana i Perzijanaca bila je strahovita. Rustem, 
zapovjednik perzijske vojske, u prve bojne redove postavio je slonove koje je predvodio 
veliki bijeli slon. Taj je bio i najjaci i najopasniji slon za muslimane. S'ad ibn Ebi-Vekkas 
primijetio je kako bijeli slon lomi sve pred sobom, te je porucio Ka'ka'u i njegovom bratu 
Asimu: "Moramo se rijesiti bijeloga slona." Ka'ka' i Asim odmah su skocili prema slonu. 
Obojica su nosili u jednoj ruci koplje a u drugoj sablju. Ka'ka' je kruzio oko slona, pa kad je 
ugledao priliku, jako ga je udario po surli kriknuvsi svojim snaznim glasom. Slon je zbog tog 
udarca ispustio snazan i zaglusujuci krik od kojeg se zemlja potresla, zatim se okrenuo 
nazad trapajuci bez orjentacije, i gazio je i gnjecio perzijske vojnike. Bitka se nastavila 
tokom cijele noci i zbog toga je nazvana "Noc cviljenja". 

U praskozorje je Ka'ka' skupio nekoliko ljudi i naredio im da kroz sredinu perzijske 
vojske naprave prolaz i dodu do Rustema. On je krenuo na celu grupe i uspjeli su prokrciti 
prolaz kroz neprijateljsku vojsku. Medutim, kada su stigli do Rustemovoga satora, nisu 
nikoga nasi Jedan od mudzahida primijetio je mazgu kako stoji iza Rustemovoga satora. 
Kad joj se priblizio, spazio je Rustema da stoji iza nje te se bacio na njega i brzim 
udarcem po glavi na mjestu ga usmrtio. Hilal ibn Alefe Temimi povikao je: "Tako mi 
Gospodara K'abe, ubijen je Rustem..., ovamo..." 

Perzijanci su na Kadisiji dozivjeli pravi kolaps, te su od tada u cijelom Iraku i na 
juznim dijelovima Perzije izgubili utjecaj. Nakon toga pali su gradovi Medain, Dzelula i 
Hanikin. S'ad je sastavio brigadu mudzahida i za zapovjednika odredio Ka'ka'a ibn Amra 
i naredio im da osvoje Halevan, drugu prijestonicu Kisre. Kada je Jezdedzird saznao da 
su prema njemu krenuli muslimani, pobjegao je iz grada, a muslimani su ga lahko zauzeli. 



Ashabi Allahovog Poslanika 257 



PRESELJENJE NA AHIRET 

Ka'ka' se borio u muslimanskim redovima sve do ubistva halife Osmana ibn Affana, 
r.a., i pojavevelikesmutnje. U Basrije Alija, r.a., stajao nasuprot Aise, Majkevjernika, teje 
malo trebalo da izbije zestoka borba. Taj je dan nazvan "Devin dan" jer je Majka vjemika bila 
u nosiljci na devi. Medutim, Ka'ka'ovo posrednistvo sprijecilo je borbu, a on se poslije 
izdvojio iz sukoba i otisao u grad llij'a, u Palestinu, gdje je i umro cetrdesete godine po Hidzri. 



MUHAMMED IBN MESLEME, R.A. 



dggg) 



«J! 



NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Njegovo ime je Muhammed, sin je Meslemin, a on sin Halidov, a on Adijjev, a on 
Medzde'in, a on El-Harisov, a on Hazredzov, a on Amrov, a on Malikov, a on sin El-Evsa 
el-Ensarija el-Evsa el-Harisa. Bio je saveznik Beni-Abdul-Eshela, a nosio je nadimak 
Ebu-Abdurrahman. 

NJEGOVA LICNOST 

Isticao se medu islamskim licnostimasvojimjasnim i preciznim govorom, postupcima 
i stavovima. Muhammed ibn Mesleme mjerio je stvari duboko, razmisljajuci o njima i 
mudro ih analizirajuci. Svakom rijecju tezio je iskazati istinu onakvom kakva jest, bez 
dodavanja ili oduzimanja. To je bio razlog da bude pouzdan kod Allahovoga Poslanika, a.s., 
i kod halifa poslije njega. 

Roden je u obrazovanoj porodici, a i sam je bio obrazovan kada je broj pismenih ljudi bio 
veoma mali. 

Bio je krupan, visok i procelav. Imao je siroka ramena i prsa i smed ten. Bio je 
poznat po ubitacnim udarcima u odgovarajucim prilikama i vrlo rijetko je masio cilj, izuzev 
ako bi neprijatelj blokirao udarac. Proveo je zivot uzgajajuci konje, njegujuci ih i trgujuci 
njima, pa je u Medini vrijedio kao covjek sa najvise iskustva u poslovima oko konja. 



260 Ashabi Allahovog Poslanika 



PRIMANJE ISLAMA 

Muhammed ibn Mesleme imao je dvadeset dvije godine kada je Muhammedu ibn 
Abdullahu, a.s., dosla Objava i kada je on poceo pozivati u islam. Allahova odredba bilajeda 
stanovnici Medine pomognu Allahova Poslanika, a.s., nakon sto su se Kurejsije neprijateljski 
pokazale, boreci se protiv njega, zlostavljajuci ga i poricuci njegovo poslanstvo. Medinski su 
prvaci na Akabi izrazili svoju pripadnost islamu i dali prisegu na vjemost Resulullahu, a.s. 
Nakon toga, Allahov Poslanik, a.s., poslao je Mus'aba ibn Umejra u Medinu da objasnjava 
ciljeve islama i da poziva u islam, da ih uci Kur'anu i propisima vjere. U pocetku, Muhammed 
ibn Mesleme nije pridavao paznju novoj vjeri, sav se bio posvetio poslovima oko konja. A 
sam je nastojao svojoj djeci pruziti pravi odgoj i odvratiti ih od pokvarenosti i zabludenosti 
tadasnje mekanske omladine. 

Mus'ab ibn Umejr odsjeo je u kuci Ebu-Umame Es'ada ibn Zurare. Tu je kucu ucinio 
sjedistem i mjestom sastajanja i skupljanja Medinelija, odakle je sirio islam. Planirao se 
udruziti sa Es'adom, pa da zajedno pozivaju medinske prvake. Cilj je bio: povecati broj 
muslimana, i poboljsati i uljepsati njihovahlaki drzanje. Broj vjernika dostigao je cetrdeset 
ljudi. Tako, jednoga dana, Mus'ab je ustao da klanja ljudima u dzema'atu. Muhammed ibn 
Mesleme, prolazeci kraj kuce Es'ada ibn Zurare, cuo je ucenje Kur'ana. A sa Es'adom je 
inace bio u rodbinskim vezama, naime, Ibn-Mesleme je bio sin tetke njihova prvaka S'ada 
ibn Mu'aza. Usao je, zeleci ispitati pravu istinu, i u kuci zatekao muslimane kako stoje u 
pravim i zbijenim safovima, rame uz rame. Predvodio ih je Mus'ab ibn Umejr. Odusevio ga 
je njihov ibadet u kojem su ljudi stajali u istim safovima, iza jednoga predvodnika. Slusao je 
Mus'abovo ucenje Kur'ana, blagim i skrusenim glasom; zapanjila ga je originalnost rijeci i 
poruka koje nisu mogle biti ljudskatvorevina. 

Kada su zavrsili namaz, Muhammed ibn Mesleme prisao je Es'adu ibn Zurari i upitao ga: 

"Ko ti je taj prijatelj?" 

Es'admujeodgovorio: 

"On je Mus'ab ibn Umejr, ashab Muhammeda ibn Abdullaha, Allahova Poslanika." 

Muhammed ibn Mesleme zatrazio je da ga predstavi Mus'abu, a nakon sto je ovaj to 
ucinio, Mus'ab mu je poceo objasnjavati prinicipe islama i ciljeve poslanicke misije. 
Muhammed je osjetio jaku naklonost prema novoj vjeri. Spoznao je da je istinita i ispravna, 
a bio je istancan u razmisljanju i odmjerenih stavova. Istoga trenutka prikljucio se dzematu 
muslimana izrazivsi svoje prihvatanje islama. Otisao je potom kuci i cijelu svoju porodicu 
pozvao u vjeru, a oni mu se, Allahovom miloscu, svi odazvase i prihvatise dini-islam. 



Ashabi Allahovog Poslanika 261 



ASHABSKA PORODICA 

Muhammed ibn Mesleme u novoj vjeri nasao je put koji upucuje zalutala srca, kolebljive 
i opcinjene duse i postao je daija dini-islama. Osjecao je istinsku srecu i zadovoljstvo sa 
zenom i djecom kada su klanjali u dzema'atu i ucili Kur'an, komentirajuci njegove poruke i 
upute. Najvise od svih ceznuli su za susretom sa Allahovim Poslanikom, a.s. 

Akadaje Resulullah, a.s., ucinio hidzru u Medinu, Muhammed ibn Mesleme nasao sesa 
svim clanovima svoje porodice u okupljenoj masi, koja ga je cekala da mu iskaze 
dobrodoslicu. Pjevali su ilahiju: 

Tale' al Bed ru alejna, min senijjetil veda'i 
vedzebes-sukru alejna ma dea lillahi da'i, 
ejjuhel meb'usu fina, dzi'te bil emril muta'i, 
dine serreftel-Medineh, merhabenja hajre-da'i. 

Muhammed ibn Mesleme drzao je povodac cistokrvnoga arapskoga konja praveci 
pokrete koji su govorili da dobro poznaje vjestinu jahanja. Bio jejedan od najsrecnijih sto je 
vidio Muhammeda, a.s. Allahov Poslanik, a.s., cijenio je mnogo Ibn-Meslemu pa ga je pobratio 
sa Ebu-Ubejdom Amirom ibn el-Dzerrahom. Allah, dz.s., je njegovu porodicu ucinio casnom, 
anjegacijenjenim ashabom. Njegovi sinovi: Abdurrahman, Abdullah, Dza'fer, S'ad, Amri 
Mahmud bili su Resulullahovi, a.s., ashabi i zajedno sa svojim ocem bili su u sluzbi misije i 
vjere kojoj je pozivao, neka je hvala Allahu, Koji ih je uputio i neka je Njegovo zadovoljstvo na 
sve njih. 

PRVI DOBROVOLJAC 

Muhammed ibn Mesleme posvetio se islamu i zajedno sa ostalim clanovima svoje 
porodice bio odani Poslanikov, a.s., mudzahid. Na Bedru je jurisao na svome rasnome 
konju, koseci sabljom musricke glave. 

Na Uhudu je zajedno sa sinovima bio nepokolebljiv, uprkos teskoj poziciji muslimana. 
Borio se svom snagom da udalji musrike od Allahova Poslanika, a.s., zudeci da ga 
Allah, dz.s., pocasti sehadetom. Bio je pozrtvovani dobrovoljac koji se upustao u teske 
akcije jurisajuci na borbene redove neprijatelja, u skladu s planom koji je pravio u svojoj 
glavi. Bio je medu prvima do neprijatelja. 

Vjerovatno su njegova smjelost i odvaznost, i plan koji je skovao da bi ubio K'aba ibn 
Esrefa, razlozi zbog kojih je dobio nadimak "Prvi dobrovoljac u islamu." 

K'ab ibn Esref je bio najljuci protivnik islama i najzesci u zlostavljanju i uznemiravanju 



262 Ashabi Allahovog Poslanika 

muslimana. Bio je jedan od prvaka iz porodice Nebhan, iz plemena Tajj. Majka mu je bila iz 
plemena Benu-Nadir. Neposredno poslije pobjede muslimana na Bedru; pobjede u kojoj je 
razbijen i ponizen neprijatelj u liku musrika i kafira i pobjede koja je presudila kurejsijskim 
vodama i prvacima, Allahov Poslanik, a.s., poslao je radosnu vijesti u Medinu po dvojici 
ashaba: Zejdu ibn Harisu i Abdullahu ibn Revvahi. Oni su razglasili vijest o pobjedi i pogibiji 
vecine kurejsevickih prvaka. Muslimani su donosili sehadete i tekbire.: "Nema boga osim 
Allaha! Allah je najveci!..."Zahvaljivali su Uzvisenom Allahu, Koji im podari pobjedu. 

K'ab ibn Esref boravio je u Medini kada je do njega stigla vijest o pobjedi muslimana. 
Potreslo je Allahovog neprijatelja to sto je cuo, pa je srdit rekao: "Tako mi Allaha, ako je 
Muhammed ubio ove, onda je bolje umrijeti nego zivjeti." Poceo je temeljito ispitivati 
vijesti i sakupljati informacije o Bici na Bedru. Kada se uvjerio da su muslimani pobijedili, 
nije mogao podnijeti da ostane u Medini pa se preselio u Meku. Nastanio se u kuci 
Muttaliba ibn Ebi-Veda'a ibn Dubejre es-Sehmija i njegove zene Atike, kcerke El-Ajsa 
ibn Umejje ibn Abdus-Semsa ibn Abdul-Menafa. Muttalib ga je primio i ugostio, a K'ab je 
odmah poceo podsticati Kurejsije protiv Muhammeda, a.s., i pozivati ih na osvetu i njegovo 
ubistvo. Huskao ih je stihovima i kasidama u kojima je velicao poginule musrike Bedra: 

"Ratna vrevaje slomila ratnike, zbog Bedra se suze liju, 
ubijeni su prvaci na svojoj zemlji, aline mislite da su kraljevi uplaseni. 
Neprijatelj govori da gaje zarobio svojom snagom, 
K'ab ibn Esref je ostao ocajan. 

Vjerujte da su ostalijos sahat na zemlji, bill bipobijeni i u nju zatrpani. " 
Cakje prijetio vojnim pohodom na Medinu: 

"Obavijesten sam da Maris ibn Hisam cinidobro iskuplja vojsku 
daposjetiJesribsa vojskom, dabraniplemickoporijeklo. " 

Hasan ibn Sabit el-Ensari, Poslanikov, a.s., pjesnik, odgovorio mu je sljedecim stihovima: 

"Rasplakao se K'ab, al'ne uzepouku, 

zivioje sam i ne cuje se za njega, 

vidio sam musrike zakopane na Bedru. 

ubijeni, za kojima ocisuze, 

placi, jer vi ste robove I nemocne rasplakali, 

kaopsic kojiza kujom cvili. 

Milostivi je podrzao nasega emira 

iponizio neprijatelja prkosnika, 

u njegovom srcuje hrabrost koja se strahu odupire. " 

K'abaje, jednom prilikom u Meki, Ebu-Sufjan upitao: "Tako ti Bogajeli nasa vjeradraza 
Allahu od Muhammedove i kojeod nas upuceniji i blizi istini, po tvom misljenju?" K'ab mu je 



Ashabi Allahovog Poslanika 263 

odgovorio: "Vi ste upuceniji od njih." 

Poslije nekog vremena K'ab se vratio u Medinu i nastanio se u svojoj velikoj tvrdavi 
opasanoj zidom. Inaceje bio veoma bogat, okruzen izobiljem i raskosi. Po izgledu je K'ab bio 
najljepsi mladic u Medini, izuzetno privlacan i strastveni udvarac zenama. Tako je ovaj fasik 
poceo smisljati i pjevati kaside o ljubavi prema zenama muslimana, iznoseci lazi i potvore, 
posebno o Ummul-Fadli bint Haris. Kada su do Resulullaha, a.s., dosle njegove lazi i potvore, 
to ga jako rasrdi pa rece: 

"Ko ce se pozabaviti K'ab ibni Esrefom?" 

Muhammed ibn Mesleme javi se i rece: 

"Ja cu to uraditi, Allahov Poslanice. Ja cu ga ubiti." 

Poslanik, a.s., rekaoje: 

"Ako mozes to uciniti - ucini!" 

Muhammed ibn Mesleme vratio se kuci i tri dana gotovo nista nije ni jeo ni pio. Kada 
je za to saznao Allahov Poslanik, a.s., pozvao ga je i upitao zasto to radi, a on mu je 
odgovorio: 

"Allahov Poslanice, dao sam ti obecanje i ne znam hocu li ga moci ispuniti." 

Resulullah,a.s.,rekaomuje: 

"Na tebi je da se potrudis." 

Ibn-Mesleme mu ponovo rece: 

"Trebali bismo izvesti varku!?" 

Poslanik, a.s., odgovorio mu je: 

"Kazite sta hocete. To vam je dozvoljeno." 

Muhammed ibn Mesleme zelio je dobro razraditi plan kako da dokrajci K'aba. Htio se 
posluziti varkom pa je od Allahovog Poslanika, a.s., trazio dozvolu da se ponasa kao da je 
primio islam protiv svoje volje i da kaze kako Poslanik stanovnike Medine vodi u propast, te 
da su se svi Arapi okrenuli protiv muslimana. S njim je u izvrsenje ovoga plana bio ukljucen 
jos Selkan ibn Selame ibn Vaks Ebu-Naile iz Beni-Abdul-Eshela, saveznika Muhammeda ibn 
Mesleme; a Selkan je inace bio K'abov brat po mlijeku. S njimasu jos bili Haris ibn Evs ibn 
Mu'az, takoder iz plemena Beni-Abdul-Eshela i Ebu-Abs ibn Dzubejr, brat Benu-Harisa. 
Dogovorili su se da od K'aba zatraze novae u zajam za bilo koju uslugu koju od njih zatrazi, 
pretvarajuci se da gaje simpatije i naklonost prema njemu. Otisli su nadomak njegove 
trvdave, a Ebu-Malik izdvojio se i zovnuo K'aba. Ovaj je izisao pa su razgovarali i recitirali 
stihove. Zatim je Selkan rekao: 

"Sine Esrefov! Dosao sam ti zbog vazne stvari i ispricat cu ti je, a ti je zataji." 

K'ab mu, radoznao, rece da prica, pa on poce: 

"Dolazak ovoga covjeka za nas predstavlja nesrecu! Arapi su se ujedinili protiv nas; 
presjekli su nam puteve, rastavili se od porodica, umorili se od zivota. Izmucili smo se i 
mi i nase porodice!!!" 



264 Ashabi Allahovog Poslanika 

K'ab rece: 

"Sine Selmanov, tako mi Boga, ja sam ti govorio da stvari idu tim tokom." 

Selkan ga potom upita: 

"Bi li da nam das hranu u zalog; da ucinis dobro djelo?" 

K'ab mu odgovori: 

"Dat cete mi u zalog svoje sinove!?" 

Selkan mu rece: 

"Zar hoces da nas obrukas? Sa mnom su moji prijatelji koji isto misle kao i ja. Ako 
hoces da nam das hranu, a da ti u zalog damo oruzja koliko hrana vrijedi." 

Selkan je imao cilj da donesu oruzje sa sobom, a da K'ab ne posumnja nista. 

"U oruzju je poravnanje", - odgovori K'ab, ne sumnjajuci nista. 

Selkan se vratio i obavijestio svoje pratioce sta se dogodilo, a navecer su se 
sastali kod Allahovog Poslanika, a.s., i iznijeli mu svoj plan. Resulullah ih je ispratio do 
Beki'ul-Garkada, ata nocje bilaobasjana mjesecinom. Uputio ih je i rekao: "Idite u ime 
Allaha. Moj Allahu, Ti ih pomozi." 

Otisli su do K'above tvrdave, a on se bas to vece ozenio, pa ga Ebu-Naile zovnu. 
K'ab je ustao da izade, kad mu mlada rece: 

"Ti si covjek ratnik, a ratnici ne izlaze u ovim satima." 

On joj je odgovorio: 

"Ma to je Ebu-Naile. Da me nasao da spavam, ne bi me probudio", odgovori joj K'ab. 

A Dzezia, njegova mlada, ponovo mu rece: 

"Tako mi Boga, u njegovom glasu nazirem zlo i osjecam miris krvi." 

On joj na to uzvrati: 

"Kada bi junak bio pozvan da bude uboden, odazvao bi se." 

Nasao se sa Ebu-Nailom pa su setajuci razgovarali gotovo cijeli sat, a u torn im se 
pridruzi Muhammed ibn Mesleme. 

"Nisam osjetio Ijepsi miris do danas", rece mu Ibn-Mesleme provlaceci prste kroz 
njegovu kosu i mirisuci je. 

K'ab mu rece: 

"Kod mene je najmirisnija i najljepsa zena Arapkinja." 

Zatim se do njega sageo Selkan pa ga upita: 

"Dozvoljavas li i meni da pomirisem tvoju kosu?", pa ga je scepao za glavu i povikao: 

"Ubijte Allahovog neprijatelja!" 

Srucili su se na njega udarajuci ga sabljama, ali nehotice ranise Harisa ibn Evsa. Posto 
ga tako nisu ubili, Muhammed ibn Mesleme izvuce noz i zabi ga K'abu ibn Esrefu u slabine i 
tako dokrajci smutljivca. Zatim mu je odrubio glavu i u vreci je odnio Resulullahu, a.s. 

Allahov neprijatelj, veliki lazov i fasik bio je smaknut. Sto se tice ranjenoga Harisa 
ibn Evsa, njemu je Resulullah, a.s., ranu namazao pljuvackom da brze zamladi. 



Ashabi Allahovog Poslanika 265 

Kada su jevreji saznali sta se desilo sa K'abom ibn Esrefom, obuzeo ih je veliki 
strah. Vidjeli su da se prevarantima i smutljivcima staje u kraj. Njegovo ubistvo opisao je 
K'ab ibn Malik upjesmi: 

"Zrtva njihove izdajeje K'ab, 

poslije njega ponizen bi Nudajr, 

nasim rukama poznatih junaka, 

po naredenju Muhammedovom poslao je nocu, 

K'abu njegova brata da ide. 

Nastojao ga je prevariti, a tako ibi, 

A Mahmud 41 je brat povjerljivog, odvaznog." 

PRAVEDNA OSVETA 

Pobjede muslimana u bitkama i povecanje njihovoga broja nisu veselile jevreje Medine i 
okolnih mjesta. Allahov Poslanik, a.s., htio je da se osigura od njihovih spletki pa ih je pozvao 
dasklope mir. Slozili su sedajedni druge nece napadati ni izdati. 

Nakon toga, jevreji saznadose da Kurejsije spremaju veliku vojsku pod vodstvom 
Ebu-Sufjana za napad na Medinu. Namjerili su okoncati sa Allahovim Poslanikom, a.s., 
prije nego njegova misija uzme maha i prije nego se plemena s citavoga Arapskoga 
poluotoka ujedine oko njegova poslanstva. Medinski jevreji poslali su svoje izaslanike u 
Meku da naprave plan sa Kurejsijama o napadu na muslimane. 

"Bitkasaveznika"bilajekulminacijajevrejskihsmicalica, prevarai izdaje, pajeAllahov 
Poslanik, a.s., odlucio da napadne i definitivno dokrajci ovo zlo u liku jevreja. 

Poveo je vojsku muslimana u pravcu Hajbera i zaustavio se u dolini Redzi'. Potom je 
Ebu-Bekra stavio na celo mudzahida i naredio da napadne tvrdavu u Hajberu. U ovoj je 
vojsci bio Muhammed ibn Mesleme i njegov brat Mahmud. U prvom napadu nisu osvojili 
tvrdavu jer je bila izuzetno dobro utvrdena. Zapovjednik u njoj je bio Merhab, koji je 
stajao na zidinama tvrdave i bacao veliko kamenje. Jedan je pogodio Mahmuda ibn 
Meslemu koji pade kao sehid kraj hebrejskih zidina. Ujutro, Merhab je izasao iz tvrdave 
i stao recitirati: 

"Nekada ubijam kopljem, a kada ubijam, 

lavovi razjareni bjeze. 

Moja je kuca zasticena i ne moze joj se prici." 

Potom je poceo izazivati muslimane: 

"Ima li ko da izade na dvobojl?" 

Poslanik, a.s., upita: 

"Ko ce izaci pred njega?" 



266 Ashabi Allahovog Poslanika 

"Ja cu, Allahov Poslanice", javi se Muhammed ibn Mesleme. Tako mi Allaha, nisam 
osvetio ubijenoga brata, a zelim ga osvetiti." 

Resulullah, a.s., rece: 

"Izadi na dvoboj... Allahu moj, pomozi ga protivovoga (neprijatelja)." 

Muhammed ibn Mesleme sa sabljom u ruci nasrnu na Merhaba kao razjareni lav. Uputio 
mu je snazan udarac sabljom koji jevrej izbjeze sakrivsi se iza nekog drveta. Sabljom je 
udario granu koja posjecena pade na zemlju. Merhab je iskoristio priliku i pokusao udariti 
Muhammeda ibn Meslemu sabljom, ali i ona presjece granu. Obojica su se krili iza drveta, 
udarajuci sabljama tako da na njemu nije ostala nijedna grana. Tada Merhab uputi jak 
udarac prema Muhammedu ibn Meslemi, ali ga on zaustavi svojim stitom. Sabljasezabode 
u stit i ostade u njemu. Muhammed je potom udario Merhaba i odsjekao mu nogu. Kad ovaj 
pade na zemlju, Muhammed stade iznad njega i odsjece mu i drugu nogu, a jevrej poce 
preklinjati da ga ubije, na sto mu Muhammed odgovori: "Ne! Okusi smrt kao sto je okusio 
moj brat." Zatim je dosao Alija, r.a., i odsjekao mu glavu, a Muhammed izrecitova sljedece 
stihove: 

"Vidje li, o Hajbere, kako kosim, 
zaista, samoponosni ubicu kaznjavaju. " 



POVJERLJIVI 

Muhammed ibn Mesleme zivio je uz Poslanika, a.s., u Medini, sticuci znanje i 
usavrsavajuci svoj ahlak. Ucestvovao je u svim bitkama i vojnim pohodima koje je vodio 
Resulullah, a.s, osim u pohodu naTebuk, kadagaje Allahov Poslanik, a.s., ostavio kao 
svog namjesnika u Medini. 

Muhammed ibn Mesleme izgradio se u vrijednu licnost. Bio je jasan i iskren u govoru, 
nije povlacio rijec niti vodio rasprave. Svi su imali povjerenja u njega. 

Halifa Omer ibn el-Hattab, r.a., poznavao je njegove vrline, ahlak i povjerenje u koje 
nema sumnje pa ga je ucinio odgovornim za svoje namjesnike. Za sve u sto je sumnjao, 
prvo je pitao Muhammeda ibn Meslemu. U pocetku ga je zaduzio da sakuplja zekat od 
plemena Dzuhejne. Kada je vidio njegovu preciznost u vodenju poslova, zaduzio ga je 
mnogo slozenijim zadacima. 

Posto se prosirila islamska da'wa, halifa je u osvojenim podrucjima postavljao 
namjesnike vicne vjerskim stvarima, upravi, finansijama i vojsci. Ti namjesnici predstavljali 
su halifu u svim zivotnim poljima. Ponekad su stizale prituzbe na pojedine namjesnike sa 
raznim optuzbama, kao sto su: lose upravljanje ili lose postupanje imetkom ili neizvrsavanje 



Ashabi Allahovog Poslanika 267 

halifinih naredbi. Omer ibn el-Hattab nije znao pogodnije osobe za provjeru tih optuzbi od 
Muhammeda ibn Mesleme, r.a. Postao je poznat po preciznosti u istrazi, jasnoci u govoru i 
moralnoj jacini koja ga je cinila postojanim pred problemima. Pripala mu je cast sto ga je 
halifa poslao da provjeri tacnost optuzbi upucenih protiv S'ada ibn Ebi-Vekkasa, tadasnjega 
namjesnika Kufe. S'ad ibn Ebi-Vekkas, r.a., sagradio je dvorac od cerpica, blizu carsijske 
pijace. Danju muje bilovrlotesko voditi poslove i razgovarati sa posjetiocimazbog velike 
buke koja je dopirala s pijace, pa je naredio da se zatvore vrata dvorca. "Umorio me zamor 
carsije", rekao je S'ad, a njegove rijeci su prenesene Omeru ibn el-Hattabu, r.a., u zalbi koju 
je uputio jedan Kufljanin. Halifa je pozvao Muhammeda ibn Meslemu, objasnio mu u cemu je 
stvar i nalozio mu da ide u Kufu i utvrdi staje istina. Naredio mu je u slucaju da zalba bude 
na mjestu, da skupi drva pred vrata dvorca i spali ih, a da S'adu ibn Ebi-Vekkasu naredi da 
vise nikada ne zatvori vrata dvorca. 

Mu hammed je izvrsio naredbu vjerno i precizno; spalio je vrata dvorca i naredio S'adu 
da vise ne zatvara vrata i kada ih ponovo ugrade. S'ad je izvrsio sto se od njega trazilo pa 
je Muhammedu ponudio odredenu svotu novca. Medutim, Muhammed je to odbio uzeti. 

Poslije ovoga slucaja, S'ad je ostao namjesnik Kufe tri i po godine. 

Muhammed ibn Mesleme je po naredenju halife obilazio namjesnike. Upoznavao je 
njihovu finansijsku situaciju i vrsio inventuru drzavnoga imetka. Ako bi utvrdio da je 
nesto propusteno ili u nepotrebne svrhe potroseno, ili da je manjak, od namjesnika je 
zahtjevao da kolicinu imetka drzavne blagajne namire vlastitim imetkom. 

Poznat je slucaj kada je halifa poslao Muhammeda ibn Meslemu u Egipat da izvrsi 
inspekciju poslova Amra ibn el-'Asa, tamosnjega namjesnika. Muhammed je otisao u Egipat 
i poceo vrsiti kontrolu spisa i registara, po svome obicaju, precizno i tacno. Na kraju je 
utvrdio da je Amr ibn el-'As dao veliki dio vlastitoga imetka u drzavnu blagajnu. Hvala neka 
jeAllahunatome. 



268 Ashabi Allahovog Poslanika 



DRVENA SABLJA 

Muhammed ibn Mesleme, taj skromni vjernik, bio je u sluzbi halife, izvrsavajuci poslove 
koji su islamskome ummetu donosili veliku korist. To je potrajalo sve dok se nije dogodila 
velika smutnja - sukob izmedu Alije ibn Ebi-Taliba, r.a., i Muavije ibn Ebu-Sufjana, r.a. 

Muhammeda je jako rastuzilo i zabolilo u dusi to sto se desavalo muslimanima. Ta oni su 
se medusobno borili i ubijali. 

Uzvisen je i Velicanstven Allah ! Muhamed je bacio svoju sablju, a umjesto nje napravio 
drvenu i okacio je na zid u kuci. Kada su ga pitali zasto se nije pridruzio nijednoj strani, 
odgovorio je sa velikom zaloscu: "Poslanik, a.s., dao mi je sablju i rekao: "Bori se njom 
protiv musrika dokle god se oni bore, a kada vidis moj ummet da se medusobno ubija, 
otidi s njom do Uhuda i udari je o kamen da je slomis, a onda sjedi u kuci dok te neko 
greskom ne ubije, ili dok ti ne dode smrt." Boravio je u kuci, a potom preselio u Rebezu, 
gdje je ostao dok se smutnja nije smirila. Govorio je: "Necu se tamo vratiti dok se stvar ne 
rascisti." 

Zabiljezeno je da je Huzejfe ibnul-Jeman rekao: "Znam covjeka kome smutnja nece 
nastetiti. On je Muhammed ibn Mesleme." 

Iz te smutnje povukli su se takoder S'ad ibn Ebi-Vekkas, Abdullah ibn Omer i Usame ibn 
Zejd. 

PRESELJENJE NA AHIRET 

Nakon prestankavelike smutnje hilafetje pripao Muaviji ibn Ebi-Sufjanu, a Muhammed 
ibn Mesleme vratio se u Medinu i nikada je vise nije napustio. Cetrdeset druge godine po 
Hidzri, ostavljajuci iza sebe desetero muske i sestero zenske djece, Muhammed je preselio 
naahiret. 

Neka se Allah smiluje Muhammedu ibn Meslemi, odvaznom junaku, velikoj zrtvi, 
iskrenom vjemiku. 



SELMAN EL-FARISI, R.A. 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Medu muslimanima bio je poznat kao Selman el-Farisi, a zvali su ga Selman el-Hajr. 
Pravo ime bilo mu je Mabeh, sin je Buzihsanov, a on sin Mursilanov, a on Behbuzanov, a on 
Fejruzov, a on Sehrikov. Poticao je iz porodice A'bel-Melik, rodom iz Dzija, jednog od 
asbehanskih gradova u Perziji. 

NJEGOVA LICNOST 

Selman bjese jedinstvena osoba, istaknuta medu casnim ashabima. Krasila ga je 
istinoljubivost i cijeli svoj zivot proveo je tragajuci za istinom, da bi je nasao i zivio u 
njenom okrilju, predajuci joj cijelu svoju licnost. Zbog toga su ga prozvali "Tragalac za 
spoznajom". 

Bio je vrlo inteligentan i pronicljiv. Razmisljao je o svemu sto sretne, trazeci sustinu 
i smisao. Allah mu je podario zdravu ishranu u djetinjstvu, pa je imao krupno tijelo, 
obiljezeno cvrstim istaknutim misicima. Bio je visok, sirokih prsa i svijetloga lica, a bujna 
kosa, maljave ruke i noge isticale su ga medu drugima. 



270 Ashabi Allahovog Poslanika 



VATROPOKLONIK 

Selman se radio u uglednoj i bogatoj porodici. Otac mu je vodio porijeklo od jednoga 
vladara u Perziji. Bio je najmladi sin tako da ga je otac mnogo volio. Volio ga je toliko da mu 
nije dao da napusta dvorac u kojem zivljase, plaseci se za njega. Uprkos bogatstvu i 
neizmjernom obilju kojeje bilo pri ruci Selmanu, njegasu okupirale misli o smislenosti i svrsi 
svijeta i zivota. 

Presudan momenat u izmjeni njegovoga zivota bijase dan kad mu Allah, dz.s., odredi da 
napusti dvorac u kojem je stanovao i krene u svijet u potragu za spoznajom. Zapamcena je 
njegova prica o odgoju i zivotu u vatropoklonickoj vjeri u kojoj bijase, slijedeci svoga oca i 
svoj narod. Selman pripovjeda: 

"Bio sam mladic medu perzijskim mladicima iz sela Dzij, sin poglavara sela, 
najbogatijega covjeka i uglednoga porijekla, cija se rijec strogo slusala. Ocu sam bio najdraze 
stvorenje, a njegova ljubav je, kako sam ja rastao, bivala sve veca. Zatvorio meje u kucu 
bojeci se za me, kao sto se djevojke cuvaju u kuci. Posvetio sam se vatropoklonstvu toliko 
da me izabrase na odabrano mjesto odrzavatelja ognja koji smo obozavali. Zaduzili su me 
da lozim vatru, pazeci da se ne ugasi ni na jedan trenutak - ni nocu ni danju. 

Otacje bio posjednikogromnog imanja kojeje davalo velike prinose. Odrzavao ga je i 
sabirao zetvu. Jednoga dana zauze ga neki posao te nije mogao otici na imanje. Pozvao me 
je i rekao: "Sine, kao sto vidis, ne mogu otici na imanje, nego otidi ti i obavi poslove na 
njemu." 

Uputio sam se tako prema imanju kad na putu naidoh na crkvu tamosnjih krscana 
koji su se molili, pa mi to privuce paznju. krscanstvu nisam nista znao, kao ni o bilo 
kojoj drugoj vjeri jer sam cijelo djetinjstvo bio izoliran, daleko od ljudi i drustva. Krenuo 
sam prema mjestu odakle su se culi glasovi kako bih vidio sta ti ljudi rade. Kada sam ih 
saslusao, zadivila me njihova molitva, pozelio sam da budem njihove vjere. Rekoh: 
'Boga mi, ovo je bolje od nase vjere.' Nisam ih napustio sve dok se nije smrklo, a na 
imanje uopce i ne odoh. Upitao sam ih: 'Gdje obitavaju pripadnici vase vjere?' 'U Samu!', 
odgovorise mi. 

Kada se smracilo, vratio sam se kuci. Otac me je pitao sta sam radio, pa sam mu 
rekao: 'Oce, prolazio sam kraj ljudi koji su se molili u svojoj crkvi pa me zadivilo ono sto 
sam vidio od njihove vjere. Uvidio sam da je njihova vjera bolja od nase.' 

Oca je uznemirio moj postupak pa mi rece: 'Sine moj, u toj vjeri nema nikakva dobra. 
Tvoja vjera i vjera nasih oceva bolja je od njihove.' 

Poboja se otac da ne napustim vjeru oceva pa me zatvori u kuci, a noge mi zaveza 
u lance. Cim mi se ukazala prilika, poslao sam glasnika krscanima sa porukom da sam 



Ashabi Allahovog Poslanika 271 

primio njihovu vjeru i da, ako im dode kakav karavan iz Sama, mene obavijeste kako bih s 
njima tamo otputovao. Oni mi uskoro odgovorise, a ja se oslobodih okova i s njima, tajno, 
krenuhputemSama." 

KRSCANIN 

Selman je sa karavanom stigao u Sam. Tokom cijeloga puta raspitivao se o 
krscanstvu, vjeri poslanika Mesiha, Isaa, a.s., sina Merjemina. Htio jeda nauci propise vjere 
kao sto je znaju njihovi odlicnici. 

Nastavlja dalje Selman, pricajuci svoju zanimljivu ispovijest. Pitao sam ih: "Ko je 
najbolji vjernik medu vama?" "Episkop, crkveni dostojanstvenik", odgovorili su. 

Otisao sam do njega i rekao mu: 'Svidjela mi se vasa vjera pa bih volio da ti se 
pridruzim, da te sluzim i da ucim od tebe, te de zajedno molitvu obavljamo?!' 'Udi!', rece 
mi on. 

Ostao sam uz njega i poceo ga sluziti. Uvidio sam da je taj covjek podao. Skupljao je 
dobrovoljne priloge od ljudi kako bi ih podijelio sirotinji, a onda ih ostavljao u vlastitu riznicu. 
Nedugo zatim je umro. Na njegovo mjesto postavili su drugoga. Od ovoga nisam upoznao 
boljeg covjeka medu njima niti sam znao ikoga sa vecom zudnjom za onim svijetom, a 
skromnijeg prema dunjaluku i ustrajnijeg u poboznosti. Izuzetno sam ga zavolio. Kad mu se 
priblizio smrtni cas, upitao sam ga: 'Od Allaha ti je dosao edzel. Sta mi naredujes i kome me 
prepurucujes?' On mi odgovori: 'Sinko moj, ne poznajem covjeka koji je poput mene, osim 
jednog iz Mosula.' 

Kada je poboznjak umro, otisao sam u Mosul, nasao covjeka na koga sam upucen i 
sve mu ispricao. S njim sam prozivio sto je Allah htio, a kada mu se primakla smrt, 
upitao sam ga kome da idem od poboznih, pa me on uputi poboznjaku u Nisibin. 

Nasao sam preporucenog covjeka i s njim proboravio koliko je Allah htio, a kad se i 
njemu priblizila smrt, upitao sam ga isto sto i one prije njega. On me uputi na covjeka iz 
Amurije, u Bizantiji. 

Kod covjeka iz Amurije boravio sam i u meduvremenu nabavio nekoliko krava i ovaca. 
Kad njemu dode edzel, upitah ga: 'Kome me preporucujes?' On mi rece: 'Sinko, ja zaista 
ne poznajem nekoga poput nas kome bih ti preporucio da ides. Ali, dozivjet ces vrijeme 
u kojem ce biti poslan Poslanik sa cistom vjerom Ibrahima, a.s. Pojavit ce se kao muhadzir 
u zemlji palmi, izmedu crnih brda, pa ako mognes otici do njega, otidi. On ne jede od 
milostinje, prima hedije, a izmedu plecki mu jeposlanicki pecat; kadagavidis, prepoznat 
ces ga.'" 



272 Ashabi Allahovog Poslanika 



PRIMANJE ISLAMA 

Selman je ostao u Armeniji, a od prihoda krava i ovaca sticao je svakodnevnu zivotnu 
opskrbu. Zivio je iscekujuci vijest o najavljenom Poslaniku, a.s., s kojim ce pronijeti svjetlo 
vjere kroz arapske zemlje. Cekajuci, odluci da ode do zemlje o kojoj mu je pricao pobozni 
prijatelj i da tamo saceka dolazak Poslanika. Nastavak je njegove zivotne price, zaista, 
nesvakidasnji: 

"Prolazilo je nekakav karavan kraj mene, pa sam upitao one u njemu o njihovom zavicaju. 
Rekose mi da su iz plemna Kelb, sa Arapskoga poluotoka. Pitao sam ih bi li pristali da im dam 
svoje krave i ovce u zamjenu da me povedu prema opisanom mjestu. Pristali su i primili me 
u svoje drustvo dok nismo stigli do Vadil-kura, gdje me prevarise i prodase jednom zidovu. 
Na torn mjestu sam uocio mnostvo palmi, te se ponadah da sam stigao na odrediste. 
Medutim, to nije bilo mjesto gdje ce se iseliti Poslanik. Ostao sam kod covjeka koji me kupio, 
dok mu jednoga dana ne dode covjek iz zidovskog plemena Benu-Kurejze i kupi me od 
njega. 

Otisao sam s njim u Medinu i, Allaha mi, cim sam je ugledao, znao sam da je to 
opisani grad i da ce Poslanik doci u njega. Ostao sam, radeci u palmoviku covjeka iz 
Benu-Kurejze sve dok Allah nije poslao Poslanika, a.s. Dosao je u Medinu prethodno 
odsjevsi u Kuba'u, u plemenu Amra ibn Avfa. 

Bio sam na palmi, a gazda je sjedio ispod nje, kada mu dode covjek iz porodice njegovih 
amidzica i rece mu: "Neka Bog unisti Benu-Kajle, sklopili su sporazum i stite nekog covjeka 
iz Meke za kojeg tvrde da je Poslanik." 

Allaha mi, cim je to izgovorio, mene je spopala drhtavica da se i palma zatresla, 
umalo da padnem s nje. Brzo sam spuzao i upitao ga: 'Sta si rekao, o cemu se radi?' 

Gazda podize ruku i udari me jako pesnicom: 'Sta se tebe tice ova stvar? Vrati se 
svome posluF 

Kad se smrklo, sakupio sam svoje stvari i izasao. Isao sam dok nisam stigao do 
Poslanika, a.s., u Kuba'u. Usao sam kod njega i zatekao ga sa nekolicinom njegovih 
ashaba. Rekoh mu: 'Vi ste stranci i nevoljnici. Imam nesto hrane koju sam zavjetovao 
dati kao milostinju, a kad sam cuo za vase stanje, odlucio sam je dati vama.' 

Spustio sam potom hranu pred njih, a Poslanik rece onima oko njega: 'Jedite u ime 
Allaha.' On sam suzdrza se i ne uze nista od hrane. Rekoh sebi: 'Allaha mi, ovo je jedno 
od obiljezja; ne jede milostinju.' 

Vratio sam se i pripremio hrane za Poslanika pa sam mu je odnio i rekao: 'Vidio sam 
da ne jedes milostinju pa hocu da te pocastim s necim od mene, kao hedijom.' Spustio 
sam hranu pred njega, a on zovnu ashabe i rece im: 'Jedite u ime Allaha.' 



Ashabi Allahovog Poslanika 273 

I on je jeo zajedno sa njegovim ashabima, a ja rekoh sebi: 'Allaha mi, ovo je drugo 
obiljezje; jede ono sto mu se da kao hedija.' 

Vratio sam se zatim na imanje moga gazde i ostao tamo koliko mi Allah odredi, a slijedeci 
put kada sam otisao do Poslanika, a.s., zatekao sam ga na Bekijji 42 kako ispraca dzenazu. 
Stajao je okruzen ashabima. Nasebijeimaodvostruku odjecu;jednujeobukao ajednu 
pregrnuo. Nazvao sam mu selam i stao tako da mogu vidjeti njegova leda. Primijetivsi sta 
namjeravam, on zbaci ogrtac sa leda tako da se ukaza znak izmedu plecki: pecat poslanstva 
po opisu moga prijatelja. Prisao sam mu i poceo ga ljubiti i plakati. 

Ispricao sam svoju zivotnu pricu ovako kako je vama pricam. Primio sam islam. 

Ropstvo se isprijecilo izmedu mene i ucestvovanja na Bedru i Uhudu. Jednog dana 
Resulullah, a.s., rece: 'Pisi svome gazdi da te oslobodi.' 

Napisao sam mu pismo, a Resulullah, a.s., naredio je ashabima da mi pomognu. 
Allah me, ubrzo, oslobodi ropstva. Zivio sam medu muslimanima, Slobodan, sa 
Poslanikom, a.s., i ucestvovao sam u Bid na Hendeku i u svim vaznijim dogadajima." 

MUBAREK-RJESENJE 

Tako se muslimanima pridruzio vrijedni ashab. Resul, a.s., pobratio ga je sa 
Ebu-Derdaom. Kako Selman nije mogao ucestvovati u Bici na Bedru i Uhudu jer je u 
torn vremenu bio rob, u Bici na Hendeku se jasno pokazala njegova ratnicka 
nadarenost i strucnost u vojnoj strategiji. 

Bitka se odigrala kada je prezir medinskih zidova, zbog ulaska mnogih ljudi u islam, 
eskalirao. Mrzili su sto se Arapi ujedinjuju sa svojim Poslanikom, a.s. Htjeli su da taj 
blagoslovljeni pokret bude ugusen i da se ugasi svjetlo Upute. Pete godine po Hidzri, 
grupa zidova sa najuglednijima izmedu sebe tajno je izasla iz Medine i uputila se ka 
Meki. Cilj im je bio podstaknuti Kurejsije i mnogobosce da napadnu Medinu i dokrajce 
Muhammeda, a.s., i muslimansku zajednicu. Mnogobosci su u tome pozivu vidjeli svoj 
interes, zarko zudeci za vracanjem slave njihovim kipovima i dzahilijetskim obicajima. 
To bi postigli uklanjanjem Vjerovjesnika, a.s., i onih koji ga slijede. 

Skovali su zajednicki plan zasnovan na prevari. Plan je bio da Kurejsijie i njihovi 
saveznici iz Benu-Gatafana i ostalih arapskih plemena navale na Medinu spolja, dok bi 
zidovi Benu-Kurejza i Benu-Kajnuka, kao i ostali koji zive u Medini, napali muslimane s 
leda. Tako bi ih uklijestili izmedu dvije vojske i, racunajuci na svoju mnogobrojnost i 
bolju opremu, konacno im dosli glave. 

Mnogobosci su spremili vojsku od dvadeset cetiri hilljade boraca pod zapovjednistvom 
Ebu-Sufjana i Ujejna ibn Hisna. 

Allahov Poslanik, a.s., saznaojeza kurejsevicku mnogobrojnu vojsku i poceo razmisljati 



274 Ashabi Allahovog Poslanika 

o taktici ratovanja s njima. Sakupio je savjetodavno vijece ashaba i izlozio im cinjenice. 

Selman se povukao izmedu prisutnih i poceo da kruzi Medinom razgledajuci njen 
geografski polozaj. Uocio je da je Medina sa svih strana okruzena brdima i da ce svakoj 
vojsci, bez obzira na njenu mnogobrojnost, predstavljati teskocu savladivanje tih brda. Ona 
su bila kao zastitna brana Medine. Izmedu brda nalazila se udolina kroz koju su mnogobosci 
lahko mogli doci do samog grada. 

Selmanov odgoj u uglednoj i staroj porodici omogucio mu je da nauci vojnu strategiju 
i mnogobrojne ratne vjestine. Uvidio je nuznost kopanja rovova duz udoline medu brdima, 
da bi ih povezao i napravio neprekidan zastitni prsten oko Medine. 

Vratio se na sjednicu koju je vodio Poslanik, a.s., i kazao: "Allahov poslanice, Medina 
je okruzena brdima sa svih strana koja sprecavaju neprijateljsku vojsku da prodru u nju. 
Medutim, postoji jedna udolina kroz koju bi neprijateljska vojska s lahkocom mogla uci u 
grad. Smatram da bi se trebali iskopati rovovi, duboki i siroki. Oni bi nas stitili od 
nevjernickog prodora." 

Poslanik, a.s., pohvali blagoslovljeno rjesenje, vidjevsi u njemu sjajnu zamisao za 
zaustavljenje neprijateljske sile. Prvi je uzeo trnokop i poceo kopati. Muslimani su se rasporedili 
i povezali se u neprekidan lanac, kopajuci rovove. 

Znoj je oblivao njihova lica, dok su ucili tekbire: "Allahu ekber, Allahu ekber... " 

Selman, r.a., bio je u ovom safu i svojim jakim rukama kopao je rov. 

Resulullah, a.s., odlucio je da se ne prekida kopanje dok se ne okonca, prije dolaska 
nevjernicke vojske. Na mjestu na kojem je kopala jedna skupina ashaba, a medu njima i 
Selman, bila seisprijecila jedna ogromnastijena. Nisuje mogli ni razbiti ni pomjerti. Bespomocno 
su udarali, a pijuci i cuskije samo su se odbijali od tvrde stjene. Selman je otisao Poslaniku 
da ga obavijesti o iskrslom problemu, predlazuci da se promijeni pravac kopanja kako bi 
izbjegli prepreku. 

Resulullah, a.s., otisao je na lice mjesta i poceo razmisljati o najboljoj soluciji. Nakon 
kratkog razmisljanja zatrazio je pijuk. Selman je stajao kraj njega. Poslanik je uzeo 
pijuksvojim mubarek rukama, snazno zamahnuo i udario po stijeni. Ona se malo otcijepila, 
a bljesnula je iskra koja osvijetli prostor oko njih. Tada Allahov Poslanik, a.s., uzviknu: 
"Allahu ekber! Dati su mi kljucevi Perzije i vidio sam svjetla Hire i Kisrinih dvoraca, moj 
ummet ce zavladati njima!" 

Istom snagom zamahnuo je i udario drugi put, a pukotina se povecala. Ponovo je 
bljesnula iskra koja osvjetli zidine Medine. 

"Allahu ekber! Dati su mi kljucevi Bizantije. Vidio sam svjetla crvenih dvoraca, moj 
ummet ce zavladati njima!" 

Nakon trecega udarca stjena se razbila. Selman i okupljeni muslimani kazase: "Ovo 
nam je obecanje od Allaha i Njegovog Poslanika." 



Ashabi Allahovog Poslanika 275 



SELMAN JE OD NAS 

Muslimani su zavrsili sa kopanjem hendeka. Kada su mnogobosci i njihovi saveznici 
stigli, stali su pred rovove nemocni i zbunjeni. "Ko se ovoga dosjeti?", pitali su se nemocni da 
bilostaucine. 

Iskopani hendek sprijecio ih je da napadnu Medinu i muslimane, a njihova 
mnogobrojnost im nije bila od koristi. 

Pokusali su okruziti Medinu, ali od toga nije bilo nikakve fajde, narocito jer se noc vec 
primicala sa uzasnim vjetrom koji im je zasljepljivao oci, razgonio konje i deve i ubijao u njima 
odlucnost i snagu. Slozenost situacije kod mnogobozaca povecala je cinjenica da su zidovi 
odustali od dogovorenog plana da napadnu muslimane iznutra, posto su vidjeli da ce hendek 
stititi muslimane od napadaspolja. 

Kurejsije i njihovi saveznici pretrpjeli su poraz a zidovi su skupo platili svoju izdaju. 
Poslanik, a.s., bio je obradovan Selmanovim prijedlogom za kopanje hendeka koji, Allahovim 
emrom, zastiti muslimane. 

Kasnije se Resulullah, a.s., savjetovao s njim u vecini slucajeva. 

Zadovoljstvo i ponos muslimanaSelmanom, r.a., naraslojedotledasujednogdana 
rekli: "Selman je nasi" 

Muhadziri su odgovorili: "Nije nego je nas!" 

Allahov Poslanik, a.s., izasao jetada pred skupinu muslimana i rekao: "Selman jeod 
nas, ehlu-bejta." 43 

Iz velike ljubavi i postovanja prema njemu Poslanik mu je ukazao pocast time sto ga 
je uvrstio u svoju porodicu. Alija, r.a., dao mu je nadimak "Mudri Lukman" zbog njegove 
mudrosti, ostroumnosti i razboritosti. Jednom prilikom je rekao: "Taj covjek je od nas, 
ehlul-bejta, ko je od vas poput Mudrog Lukmana, dato mu je znanje proslih i sadasnjih 
generacija. Citao je prijasnje objave, a i ovu sadasnju. On je more nepresusno." 

Zbog Selmanove bliskosti sa Poslanikom, a.s., Aisaje rekla: "Selman je mogao da 
sjedi sa Poslanikom, a.s., duboko u noc, tako da je izgledalo da vise provodi vremena s 
njim nego s nama." 

U Medini, Selman, r.a., zivio je u istoj kuci sa bratom po islamu Ebu-Derdaom, r.a. 
Njegov drug provodio je noc u ibadetu, klanjajuci, a danju je postio. Selman je smatrao 
da je to pretjerivanje, pa ga je na lijep nacin pokusavao nagovoriti da sebi olaksa, na sto 
gaje Ebu-Derda izruzio rijecima: 

"Zabranjujes mi da klanjam i postim u ime svoga Gospodara?!" 

Selman muodgovori: 

"Tvoje oci imaju pravo na odmor, a i tvoja porodica ima pravo natebe. Posti, a i odmaraj, 



276 Ashabi Allahovog Poslanika 

klanjaj i spavaj." 

Kada je Ebu-Derda cijeli slucaj izmedu njega i Selmana iznio pred Allahovoga Poslanika, 
a.s., on mu je kratko odgovorio: "Selman je pun znanja!" 

NAMJESNIK MEDAINA 

Resulullah, a.s., preselio je svome Plemenitome Gospodaru. Selman, r.a., bjese u 
Medini. Dini-islam se poceo siriti diljem svijeta. Muslimani su slavili pobjedu za pobjedom i 
osvajali grad za gradom. Ostvarilo se i obecanje Allahovog Poslanika, a.s., o osvojenju 
Perzije i Bizantije. Selmanu se pruzila prilika da vidi prostranstva koja se otvaraju novoj 
vjeri. 

Halifa Omer,r.a., htio je postaviti upravitelja nad Medainom i za tu funkciju izabrao je 
Selmana. On je pokusavao odbiti polozaj koji mu se nudio, govoreci: "Ako mozes i zemlju 
da jedes umjesto da budes zapovjednik dvojici, izaberi zemlju!" 

Medutim, Omerovo insistiranje natjeralo gajedase prihvati teduznosti, sluzeci islamu. 

Medain je bio bogata i plodna oblast. Selmanova plata koju je dobivao iz Bejtul-mala bila 
je vrlo visoka. Kada je dostigla cifru od pet hiljada dinara, odbio ju je primiti. 

Hisam prenosi od Hasana, a ovaj od Hasana ibn Alije, r.a., da je rekao: "Selmanov 
je prihod bio pet hiljada dinara. Bio je pretpostavljeni trideset hiljada ljudi. Kada bi 
govorio ljudima, polovinom ogrtaca bi se zagrnuo a na drugoj polovici bi sjedio. Kad bi 
mu dosla placa, razdijelio bi je narodu, a sam je zivio od onog sto bi stekao svojim starim 
zanatom." 

Selman je insistirao da zivi od rada svojih ruku. Nisu ga privlacili dunjalucki ukrasi i 
Ijepote. Nije prestajao licno privredivati mada je bio zasao u godine. Odbijao je primati 
platu, a kada bi je vec uzeo, svu bi je podijelio sirotinji. Radio je od zanata koji je poznavao. 
Bio je korpar, kupovao bi liku od palme i konopa i pravio bi korpe i prodavao ih. Od 
neznatne zarade izdrzavao bi sebe i svoju porodicu i dijelio milostinju. Opisao je svoju 
naviku ovim rijecima: "Kupio bih liku za dirhem, zatim bih radio i prodao ga za tri, od 
toga bih jedan ostavio za novu liku, drugi potrosio za opskrbu porodice, a jedan podijelio 
kao milostinju. Da mi je Omer zabranio da tako radim, ne bih ostavio taj posao." 

Selman je bio uzor u svojoj skromnosti, mudrosti, obrazovanju i jacini vjere. Dostigao 
je visok stupanj cistote duse i plemenitosti u ljubavi prema istini, radu i u svemu cime je 
bio zadovoljan njegov Uzviseni Gospodar. Prezirao je luksuz, bogatstvo i lazno 
predstavljanje. Nalazio je da je sve na ovom prolaznom dunjaluku od ukrasa, nakita i 
uzivanja tek tanka krljust, koja svome vlasniku nece biti ni od kakve koristi na Sudnjem 
danu. 

Htio je povecati svoja dobra djela, i predanost u poboznosti i bogobojaznosti. 



Ashabi Allahovog Poslanika 277 

Procula se njegova Ijubav prema Ijudima i njegovo pomaganje i dobrocinstvo. 
Karakteristican je jedan dogadaj u vezi sovim, adesio mu sekao upravitelju Medaina. On 
najbolje odslikava njegovu skromnost i iskrenost u pomaganju drugih. Naime, isao je Selman, 
r.a., medainskim ulicama i sreo nekoga covjeka koji je dolazio iz Sama kako nosi tezak 
tovar, tezak toliko da ga je svega izmorio. U tovaru su bile hurme i smokve. Kada je Samlija 
vidio Selmana u njegovoj jednostavnoj odjeci, pomislio je da je jedan od siromaha. Odlucio je 
njega pitati da mu pomogne ponijeti tovar, za sta bi mu dao pristojnu nadoknadu. Obratio se 
Selmanu rijecima: "Bi li htio ovo ponijeti, mene je slomio ovaj teret?" 

Selman mu je prisao i zaprtio se vrecom. Krenuo je uporedo s njim nista ne govoreci. 
Kada su prolazili kraj skupine Medinelija, koji su sjedili kraj nekog ducana, Selman im 
nazva selam, a oni odgoovorise: "Neka je i na upravitelja selam i spas." 

Pride mu nekolicina od skupine da preuzmu tovar od njega, govoreci: "Nemoj ti da 
nosis, upravitelju!" Tada je covjek iz Sama uvidio da je zaposlio nikoga drugoga nego 
upravitelja Medaina, Selmana el-Farisija, r.a. Zastidio se svoga postupka i zamuckujuci 
poceo se izvinjavati. Pokusao je uzeti vrecu sa Selmanovih leda, ali mu je on odbi dati, 
rekavsi: "Ne, dok ne dodemo do tvoje kuce." 

Kad se razduzio od upraviteljstva nad Medainom, nastanio se u Iraku, nastavljajuci 
skromno zivjeti od pravljenja i prodaje korpi. 

Ebu-Derda, r.a., bio se nastanio u Samu gdje je dobio velik imetak i potomstvo. Htio 
je sa Selmanom podijeliti taj ugodni zivot, pa mu se javio pismom: 

"Es-Selamu alejkum, Allah, dz.s., mi poslije tvoga odlaska podari imetak i potomstvo pa 
sam se nastanio u svetoj zemlji." 

Odgovorio mu je Selman, Allah, dz.s, bio zadovoljan njime: 

"Es-Selamu alejkum. Pises mi da te Allah, dz.s., opskrbio imetkom i potomstvom. 
Znaj da dobro ne lezi u bogatsvu i potomstvu, nego je dobro u tome da povecas svoju 
blagost i da se okoristis svojim znanjem. Pises mi da si na svetoj zemlji, ali zemlja ne 
radi ni za koga. Radi kako zelis, ali pripremi se za smrt!" 

Jedanput je Selmana posjetio neki od prijatelja u njegovoj kuci, a on je mijesio tijesto 
za hljeb, pa ga je prijatelj zacudeno upitao: 

"Zar sam mijesis? Gdje ti je sluga?" 

On mu odgovori: 

"Poslali smo je da nam obavi neki posao, pa nam je bilo mrsko da joj dajemo dva 
posla." 

Ljubav prema Ijudima... Samilost... Bogobojaznosti skromnost. To su bili uzusi kojeje 
Selman sebi zacrtao i provodio ih tokom cijeloga zivota. 

Kada je htio napraviti sebi kucu, nasao je zidara koji je inace poznavao njegov nacin 
zivota, pa gajepitao: 

"Kakvu ces mi kucu napraviti?" 



278 Ashabi Allahovog Poslanika 

Zidarjeodgovorio: 

"Ne brini se, bit ce to kuca koja ce te stititi od vrucine i hladnoce. Kad budes stajao, glava 
ce ti dodirivati plafon, a kad budes spavao, noge ce ti dodirivati zid." 

Selman setesko razbolio. Kad mu je S'ad ibn Ebu-Vekkas, r.a., dosao u posjetu, onje 
zaplakao pred njim, pa ga S'ad upita: 

"State rasplaka, o Ebu-Abdullahu?" Aliahov Poslanik, a.s., preseliojezadovoljantobom." 

Selman mu odgovori: 

"Allaha mi, ne placem iz straha od smrti niti zelje za dunjalukom, nego, Poslanik, a.s., 
uzeo je zavjet od nas kada je kazao: 'Neka vas dio od dunjaluka bude koliko oprema 
konjanika. A vidi mene, o Sa'de, pogledaj ovo mnostvo oko mene!'" 

S'ad se osvrnu oko sebe, ali ne vidje nista osim posude za jelo i lonceta za pice pa 
mu rece: 

"Ebu Abdullahu, preporuci nam nesto cega cemo se drzati." 

Selman odgovori: 

"Sjeti se Allaha, dz.s., u brizi kada si zabrinut, u presudi kada presudujes i u udjelu kada 
udjeljujes. 

PRESELJENJE NA AHIRET 

Kako se priblizavala smrt, Selmana je obuzela ceznja za susretom s Poslanikom, a.s., 
i ashabima koji ga pretekose kod njegovoga Gospodara. Selman je bio taj za koga je 
Poslanik kazao: "Dzennet jedva ceka trojicu: Aliju, Ammara ibn Jasira i Selmana." 

Plakao je Selman, r.a., zbog te ceznje. Kad je osjetio da mu je smrt sasvim blizu, 
okrenuo se svojoj zeni i zatrazio od nje da mu donese bocicu sa miskom koju je cuvao 
jos od osvojenja Dzulule. Rekao joj je: "Poskropi oko mene miska jer mi dolaze Allahova 
stvorenja koja ne jedu i ne piju, ali vole miris." 

Htio se oprostiti od ovoga prolaznoga svijeta mirisom kao sto bijase sam njegov 
zivot: mirisan i cist, ispunjen bogobojaznoscu, znanjem, mudroscu i skromonoscu. 

Neka se Allah, dz.s., smiluje Selmanu el-Farisiju, Selmanu el-Hajru, mudrom i 
skromnom ucenjaku i mudzahidu. 



NU'AJM IBN MES'UD, R.A. 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Njegovo imeje Nu'ajm, sin je Mes'udov, a on Amirov, a on Enejfov, a on S'alebin, a on 
Kunfuzov, a on Halanin, a on Subej'a, a on Bekrov, a on Esdze'a, a on Rejsov, a on 
Gatafana el-Gatafanija el-Esdze'ija. Nadimak mu je bio Ebu-Seleme. 

NJEGOVA LICNOST 

Zivot Nu'ajma ibn Mes'uda nakon primanja islama bio je potpuno suprotan zivotu iz doba 
dzahilijeta. U dzahilijetu je bio beduin, koji je samo za sebe trazio profit, uzivanje i korist. 
Nikome i nicemu nije polagao racune. U islamu je bio odani vjernik, cistoga posla, iskrenoga 
govora. Zahvaljujuci Allahu, dz.s., u islamu je postao sasvim drugi covjek. 

Bio je vrlo snalazljiv, dubokog razmisljanja, dalekosezne pronicljivosti i veoma mudar. 
Sva ta svojstva poprimio je kao pustinjak, ziveci u pustinjskim neprilikama koje covjeka 
snaze i uce saburu. Tako je naucio borbene vjestine, uvjezbavao je gadanje lukom i 
strijelom i bacanje koplja i osposobio se za macevanje. 

Nu'ajm je bio lijepe grade, cvrstoga drzanja, vitkoga stasa, tamne puti, dugoga lica, 
krupnih ociju, punackih obraza. Imao je misicavo i razvijeno tijelo, pucao je od snage 
tako da su mu se na vratu ocrtavale krvne zile. Rijetko je govorio. Imao je sposobnost 
da uvjeri sagovornika, tako da onaj ko ga slusa povjeruje u ono sto kaze bez i najmanje 
sumnje. 



280 Ashabi Allahovog Poslanika 



SAVEZNIK JEVREJA 

Nu'ajm ibn Mes'ud potice iz plemena Gatafan, koje je bilo nastanjeno u Nedzdu, na putu 
izmedu Meke i Medi ne, a blize Meki nego Medi ni . Obicaj Arapa u predislamsko doba bio je 
da stupaju u saveze sa drugim plemenima, kako bi zajedno bili jaci u sporovima i ratovima. 
Jevreji koji su se doselili u Medinu i njenu okolicu, uspjese svojim prevarama i zavjerama 
razjediniti arapska plemena i zavladati njima, sto im je i bio glavni cilj. 

Dva plemena u Medini bila su u svadi: El-Hazredz i El-Evs. Jedan je dio jevreja bio u 
savezu sa plemenom El-Hazredz, a drugi dio u savezu sa plemenom El-Evs. Jevreji su 
uspjeli zavladati Arapima, mireci jedne, a zavadajuci druge, dok su iza leda surovali i sa 
jednima i sa drugima. Pleme Gatafan stupilo je u savez sa jevrejima Medine i tako postalo 
predmet u njihovim rukama koji je sluzio za izvrsavanje njihovih interesa i ciljeva. 

Nu'ajm ibn Mes'ud uspio je uspostaviti dobre odnose sa svim jevrejima, bivajuci im 
prijatelj i povjerljiv saradnik, tako da ih nisu mogla zavaditi nikakva sumnjicenja ili lose 
misli. Medutim, taj Nu'ajmov odnos s njima bio je iskljucivo iz interesa jer je on volio 
ugoditi samo sebi. Dolazio je u njihova predgrada trazeci uzivanje, nasladivanje i pice. 
Kada bi dosao, zatrazio bi od njih da zakazu nocno sijelo i drustvo za uzivanje. Jevreji bi mu 
poklanjali najljepse plesacice i djevojke u zamjenu za imetak kojeg je on nemilice trosio. 
Posjete Nu'ajma ibn Mes'uda jevrejskom predgradu navele su jevreje da se medusobno 
nadmecu ko ce zadobiti njegovu naklonost i njegovo zadovoljstvo, i tako ga primamiti da 
bude samo njima odan. 

PRELAZAK NA ISLAM 

Nakon sto se Allahov Poslanik, a.s., ucvrstio u Medini, Kurejsije su se nastavile 
boriti zavjerama i pritiscima koje su vrsili na njega. Trazili su od svojih saveznika Arapa 
da maltretiraju muslimane, da ih zlostavljaju i provociraju. Pored svega toga, jevreji su 
pokusali nanijeti stetu muslimanima sireci glasine i laznu propagandu kojom su zeljeli 
okaljati i oslabiti vjeru. Jevreji su nastavili podsticati Arape protiv Allahova Poslanika, 
a.s., kako se oni ne bi ujedinili oko istinite vjere i kako islam ne bi zavladao cijelim 
Arapskim poluotokom. Oni su vladali Arapima, sijali razdor medu njima i ozivljavali 
plemenske mrznje i nepodnosljivosti, radeci sve da tako i ostane. 

Nu'ajm ibn Mes'ud nije bio od onih koji su se zanimali za Muhammeda, a.s., i njegovu 
misiju. On je bio utonuo u strastima svojih uzivanja i zabava. Imetak koji je sticao u 
vojnim pohodima i zaradivao u poslovima, trosio je i rasipao na pice i uzitke sa zenama 
u jevrejskom naselju Medine. 



Ashabi Allahovog Poslanika 281 

Bitka na Bedru je mnogo uticala na sirenje Bozije poslanice i dala je podstrek i pouzdanje 
muslimanima koji su bili sa Poslanikom, a.s. Tako se povecao broj muslimana i formirao prvi 
islamski dzemat na temeljima bratske saradnje, jednakosti i vjere. Allahov Poslanik, a.s., 
poceo je upucivati poziv u vjeru svim Arapima na Arapskome poluotoku, prije nego je uputio 
poziv izvan njega. 

Zatim, Bitka na Uhudu, koja je mogla donijeti, uz poraz, slabost u dusama muslimana, 
poveca im ustrajnost u borbi protiv ugnjetavanja i suprotstavljanja svakom neprijateljstvu, 
cineci da Allahova rijec bude najvisa, a Njegov Poslanik, a.s., voda koji ih inspirise na 
putu istine. Bitka na Uhudu Kurejsijama nije bila dovoljna, vec su zeljeli izvrsiti slican pohod 
kojim bi unistili Vjerovjesnika, a.s., i njegove sljedbenike. Pleli su se konci velike zavjere. 
Sklopio se savez u dzahilijetu zalutalih Arapa i spletkarosa jevreja protiv Poslanikove, a.s., 
vjere i njegove casne misije. Kurejsije, u saradnji sa medinskim jevrejima i u saglasnosti sa 
arapskim plemenima, svojim saveznicima, kao sto su Benu-Gatafan i drugi, pripremise 
sejtanski plan za pohod na Medinu sa ogromnom vojskom. Racunali su da se Resulullah, 
a.s., i muslimani: muhadziri i ensarije, nece moci oduprijeti njihovoj sili, a posebno kada 
jevreji budu unutrasnji neprijatelji koji ce praviti spletke muslimanima kada pocne napad. 

Nakon uspostavljanja veze izmedu Kurejsija, medinskih jevreja, Gatafana i ostalih 
saveznika koji su podrzavali Kurejsije, postavi se dobro razraden plan koji je podrazumijevao 
slijedece: 

- da Kurejsije izadu iz Meke i licno budu predvodnica, ostalim arapskim plemenima koja 
su u savezu s njima, kako bi bili brojniji, te da se upute prema Medini; 

- kada kurejsijska vojska dode u Nedzd, treba im se pridruziti pleme Gatafan i da se 
zajedno upute prema Medini, da je stave u opsadu, a zatim vojno poraze; 

- da jevreji, kada se uvjere da se priblizava kurejsijska vojska, zametnu unutrasnje 
probleme, da sklone namimice i opskrbu u podrucje izmedu Meke i Medine i da zapale 
poljoprivredne prinose Medine. 

Ovo je imalo dva cilja: zbunjivanje i odvracanje paznje muslimana da se ne 
suprotstave napadu Kurejsija i njihovih saveznika i pronalazenje prolaza kroz koji ce 
mnogobosci uci u Medinu. 

Allahov Poslanik, a.s., pronice u ovaj plan i sprecava posljedice velike zavjere. Odlucio 
se suprotstaviti saveznicima: Arapima i jevrejima, sa malim brojem muslimana. Selman 
el-Farisi, jedan od ashaba, predlozi Poslaniku, a.s., da iskopaju kanal ispred Medine. 
Kada ga iskopase, muslimani osjetise neku sigurnost da ce se moci odbraniti i uciniti 
neuspjelim napade protivnika. 

Dok se sve to odvijalo, Nu'ajm ibn Mes'ud posmatrao je tok dogadaja, pregovore i 
dogovore. Jednu vecer izasao je na brezuljak i sjedio posmatrajuci zvijezde, razmisljajuci o 
sebi i svemu sto se desava oko njega. Sagledavao je svoje prijateljstvo sa jevrejima i u 
kakvom je, ustvari, odnosu on s njima. Razmisljao je o politici koju zastupaju prema 



282 Ashabi Allahovog Poslanika 

Muhammedu, a.s., i njihovom stavu, kao i odnosu svoga plemena Benu-Gatafan prema 
Muhammedu, a.s. Uporedio je svoj besmisleni i ludi zivot, koji je zivio medu jevrejima, 
sa zivotom muslimana u Medini koji se zasnivao na cistoti, vjerovanju, obavljanju namaza, 
ljubavi i saradnji. Cudila i divila ga je ustrajnost Allahovog Poslanika, a.s., u odbrani 
onoga cemu poziva i ustrajnost muslimana koji su s njim, uprkos ogromnim neprilikama 
na koje su nailazili. 

Spozna Nu'ajm da je Muhammed, a.s., dosao sa Istinom jer poziva na prinicipima 
humanosti, pravednosti i jednakosti medu ljudima. Uvjerio se da je uistinu on Vjerovjesnik, 
a nije znao zasto je odjednom zamrzio sav svoj prosli zivot, i zasto mu postadose 
odvratne sve zavjere koje su pleli protiv covjeka koji je pozivao obozavanje Jednog 
Jedinog Allaha, dz.s., i u odbacivanje visebostva i zablude. 

Nu'ajm je dobro poznavao jacinu jevrejskoga prezira prema poslanickoj misiji. Osjetio je 
da je pozvan u islam. Allah, dz.s., otvori mu srce i on povjerova u Poslanika, a.s., i njegovo 
poslanstvo. 

Vratio se u svoju postelju, odlucivsi da ucini veliku stvar. U ranu zoru uputi se ka 
Medini. Tajno ude u Poslanikovu dzamiju, srete se s njim, prizna ga za Resulullaha i 
izgovori sehadet pred njim, pa mu rece: 

"0 Allahov Poslanice, primio sam islam. Moje pleme ne zna za moje primanje islama, 
pa naredi mi sta zelis." 

Poslanik, a.s., mu rece: 

"Ti si jedan covjek medu nama, pa pomozi nas ako mozes, jer rat je varka." 

Nu'ajm mu obeca dobro i uputi se u jevrejsko predgrade Medine. 

VELIKA USLUGA 

Nu'ajm je odlucio posijati razdor izmedu saveznika: Kurejsija, jevreja i plemena 
Gatafan. Ono sto mu je Poslanik, a.s., rekao: "Pomozi nam koliko mozes", odzvanjalo je 
u njegovim usima. Uvidio je svu opasnost zavjere i dogovora onih koji su zalutali protiv 
slijedbenika Istine. Razmotrio je ulogu medinskih jevreja koji su se uputili u Meku da 
podstaknu Kurejsije na borbu protiv Poslanika, a.s. Poslije toga posjetili su i naselje 
plemena Benu-Gatafan da bi upotpunili svoje putovanje u cillju bodrenja. 

Nu'ajm zacrta u svojim mislima plan koji ce otkloniti spletke saveznika i pomoci dini- 
islam. 

Vidje Nu'ajm da se pojacava opsada Medine, pa se uputi plemenu Benu-Kurejza s 
kojim je imao cvrste veze i blisko prijateljstvo, i rece im: 

"0 Benu-Kurejza, vi znate koliku ljubav gajim prema vama i znate moju iskrenost 
prema vama." 



Ashabi Allahovog Poslanika 283 

Oni mu odgovorise: 

"Divan li si ti, prijatelju nas. Ti si iskren prema nama i ne sumnjamo u tebe." 

Nu'ajm im rece: 

"Kurejsije su neprijatelji Muhammeda, pleme Gatafan je u savezu s njima radi vlastite 
koristi. Oni su stranci za Medinu, tj. nisu u stanju u kojem ste vi." 

Oni mu rekose: 

"Koja je razlika? Svi mi prikrivamo neprijateljstvo prema Muhammedu." 

Nu'ajm im rece: 

"Vi ste u svome gradu, u kome je vasa opskrba, vas imetak, vasa djeca i vase porodice. 
Ne mozete ga napustiti i otici u drugi grad. Kurejsije su dosle da se bore protiv Muhammeda, 
pleme Gatafan je stupilo u savez s njima, a vi prekrsiste sporazum o miru sa Muhammedom, 
pomazuci njegove neprijatelje. Ako saveznici pobijede Muhammeda, pobjeda i plijen su 
njihovi. Ako budu porazeni od Muhammeda i izgube bitku, vratit ce se u svoj grad sigurni, a 
vas ostaviti izlozene osveti . Vi znate da se necete moci boriti protiv musli mana. Oni ce vas 
rastjerati i poubijati vase muskarce, porobiti zene i oteti imovinu." 

Jevreji mu rekose: 

"Istinu si rekao! A sta ti mislis?" 

"Mislim da ne stupite u borbu protiv Muhammeda prije nego sto uzmete nekoliko 
najuglednijih Kurejsija i nekoliko njih iz plemena Gatafan, kao zalog kod sebe, tako da idu u 
borbu protiv Muhammeda dok ne ostvarite pobjedu ili zajedno budete porazeni", rece im 
Nu'ajm. 

Jevreji mu rekose: 

"Istinu kazes! Divan si i povjerljiv savjetnik." 

Nu'ajm napusti jevrejsko predgrade i uputi se ka mjestu gdje su se ulogorili Kurejsije 
i njihovi saveznici. Srete Ebu-Sufjana i jos neke s njim pa im rece: 

"0 skupino Kurejsija, vi znate moje osjecaje prema vama i moje neprijateljstvo prema 
Muhammedu?!" 

Oni rekose: 

"Nikada nismo sumnjali u tebe." 

Nu'ajm rece: 

"Cuo sam nesto dok sam bio kod jevreja i smatram da vas trebam obavijestiti radi 
savjeta, pod uslovom da prikrijete i da ne razglasite ono sto vam kazem." 

"To ti obecavamol", oni odgovorise. 

"Pleme Benu-Kurejza pokajalo se sto je prekrsilo sporazum sa Muhammedom", 
nastavi Nu'ajm, "i obavijestili su ga o tome, potvrdujuci svoju iskrenost u cuvanju 
sporazuma o miru. Obavijestili su ga da ce traziti od vas i plemena Gatafan vase 
predvodnike koje ce poslati njemu da im on poodsjeca glave. Takoder su namjerili iznevjeriti 
vas, a stati na njegovu stranu. Muhammed je vec primio njihov prijedlog. Zato ne saljite 



284 Ashabi Allahovog Poslanika 

nijednog vaseg vodu, ako ih zatraze, jer ce biti ubijeni." 

Ebu-Sufjan rece: 

"0 Nu'ajme, ti si najbolji pomagac." 

Poslije toga je otisao u svoje pleme Benu-Gatafan i iznese im stvar, kao sto je iznio 
Kurejsijama, i rece im da ni oni ne salju svoje predstavnike. Ebu-Sufjan htjede iskusati 
Nu'ajmovu iskrenosti i ispitati saveznistvo jevreja sa njim, pa posla Ikrimu ibn Ebi-Dzehla 
i neke Ijude od Kurejsija i plemena Gatafan plemenu Kurejza. Ikrime se obrati jevrejima: 

"Nismo u svojim domovima, a nasi konji i deve malaksali su, zato koliko sutra, 
uranite i krenite na Muhammeda da konacno rascistimo racune s njim." 

Jevreji mu odgovorise: 

"Danas jesubota, dan u kome nista ne radimo. Neki od nas su to prekrsili, pa ih je snasla 
nesreca, i vi to znate. Necemo se boriti protiv Muhammeda ako nam ne dadnete u zalog 
neke vase Ijude, neka ih kod nas dok ne zavrsimo borbu protiv njega. Bojimo se negativnog 
ishoda ovoga rata koji bi se mogao okrenuti protiv nas, a vi cete se vratiti svojim kucama i 
nas ostaviti. Muhammed je u nasem gradu i mi se ne mozemo boriti protiv njega." 

Ikrime imna to rece: 

"Tako mi Allaha, necemo vam dati nijednog naseg covjeka!" 

Kada ih napustise, jevreji rekose: 

"Ono sto Nu'ajm rece, zaista je istina! Narod ne zeli nista drugo osim boriti se i ako vide 
priliku, iskoristit ce je. Ako bude suprotno tome, vratit ce se svojim kucama. Ostavit ce nas 
nasamo sa Muhammedom u nasem gradu." 

Vrati se Ikrime u logor Ebu-Sufjana i obavijesti ga o stavu plemena Benu-Kurejza, a 
Sufjan rece: "Tako mi Allaha, ono sto je Nu'ajm rekao jeste istina!" 

Tu noc Allah, dz.s., na njih posla zestok vjetar koji im pocupa satore i rastjera konje 
i deve. Ebu-Sufjan odluci prekinuti opsadu Medine i vratiti se u Meku sa svojim 
saveznicima kratkih rukava i bez ostvarene pobjede nad muslimanima. Nu'ajmov, r.a., 
plan je uspio, ucinio je ogromnu uslugu islamu. 



NOSILAC BAJRAKA 

Lice Allahova Poslanika, a.s., ozari djelo koje je izveo Nu'ajm ibn Mes'ud. Ono bi 
povod pa mu Nu'ajm postade blizak, te ga je zaduzivao mnogim bitnim stvarima, 
odgovarajucim njegovoj pronicljivosti, snalazljivosti i mudrosti. 

Nu'ajm ibn Mes'ud, r.a., prenosi od Resulullaha, a.s., a bio je cesto u njegovom 
drustvu, pa kaze: "Cuo sam Allahovog Poslanika, a.s., dajecitao Musejlemino pismo i pitao 
njegove izaslanike: 



Ashabi Allahovog Poslanika 285 

'Sta vas dvojica kazete na ovo?' 

Oni odgovorise: 

'I mi kazemo ono sto kaze Musejlema.' 

Tada Poslanik, a.s., rece: 

'Da se izaslanici ubijaju, odsjekao bih vam glave.'" 

Na dan oslobodenja Meke, Poslanik, a.s., dade Nu'ajmu da nosi bajraksvoga plemena 
Gatafan. Dokje Ebu-Sufjan posmatrao muslimansku vojsku, ugleda covjeka koji je nosio 
bajrak plemena Gatafan, pa upita: 

"Kojeonajcovjek?" 

Odgovorise mu: 

"Toje Nu'ajm ibn Mes'ud." 

Ebu-Sufjan rece: 

"On namje na Hendeku zlo pocinio. Tako mi Allaha, bio je najveci Muhammedov neprijatelj, 
a evo sada nosi bajrak svoga plemena i krenuo je protiv nas." 

Nakon oslobadanja Meke, Nu'ajm, r.a., ucestvovao je u svim bitkama koje je vodio 
Allahov Poslanik, a.s. Takoder je ucestvovao u ratu protiv otpadnika od vjere, bivajuci 
cvrst i stamen u svojoj vjeri. 

PRESELJENJE NA AHIRET 

Do kraja svoga zivota Nu'ajm je zivio u poboznosti, skromnosti i bogobojaznosti. 
Otisao je svome Gospodaru sa puno dobrih djela. Preselio je na ahiret, za vrijeme halife 
Osmana ibn Affana, r.a., u Medini. Neka je Allahova milost na Nu'ajma ibn Mes'uda, 
odanog muslimana i velikog borca za islam. 



SELEME IBN EL-EKVE'A, R.A. 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Njegovo ime je Seleme. Sin je El-Ekve'a, a on je sin Sinnanov, a on Abdullahov, a on 
Kusejrov, a on Huzejme, a on Malikov, a on Selmanov, a on je sin Eslema es-Selemijja. 
Nosio je nadimak Ebu-ljas. 

OSOBENOSTI 

Hrabrost i razboritost bile su dvije karakteristicne osobine Selemine licnosti. Bio je jedan 
od najhrabrijih u svome vremenu. Jurisao je u bitkama, zeleci da ga Allah, dz.s., pocasti 
sehadetom. Ljudi su bjezali ispred njega, a junaci ga izbjegavali zbog vjestine njegova 
rukovanja sabljom i preciznosti u gadanju strijelom. 

Vjesto se skrivao od neprijatelja kada se sruci na njega jer je bio izuzetno brz. 
Vjerovatno da nema primjera njegovoj brzini, jer Seleme bijase brzi od konja. 

Bio je duboko samouvjeren, u jeku bitke pomagao se ovom osobinom. Istupao bi 
kada je uvidao da moze upotrijebiti svoju sablju i usmrtiti neprijatelja, a povlacio se kada 
je osjecao da mu prijeti opasnost. Napustao je mjesto borbe, prije nego sto neprijatelju 
dadne priliku da ga se docepa. Zato je dobio nadimak: "Junak-pjesak". 

U svakoj bici u kojoj je ucestvovao pod vodstvom Poslanika, a.s., kao mudzahid, 
borio se u svojstvu ratnika-pjesaka. Njegovo oruzje bila je sablja, a sigurnost su mu bile 
njegove brze noge. Seleme ibnul-Ekve'a, r.a, bio je prvi koji je upotrebljavao nacin 
samostalnog ratovanja, boreci se kao pojedinac, neuvezan u vojsku. Bio je slobodni 
ratnik. U redove neprijatelja ubacivao bi nered i pometnju, a zatim bi se hitro i neprimjetno 
povlacio. 

Allah, dz.s., dao mu je jak i prodoran glas. On bi se oglasavao njime, premjestajuci 
se s mjesta na mjesto, sto bi cudilo neprijatelja i ubacivalo sumnju u njegove redove. 



288 Ashabi Allahovog Poslanika 

Pomisljali su da se na mjestu borbe nalazi veci broj ratnika nego sto u stvari jeste. 

Seleme je imao sitno tijelo i duguljasto lice. Bio je mrsav, imao je duge potkoljenice, 
cvrste misice, knio je kosu i bradu. Iskoristio je priliku da se obrazuje u svojoj ranoj 
mladosti, naime, u trgovackim karavanima koji su zastajali kod njegovog plemena 
savladao je citanje i pisanje. Bio je inteligentan i ostrouman. Odlikovao se okretnoscu i 
brzinom pri kretanju, sjedio je mirno i pamtio sve sto se spominjalo sa velikom 
preciznoscu. 

SELEME U ISLAMU 

Prije islama Seleme jezivio beduinskim nacinom zivota. Stalno je putovao izmedu Meke 
i Medine vodeci karavane, baveci se trgovinom i pokusavajuci, kroz druzenje s razlicitim 
ljudima, shvatiti svrhu zivota i steel najljepse moraine osobine. Ljudi iz njegova plemena 
Eslem voljeli su ga mnogo, jer im je cinio razne usluge i udovoljavao njihovim potrebama. 
Obavezivali su ga da im doprema potrebnu robu sa njegovih stalnih putovanja. 

Volio je pustinju i boravio je u njenim ravnicama i oazama, ne vezivajuci se za 
odredeno mjesto i ne ostajuci u naseljima. Obisao je gotovo cijeli Arapski poluotok i 
citav je njegov zivot bio u znaku putovanja. 

Jednoga dana Seleme je cuo za Resulullaha, a.s., iz Medine, koji je pozivao u islam. U 
svakom mjestu u koje je dosao, pricalo se o Vjerovjesniku. 

U njegovo sree uslo je svjetlo imana i shvatio je ciljeve Objave, povjerovao je u nju i 
prigrlio vjeru Allahova Poslanika, a.s., nalazeci u njoj spas od burnoga i nesredenoga 
zivota. Svoje bice predao je u sluzbu vjere, braneci je svom svojom snagom i imetkom. 

Nastanio se u Medini i pristupio mudzahidskim safovima pod vodstvom Muhammeda 
ibn Abdullaha, r.a. 

JUNAK VRIJEDAN KAO ODRED 

U Medini, Seleme ibnul-Ekve'a, r.a., zivio je jednostavnim i skromnim zivotom. Ako 
nije bio na bojnom polju i branio islam, ostajao je u mesdzidu gdje se upoznavao sa 
vjerskim propisima, slusao hadis Poslanika, a.s., i ucio Kur'an svojim lijepim i milozvuenim 
glasom. 

Junastva koja je pokazivao Seleme cudila su i zbunjivala neprijatelja. Niko nije 
vjerovao da se jedan covjek moze suprotstaviti citavoj vojsci, a da ostane cvrst na mjestu 
borbe dok mu ne dode pomoc i podrska. Junacki podvig kojim se Seleme proslavio 
desio se u bici "Zi Kird". 

Nevjernik Ujejne ibn Muhsin ibn Bedr el-Fezarijj je, dok su se Allahov Poslanik, a.s., 



Ashabi Allahovog Poslanika 289 

i muslimani odmarali nakon naporne bitke i pobjede u bici "Benu-Lihjan", koju, Allahovom, 
dz.s., voljom, ostvarise odlucnoscu i cvrstinom muslimanskih boraca, iskoristio priliku i 
sa plemenom Gatafan napravio dogovor. Spremili su grupu konjanika i otisli u podrucje 
kraj Medine, gdje su bile muslimanske deve koje je cuvao jedan covjek sa svojom zenom. 
Napadaci su ubili covjeka, oteli mu zenu, ukrali deve i uzmakli sa plijenom. Prvi koji je 
saznao za to, bio je Seleme ibn el-Ekve'a, r.a. Uzeo je luk i strijelu i brzo krenuo, a sa 
njim je bio i Talha ibn Ubejdullah, r.a. Seleme je brzo trcao i prestigao Talhu koji jejahao 
na konju, sve dok nije ustrcao na uzvisicu s koje je mogao vidjeti Ujejnu ibn Muhsina i 
ljude iz Gatafana, koji su sa svojim plijenom isli prema neselju Benu-Gatafan. Seleme je 
povikao glasom koji odjeknu cijelim podrucjem: "Tesko vama!!!" 

Pojurio je kao munja dok nije stigao neprijatelju za leda, a onda ih poceo gadati kisom 
strijela, zadavajuci im opasne i smrtonosne rane. U isto vrijeme dozivao je Medinelije da mu 
dodu pomoci. 

Prema Selemi okrenulo se nekoliko napadaca, on se nije povukao, vec je stao ispred 
njih i gadao ih strijelama. Kada su gotovo stigli do njega, povukao se sa svoga mjesta i 
potrcao prema procelju karavana. Stigao je na vrh nekog brezuljka i odatle ih zasuo strijelama. 
Tako je sprijecio nastavak pokreta karavana. Tu mu se priblizi nekoliko jahaca sa sabljama, 
zeleci ga ubiti i nastaviti put jer su se bojali skorog dolaska muslimana u pomoc Selemi. 
Medutim, on je po obicaju stajao na svome mjestu, gadajuci ih strijelama sve dok nisu dosli 
na nekoliko koraka od njega. Tada Seleme iznenada uzmace i brzo se sakri. Ovi su se 
okretali lijevo-desno ne bi li ga vidjeli . Seleme je za samo jedan trenutak, poput vihora, 
protrcao kroz njihove redove i onda se oglasio zaglusujucim glasom. Potom se popeo na 
jednu uzvisinu, uzeo luk i odapeo jednu strijelu prema vodi napadaca Ujejneu, govoreci: 
"Uzmije...jasam sin El-Ekve'a! Danasjevasnesretan dan!" 

Napadaci su ostali zbunjeni i iznenadeni; ispred sebe su imali covjeka koji se pojavljuje 
kao planina i nestaje, poput fatamorgane. Seleme je upotrijebio svoju taktiku ratovanja, 
bez preciznih i posebnih nacela i planova, koristeci brzinu, varku i dosjetljivost. 

Njegov su poziv cule Medinlije, pa su otisli obavijestiti Resulullaha, a.s. Posto je 
saznao o pripremi napada na Medinu, Poslanik, a.s., sazvao je vjemike i rekao im: "Na 
noge! Opasnost... opasnost (je pred nama)!" 

Oko njega okupise se junaci na konjima i pjesaci opasani sabljama. Prvi konjanik 
koji je prispio bio je Mikdad ibnul-Esved, r.a., poslije njega Ubade ibn Bisr el-Ensarijj, 
r.a., i drugi. Kada se skupila grupa, Poslanik, a.s., odredi za zapovjednika Seida ibn 
Zejda, r.a. Trazio je od njih da pozure u pomoc Selemi, a ostalim muslimanima naredio 
da im se prikljuce cim se spreme. 

Na mjesto je borbe prvi stigao Mahrez ibn Nadle, r.a., i odmah ubio dvojicu ljudi iz 
Beni-Gatafana. Seleme ibnul-Ekve'a, r.a, ohrabrio se dolaskom prethodnice pomoci pa stade 
gadati strijelama napadace, govoreci: "Uzmite od sina El-Ekve'a. Danas je vas nesretan dan." 



290 Ashabi Allahovog Poslanika 

Kada je Poslanik, a.s., sa ostalim muslimanima dosao na popriste bitke, razbili su 
redove napadaca, vratili dio ukradenih deva i zaplijenili sto su napadaci ostavili na mjestu 
borbe. 

Resulullah, a.s., odsjeo je na mjestu zvanom Zi Kird kad mu pride Seleme ibnul-Ekve'a 
i zatrazi dozvolu da ide do neprijateljskih satora kako bi vratio preostale zaplijenjene deve. 
Rekao mu je: "Da me posaljes stotini ljudi, doveo bih preostale deve, a ljude bih zarobio." 

Allahov Poslanik, a.s., nasmija se i uputi dovu za njega, ali mu ne dozvoli da se izlaze toj 
opasnosti. 

U Medini je Seleme, r.a., boravio neko vrijeme i ucestvovao sa Poslanikom, a.s., na 
Hudejbiji, a poslije i na Hajberu. Nakon Bitke na Hendeku i otkrivanja prave slike o jevrejima, 
njihovog pokusaja prevare muslimana i zavjere protiv njih, Resulullah, a.s., odlucio je kazniti 
ih za djelo koje su pocinili; to bi bila kazna zbog njihovog klevetanja i pokusaja napada na 
muslimane. Plod ove odluke bila je Bitka na Hajberu. 

Muslimani su krenuli prema jevrejima i ulogorili se na mjestu zvanom Er-Redzi', u 
dolini izmedu Hajbera i Gatafana. Tako su uradili kako bi sprijecili pleme Gatafan da 
pomognu jevreje koji su im bili saveznici. Uprkos tome, ljudi iz Gatafana odlucili su da 
pomognu jevreje i da se bore na njihovoj strani, a protiv muslimana. Poceli su spremati 
ratnike za odlazak na Hajber. 

U ovom dogadaju pokaza se hrabrost i junastvo Seleme ibnul-Ekve'a, r.a., koje je 
zaprepastilo neprijatelja i po kojoj je postao poznat. 

Seleme je otrcao prema procelju Beni-Gatafana koje je islo prema muslimanima. 
Svojim prodornim glasom pravio je zvukove kao da za njima pravi buku veliki broj 
muslimana. Ratnici Benu-Gatafana cull su povike i buku iza sebe i pobojase se da su im 
muslimani dosli s leda, spremni da ih pobiju, pa se brze-bolje vratise svojim kucama. Tako 
jevreji u borbi na Hajberu ostadose bez podrske Benu-Gatafana. 

Na pocetku Bitke na Hajberu, Allahov Poslanik, a.s., zatrazio je od Amira ibnul-Ekve'a, 
Seleminog amidze, da recituje, pa mu je rekao: "Sidi, sine El-Ekve'a, odrecituj nam koju 
svoju pjesmu." 

Ovaj je sisao sa svoga konja, stao pred Poslanika, a.s., i poceo recitirati: 

"Uz tebe na pravoj stazi smo mi 

ina Uputi. 

Nauci nas sadaku davati 

iklanjati. 

Napade nas mnogi dusman 

Smutnju zelec'. 

Ne volimo fitnef 4 nikom 

Glasno zborec': 



Ashabi Allahovog Poslanika 291 

pomozinam, Gospodaru, nasuprot njih stojec'. 
Podarinam Ti selamet molimo Te 
dovec'. " 

Resulullaha je razvedrila njegova pjesma pa mu je rekao: "Neka ti se Allah, dz.s., 
smiluje." 

Sljedeceg dana Resulullah, a.s., predao je Aliji ibn Ebi-Talibu, r.a., zastavu i naredio mu 
da krene na Hajber na celu vojske mudzahida, medu kojima je bio i Amir ibnul-Ekve'a i sin 
njegovog brata Seleme ibnul-Ekve'a. 

Nakon sto im je dao zavrsne upute: da ne ubijaju starce, zene i djecu, krenuli su na 
Hajber sa Allahovom pomoci. 

Desila se jaka i zestoka bitka. Seleme je ponovo pokazao svoju okretnost, koja se 
ne da opisati. I uprkos tome sto mu je amidza poginuo, pred njegovim ocima on se, ne 
klonuvsi, borio i napredovao, brzinom koja zbunjuje neprijatelja. 

Amir ibnul-Ekve'a, r.a., jahao je na svom konju, sjekuci sabljom glave Allahovih, 
dz.s., neprijatelja, tako da se od udaranja iskrivila njena ostrica. On je nastavio sjeci 
njome. U jednom trenutku nepaznje, iskrivljena ostrica sablje se nakon ostrog zamaha 
vrati u njegov stomak; na torn mjestu preseli. Selemu, r.a., ova tegobna scena mnogo 
rastuzi, posebno sto su neki govorili da on nije sehid jer nije poginuo od neprijatelja vec 
od svoje ruke. Seleme je, zabrinut i uplasen, otisao Poslaniku da ga pita da li je njegov 
amidza sehid ili mu je ta pocast uskracena, kao sto ljudi kazu. Allahov Poslanik, a.s., 
odgovorio mu je da je on sehid i pred ostalim muslimanima klanjao mu dzenazu. 

U vezi s obavezom Alije ibn Ebi-Taliba, r.a., kao zapovjednika vojske koja je osvojila 
Hajber, Seleme je rekao: 

"Poslanik, a.s., pozvao je Aliju, a njegove oci bile su bolesne, pa mu je svojom 
pljuvackom navlazio oci i rekao: Uzmi zastavu i kreni s njom dok ti Allah, dz.s., ne dadne 
pobjedu. Krenuo je, a ja sam ga slijedio, i nije se vratio dok mu Allah, dz.s., nije dao 
pobjedu i dok nije zabio zastavu u zemlju ispod tvrdave." 



292 Ashabi Allahovog Poslanika 



PRISEGA NA SMRT 

Seste godine po Hidzri, u mjesecu zul-kadetu, Vjerovjesnik, a.s., odlucio je otici u 
Meku obaviti umru, bez namjere da ratuje. Pozvao je ljude i krenuo sa sedam stotina 
muslimana na celu. Poveli su kurbane i obukli ihrame kako bi ljudi znali da ne zele rat vec 
samo posjetu K'abi. 

Vijest o njihovom izlasku stigla je do Kurejsija pa su oni pomislili da se muslimani zele 
boriti s njima. Poslali su izaslanike da pitaju Resulullaha, a.s., o namjeri njegova dolaska 
u Meku, a on im je odgovorio da je dosao obaviti umru, a ne boriti se. Ali, ekstremni 
kurejsijski velikani nisu povjerovali izaslanicima i ostali su pri svom uvjerenju daje 
Muhammed, a.s., krenuo u rat s njima. Zato je Resulullah, a.s., poslao Osmana ibn 
Affana, r.a., kod Ebu-Sufjana da obavijesti Kurejsije kako nije dosao radi borbe, vec samo 
da posjeti K'abu. Ebu-Sufjan mu je rekao: 

"Ako hoces uciniti tavaf, ucini ga." 

"Necu to uciniti sve dok Poslanik ne tavafi", odgovorio je Osman. 

Kurejsije su sprijecile Osmana da se vrati Resulullahu, a.s., do kojeg dode vijest da 
je Osman ibn Affan, r.a., ubijen. 

Poslanik, a.s., je tada kazao: "Necemo otici dok se ne budemo borili." 

Zatim je pozvao ljude da daju prisegu, nazvanu "Prisega ispod drveta", kojom se 
zarice na smrt i na neodustajanje od borbe. Ljudi su mu prilazili i pruzali ruku, zaklinjuci 
se i dajuci sebe na sluzbu Resulullahu, a.s. Medu njima je bio junak-pjesak Seleme 
ibnul-Ekve'a, r.a., koji je prisao Poslaniku, a.s., dao mu prisegu, a zatim sjeo po strani. 

Seleme je ovako opisao taj dogadaj: "Dao sam Bozijem Poslaniku, a.s., ispod drveta 
prisegu na smrt, a zatim sam se povukao u stranu. Kada je zavrsio, rekao mi je: '0 
Seleme, sta je s tobom, nisi dao prisegu?!' Rekao sam: 'Dao sam, Boziji Poslanice!' 
Rekao je: 'Jos jednom.' Pa sam po drugi put dao prisegu." 

Kada je do Kurejsija stigla vijest o spremnosti Poslanika, a.s., da se sukobi s njima 
i da ude u Meku, poslali su Suhejla ibn Amra i rekli mu: "Idi Muhammedu i sklopi ugovor 
s njima da se vrate ove godine (tj. da ne obave umru ove godine i da se vrate u Medinu). 
Tako mi Boga, nece Arapi pricati o nama da je Muhammed usao nasilno u Meku." 

Poslanik, a.s., sastao se sa Suhejlom i sklopio ugovor sljedeceg teksta: 

"Ovo je dogovor izmedu Muhammeda ibn Abdullaha i Suhejla ibn Amra. Dogovoren 
je desetogodisnji mir za vrijeme kojega ce ljudi zivjeti u miru i jedni druge nece napadati. 
Ko dode Muhammedu od Kurejsija bez dozvole njegovoga staratelja - vratit ce ga njima. 
A ko dode Kurejsijama od onih koji su sa Muhammedom - njemu nece biti vraceni. Svi imamo 
svoja prava, nema krade i nema prevare. Ko zeli da ude u savez sa Muhammedom i pod 



Ashabi Allahovog Poslanika 293 

njegovu zastitu neka ude, a ko zeli da ude u savez Kurejsija, i pod njihovu zastitu - neka 
ude." 

Mirovni je ugovor sklopljen, napisao ga je Alija ibn Ebi-Talib, r.a., a posvjedocili ljudi iz 
redova muslimana i Kurejsija. Nakon toga je osloboden Osman ibn Affan, r.a., a Poslanik, 
a.s., zaklao je kurbane na Hudejbiji i vratio se u Medinu. U povratku mu je spustena Objava 
sa radosnom vijescu o oslobodenju Meke: "Micemo ti dati sigurnu pobjedu; da biti Allah 
ranije ikasnije krivice oprostio, da biblagodat Svojuprema tebi potpunom ucinio, da bite na 
pravi put uputio." 

Takoder je spusten ajet o onima koji su mu dali prisegu na smrt pod drvetom: "Allah je 
zadovoljan onim vjemicima koji sutise pod drvetom na vjernostzakleli. Onjeznaostajeu 
srcima njihovim, paje spustio smirenostna njih inagradit ce ih skorom pobjedom. " 

MEDINSKI MUFTIJA 

Nakon Resulullahovog, a.s., preseljenja na ahiret, Seleme se mnogo razalostio. 
Sjecao se: "Borio sam se sa Poslanikom u sedam bitaka, a sa Zejdom ibn Harisom, r.a., 
u devet." 

Citav Selemin, r.a., zivot bio je u znaku borbe na Allahovom putu, a njemu je Allahov 
Poslanik, a.s., rekao: "Nas najbolji pjesak-ratnikje Seleme ibnul-Ekve'." 

Seleme se poslije posvetio trazenju znanja i izucavanju vjerskih propisa. Stalno je 
boravio u mesdzidu i na predavanjima uleme dok nije postigao visok stupanj znanja i 
cjelovito shvatanje vjerskih propisa. Ljudi su ga voljeli zbog njegove iskrenosti, jasnog 
misljenja i otvorenosti. njemu je njegov sin Kajs rekao: "Moj otac nikada nije slagao." 

Seleme, r.a., prenosi od Poslanika, a.s.: "Rekao je Allahov Poslanik, a.s.: 'Ko god 
kaze na mene neistinu, koju ja nisam rekao, neka pripremi za sebe mjesto u vatri.'" 

Seleme, r.a., stekao je toliko znanja da je drugima objasnjavao vjerske propise, pa 
je dobio nadimak "Medinski muftija". Ljudi su dolazili u mesdzid i pitali ga, a on im je 
odgovarao i tumacio. 

Dijelio je siromasnima, orosenih ociju od samilosti i brizljivosti. Dijeljenje u ime Allaha, 
dz.s., bilo mu je najdraze djelo i da su mu trazili da im da zivot, ne bi se dvoumio da im 
ga da. Ljudi su to znali, pa bi neko, kada bi trazio od njega nesto, rekao: "Molim te za to 
u ime Allaha, dz.s.." 

Pojedini clanovi njegove porodice poceli su ga koriti zbog toga sto je mnogo dijelio, 
posto se mnogo cega odricao da bi dao drugome, a on im je jednostavno odgovorio: "Ko 
ne daje u ime Allaha, dz.s., pa u ime koga ce davati?" 



294 Ashabi Allahovog Poslanika 



PRESELJENJE NA AHIRET 

Seleme, r.a., zivio je dugo, dozivio je slucaj ubistva halife Osmana ibn Affana, r.a. 
Poslije toga shvatio je da su se pred muslimanima otvorila vrata smutnje i da ce dani koji 
dolaze za njih biti teski. Napustio je Medinu i povukao se od ljudi. Iselio se u Rebzu, mjesto 
u kojem je bio Ebu Zerr el-Gaffari, r.a., i tu provodio dane u poboznosti i povucenosti, zaleci 
zbog onog stoje medu muslimanima. 

Sedamdeset cetvrte godine po Hidzri, obuzet zudnjom za Medinom i zeljom da posjeti 
mezar Allahovoga Poslanika, a.s., otisao je u grad i u njemu proveo tri dana. Tu u Medini ga 
zatece smrt, i u njoj ga i ukopase. 

Neka se Allah, dz.s., smiluje Selemi ibnul-Ekve'u, hrabrom vjerniku, odvaznom 
muslimanu, skromnom poboznjaku. 



EL-BERA' IBN MALIK, R.A. 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Njegovo ime je El-Bera', sin je Malikov, a Malik je sin Nadirov, a on sin Damdamov, 
a on Zejdov, a on Haramov, a on Dzundubov, a on Amirov, a on Ganmov, a on Adijjev, 
a on je sin En-Nedzdzara el-Ensarijja. Brat mu je bio Enes ibn Malik, sluga Poslanika, a.s., 
i prenosilac njegovih hadisa. 

Majka mu je Ummu Sulejm, plemenita i dobra zena koja je medu prvima presla na 
islam. 

PRIMANJE ISLAMA 

El-Bera' ibn Malik, r.a., odrastao je u kuci u kojoj se znalo za islam. Majka mu je bila 
bogobojazna vjernica koja je zeljela da joj djeca postanu iskreni borci na putu pravde i 
istine, pokorni i vjerni najcasnijem vjerovjesniku i poslaniku Muhammedu, a.s. Dvaclana 
ove porodice proslavise se sluzeci dini-islamu i poklonise svoje zivote za vjeru. Prvi od 
njih je Enes ibn Malik koga je majka u njegovoj desetoj godini poklonila Poslaniku, a.s., 
rekavsi: "0 Boziji Poslanice, ovo je moj sin Enes, poklanjam ga tebi... neka te sluzi, pa 
moli Allaha, dz.s., za njega." 

Resulullah, a.s., priblizio ga je sebi i poljubio izmedu ociju, te zamolio Allaha, dz.s., 
za njega rijecima: "Gospodaru moj, povecaj mu imetak i potomstvo, blagoslovi ga i uvedi 
u Dzennet ..." 

Enes ibn Malik, r.a., sluzio je Resulullaha, a.s., sve do njegovoga preseljenja na ahiret, 
a poslije njega zivio je do svoje devedeset devete godine, opskrbljen velikim brojem djece i 
unucadi i velikim imetkom, zahvaljujuci blagoslovu plemenitoga Vjerovjesnika, a.s., i njegovoj 
dovi. Imao je i bascu koja je radala dva puta godisnje. 



296 Ashabi Allahovog Poslanika 

Njegov brat, El-Bera' ibn Malik, r.a., poklonio je svoj zivot Uzvisenom Allahu, boreci se 
na Njegovom putu i braneci cistu vjeru svom snagom i odlucnoscu koju mu je Allah, dz.s., 
podario. 

OSOBENOSTI 

El-Bera' ibn Malik bio je sklon sutnji i razmisljanju. Malo je govorio, u drustvu tih, a u 
ratnim pohodima bi se preobrazio u razarajuci uragan pred kojim su uzmicali i bjezali poznati 
junaci, znajuci njegovu prodomost i hrabrost i umijece koristenja sablje. 

Mozda rijeci vode vjernika Omera ibnul-Hattaba, r.a., najbolje govore o licnosti El-Bera'a 
i njegovoj hrabrosti. Rekao je: "Ne postavljajte El-Bera'a ibn Malika na celo vojske, unistit ce 
jesvojom nedostiznom prodornoscu, nadiranjima i napadima." 

El-Bera' imao je kovrdzavu smedu kosu, bio je vitak, srednjega, skoro niskoga rasta, 
mrsav, cmomanjast, misicavoga lica. Nije ga zanimao izgled, nije se dotjerivao niti je 
birao odjecu, cijeli svoj zivot je poklonio dzihadu - borbi i zrtvi na Allahovom, dz.s., putu. 
Kad bi covjek vidio njegovu njeznu vanjstinu i mali rast, nikada ne bi pomislio daje on junak 
za kojim su silna junastva i podvizi, i cije ime je svrstano u epopeju islamskogajunastva i 
dzihada, legendarna licnost koja je ispisala zlatnu stranicu historije. 

El-Bera' je imao mehak i umilan glas i bio je jedan od dvojice koje je Poslanik, a.s., 
izabrao kao rivale karavanskim pjesnicima. Endzese el-Habesi 45 bio je rival zenama, a 
El-Bera'a ibn Malik rival muskarcima. 

BITKA NA JEMAMI 

Kada je Boziji Poslanik, a.s., preselio na ahiret, hilafet je preuzeo Ebu-Bekr, r.a. 
Prvo sa cime se suocio bilo je otpadnistvo od islama nekih arapskih plemena i njihov 
povratak u dzahilijet, sa svim onim sto on nosi od idolopoklonstva i visebostva. To je 
predstavljalo pravu opasnost za opstanak istinske bozanske poruke. 

Ebu-Bekr es-Siddik, r.a., suprotstavio se otpadnicima svom zestinom, odlucnoscu i 
vjerom, a to su kasnije postali poznati ratovi protiv otpadnistva. Najopasniji murtedluk- 
otpadnistvo koje je upoznao Arapski poluotok bilo je otpadnistvo plemena Benu-Hanife, 
pomagaca Musejleme ibn Habiba, poznatog kao Musejlema el-Kezzab (lazac). 

Halifa Ebu-Bekr, r.a., poceo se spremati za borbu protiv Allahovih, dz.s., neprijatelja. 
Kada su se osjetili spremnim za nove ratne pohode, Ebu-Bekr poslao je Musejlemi 
vojsku na celu sa Ikrimom ibn Ebi-Dzehlom, r.a., i Surahbilom ibn Hasnom, r.a. Ova 
vojska nije mogla izaci na kraj sa plemenom Beni-Hanife koje je imalo skoro cetrdeset 
hiljada vojnika, zato je halifa poslao pojacanje na celu sa Halidom ibnul-Velidom, r.a., 
Allahovom isukanom sabljom. 



Ashabi Allahovog Poslanika 297 

Kada je cuo vijest o Halidovom dolasku, Musejlema se ulogorio na mjestu zvanom 
Akree, blizu Jemame. Mobilizirao je sva plemena koja su mu bila pokorna u to vrijeme, 
na celu sa plemenom Benu-Hanife, razjarujuci u njima predislamski fanatizam i duh 
plemenske pristrasnosti. Po dolasku na mjesto bitke, Halid upotrijebi svoje ratno iskustvo i 
podijeli vojsku na tri dijela, svaka je grupa vojske nosila svoj bajrak. Sabita ibn Kajsa ibn 
Semmasa, r.a., postavio je za bajraktara ensarija, Salimasticenika Ebu-Huzejfe, r.a., za 
bajraktara muhadzira, a ostalim Arapima imenova po bajraktara za svako pleme. 

Kod prvoga susreta muslimani pretrpjese poraz od ratnika Benu-Hanife, koji uspjese 
stici do Halidovog satora i umalo ubiti njegovu zenu Ummu Temim. Tada su se podigli 
muslimanski glasovi bodreci naborbu i zestinu: "0 vi, kojimajespustenasura El-Bekara, 
neistina je danas porazena..." Nakon ovoga, ovi iskreni vjemici pokazali su junastva 
kakva historija ne biljezi. 

Sabit ibn Kajs, bajraktar ensarija, ukopao je noge u pijesak da se ucvrsti u svojoj 
nepokolebljivosti i tako je ostao sve do svoje pogibije. 

Zejd ibnul-Hattab, r.a., brat Omera, r.a., jurnuo je u borbu, govoreci: "0 ljudi, stisnite 
zube! ...udrite po neprijatelju... samo naprijed! Tako mi Allaha, necu progovoriti dok ne budu 
porazeni, ili dok ne sretnem Allaha sa opravdanjem za nemoc." Nastavio se boriti sve dok 
nije poginuo. 

Ebu Huzejfe, r.a., prodirao je vicuci svojim gromkim prodornim glasom izmedu safova 
muslimana: "0 vi kojima je spusten Kur'an... Ukrasite ga svojim djelima!" I on se borio 
dok nije bio ranjen. 

El-Bera' ibn Malik, r.a., govorio je ljudima oko sebe: "0 Ensarije, neka niko od vas 
ne razmislja o povratku u Medinu! Vi od danas nemate Medine... Samo Allah... zatim 
Dzennet!" 

Muslimani su uspjeli odbiti napad, a lazov Musejlema povukao se. Vojska se rastavila 
i svaka osnovala tabor suceljen drugom protivnickom taboru. Halid ibnul-Velid, r.a., 
izdvojio se, izazivajuci na dvoboj: "Ja sam Ibnul-Velid... Ja sam Ibn-Amir i Ibn-Zejd... Va 
Muhammedah 46 ...", a nije ni s kirn izasao na dvoboj, a da ga nije ubio. Nakon dvoboja, 
rat se ponovo zaostrio. Muslimani su ucvrstili svoje polozaje i na celu sa plemenitim 
ashabima, r.a., u najtezim trenucima pokazali izdrzljivost i cvrstinu. Potisnuli su Musejlemu 
i njegovu vojsku i prisilili ih da se zajedno sa plemenom Benu-Hanife povuku u tvrdavu 
zvanu "Basca smrti". Pozatvarali su vrata tvrdave i nastavili bitku strijelama, ranivsi ili 
ubivsi mnoge muslimane. 

El-Bera' ibn Malik namjerio je uci u "Bascu", paje visokim glasom povikao: "0 muslimani, 
pomozite mi da udem unutraf'Tu gajeokruzilo nekoliko jakih ljudi, stavili su ga naoklop i 
ponijeli na kopljima do zidina "Basce", a zatim ga ubacili u unutrasnjost tvrdave. Halid ibn 
Velid posmatrao jeovaj zadivljujuci prizor, prateci ga rijecima: "Na njiih, ensarijski mladicu!" 

El-Bera' je uletio medu Musejleminu vojsku i poceo kositi ispred sebe, ubijajuci i ranjavajuci, 



298 Ashabi Allahovog Poslanika 

a oni su, zateceni ovim cinom, bjezali glavom bez obzira. El-Bera' krenuo je u pravcu vrata 
zeleci omoguciti muslimanima ulaz, ali su ga Musejlemini vojnici docekali sa sabljama i 
kopljima. Tu ih je on potisnuo poput nadolazece bujice, razmahujuci sabljom oko sebe sve 
dok se nije probio do vrata i otvorio ih. 

Muslimani su usli i navalili na vojsku nevjerstva, idolopoklonstva i lazi, zeleci smrt 
njihovom laznom poslaniku, koji se bio zavukao iza zida. Do njega je dosao Vahsij ibn Harb, 
Hamzin ubica, zamahnuo je nozem i zabio ga u Musejlemin vrat, zatim mu se primakao 
Simak ibn Harse Ebu-Dudzane i dokrajcio ga udarcem maca. 

Tako muslimani, Allahovom voljom, podvigom junaka El-Bera'a ibn Malika, r.a., 
ostvarise veliku pobjedu. On je u ovoj bici zadobio preko osamdeset rana, sto od maca, 
sto od uboda strijela i kopalja. 

Halid ibn Velid naredio je da se El-Bera' prenese u sator sa posebnom njegom i 
lijecenjem zadobijenih rana. Sam je nadzirao njegovo lijecenje, cijeneci i uvazavajuci 
ono sto je uradio na Allahovom putu. Lijecenje je trajalo pun mjesec dana, da bi mu se 
zatim Allah, dz.s., smilovao izlijecivsi silne rane. 

ZELJA ZA SEHADETOM 47 
NA ALLAHOVOM, DZ.S., PUTU 

El-Bera', r.a., vratio se borbi na Allahovom putu, boreci se protiv nevjerstva i 
idolopoklonstva gdje god bi ga nasao, sireci rijec istine i pravde. Zelio je pokloniti svoj 
zivot na Allahovom putu, a slogan su mu bile rijeci: "Allah... i Dzennet." 

Ovaj je veliki covjek bio ucesnik svih bitaka za vrijeme zivota Bozijeg Poslanika, 
a.s., a nastavio se boriti i poslije njegove smrti kao da se obavezao poginuti na bojnom 
polju. On nije ulazio u borbu kao sto su to radili drugi obicni borci i junaci, vec bi se 
bacao snazno i sa imanom, ne vodeci racuna o smrti. 

El-Bera' ibn Malik, r.a., izdvajao se od ostalih boraca jacinom u rukama koja se 
rijetko vida kod ljudi. 

Enes ibn Malik, r.a., prenosi od svog brata El-Bera'a, r.a., da je rekao: "Sreo sam u 
bici sa Musejlemom covjeka zvanog Himarul-Jemame. To je bio jedan gorostas koji jos 
nije bio ni upotrijebio svoj mac. Udario sam ga u noge lahko, kao da sam promasio, a on pade. 
Uzeo sam njegov mac, a svoj vratio u korice, ali taj mac mi puce nakon prvoga udarca." 

Jednom se El-Bera' razbolio, pa su prijatelji, braca i poznanici pozurili da ga posjete. 
Zagledao im se u lica, suteci i smireno, kao da im cita misli. Zatim je rekao: "Mozda se 
bojite da cu umrijeti u krevetu?! Ne, tako mi Allaha, nece me Allah, dz.s., lisiti pogibije na 
Njegovom putu." Cim je ozdravio, prikljucio se muslimanskoj vojsci u osvajanju Iraka i 



Ashabi Allahovog Poslanika 299 

Perzije. Tamo je iznova pokazao svojajunastva koja su potvrdila vec dokazanu smjelost i 
cvrstinu. 

U jednom od osvajanja Perzijanci su porazeni od muslimana, pa su se utvrdili u kulu 
opasanu visokim zidom. Opsada kule i pokusaj prelaska zidina je potrajao. Perzijanci su 
bacali zeljezne lance na cijim krajevima su bile vezane uzarene kuke za kacenje mesa. Te 
kuke bi se zabadale u tijela muslimanskih boraca i tako ih, ranjene Hi mtrve, dizali u kulu. 
Jedna od tih kuka zabola se u tijelo Enesa ibn Malika, El-Beraovog brata. Kada ga je El-Bera' 
vidio, uhvatio je lanac, ne obracajuci paznju sto je uzaren i sto mu przi meso, tako da se sve 
dimilo iz njega. Zatim je ispravljao kuku sve dok je nije izvukao iz bratovog tijela i tako ga, 
Allahovim emrom, spasio sigurne smrti. Kada se spustio na zemlju, na ruci mu vise nije bilo 
mesa, ostale su samo kosti. Ostao je na lijecenju dok se nije oporavio i dok mu ruka nije 
zamladila. 

BITKA KOD EHVAZA 48 

El-Bera', r.a., vratio se dzihadu cim je za to stekao minimalne zdravstvene uvjete, 
nadajuci se i ocekujuci ostvarenje zivotne mu zelje i cilja kome je stremio - poginuti na 
Allahovom, dz.s., putu i pridruziti se Njegovom casnom Poslaniku, a.s. 

I doslo je vrijeme ostvarenja njegova sna. Rat na Ehvazu je bio u toku, a posebno 
velika bitka kod grada Tustura. Kada je Hurkus ibn Zuhejr osvojio ehvazijsku carsiju, 
Hurmuzan je pobjegao sa vojskom prema Ramehurmuzu, gdje se utvrdio u kuli opasanoj 
zidinama. Muslimani su dugo opsijedali kulu, pa kada je zivot unutar zidina postao 
nesnosljiv, Hurmuzan je zatrazio primirje, pristajuci izdvajati dzizju. Hurkus je preko 
svojih pretpostavljenih dostavio ovaj zahtjev halifi te on pristade sklopiti mir sa 
Ramehurmuzom, Tusturom, Dzundu Jesborom i drugim gradovima. Rat u torn podrucju 
je splasnuo, a gradovi su nastavili izdvajati dzizju. 

Medutim, perzijski kralj Jezdedzird poce huskati i podsticati Perzijance na borbu 
protiv muslimana. Govorio je kako su muslimani zavladali njihovom zemljom i narodom, 
prosirili svoju vjeru i sproveli zakone, namjeravajuci tako u narodu probuditi perzijski 
nacionalizam. Poceli su se spremati za progon muslimana, dogovorivsi se da u ratu 
protiv njih ostanu jedinstveni, i da krenu ka gradu Basri. 

Vijesti o velikom pohodu koji spremaju Perzijanci doprle su i do halite Omera ibnul- 
Hattaba, r.a., pa je on pisao S'adu ibn Ebi-Vekkasu, r.a., u Kufu da opremi veliku vojsku u 
pravcu Ehvaza, na celu sa Nu'manom ibn Mukarrinom, r.a. Trazio je od njega da upotrijebi 
sve sto je u njegovoj moci, a spomenuo mu je i neka imena istaknuta po hrabrosti i cestitosti. 
Naredio je da se za vojskovode postave: Dzerir ibn Abdullah el-Bedzelijj, Dzerir ibn Abdullah 
el-Humejrijj, Suvejd ibn Mukarrin i Abdullah ibn Zi Sehmejn, r.a. U isto vrijeme halifa je poslao 



300 Ashabi Allahovog Poslanika 

pismo i Ebu-Musau el-Esa'riju, r.a., u Basru da opremi vojsku na Ehvaz pod vodstvom 
Suhejla ibn Adijja, r.a., i da s njim bude: El-Bera' ibn Malik, Asim ibn Amr, Medzdze' ibn Sevr, 
K'ab ibn Sevr, Huzejfe ibn Muhsin, Arfedze ibn Herseme, Abdurrahman ibn Sehl i Husajn ibn 
M'abed, r.a. Takoder je naredio da za glavnog vojskovodu oba odreda, i onih koji im se 
naknadno pridruze ili priteknu u pomoc, postavi Ebu-Sebrea ibn Ebi-Ruhma, r.a. 

En-Nu'man ibn Mukarrin, r.a., pokrenuoje vojsku iz Kufe necekajuci dolazak odreda iz 
Basre. Tu Hurmuzan vidje zgodnu priliku da raskine ugovor i prekine primirje misled da ce 
pobjeda nad En-Nu'manovom vojskom znaciti i konacnu pobjedu Perzijanaca. Stigao je 
Hurmuzan na celu vojske naspram En-Nu'mana, a do bitke je doslo kraj grada 
Ramehurmuza, u mjestu Irbil. Kada se povela bitka, zbog njene zestine, prasina je cijeli 
prostor zaklonila od svjetlosti dana, a muslimani pokazase poztrvovanost i bezgranicnu 
hrabrost, ne prezuci od smrti. Hurmuzan je, porazen, pobjegao u Tustur, prepustajuci 
muslimanima Ramehurmuz i sve sto je ostavio iza sebe od oruzja, municije, ratne opreme 
ihrane. 

Vijest o ovom dogadaju doprla je i do mudzahida Basre, te su oni direktno krenuli ka 
tusturskoj tvrdavi gdje se krio Hurmuzan. Tu su se sreli sa odredom iz Kufe, ujedinili su 
vojske pod vodstvom Ebu-Sebrea ibn Ebi-Ruhma, r.a., i tako izvrsili zapovijed halife 
Omera, r.a. Muslimani su stegli obruc oko Tustura gdje je Hurmuzan sakupio ogroman 
broj ljudstva i ratnika, zatrovanih zarom nacionalizma i idolopoklonstva. Njihovtako veliki 
broj odvratio je muslimane od direktnoga sukoba i ostvarenja pobjede. 

Kada je halifa saznao za ovu situaciju, pisao je Ebu-Musi el-Esa'riju, r.a., da im 
odmah i sa velikim pojacanjem pritekne u pomoc i da preuzme vodstvo ujedinjenih 
muslimanskih snaga sastavljeno od mudzahida Kufe i Basre. Ebu-Musa el-Es'ari drzao 
je u obrucu Tustur, uz stalne bitke; bilo u obliku dvoboja bilo u obliku sukoba vojski. To, 
kao i dugotrajna opsada i povelik proj poginulih iscrpilo je muslimanske snage. 

Ti dani biljeze junastvo El-Bera'a ibn Malika, r.a., koje zasluzuje da na stranicama 
historije bude ispisano zlatnim slovima. U ovoj bici El-Bera' samo u dvobojima ubio je 
stotinu perzijskih vojnika, ne brojeci one koji su u susretima dvije vojske pali od njegova 
maca. 



Ashabi Allahovog Poslanika 301 



SEHADET 

Pamtili su muslimani koliko je Poslanik, a.s., volio El-Bera'a ibn Malika, kao sto su se 
sjecali i Poslanikovih rijeci kazanih o njemu. Podsjetili su El-Bera'a na to, pitajuci ga: 

"Sjecas li se, El-Bera', kada je Poslanik, a.s., rekao: 'Mozda neko, zaprasen i neuredan, 
koji nema u posjedu ni dvoju odjecu da preobuce, kome niko ne pridaje paznju, kada zamoli 
Allaha, dz.s., nesto, On mu ispuni dovu. Od njih je El-Bera' ibn Malik.'" 

El-Bera' odgovori: 

"Sjecam se." 

Zatimsumurekli: 

"0 El-Bera', moli Allaha, dz.s., da pobijedimo i da budu porazeni." 

El-Bera' je podigao pogled prema nebu i digao ruke, moleci Allaha cista srca i iskrene 
vjernicke duse: 

"Moj Gospodaru, porazi nase neprijatelje i ucini nas pobjednicima. Pridruzi me Tvome 
miljeniku Posianiku, a.s." 

Krenuli su muslimani u pravcu Perzijanca, aoni su krenuli prema muslimani ma. Bitkase 
rasplamsala... padali su mrtvi i ranjeni, njihov broj se povecavao iz sahata u sahat... Sehadeti 
i tekbiri su odzvanjali prostorom. Tu i tamo cuo se poziv za pomoc ili vrisak. Neustrasivi 
borac i smjeli ratnik El-Bera' borio se, zudeci za pogibijom na Allahovom putu. 

Muslimani su ostvarili pobjedu u ovom okrsaju, a Perzijancu su poskakali u rovove koje 
su mudzahidi provalili i odatle ih prisilili na povlacenje u kulu, koja jezbog njihovog velikoga 
broja brzo postala pretijesna. Jedan od Perzijanaca dosao je do Ebu-Muse el-Es'arija, r.a., 
i zatrazio od njega garanciju za sigurnost. Kada je dobio garanciju, obavijestio ih je o prolazu 
kroz koji muslimani mogu prodrijeti u kulu; kroz vodeni kanal koji vodi u kulu. Ebu-Musa je 
odabrao hrabre i iskusne ljude, dobre plivace, koji su se s lahkocom kretali kroz vodu. Prvi 
iz skupine u kulu je izbio Abdullah ibn Mugaffel el-Muzenijj, r.a., za njim i ostali. Poubijali su 
strazare, prenerazene njihovom pojavom, i otvorili kapije na koje su nagmuli muslimani, 
spremni i naostreni za borbu. 

Hurmuzan se neko vrijeme uspijevao odupirati, i prije nego se povukao u zatvoreni 
i nepristupacni dio kule, ubio je El-Bera'a ibn Malika, r.a., i Medzdze'eta ibn Sevra, r.a. 
Kada su ga pritijesnili sa svih strana, obratio se muslimanima: 

"Imam tobolac sa stotinu strijela. Ako mi se bilo ko pokusa primaknuti, bit ce pogoden. 
I kakva vam je korist od toga sto cete me zarobiti kad ubijem stotinu vasih ljudi?" 

"Sta hoces?", pitali su ga. 

On odgovori: 

"Hocu garanciju, ako se predam da cete me odvesti vasem halifi Omeru ibnul-Hattabu, 



302 Ashabi Allahovog Poslanika 

damionsudi." 

Pristali su nato, a on je bacio luk i strijelu i predao se. Tako su ga vezanog odveli Omeru 
ibnul-Hattabu, r.a. 

El-Bera' ibn Malik, r.a., pridruzio seonome kogaje volio, ko mu bijase plemeniti uzori 
uzviseni primjer. Pridruzio se Poslaniku i miljeniku Muhammedu, a.s.,sretanstoseostvario 
njegov san - pogibija na Allahovom putu, za koju je kroz citav zivot isao sa sloganom: "Allah 
i Dzennet." 

Allah, dz.s., smilovao se El-Bera'u ibn Maliku. 



IJAD IBN GANM, R.A. 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Ime mu je Ijad, sin je Ganmov, a on je sin Zuhejrov, a on Ebi Seddadov, a on Rebi'in, 
a on Hilalov, a on Vuhejbov, a on Dabbeov, a on El-Harisov. El-Harisjesin Fehrael-Kuresijja 
el-Fehrijja. Bio je amidzic povjerenika ummeta - Ebu-Ubejdea ibnul-Dzerraha, r.a. 

OSOBENOSTI 

Ijad ibn Ganm potice iz ugledne kurejsijske porodice u Meki. Njegov otac Ganm ibn 
Zuhejr el-Fehrijj bio je jedan od kurejsijskih trgovaca i poglavara Meke, po svom ugledu 
i gospodstvu odgovarao je Benu-Abdul-Muttalibu, Benu-Abdus-Semsu, Benu-Dzahsu i 
drugim poznatim mekelijskim starjesinama. Ijad je odrastao u blagostanju. Posjedovao 
je obilan imetak, imao je i svoje robove kao sluge. Kurejsije su ga cijenile i uvijek svecano 
docekivale, ukazujuci postovanje njemu i njegovome ocu. Ijad je bio obrazovana licnost. 

Vrijeme je provodio u lovu, jahanju, pribavljanju i izradi oruzja. U zivotu mu nije nista 
manjkalo - svi njegovi zahtijevi bili su udovoljeni i sve njegove zelje ispunjene. Medu 
svijetom je bio poznat po svojoj inteligenciji i pronicljivosti. Mirno i stalozeno je posmatrao 
ljude, proucavao ih je pokusavajuci prodrijeti u njihovu psihu. Odatle bi cesto izraslo 
prijateljstvo s tim ljudima. 

Imao je nadimak "Opskrbnik putnika namjernika", jer je hranio i pomagao prijatelje 
prilikom putovanja kada bi im ponestalo opskrbe. Zbog njegove velikodusnosti i primjernog 
ahlaka Ibn-Kajs je zabiljezio sljedece stihove: 

"Ijad, kotajljadodGanmabijase? 
Toje onaj kog ljudi najvise voljese. " 
Bio je srednjega rasta, cvrste grade, izrazenih misica, njezne tamne puti, okrugla lica, 
krupnih ociju, imao je gustu kosu koju je cesto knio. 



304 Ashabi Allahovog Poslanika 



PRIMANJE ISLAMA 

Ijad ibn Ganm je pokasno primio islam, kao i vecina velikana Kurejsija. Njegov ulazak u 
islam nije bio lahak. Bio je gospodin kome su se pokoravali i bio je cijenjen u svojoj familiji, pa 
je od samog pocetka islama ukljucen u musricku kampanju protiv islamske misije. Ucestvovao 
je u borbama protiv Poslanika, a.s., i muslimana na Bedru, Uhudu i Hendeku kao zestok 
borac. 

Poslije Bitke na Hendeku Ijad je poceo razmisljati o Allahovom Poslaniku, a.s. 
Primijetio je njegovu ustrajnost i iskrenost u dostavljanju Objave i sirenju islama, uprkos 
svim tegobama i nedacama koje su ga pratile. Dobro je poznavao Muhammeda, a.s., 
postivao ga i cijenio, znao je njegove vrline, njegovu povjerljivost, iskrenost, cistotu i 
cednostduse. 

Jednoga dana Ijad ibn Ganm je u tajnosti izasao iz Meke i otisao u Medinu gdje se 
susreo sa Resulullahom, a.s., i pred njim objavio svoj islam. Poslije nekog vremena 
napustio je Meku i nastanio se u Medini. Prikljucio se muslimanskome dzematu i nasao 
zastitu i utociste pod zastavom Muhammeda, a.s. Time je uvrsten medu hrabre ashabe 
muhadzire. Tu se posvetio izucavanju Kur'ana i ucenju vjere. 

SUTLJIVI MUDZAHID 

Ijad, r.a., naselio se u Medini. Nakon odredenog vremena Boziji Poslanik, a.s., odlucio 
je ici u Meku, hodocastiti Mesdzidul-haram i obaviti umru. Bilo je to seste godine po 
Hidzri. S njim je bio i Ijad ibn Ganm, r.a. 

Ucestvovao je u svim pohodima i ratovima koje je vodio Poslanik, a.s., u to vrijeme. 
Prilikom osvajanja Meke Ijad, r.a., predvidio je jedan od muslimanskih odreda. Odlucio 
se za borbu u kojoj ce Hi pobijediti ili biti sehid. Na dan Hunejna Ijad je bio nepokolebljiv 
i ustrajan, zajedno sa ostalim muslimanima, kada su iznenadili Benu-Hevazin u dolini 
Hunejna. Zahvaljujuci Allahu, dz.s., Koji je njemu i ostalim muslimanima podario 
ustrajnost, ostvarena je pobjeda. U borbi i opkoljavanju plemena Benu-Sekif u Taifu 
proveojemnogo vremena. 

Poslanik, a.s., preselio je svome Gospodaru, a naslijedio ga je Ebu-Bekr, r.a., u doba 
kada su se pojedina arapska plemena pocela odmetati od islama. Stanovnici Meke i Medine 
i pojedina beduinska plemena cvrsto su cuvali svoju vjeru. Muslimani su, sa spremnoscu da 
daju svoje zivote, bili okupljeni oko Ebu-Bekra, r.a., koji ih je predvodio u borbi protiv odmetnika. 

Ijad, r.a., prikljucio se vojsci Halida ibn el-Velida, r.a., i ucestovao u najvecoj bici protiv 



Ashabi Allahovog Poslanika 305 

odmetnika Musejleme ibn Habiba el-Kezzaba, plemena Benu-Hanife i nekih susjednih 
plemena. Opremio je veliku vojsku sa vise od cetrdeset hiljada vojnika. Poslije pobjede koja 
je pripala muslimanima u Bid na El-Jemami i smaknuca Musejleme, Ijad je kao voda odreda 
bio zaduzen da ide na sjever prema Iraku radi dokrajcivanja pobune nekih arapskih plemena. 
Stigao je do mjesta El-'lrad, izmedu En-Nebadza i Hidzaza, i presudio pobunjenicima. Tamo 
je ostao sve do nove naredbe za pokret. 

DEVMETUL-DZENDEL 

Poslije stabiliziranja situacije na Arapskom poluotoku i ponovnog ujedinjenja stanovnika 
pod okriljem islama, jedan vitez islama vodio je vojsku u raznolike i pojedinacne napade 
na iracka podrucja. Borio se i zadobijao veliki ratni plijen. Bio je to El-Musenna ibn Haris 
es-Sejbani, r.a., koji je zelio da muslimani krenu u osvajanje Iraka i sirenje dini-islama u 
njemu, kako bi ukinuli perzijski utjecaj na torn podrucju. El-Musenna je pisao halifi, trazeci 
pojacanje i zvanicnu dozvolu za pohod. Napisao je: "Ako mi posaljes pojacanje, cut ces 
za to. Arapi ce se svi meni prikljuciti i Allah, dz.s., ponizit ce mnogobosce. Jos da ti 
kazem, stranci nas se boje, strahuju i bjeze od nas." 

Slozio se halifa Ebu-Bekr, r.a., sa misljenjem El-Musenne, te je izradio plan za 
osvajanje Iraka pomocu dvije skupine vojske. 

Jedna ce krenuti sa istoka u pravcu sjevera, prema mjestu El-Hiri. Osvajanje bi 
vodio Halid ibnul-Velid, r.a., koji je uspjesno okoncao borbe sa lazovom Musejlemom i 
njegovim pristalicama; druga skupina isla bi sa zapada u pravcu sjevera pod vodstvom 
Ijada ibn Ganma, r.a., i takoder, osvajala podrucja, kako bi se nakon toga srela sa 
Halidovom vojskom u mjestu El-Hira. 

Ova operacija imala je za cilj priklijestiti neprijatelja. 

Halifa posla poruku za brzi pokret: 

"Zaista, Allah, dz.s., ti je pomogao, pa kreni ka Iraku i pocni od morske luke gdje su 
zitelji Sinda i Hinda. Napreduj dok ne sretnes Ijada." 

Slicno je napisao i Ijadu ibn Ganmu, r.a., koji se nalazio u mjestu El-'lrad: 

"Idi dok ne dodes do mjesta El-Mesih, pocni od njega, zatim odozgo udi u Irak i napreduj 
dok ne sretnes Halida. Onome ko zeli da se vrati iz pohoda dozvolite, ne tjerajte nikoga 
silom. Pozurite ka El-Hiri, ko od vas prvi dode do nje, on je voda ostalima. Kada se 
sastanete u El-Hiri i kad provalite tvrdavu Perzijanca i budete sigurni da necete biti napadnuti 
iz pozadine, neka jedan od vas pomogne muslimanima i ovom drugom. A taj drugi neka 
navali na Allahove i vase neprijatelje od stanovnika Perzije, na njihove kuce i centar njihove 
snage - El-Medain. Borite se, ustrajno im se suprotsavljajuci i trazite pomoc od Allaha, dz.s.. 
Bojte se Allaha, dz.s., i dajite prednost ahiretu nad dunjalukom, pa cete ih dobiti zajedno. 



306 Ashabi Allahovog Poslanika 

Nemojte izabrati dunjaluk, pa ce vam i on biti oduzet. Cuvajte se svega na sta vas je Allah, 
dz.s., upozorio. Klonite se grijeha i pozurite sa teobom; cuvajte se ustrajnosti u grijesima i 
odgadanjateobe..." 

Halifa nije zelio da u osvajanju Iraka ucestvuje ijedan musliman pod prisilom, zelio je 
samo dobrovoljce. Ijad je dostavio svojim vojnicima halifine naredbe, a isto to je uradio i 
Halid. Ko je od vojnika zelio da se vrati svojoj kuci bilo mu je dozvoljeno, pa se veliki broj 
vojnika razisao, a vojska se umanjila i znatno oslabila. Isto se desilo i sa Halidovom skupinom. 
Zato su oni trazili od halite da ih pomogne dobrovoljcima iz Medine. Halifa je zaduzio El- 
Ka'ka'aibn Amraet-Temima, r.a.,daseprikljuci muslimanskojvojsci. HalilaAbdaibn Avfa 
el-Humerija, r.a., zadrzao je da se prikljuci vojsci Ijada ibn Ganma, r.a. Zatim je napisao 
Ijadu i Halidu: 

"Okupite one koji su se borili protiv odmetnika od vjere i one koji su ostali postojani u 
islamu nakon Allahova Poslanika, a.s. Neka se s vama nikako ne bore oni koji su se bili 
odmetnuli od vjere, sve dok o njima ne donesem odluku." 

Krenuoje Halid ibn el-Velid, r.a., nacelu svojevojske i nizao pobjedonosne akcije, aza 
njim je bila vojska od osamnaest hiljada mudzahida. Ijad ibn Ganm, r.a., krenuo je prema 
Devmetul-Dzendelu, kao prvom osvojenom mjestu nakon sto se uputio prema El-Mesihu, 
naosnovu halifine naredbe. Njegovaje vojska imaladvije hiljade mudzahida. 

Devmetul-Dzendel bio je izgraden grad, nalazio se izmedu Medine, Damaska i Kufe. Bio 
je zasticen izuzetnim utvrdenjem i u njemu je bio dvorac Es-Samuela ibn Adija, zvanog 
Marid. Ijad ibn Ganm, r.a., smatrao je daje zauzimanje ovog grada kljucnastvar kako bi se 
nastavilo dalje osvajanje. Ovaj grad, koji se nalazio na sjeveru Arapskoga poluotoka, na 
raskrsnici tri puta, je bio izvor opasnosti za muslimane koji bi se uputili u osvajanje podrucja 
Iraka iSama. 

Stanovnici Devmetul-Dzendela saznali su za pohod muslimanske vojske, pa se sakupio 
veliki broj Arapa krscana koji su bili pod zastitom nearapa, sa namjerom da odbiju muslimane. 
Kadaje Ijad stigao u Devmetul-Dzendel, ponudio im je jednu od tri solucije: 

- da udu u vjeru islam; bit ce muslimani i odnosit ce se prema njima kao sto se odnose 
i prema svim muslimanima; 

- da predaju grad mirnim putem i da placaju dzizju; 

- ili borba! 

Stanovnici Devmetul-Dzendela izabrali su trece - borbu. Pozatvarali su vrata i utvrdili se 
u gradu. Ijad je raspodijelio svoje snage oko grada i opkolio ga. Pokusali su provaliti u grad, 
ali je bio izuzetno utvrden paim to nije uspjelo. Jednagrupa vojske je neprimjetno napustila 
grad i uz pomoc Arapa susjeda, okruzila i napala jedan dio muslimanske vojske. Ijad i 
njegova vojska nasli su se u teskoj poziciji. Drzali su opkoljen grad, a bili su u nemogucnosti 
izvesti pokret zbog toga sto je jedan dio njihove vojske pao u okruzenje. Vise puta povela 



Ashabi Allahovog Poslanika 307 

se bitka izmedu muslimana i njihovih neprijatelja. Na kraju su obje vojske postale iscrpljene 
i izmorene. Halifajeposlao Velidaibn Ukbeta, r.a., sagrupom mudzahidadapomogne Ijadu. 
Kada je on dosao i nasao muslimane u tako teskom polozaju, rekao je Ijadu: "Dobraje ideja 
u nekim okolnostima bolja od mnogobrojne vojske. Posalji nekog po Halida i zatrazi pomoc." 

Halid ibnul-Velid, r.a., u periodu od oko sedam mjeseci uspio je osvojiti veci dio iracke 
oblasti. U njegove je ruke pala El-Hira kao i mnogi drugi izgradeni gradovi i utvrdenja. Ijad je 
smatrao mjerodavnim misljenje Velida ibn Ukbe, r.a., pa je poslao po Halida, trazeci od njega 
pomoc u pojacanju. Kada je izaslanik stigao do Halida, on je upravo zavrsavao Bitku Ajnu 
Temr. Perzijanci u njoj ostadose porazeni. Halid je napisao kratko Ijadu: 

"Od Halida Ijadu... Uskoro ce ti doci konjica vitezova sa teskim sabljama. Dolazit ce ti 
odredzaodredom." 

Halid, r.a., uputio se ka Devmetul-Dzendelu. Kad njeni stanovnici saznadose da on 
dolazi, prekinuse obruc koji su bili postavili nad dijelom muslimanske vojske i vratise se u 
utvrdenjegrada. 

Plemena koja su bila u napadu na Devmetul-Dzendel jesu: Kelb i Behra, koja je predvodio 
Vadiatul-Kelbi, s njimaje bio ibn Vebre ibn Rumanus iz plemena Dadzaim koje je predvodio 
Ibn- Hadrezan i dijelovi plemena Gassan, zatim pleme Tenuh, koje je predvodio ibn El- 
Ejhem. 

Halid ibn el-Velid, r.a., u saglasnosti sa Ijadom ibn Ganmom, r.a., izradioje plan koji je 
podrazumijevao napad na grad sa dvije strane. Podijelili su svoje snage u skladu s tim 
planom. Mnostvo perzijskih boraca u gradu Devmetul-Dzendelu obmanulo ih je, pa izadose iz 
svojih utvrdenja u borbu sa muslimanima. Povela se strahovita borba. Halid je uspio dokrajciti 
i unistiti neprijateljsku vojsku koja je izasla pred njega. Isto je tako i Ijad uspio poraziti one koji 
su izasli pred njega. Neprijatelji su pobjegli u tvrdavu, a muslimani su ih slijedili, provalili su vrata 
tvrdave i usli u Devmetul-Dzenedel. Tu se zarobi ogroman ratni plijen. 



308 Ashabi Allahovog Poslanika 

OSVAJAC POLUOTOKA 

Poslije Bitke na El-Kadisijji i pada El-Medaina, situacija se stabilizira u vidu primirja 
izmedu muslimana i nemuslimana. Muslimani su imali razraden plan za prodor u perzijske 
gradove i dalja osvajanja. 

Sedamnaeste godine po Hidzri, Perzijanci su poceli praviti smetnje i nanositi stetu 
muslimani ma. Podsticali su njihove trgovacke zastupnike Arape krscane na Poluotoku, da 
zlostavljaju i napadaju tamosnje stanovnistvo. Poluotok je prostran, nalazi se na sjeveru 
Iraka, proteze se od rijeke Tigris na istoku do rijeke Eufrat na jugu i zapadu. Kroz ta podrucja 
tekle su mnoge pritoke Tigrisa i Eufrata, kao sto su rijeke El-Habur i Es-Sersar. Na tim 
pritokama gradene su tvrdave i veliki gradovi. Iza toga, prema sjeveru proteze se pustinja, 
sve do oblasti Sama. Stanovnici Poluotoka bili su Arapi iz plemena Ijad, Taglib i En-Nimr. 

Nakon ucestalih provokacija koje su cinili muslimanima, halifa odluci zaustaviti njihove 
aktivnosti pa posla pismo S'adu ibn Ebi-Vekkasu, r.a., koji je bio u Kufi, naredujuci mu pokret 
sa islamskom vojskom u pravcu Poluotoka i sa razlicitih strana. Odredi vojske bili su ovako 
rasporedeni: 

- odred usmjeren prema Er-Rikai na cijem celu je bio Suhejl ibn Adijj, r.a.; 

- odred usmjeren prema Nisibehu, a zatim Hiranu i Er-Rahi na cijem celu je bio 
Abdullah ibn Utban, r.a.,; 

- odred vojske koja se treba uputiti prema zapadu Poluotoka, plemenima Rebi'a i Tenuh 
na cijem celu je El-Velid ibn Ukbe, r.a. 

Voda cjelokupne vojske bio je Ijad ibn Ganm, r.a. 

Spremljeni odredi islamske vojske i njihove vode krenuse u svome pravcu s 
odredenim ciljevima. Ijad i komanda bili su u sredini Poluotoka. Odatle je slao uputstva 
i bio u stalnoj vezi s njima. Suhejl ibn Adijj uputio se prvi prema Er-Rikai i opkolio je. 
Njeni stanovnici okupili su se i zakljucise da nisu spremni za rat sa muslimanima. Poslali 
su izaslanika, trazeci od Ijada sporazum u vidu izdvajanja dzizje. Ijad je podrzao Suhejla 
da napravi sporazum, sto je ovaj i ucinio nakon cega su im se otvorila vrata grada. 
Istovremeno, Ijad je napisao garanciju o sigurnosti njegovim stanovnicima kojaje ovako 
glasila: 

"U Ime Allaha, Milostivog, Samilosnog" 

"Ovo je garancija Ijada ibn Ganma stanovnicima Er-Rikae sacinjena na dan kada su 
muslimani usli u grad. Garantiram sigurnost vasih zivota, imetaka i bogomolja. Grad 
nece biti rusen niti nastanjivan dok budete davali dzizju. Ne cinite izdajstvo. Na vama je 
da ne gradite nove crkve i samostane. Nemojte da se cuje zvonjava crkvenih zvona i ne 
isticite javno krstove i kipove. Allah, dz.s., jeste svjedok, a On je dovoljan kao svjedok." 

Garanciju je ovjerio svojim pecatom. 



Ashabi Allahovog Poslanika 309 

Abdullah ibn Utban, r.a., uputio se u Nisibeh. Isao je kraj Tigrisa dok nije stigao do grada, 
a zatim ga je opkolio. Njegovi stanovnici znali su kakva im opasnost prijeti ukoliko se upuste 
u borbu sa muslimanima. Zato su poslali svog izaslanika do Ijada, trazeci sporazum, na sta 
jeon Abdullahu dostavio naredbu da prihvati sporazum. 

Nakon toga, Ijad, r.a., ujedini vojske i uputi se prema mjestu Hiran. Nakon sto ga je 
opkolio, njegovi stanovnici otvorise grad mirnim putem uz sporazum o davanju dzizje. 
Potom Ijad ode prema Er-Ruhi, jednom velikom utvrdenom gradu. Samo sto su se muslimani 
priblizili mjestu Er-Ruha, stanovnici ih docekase kisom strijela, a zatim izade vojska da 
ratuje protiv muslimana. Odvi se manji sukob u kome nevjernici dozivjese poraz. Ipak su se 
uspjeli vratiti do grada i zakljucati njegova vrata, spasivsi tako vlastite zivote. Nakon toga, 
Ijad, r.a., poslao im je izaslanika da im ponudi sporazum koji se sastojao u ponudi da otvore 
vrata grada i pristanu na izdvajanje dzizje. Napisao je: 

"U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog" 

"Ovo je garancija Ijada ibn Ganma velikanima Er-Ruhaa. Ako mi otvorite vrata grada i 
pristanete izdvajati dzizju u vrijednosti jednog dinara i dvadeset kilograma psenice po 
covjeku, bit ce spaseni i sigurni vasi zivoti, vasi imeci i oni koji su sa vama. Na vama je 
da upucujete zalutale putnike namjemike, da popravljate i obnavljate mostove i puteve 
i da dajete iskrene i korisne savjete muslimanima. Allah, dz.s., jeste svjedok, a On je 
dovoljan kao svjedok." 

Stanovnici Er-Ruhaa prihvatili su sporazum nakon sto su osjetili snagu i moc muslimana. 
Otvorili su vrata grada pa im je Ijad, r.a., napisao ugovor o sigurnosti u kome stoji: 

"U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog" 

"Ovo je garancija Ijada ibn Ganma, i muslimana s njim, stanovnicima Er-Ruhaa. 
Zaista, ja jemcim sigumost njihovih zivota i njihovih imetaka, i njihovog potomstva, i 
njihovih zena, i njihovih gradova i njihovih poljoprivrednih bogatstava - ukoliko budu 
izvrsavali svoje obaveze koje ih slijeduju. Nase je pravo kod njih da popravljaju nase 
mostove i da upucuju nase zalutale putnike. Allah, dz.s., jeste svjedok, Njegovi meleki i 
muslimani." 

Ijad, r.a., ucinio je mjesto Er-Ruhaa centralnom komandom za dalja osvajanja gradova 
itvrdavaPoluotoka. 

Uslijedio je niz blistavih osvajanja pod rukovodstvom Ijada ibn Ganma, r.a. Osvojio je 
Semisat, grad na desnoj obali rijeke. Zatim je osvojio Sindzar i Mejafarkajn u Dijaru Bekru, 
podrucju u danasnjoj Turskoj, zatim Surudz, Raskif, Dzisr Minbedz, tvrdave Kufrutusu i 
Muridiu. Nije ostao nijedan grad niti selo na citavom Poluotoku a da nije osvojen sporazumom 
nadzizju ili silom. 

Pohodi na Poluotoku bili su jedni od laksih medu pohodima muslimanskih osvajanja. 
njima je Ijad, r.a., sastavio pjesmu u kojoj kaze: 



310 Ashabi Allahovog Poslanika 

"Ko ce svijetu prenijet' haber, 

i narodu sto u Himsu i oko njegabjese. 

Pobjednici casni tada, slobodu im darivase. 

Piemen iti, hrabriborci, 

tojesvitacestita. 

Prenesi ti haber svakom 

ko te za njih upita. 

Pobjedise kraljeve mocne, 

izulum tada prestade. 

Nema rata ehlu Sama 

Za njih mir tad nastade. 

NAMJESNIK SAMA 

Nakon sto je Ijad ibn Ganm, r.a., zavrsio osvajanje citavog poluotoka, njegov amidzic 
Ebu-Ubejde ibn el-Dzerrah, r.a., pisao je halifi Omeru, r.a., trazeci Ijada sebi. Tako je 
Ijad presao u vojsku Ebu-Ubejdea, u Sam. Krajem sedamnaeste godine po Hidzri, na 
podrucju Sama, Palestine i Basre rasirila se opasna kuga poznata pod imenom "Kuga 
amvas". Od nje na ahiret preseli velik broj muslimanskih voda i mudzahida. Posto je 
Ebu-Ubejde osjetio da mu se priblizio edzel, postavio je svoga amidzica Ijada ibn 
Ganma na mjesto namjesnika Sama. 

Nakon smrti Ebu-Ubejdea, halifa je ostavio Ijada kao namjesnika rekavsi: "Ja ne 
mijenjam vodu kojeg je postavio Ebu-Ubejde." 

PRESELJENJE NA AHIRET 

Ijad ibn Ganm, r.a., ostao je u Samu do kraja svog namjesnistva. Zatim se vratio u 
Medinu da prozivi svoje posljednje dane zivota, povuceno i u ibadetu i razmisljanju... u 
dzamiji Bozijeg Poslanika, a.s. 

U dvadesetoj godini po Hidzri veliki junak preselio je na ahiret u svojoj sezdesetoj godini 
zivota. Ukopanjeu Medini. 

Neka se Allah, dz.s., smiluje Ijadu ibn Ganmu, sutljivom mudzahidu, osvajacu 
Poluootoka. 



SUMAME IBN USAL, R.A. 
NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Njegovo ime je Surname, sin je Usalov, a on En-Nu'manov, a on Meslemin, a on 
Ubejdov, a on Sa'lebin, a on Jerbu'a, a on Ed-Duelov, a on Sa'lebin, a on Hanifin, a on sin 
Luhejma el-Hanefijja. Bio je jedan od poglavara plemena Benu-Hanife u El-Jemami. 

LICNOST 

Prije islama Surname je bio samovoljna osoba surovoga srca i cvrstih stavova. Kada bi 
naumio uraditi odredeno djelo, on bi ga izvrsio bez razmisljanja i bez obzira kakve bile 
posljedice. Bio je poglavar u svome narodu, navikao da ga ljudi slusaju i da izvrsavaju 
sto im naredi, bez rasprave i pitanja. Kao sto je bio izuzetno iskren prema svom bozanstvu 
- kipu, koji je obozavao prinoseci mu zrtve, isto tako je jako volio posjecivati Ka'bu u 
periodima hadza i umre. Izrazavao je potpunu odanost kipovima i obozavao ih je 
potpunom iskrenoscu i odanoscu. Po prirodi imao je cisto vjerovanje i uvjerenje. 

Bio je ljutit i brzo bi pao u depresiju kada bi neko od ljudi povrijedio njegovo misljenje, 
za koje je cvrsto smatrao da je ispravno. 

Naucio je borilacke vjestine: jahanje i rukovanje oruzjem i bio slavan junak, vidan na 
polozajima i u bitkama, koji je zadavao strah konjanicima. Ljudi su racunali da je bio ucesnik 
hiljadu okrsaja. 

Bio je visokoga stasa, popunjenoga tijela, snaznih misica, nosio je dugu i njeznu kosu, 
koju je pustao do ramena. Crnoput, orlovskoga nosa, upalih ociju, ostroga pogleda, viseje 
sutio nego govorio. Kada bi govorio, glas mu je bio miran i dubok, i imao je prizvuk naredbe 
energicnosti. 



312 Ashabi Allahovog Poslanika 



RESULULLAHOV, A.S., NEPRIJATELJ 

Ljutnja Surname ibn Usala dostigla je vrhunac kadaje cuo za ime Muhammeda ibn 
Abdullaha, r.a., i za njegov poziv u vjeru islam i obozavanje Jednog Jedinog Boga, a 
odbacivanje mnogobostva i krivovjerstva i obozavanja kipova i idola. Svoja je bozanstva 
smatrao svetim i trudio se da "zadobije njihovu milost". 

Nije dopustao nikome, bez obzira ko bio, da rusi staro vjerovanje na kome su ga odgojili 
njegovi djedovi. Isto tako, zelio je svoje sinove odgojiti na osnovama toga vjerovanja. Zato 
je poveo zestoku kampanju protiv Bozijeg Poslanika, a.s., i svakog muslimana koji je slijedio 
njegovu vjeru. Trazio je muslimane, zarobljavao ih, vrijedao ih, potcjenjivao i zlostavljao, 
cak i ubijao. Nato gaje, bez razumnog rezonovanja, podsticala njegova surova priroda koja 
je bila toliko jaka da nije poznavala granice neprijateljstva i mrznje, bez obzira na cijenu i 
kobne posljedice koje su mogle proizici iz njih. 

Rijesio je ubiti Allahovoga Poslanika, a.s., i mnogo puta pokusao ostvariti svoju nakanu. 
Nekoliko je puta probao da ga presretne i zarobi, a kada mu to nije poslo za rukom, poceo 
je drskim jezikom vrijedati i psovati Resulullaha, a.s. Na to je podsticao i suplemenike, 
zabranjujuci im da slusaju njegov govor. 

Neprijateljstvo Surname ibn Usala prema Poslaniku, a.s., bilo je zestoko i bez mjere. 
Nastojao je skupiti sve informacije o Resulullahu, a.s., i saznati casna muslimanska imena, 
onih koji su slijedili njegovu Poslanicu, kako bi ih poslije vrijedao i zlostavljao. Zbog toga je 
zasluzio da u vrijeme nevjerstva nosi nadimak "Poslanikov dusman". Odabrani Poslanik, 
a.s., poslao mu je pismo pozivajuci ga u islam, kao stoje poslao i drugim poglavarima na 
Arapskom poluotoku, ali gaje Surname odbio, a svoju krutost, inat i zabludu jos vise povecao. 

Jednog dana Allahov Poslanik, a.s., poslao je po svome ashabu EI-'Alau ibnul-Hadremiju 
pismo sa pozivom u islam El-Munziru ibn Savau, koji je boravio u Bahrejnu. Munzir se 
odazvao pozivu, a EI-'Ala, nakon obavljenog zadatka, krenuo je nazad u Medinu. U povratku 
je prolazio pored granice El-Jemame, zemlje plemena Benu-Hanife, a u drustvu s njim je 
putovao njegov amidzic Amir ibn Seleme. Surname je saznao za njih, presreo ih je na putu 
i upitao EI-'Alaa: 

"Jesi li ti Muhammedov izaslanik?" 

"Jesam", odgovorio mu je EI-'Ala. 

"E neces nikada stici do njegal", rece Surname i nasrnu na njega. 

Tada se umijesao EI-'Alaov amidzic i zaustavio Sumamu. Zagalamio je na njega i 
rekao mu: 

"Sta je s tobom?! Pusti covjeka neka ide na miru." 

Surname je nevoljno poslusao njegov govor i pustio EI-'Alaa da nastavi svoj put, 



Ashabi Allahovog Poslanika 313 

zaprijetivsi njemu i Allahovom Poslaniku, a.s., i obasuvsi ih pogrdnim rijecima. 

Kada je EI-'Ala stigao u Medinu, Resulullahu, a.s., ispricao je dogadaj koji mu se desio sa 
Sumamom ibn Usalom, dokje prolazio kraj njihovog mjesta, a Poslanik, a.s., uputio je poziv 
Sumami da dode pred njim da kaze sta ima. Tada je zamolio Allaha, dz.s., sljedecom dovom: 
"Gospodaru moj, uputi Amira ibn Selemu i podaj mi u ruke Sumamu." 

PRIMANJE ISLAMA 

Nakon odredenog vremena Surname se uputio u Meku da obavi umru, ucini tavaf 
oko Ka'be i prinese zrtve kipovima. Stigao je do uzvisenja nadomak Medine gdje se 
zatekla muslimanska izvidnica. Ova je izvidnica obilazila oko Medine i sprecavala ulazak 
svakom strancu, dok ne budu sigurni u njega i dok ne saznaju razlog njegovoga dolaska. 
Sumami su sprijecili nastavak puta jer nije naveo nikakvo objasnjenje ni razlog dolaska u 
Medinu. Zarobili su ga i otisli s njim u Medinu, a nisu ni znali koga su zarobili. Kada su stigli 
do mesdzida, svezali su ga za neki stup i otisli obavijestiti Poslanika, a.s., za njegov slucaj. 
Surname jetu ostao do jutra. Kadaje Resulullah, a.s., dosao u mesdzid, vidio je Sumamu 
onako svezanog za stup. Odmah ga je prepoznao. Poznavao ga je od slucaja kada ga je 
samo jednom prilikom pokusao ubiti. Upitao je ashabe: 

"Da li znate koga ste zarobili?" 

Rekli su: "Ne, neznamo." 

"Ovo je Surname ibn Usal el-Hanefijj! Lijepo s njim postupajte." 

Allahov Poslanik, a.s., htio je da mu pokaze velicinu oprosta i tolerancije kada ima 
moc i priliku. Vratio se kuci, a od ashaba je zatrazio da Sumami nose hranu i pice. 
Naredio je da se muze njegova deva, ujutro i navecer, i da se mlijeko nosi Sumami. 

Surname je osjetio da se prema njemu narocito lijepo odnose, a posebno Resulullah, 
a.s., koji mu je jednom prilikom prisao i upitao ga: 

"Kako si Surname?" 

Onmuodgovori: 

"Dobro mi je.., Muhammede, ako hoces da me ubijes, imas pravo na to. Ako mi se 
smilujes, zahvalan sam ti na tome." 

Poslanik, a.s., ostavio ga je tako dva dana i naredio da mu redovno donose hranu i 
mlijeko. Nakon toga, Resulullah, a.s., otisao je do Surname i ponovo ga upitao: 

"Kako si Surname?" 

"Nemam nista osim onoga sto sam ti ranije spomenuo. Ako hoces da me ubijes, 
imas pravo na to. Ako mi se smilujes, zahvalan sam ti na tome. Ako hoces imetak, trazi, 
dobit ces koliko zelis", rece Surname. 

Isti razgovor izmedu njih dvojice se ponovi i naredna dva dana. Nakon toga je Allahov 



314 Ashabi Allahovog Poslanika 

Poslanik, a.s., rekao ashabima da ga odvezu i puste na slobodu. Surname je od mesdzida 
otisao u predgrade Medine gdje se nalazio izvor vode. Na njemu se oprao i ocistio, a zatim 
sevratioumesdzid. Boziji Poslanik, a.s., josje uvijek sjedio sa svojim ashabima. Surname 
je stao ispred njega i jakim glasom, da su ga svi prisutni mogli cuti, rekao: "Svjedocim da 
nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik." 

Zatim jesjeo ispred Allahovog Poslanika, a.s., i rekao: "0 Allahov Poslanice, tako mi 
Allaha, niko mi od tebe nije bio mrzi na Zemlji, pa si mi postao najdraze stvorenje. I tako mi 
Allaha, nije mi bilo mrze vjere od tvoje, pa mi je tvoja vjera postala najdraza. I tako mi Allaha, 
nije mi bilo mrzega grada od tvoga grada, pa mi je postao tvoj grad najdrazi." 

Sumamejespomenuodajeprethodnoubijaomuslimaneidadugujenjihovukrvarinu. 
Rekao je, obracajuci se Poslaniku: 

"Zlostavljao sam tvoje ashabe, pa kako da im to nadoknadim?" 

Resulullah, a.s., odgovori mu: 

"0 Surname, nema prijekora za tebe. Zaista, islam brise ono sto je bilo prije njega." 

Boziji Poslanik, a.s., zelio je smiriti Sumamino srce, pa ga je obavijestio o nagradi 
koja ga ceka u islamu. To je Sumamu posebno obradovalo pa je uzvratio: 

"0 Allahov Poslanice, tako mi Allaha, nanijet cu musricima mnogo vece gubitke 
nego sto sam ih nanio tvojim ashabima. Svoj zivot i svoju sablju podredit cu islamu zajedno 
sa onim koji zele pomoci tebe i tvoju vjeru... Allahov Poslanice, zaista mi se tvoja jahalica 
svidjela, a volio bih obaviti umru, pa sta mislis, da mi je das?" 

"Uzmi je i obavi umru, ali prema Allahovu zakonu i vjeri Njegovog Poslanika", odgovori 
mu Resulullah, a.s. 

Zatim ga je poducio propisima obreda umre. Surname, a.s., bio je sav ustreptao i 
ushicen od ovako velikodusnog oprosta. Otisao je na umru citirajuci stihove: 

Pozeljehjasutnju, 
sebija samocu odabrah, 
al' dobrota Poslanika 
nadu meni povrati. 
Zahvalu mu kazah srcem 
sto mi slobodu podari 
jer ostrica maca snaznoga 
umalo me ne udari. 



Ashabi Allahovog Poslanika 315 

PRVA TELBIJA 49 

Sljedeceg se dana Surname, r.a., spremio, uzjahao svoju jahalicu i uputio prema Meki da 
izvrsi obrede umre po Allahovom zakonu. 

Do tada, niko od muslimana nije se usudio obaviti obrede umre i hadza onako kako to 
islam propisuje. 

Surname je bio inadzijske naravi i cvrst u svojim namjerama. Otisao je do Ka'be i svojim 
krupnim i visokim glasom, ciji je eho poceo odzvanjati po trgovima i ulicama Meke, ucio 
telbiju: "Lebbejke Allahumme lebbejk...", "Odazivam Ti se, Gospodaru, odazivam. Odazivam 
Ti se, Ti sudruga nemas, odazivam Ti se. Zaista, samo Tebi pripada svaka hvala, kod Tebe 
su blagodati i vlast. Ti nemas u tome sudruga, odazivam Ti se." 

Surname, r.a., bio je prvi musliman po dolasku islama koji je javno proucio telbiju. 
Bilo je to prvo javno ucenje telbije u islamu, a Sumami je pripala cast da je prvi prouci. 
Njegovo ucenje telbije culi su i velikasi plemena Kurejs. Glas je dolazio iz Harema i to ih 
uznemiri i uplasi, misled da je Muhammed ibn Abdullah, a.s., nasilno usao u Meku. 
Pozurili su do Ka'be i tamo zatekli visokog odvaznog covjeka kako tavafi i glasno uci 
telbiju. Taj prizor ih izbezumi tako da svaki od njih pomisli da ubije "toga ludaka" koji je 
napustio svoju vjeru. 

Okupili su se oko njega spremnih sablji, drzeci koplja i strijele, ali Surname, r.a., na 
to nije obracao paznju, vec je i dalje obavljao svoj ibadet. Jedan covjek isuka sablju da 
ga njome udari, ali ga drugi, prepoznavsi covjeka koji kruzi oko Ka'be, sprijeci i povika: 
"Stani! Zar ne znas ko je on!? On je Surname ibn Usal, kralj El-Jemame. Tako mi Boga, 
ako mu nanesete ikakvu stetu, njegov narod ce nas prestati snadbjevati hranom i tako 
cemo pomrijeti od gladi." 

Kada je Surname zavrsio sa tavafom, poceli su ga ismijavati i izrugivati mu se. Jedan 
od prisutnih rece mu: 

"0 Surname, sta je s tobom? Zar si poludio i ostavio svoju vjeru i vjeru svojih oceva?" 

Surname muodgovori: 

"Tako mi Allaha, nisam poludio nego slijedim najbolju vjeru na Zemlji. Slijedim Allahovu 
vjeru, slijedim vjeru Muhammedovu." 

Mekelije su veoma grubo postupili prema njemu; psovali su ga, grdili i upucivali mu 
teske i uvredljive rijeci. Sumamu je zestoko naljutio njihov odnos prema njemu pa im 
rece: "Kunem se Gospodarom ove Kuce, nakon sto se vratim u El-Jemamu, nece vam 
pristici ni zmo psenice, sve dok ne bude svaki od vas slijedio vjeru Muhammedovu." 

Kada je stigao u El-Jemamu, Surname je naredio zaustavljanje isporuke hrane za Meku. 
Njegovi sljedbenici uradili su kako im je naredio i ubrzo Kurejsije pocese osjecati posljedice 
ove zabrane. Trgovci su sve vise podizali cijene robe i namirnica. Val skupoce je zahvatio 



316 Ashabi Allahovog Poslanika 

Meku i tesko stanje je naostrilo Ijude da su bili spremni ubijati se medusobno. 

Kurejsijske su vode tada uvidjele da je jedini izlaz zatraziti pomoc od Muhammeda, a.s., 
koji je mogao posredovati da se dozvoli isporuka robe i hrane za Meku. Napisali su pismo 
Poslaniku, a.s., u komejestajalo: 

"Poznajemo te kao onoga koji odrzava rodbinske veze i koji druge na to podstice. 
Surname ibn Usal sprijecio je da nam stize hrana iz El-Jemame i to nas je dovelo u nesnosljivo 
tesko stanje. Pa, ako bi napisao pismo Sumami da nam posalje ono sto nam je potrebno - to 
bi nam bilo dovoljno?" 

Allahov Poslanik, a.s., odabrani samilosni Allahov rob, udovoljio je njihovom zahtjevu; 
naredio je da se napise pismo Sumami da isporucuje potrebnu hranu i robu Meki, sto je 
ovaj i ucinio. 

CVRSTA VJERA 

Surname, r.a., zivio je medu svojim narodom, naredivao dobro i odvracao od zla, 
udjeljivao sirotinji i mirio Ijude. Islam je njegovu narav ucinio lijepom i poducio ga najboljem 
ahlaku. Ljudi su ga takvoga voljeli i vrijedio je kao poglavar koji zasluzuje da mu se pokorava. 

Za vrijeme Poslanika, a.s., u El-Jemami pojavio se lazni poslanik koji je bio iz Sumaminog 
naroda. To je bio Musejlema ibn Habib, poznat kao Musejlema el-Kezzab - lazac. Tvrdio je 
da je on Boziji poslanik. Poceo je zavoditi Ijude svojim carolijama i prevarama ne bi li tako 
napustili islam i prikljucili se njemu. Tvrdio je da mu dolazi Bozija objava i da mu seobjavljuje 
nebeski govor. Veliki broj ljudi mu je povjerovao i poceo ga slijediti, smatrajuci da je on 
poslanik. Musejlema je trazio od Allahovog Poslanika, a.s., da s njim podijeli vlast, a Resulullah 
je odbio to njegovo trazenje, dostavivsi mu da je on jedan najobicniji lazov i prevarant. 

Posto je Musejlema postao vrlo opasan, Allahov Poslanik, a.s., poslao je Furata ibn 
el-Adzelija, r.a., da ga ubije, kako bi zastitio Ijude od njegovog sihra 50 , zla i varanja. 
Surname, r.a., nije mogao ubiti Musejlemu zbog velike licne zastite koju mu je pruzao 
njegov narod, okupljen oko njega i pod prisegom njemu na vjernost. 

Nakon sto je Allahov Poslanik, a.s., preselio svome Uzvisenom Gospodaru, pojedini 
Arapi, iz razlicitih povoda, poceli su izlaziti iz Allahove vjere i slijediti poslanike-lazljivce 
i varalice. Kod nekih se bila povratila dzahilijetska-neznabozacka plemenska pristrasnost, 
a neki su odbili davati zekat u Bejtul-mal. Halifa Ebu-Bekr, r.a., odlucno i cvrsto 
suprotstavio se odmetnicima, tako da im je uspio presuditi i ugusiti njihovo odbijanje 
davanja zekata. 

Vecina clanova plemena Benu-Hanife bila se prikljucila Musejlemi-lascu, tvrdeci da 
njemu pripada vlast nad Arapskim poluotokom. 

Surname ibn Usal, r.a., ucvrstio se u islamu i pokusavao je svaku neupucenu osobu 



Ashabi Allahovog Poslanika 317 

uputiti na pravi put i okrenuti jedinoj ispravnoj Allahovoj vjeri. Svome je narodu govorio: "0 
pripadnici plemena Benu-Hanife, cuvajte se mracnih zabludjelih postupaka, u njima nema 
dobra. Zaista, ko ih se prihvati, Allah, dz.s., propisao mu je nesrecu i iskusenje!?" I govorio 
je jos: "Ne mogu se sastati dva poslanika u isto vrijeme niti neko ko bi sa poslanikom 
zajedno ucestvovao u poslanstvu." 

Vecina ljudi iz njegova plemena otkazali su mu poslusnost i pristupili sljedbenicima 
Musejleme-lasca. 

Ebu-Bekr, r.a., poslao je nekoliko odreda islamske vojske i na celu svakog odreda 
postavio zapovjednika. Poslao ih je u razlicite krajeve Arapskoga poluotoka radi suzbijanja 
narastajuceg odmetnistva. 

EI-'Ala ibnul-Hadremi, r.a., bio je zaduzen da, kao zapovjednik, povede vojsku u Bahrein 
i presudi pokretu odmetnistva El-Hatma i onima koji su bili sa njima iz plemena Rebi'a. 

Kada je Surname, r.a., saznao za njegovo zaduzenje, odlucio je da i on ide s njim, da 
napusti svoj narod i El-Jemamu i pridruzi se povorci mudzahida na Allahovom putu. Kadaje 
napustao svoj narod, rekao im je: "Tako mi Allaha, dz.s., ja ne zelim biti sa onima koji su 
zalutali. Zaista ce ih Allah, dz.s., kazniti nesrecom koju oni nece moci ni otkloniti ni podnijeti. 
Nemojte da zaostajemo za El-Hadremijem (tj. za odredom njegovih mudzahida), znamo sta 
oni zele, oni su prosli pored nas i ne vidim drugog rjesenja nego da krenemo za njima, na 
Allahovom putu. Pa ko zeli od vas neka se prikljuci." 

Prikljucivanje Surname i njegove grupe vojsci EI-'Alaa ibnul-Hadremija, r.a., bilo je 
od velikog i presudnog znacaja za suzbijanje El-Hatmovog pokreta. U redove njegovog 
plemena Rebi'e uvukla se panika kada su culi za prikljucivanje muslimana iz plemena 
Benu-Hanife povorci mudzahida tako da su muslimani uspjeli unistiti njihov pokret 
odmetnistva. El-Hatm se izvukao i pobjegao sa bojnoga polja, medutim, muslimani su 
lasca uspjeli stici i presuditi mu smrcu. 



318 Ashabi Allahovog Poslanika 



PRESELJENJE NA AHIRET 

Nakon stoje ubijen El-Hatm i suzbijeno otpadnistvo i pobuna plemena Rebi'a, EI-'Ala, 
r.a., poceo je sa podjelom velikoga ratnog plijena muslimanima, izdvajajuci propisanu petinu 
u Bejtul-mal. 

Jedan od mudzahida zaplijenio je raskosno odijelo koje je nosio El-Hatm, obukao ga i 
otisao u njemu medu svoje drugove. Odijelo je bilo izuzetno lijepo i kad ga je Surname, r.a., 
vidio, mnogo mu se dopalo. Kupio ga je i obukao i u njemu se vratio u Bahrejn. Kada su ga 
vidjeli El-Hatmovi podanici, nisu imali sta drugo pomisliti nego da je on ubio El-Hatma. 
Nagmuli su na Sumamu, r.a., okruzili ga i poceli se prepirati s njim: 

"Ti si ubio Hatmal?" 

Surname, r.a., odgovorioje: 

"Ne, nisam ga ja ubio nego sam kupio njegovo odijelo iz ratnoga plijena." 

Razjarena masa nije mu povjerovala, nasrnuli su na njega udarajuci ga svojim sabljama 
i kopljima dokga nisu ubili. 

Tako je Surname, vracajuci se iz dzihada na Allahovom putu, ubijen i preselio svome 
Plemenitom Gospodaru. 

Neka se Allah, dz.s., smiluje Sumami ibn Usalu, cistom muslimanu, cvrstom vjerniku i 
junaku. 



MEDZZE'ET IBN SEVR, R.A. 

IME I PORIJEKLO 

Njegovo ime je Medzze'et, sin je Sevrov, a on Ufejrov, a on Zuhejrov, a on Ka'bov, a on 
Amrov, a on Es-Sedusa es-Sedusijja. Nosio je nadimak Ebu-Sekik. 

OSOBENOSTI 

Medzze'et ibn Sevr, hrabri vitez, izrazite muskosti, bijase poglavar svoga plemena 
Bekr ibn Vail. Odrastao je u kuci koja je bila plemensko nasljede od djeda. 

Njegovo pleme postavljalo se neutralno u ratu i u slucajevima plemenskih nesuglasica. 
Prilikom nenadanih upada Perzijanaca u istocne krajeve Arapskoga poluotoka, njegovo 
je pleme preuzimalo generalno vodstvo, sto su ostala plemena priznavala i postovala. 

Medzze'et je bio visokoga stasa, pomrsav, vitkoga tijela, suhonjava lica, tamnosmede 
puti, erne kovrdzave kose. Bio je misicav, brzih pokreta, ostrouman i blag. Vlastiti je 
stav zauzimao nakon dugog razmisljanja i mnogostrukih analiza i kad bi postigao odredeno 
uvjerenje. 

Zbog svog polozaja bio je u potrebi da poznaje rukovanje oruzjem i da nauci ratne 
vjestine. Bio je poznat kao ljubitelj mora i vrstan plivac. More mu je bilo poput mejdana, 
koristio ga je i iz njega vadio njegovo blago. Poznavao je i pustinju, hodio je po njenim 
ravnicama, jahao i lovio. Ponekad bi bio u predvodnici karavana koji su putovali iz Perzije 
i Iraka u pravcu Jemena. Od drugih se razlikovao po svojoj snazi u podnosenju nevolja 
i po saburu na neugodnostima i teskocama u plemenu; imao je mogucnost izvjezbati se. 



320 Ashabi Allahovog Poslanika 



PRELAZAK NA ISLAM 

Situacija u njegovom plemenu i geografski polozaj njegova obitavalistva bili su razlozi 
kasnjenja njegovog islama, a kada ga je prihvatio, prednjacio je medu drugima. 

Pleme Bekr ibn Vail poticalo je iz Adnanove porodice iz koje je poticao i Poslanik, a.s. To 
je bila porodica Mudar. Od plemena Bekr ibn Vail odvojilo se pleme Benu-Abdul-Kajs i 
ujedinilo se sa plemenima Rebi'a ibn Adnan, Benu-Zehel, Benu-Hanife, Sejban i Adzel. 
Porodica i potomci plemena Bekr ibn Vail nastanjivali su podrucje Bahrejna, El-Jemame, 
juznog Iraka i dijelove Arapskog zaljeva i arapske delte. Arapska plemena u torn dijelu bila 
su izlozena perzijskim napadima i provociranjima, bila su pod vlascu El-Menazira. U to 
vrijeme poglavari arapskih plemena saradivali su sa Perzijancima, zbog cega stanovnici 
toga podrucja nisu ulazili u islam sve do devete godine po Hidzri. Ta je godina nazvana 
"Godina delegacija", zbog mnostva delegacija koje su dolazile u Medinu da daju prisegu 
Poslaniku, a.s. 

Prvo od plemena koje je dalo prisegu Resulullahu, a.s., bilo je pleme Abdul-Kajs, 
ciju je delegaciju vodio El-Dzarud, a iz kojeg su amidze plemena Bekr ibn Vail. Kada su 
se sastali sa Poslanikom, a.s., i kada im je on predstavio islam, El-Dzarud je pitao: 

"Ja sam slijedio svoju vjeru, ali je ostavljam da bih tebe slijedio, pa da li mi ti garantujes 
vjeru?" 

Poslanik, a.s., mu odgovori: 

"Da! Garantujem da te je Allah, dz.s., uputio u bolju vjeru od one u kojoj si bio. 

Tada El-Dzarud i njegovi drugovi prihvatise islam. Poslije njih islam prihvati i delegacija 
plemena Benu-Hanife i medu njima njihov voda Surname ibn Esal. Nakon prihvatanja 
islama njihovih amidzica i komsija, i delegacija plemena Bekr ibn Vail prihvati dini-islam, 
a Muhammeda, a.s., kao Poslanika. Na celu plemena bio je Medzze'et ibn Sevr. Poslije 
prihvatanja islama on je jos vise ucvrstio svoju ulogu poglavara. 

CVRSTO VJEROVANJE 

Nakon toga, ucvrstila se veza izmedu Medzze'et el-'Alaa ibn el-Hadremija, r.a., koji je 
Poslanikovom, a.s., naredbom postavljen za namjesnika u Bahrejnu. 

Drugog rebiul-evela jedanaeste hidzretske godine, preselio je na ahiret Poslanik, 
a.s. Otisao je svome Uzvisenom Gospodaru, a hilafet je preuzeo Ebu-Bekr es-Siddik, 
r.a. Pocele su pristizati vijesti, iz raznih dijelova Arapskoga polutoka, da su se Arapi 
poceli odmetati od islama, neki od njih slijedili su samozvane poslanike-lasce, kao sto je 
Musejlema ibn Habib el-Kezzab, Esved el-Ansi i drugi. Neki su opet, odbijali davanje zekata, 



Ashabi Allahovog Poslanika 321 

koji su davali za vrijeme Poslanika, a.s. Tome se Ebu-Bekr, r.a., suprotstavio svom silom. 
Izabrao je jedanaest voda i poslao ih u razne dijelove Arapskoga polutoka da u korijenu 
uguse otpadnistvo i da povrate ljude na pravi put. Vode su bili: 

- Halid ibn Velid, r.a., koji je poslan Tulejhatu ibn Huvejlidu iz plemena Benu-Esed i 
onima koji su sklopili savez i koji su im se prikljucili iz plemena Tajj, Abs i Zibjan. Zatim, 
Maliku ibn Nuvejriji, vodi otpadnika plemena Benu-Temim; 

- Ikrime ibn Ebu-Dzehl, r.a., poslan je Musejlemi el-Kezzabu u El-Jemamu; 

- Surahbil ibn Hasne, r.a., poslan je iza Ikrima; 

- Tarife ibn Hadziz, r.a., poslan je plemenu Beni-Selim i onima koji su sa njima iz 
plemena Hevazin; 

- Amr ibnul-'As, r.a., poslan je plemenima Kuda'a, Vedi'a i Haris; 

- Halid ibn Seid, r.a., prema Samu; 

- EI-'Ala ibnul-Hadremijj, r.a., u Bahrejn; 

- Huzejfe ibn Muhsin el-Galefani, r.a., poslan je u Dubau u Oman; 

- Arfedze ibn Hersem, r.a., poslan jestanovnicima Mehre; 

- El-Muhadzir ibn Ebi Umejje, r.a., poslan je El-Esvedu el-Ansu u Sanu', a nakon 
toga u Hadremevt; 

- Suvejd ibn Mukarrin, r.a., poslan je Tuhametu u Jemen. 

Vodepojedinih plemena ostalesu u islamu uprkosodmetanju prvaka plemena. Najvise 
odmetnika bilo je u plemenu Bekr ibn Vail, oni su lutali i tumarali razjedinjeni dok nisu stali uz 
Musejlemu el-Kezzaba, u jeku svoje plemenske dzahilijetske pristranosti i zabludenosti. 

El-Dzarud je izasao pred pleme Abdul-Kajs, upozoravajuci ih da su izabrali pogresan i 
mracan put, put kojim idu zalutali. Surname ibn Esal suprotstavio se plemenu Benu-Hanife, 
odvracajuci ih od slijedenja Musejleme el-Kezzaba. Pokusavali su ih urazumiti u koliki su 
grijeh zapali. 

Sto setice Medzze'eta, r.a., on se prikljucio EI-'Alau ibnul-Hadremijju, r.a., stavljajuci 
sebe i one koji su s njim iz plemena Bekr ibn Vail, u sluzbu muslimanske vojske, pomazuci 
im u borbi protiv El-Hatma, vode otpadnika. Njemu se prikljucio i Surname ibn Esal sa 
grupom iz plemena Benu-Hanife i Kajs ibn Asim, sa grupom iz plemena Temim. 

Kada je EI-'Ala s vojskom prodro u Bahrejn, goneci El-Hatma, pobojao se da ga s leda 
ne napadne pleme Bekr ibn Vail koje je u torn mjestu imalo mnogobrojnu vojsku pa se 
udruzio sa Medzze'etom ibn Sevrom i njegovom grupom. Nakon kratkog vremena stigle 
su im vijesti da se pleme Bekr ibn Vail vratilo islamu i Allahovim naredbama. EI-'Ala , r.a., 
je, potom, zaobisao El-Hatma, a Medzze'et, r.a., rukovodio je lijevim krilom njegove 
vojske. Napredovali su tako sve dok nisu smaknuli El-Hatma i otpadnike vratili pod okrilje 
islama. 



322 Ashabi Allahovog Poslanika 



DOBROVOLJAC KOJI PRITICE U POMOC 

Kad se odmetnistvo dokrajcilo i situacija smirila, Ebu Bekr, r.a., uputio je dio 
muslimanskevojske prema Iraku i Perziji, radi njihovaosvajanja. 

Medzze'et ibn Sevr, r.a., prikljucio se vojsci Utbeta ibn Gazvana, r.a., koji je bio smjesten 
u Basri. Tu je bilo polaziste islamske vojske za osvajanje preostalih dijelova Iraka i Perzije. 

Za vrijeme Emirul-mu'minina Omera ibnul-Hattaba, r.a., namjesnik nad Bahrejnom bio je 
EI-'Ala ibnul-Hadremijj, r.a. Halifa je bio upoznat da muslimani nisu zavrsili potrebne pripreme 
za borbu na moru, a takoder je znao ogromnu zelju EI-'Alaa da plovi morem i da se bori 
protiv Perzijanaca. Zato mu je zabranio ratovanje na moru. 

Medutim, EI-'Ala , r.a., prekrsio je naredbu halife Omera ibnul-Hattaba, r.a., i pozvao 
muslimane iz Bahrejna u pohod u osvajanje i prosirenje islama u Perziji. Spremio je 
vojsku bez dozvole halife. Podijelio je na tri skupine, a na celo svake postavio hrabre 
odabrane mudzahide: El-Dzaruda ibnul-Mualla iz plemena Abdul-Kajs, Sivara ibn 
Hemmama i Huvejlida ibn Munzira ibn Savija, r.a. On je bio prvi komandant. 

Otisnuli su se morem i plovili dok nisu dosli u blizinu grada Istahr, gdje su se usidrili. 
Perzijanskom je vojskom rukovodio Herbezeh, bili su dobro opremljeni i dobro su 
poznavali taj teren. Napali su muslimane i nanijeli im velike gubitke u ljudstvu. Tu su 
ubijena i dvojica velikih voda mudzahida: El-Dzarud, r.a., i Es-Sevr, r.a. Iznenadeni, 
muslimani probase probiti put do Basre, ali ih perzijska vojska iz grada Istahr presrete i 
opkoli. Muslimani tu padose u opsadu, bez hrane, nasli su se u smrtnoj opasnosti od 
gladi. 

Kad je Voda pravovjemih cuo sta je uradio EI-'Ala ibnul-Hadremijj, srdit zbog onog 
sto je EI-'Ala uradio, napisao je pismo Utbetu ibn Gazvanu, koji je bio u Basri i naredio mu da 
pozuri u pomocopkoljenim muslimanima. Napisao je: 

"EI-'Ala ibnul-Hadremijj poveo je muslimansku vojsku na Perzijance bez moga 
dopustenja, kao da time nije zelio Allahu, dz.s., udovoljiti. Bojim se za njih da nece biti 
pomognuti od Svevisnjeg i da ce posrnuti. Posalji grupu mudzahida da im pomognu 
prije nego sto bude kasno." 

Utbe je zatim sabrao vojsku i izdao prva naredenja o pokretu. Trazio je dobrovoljce 
za ovaj posebni zadatak kako bi pomogli svojoj braci. Odmah su se prijavili odabrani 
vitezovi medu kojima: Asim ibn Amr, Arfedze ibn Herseme, Huzejfe ibn Muhsin, Medzze'et 
ibn Sevr, Nehar ibnul-Haris, Et-Terdzuman i El-Husajn ibn Ebu el-Hurr, El-Ahnef ibn 
Kajs, Sa'd ibn Ebu el-Ardza', Abdurrahman ibn Sehl i Sa'sa' ibn Muavija, r.a. Pod njihovim 
vodstvom skupilo se dvanaest hiljada mudzahida. 

Poslije proucavanja reljefa tog podrucja koji je bio kamenit i gudurav, voda islamske 



Ashabi Allahovog Poslanika 323 

vojske odlucio je da putuju na mazgama; one su brze od kamila, a brzina je tada bila 
sudbonosno bitna. 

Krenula je islamska vojska pod komandom Sebre ibn Ebi-Ruhma, r.a. Drzali su se 
obalnog puta sve dok nisu stigli do mjesta gdje su bili blokirani muslimani i njihov voda Halid 
ibnul-Munzir, r.a. Tu se odigra ostra i teska bitka izmedu muslimanske i velike perzijske 
vojske, sastavljene od medzusija pod vodstvom Sehreka. U pocetku su Perzijanci bili 
cvrsto utvrdeni na svojim polozajima. Muslimani popunise i uvezase svoje redove i pocese 
ih slozno napadati. Medzze'et ibn Sevr, r.a., komandovao je lijevim krilom muslimanske 
vojske, nadirao je sve dok Perzijance nije primorao na bijeg iz bitke. Dvije sastavljene 
skupine muslimanske vojske potom su se vratile u Basru. 

JUNAK TUSTURA 

Nakon toga, Medzze'et ibn Sevr, r.a., dokazani junak islamske vojske, prikljucio se 
Ebu-Musi el-Es'ariji, r.a., koji je bio namjesnik halite Omera, r.a., u Basri. Ono sto je 
ucinio Medzze'et ibn Sevr sa svojim drugovima, i sto je dalo novi pravac historiji, bilo je 
na dan osvojenja perzijskog grada Tustura. Posto su zauzeli nekoliko gradova, muslimani 
su sklopili mirsa Hurmuzanom, Jezdedzirdovim namjesnikom zato podruqe. Jezdedzird je 
poceo dizati svoj narod, opremao ih je i bodrio da konacno otjeraju Arape na Arapski 
poluotok i da povrate u svoje ruke Irak i Es-Sevad. Slao je pisma u kojima je, izmedu 
ostalog, stajalo: 

"0 narode Perzije, zadovoljni ste sto ste izgubili od Arapa Es-Sevad, Dzaluli i El-Ehvaz, 
a oni nece biti zadovoljni s tim sve dok vas ne istjeraju iz vase zemlje i vasih domova." 

Perzijanci su se poceli skupljati u velikom broju i pripremati se za pohod ka Tusturu. 

Ibn-Batuta, historicar i putopisac, ovako je opisao grad Tustur: "Veliki, miran i blistav 
grad, u njemu su prekrasne basce, zeleni vrtovi i bogati trgovi. Tu su i stare gradevine 
izmedu kojih protice rijeka Azrak." 

Za ogromne pripreme Perzijanaca saznao je Omer ibnul-Hattab, r.a. Napisao je 
Sa'du ibn Ebi-Vekkasu, r.a., koji je boravio u Kufi da odmah posalje mnogobrojnu vojsku 
na celu sa En-Nu'manom ibn Mukarrinom, r.a., a sa svojim odredima vojske da ga prate: 
Suvejd ibn Mukrin el-Muzeni, Abdullah ibn Zis Sehmejn i Dzerir ibn Abdullah el-Bedzeli, 
r.a., putem El-Ehvaza, gdje se nalazio Hurmuzan. Istu naredbu je uputio i Ebu-Musau 
el-Es'ariji, r.a., koji je bio u Basri; da za vojskovodu postavi Sehla ibnul-Adijja, a da 
uvrsti i El-Beraa ibn Malika, Asima ibn Amra, Medzze'eta ibn Sevra, Ka'ba ibn Sevra, Arfedza 
ibn Hersemu, Huzejfu ibn Muhsina, Abdurrahmana ibn Sehla i El-Husajna ibnul-Ma'beda, 
r.a. Kada se sretnu dvije vojske: vojska iz Basre i Kufe, glavni zapovjednik bit ce Ebu-Sebre 
ibn Ebu-Ruhm, r.a. 



324 Ashabi Allahovog Poslanika 

Primirje izmedu muslimana i Hurmuzana trajalo je sve dok se on nije odazvao 
Jezderdzidovom pozivu, prestao davati dzizju i prekinuo primirje. Hurmuzan je poceo napadati 
muslimane prevarom, racunajuci na siguran dolazak Perzijanaca i medzusija koji se trebaju 
skupiti u Tusturu. Tako je radio dok En-Nu'man ibn Mukarrin, r.a., sa svojom vojskom, nije 
sreo Hurmuzana u Irbiku. Tu se odigrala brza i odlucujuca bitka nakon koje se nevjemicka 
vojska povukla u Tustur, utvrdila se i blokirala sve ulaze. Muslimani su okruzili Tustur, drzali 
su ih u opsadi nekoliko mjeseci i u torn vremenu su se odigrale mnoge bitke. U njima se 
pokazalo junastvo Medzze'eta ibn Sevra, r.a., i El-Bera' ibn Malika, r.a., tako da su njih 
dvojica u toku bitaka ubili svaki po stotinjak Perzijanaca, a da sami nisu zadobili ni ogrebotine. 

Muslimani su znali vojnu sposobnost Medzze'eta, njegovu spretnost u napadu i znanje 
ratnih varki i to su visoko cijenili. Njegovo ime zadavalo je strah neprijateljskoj vojsci, a 
rasplamsavalo je ushicenje medu muslimanima. U tim okrsajima muslimani su izgubili 
mnogo boraca, njihova je snaga pocela slabiti zbog dugog boravka oko Tustura, pa su 
se okupili oko El-Bera'a ibn Malika, r.a. Spomenuli su mu rijeci Allahovog Poslanika, 
r.a.: "Mozda, neko rascupan i prasnjav, kome niko ne pridaje paznju, ako bi se zakleo 
Allahom na nesto, On bi mu ispunio zakletvu. Od njih je El-Bera' ibn Malik." 

Zatrazili su od njega da uputi Allahu, dz.s., dovu za brzu pobjedu: 

"0 El-Bera'a, zakuni se Gospodarom." 

El-Bera'a rece: 

"Preklinjem Te, Gospodaru, podari nam pobjedu nad njima, a mene sastavi sa Tvojim 
Poslanikom." 

Dugotrajna opsada Tustura nanijela je teske posljedice i medu redovima perzijske 
vojske. Jedan je njihov vojnik vjerovao muslimanima i odlucio ih uputiti na prolaz kako bi 
usli u grad i spasili narod od Hurmuzanovog zla i njega samog, koji je ubio svog starijeg brata 
kako bi se docepao bogatstva. Stao je na vrh ograde i strijelom bacio pismo prema 
muslimanima. U pismu je stajalo: "Varna vjerujem i od vas povjerenje ocekujem. Upucujem 
vas na prolaz kako biste usli i zauzeli grad." 

Kada je pismo doslo do Ebu-Muse, r.a., i kada ga je procitao, napisao je poruku torn 
covjeku i trazio da njegov odgovor baci na isto mjesto kao i prvi put. 

Proslo je nekoliko sati dok u muslimanske ruke nije dospjelo novo pismo u kome se 
kaze: "Stiglo mi je vase obecanje, a mi smo poglavari naroda. Hurmuzan je ubio svog 
brata, prisvojio njegovo bogatstvo i porodicu, a namjerava i meni uciniti zlo. Zelim sacuvati 
sebe i svoju porodicu. Navalite ispusnim kanalom vode i sigurno cete osvojiti grad." 

Tako je Ebu-Musa el-Es'ari, r.a., skupio svoju vojsku da bi izabrao najhrabrije za 
izvrsenje ove akcije. Odlucio je da vojnici plivaju kroz ispust dok ne dodu u grad. Prijavio se 
veliki broj vojnika iz Basre koji su znali plivati: Amir ibn Abdul-Kajs, Ka'b ibn Sur, Medzze'et 
ibn Sevr, Haseke el-Hanzalijj, r.a. Takoder se prijavio veliki broj vojnika iz Kufe: Suvejd 
ibnul-Mes'ab, Verka ibnul-Haris, Bisr ibn Rebi'a, Nafi' ibn Zejd el-Hamirijj, Abdullah ibn Bisir 



Ashabi Allahovog Poslanika 325 

el-Hilalij, r.a. 

Grupa se skupila kod gradskog vodenog ispusta. Bilo ih je tristo sezdeset. Medzze'et 
ibn Sevr, r.a., bio je voda prve grupe. Plivali su dok nisu usli u grad, ali nisu mogli uci svi 
vec samo njih osamdeset cetiri. Kada su se skupili u unutrasnjosti grada, u jedan glas 
su povikali tekbire: "Allah je najveci! Allahu pripada zahvala! Mi smo pobjednici!" Isukali 
su sablje i poceli ubijati strazare kapija koji su bili toliko iznenadeni da su stajali ukoceni 
poput svijeca. 

Kada je Hurmuzan cuo da su muslimani usli u grad, pokusao je uvezati redove svoje 
vojske. Medutim, mudzahidi su uspjeli da otvore gradska vrata pred kojima je cekala 
spremna muslimanska vojska. Odigrala se zestoka bitka, po putevima i oko kuca Tustura, 
u kojoj Perzijanci pretrpjese poraz sa dosta ubijenih i ranjenih. 

Hurmuzan je zelio ubiti najhrabrije. Prisao je s leda i nasrnuo na El-Beraa ibn Malika, 
r.a., i ubio ga je macem. Zatim je uzeo luk i strijelu i ispalio na Medzze'eta ibn Sevra, 
r.a., i on pade kao sehid. Muslimani su ih prepoznali, zamotali su njihova cista tijela u 
neku odjecu i stavili ih po strani, da bi ih poslije ukopali kako dolikuje velikim junacima 
sehidima. 

Hurmuzan je pregovarao sa muslimanima, pristao je da im se preda pod uslovom da 
ga sprovedu do halife Omera ibnul-Hattaba, r.a., kako bi mu on presudio. 

SUDENJE HURMUZANU 

Vijest o pogibiji Medzze'eta ibn Sevra, r.a., i El-Beraa ibn Malika, r.a., halifu jako 
rastuzi. Doveli su mu Hurmuzana po dogovoru, da mu on presudi. Porazeni kralj predao mu 
je svoje raskosno odijelo sa zlatnim nitima, a na nogama je ostavio cizme, ukrasene 
dijamantima i dragim kamenjem. Muslimani rekose halifi: 

"Ovo je kralj El-Ehvaza, pa pricaj s njim." 

Omer ga pogleda i rece: 

"Ne, sve dok s njega ne bude skinut sav nakit." 

Kada su skinuli sve ukrase s njega i obukli ga u grubo laneno odijelo, Omer rece: 

"E Hurmuzane, kako vidis ovaj poraz i ovu Allahovu odredbu?" 

Hurmuzan rece: 

"Omere, Allah je bio sa nama u dzahilijetu pa smo vas pobjedivali, sada je s vama i 
vi ste pobijedili nas." 

"Vi ste nas pobjedivali i razjedinjavali dok smo bili u dzahilijetu, a koja je tvoja isprika o 
vasoj borbi poslije toga?", upita halifa. 

"Plasim se da me neces ubiti prije nego li ti kazeml?" 

Omer mu rece: 



326 Ashabi Allahovog Poslanika 

"Nebojse!" 

Zatim je Hurmuzan zatrazio vode, a kad mu je donesose u obicnoj posudi, on rece: 

"Kada bih umro od zedi ne bih se napio iz ovoga." 

Donijeli su mu potom posudu koja mu je odgovarala, a njemu zadrhtase ruke pa 
rece: 

"Bojim se da necu biti ubijen dok pijem vodu." 

Omer mu rece: 

"Ne boj se sve dok ne popijes." 

Hurmuzan proli vodu na zemlju, a Omer rece: 

"Donesite mu vode, ne ubijte ga, dok je zedan." 

Hurmuzan rece: 

"Voda mi nije potrebna, samo sam htio da se osiguram njome." 

Zacudi Omera kakvu sigurnost on vidi u vodi, pa mu rece: 

"Ja cu te ubiti!" 

Hurmuzan odgovori: 

"Tisimezastitio!" 

"Slagao si." 

U torn trenutku Enes ibn Malik, koji je pratio sudenje, progovori: 

"Istinu je rekao, o Emirul-mu'minine. Zaista si ga zastitio." 

Enes ibn Malik, r.a., bio je brat El-Bera'a, r.a., koga je Hurmuzan ubio u Tusturu, ali 
uprkos tome, on je istinito posvjedocio, spasavajucu ubicu smrti. Rasrden, Omer mu 
rece: 

"Tesko tebi, o Enese! Zarstitis ubicu Medzze'eta i El-Beraa? Allaha mi, ili ces mi dati 
obrazlozenje, ili cu te kazniti." 

"Rekao si: '...Ne boj se dok me ne obavijestis', i rekao si: 'Ne boj se dok ne popijes.'" 

To su potvrdili i prisutni, pa se Omer priblizi Hurmuzanu i rece: 

"Nadmudrio si me. Allaha mi, nece me niko vise nadmudriti osim musliman." 

Tada Hurmuzan rece: 

"Tvrdim da je samo Allah Bog i da je Muhammed Njegov Poslanik." 

Tako je Hurmuzan usao u islam kad je vidio pravednost i istinitost islamske vjere. 
Ostao je u Medini nakon sto mu halifa dodijeli mjesecno primanje. 



Ashabi Allahovog Poslanika 327 



POGLAVAR PLEMENA 

Poslije Medzze'etove, r.a., pogibije, Ebu Musael-Es'ari, r.a., predaoje vodstvo plemena 
Bekr ibn Vail u ruke Halidu ibn Ja'meru es-Sedusijju, r.a. 

U doba halife Osmana, r.a., koji je puno volio Medzze'eta i postivao njegovo visoko 
mjesto kod muslimana zbog velikih zasluga koje je ucinio za islam, njegovog sina Sekika 
ibn Medzze'eta ibn Sevra odredi poglavarom plemena. 

Neka se Allah, dz.s., smiluje Medzze'etu ibn Sevru, ustrajnom vjemiku, mudzahidu, 
sehidu. 



ABDULLAH IBN AMR IBN HARAM 
EBU-DZABIR, R.A. 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Njegovo ime je Abdullah, sin je Amrov, a on Haramov, a on S'alebov, a on K'abov, a 
on Ganemov, a on Selemov, a on S'adov, a on Alijev, a on Esedov, a on Saridov, a on 
Jezidov, a on Dzusemov, a on Hazredza el-Ensarija el-Hazredzija Selemija. Nadimak 
mu je bio Ebu-Dzabir. 

Abdullah ibn Amr bjese lijepa duha i cistih misli i ponasanja. Bio je sklon sutnji i 
smiren kad razmislja. Imao je blagu narav i vedar nastup. Bio je voljen od ljudi jer je 
izbjegavao ono sto im smeta. Nije o drugima lose govorio; u citavom svom zivotu nije 
spomenuo nekoga po losem u njegovom odsustvu. Bio je iskren s ljudima kao sto je bio 
iskren prema samom sebi. Postupao je sa svojim narodom iskreno i s povjerenjem, 
daleko od lazi i prevare i daleko od pretvaranja. 

Ebu-Dzabir je bio ostrouman, imao je duboke misli i brzo je razumijevao stvari. 
Zauzimao je stavove i donosio odluke koje su pokazivale veliku mudrost. Bio je srednje 
visine, vitak, hodao je sporo i imao spore pokrete. Bijele puti, dugog lica, ispupcenih 
jagodica i sitnih ociju. Knio je kosu i bradu. 



330 Ashabi Allahovog Poslanika 



STARJESINA 

U mekanskom periodu, Allahov Poslanik, a.s., pozivao je Ijude u vjeru, donoseci im 
radosne vijesti i pozivajuci ih na obozavanje Jednog Jedinog Stvoritelja. Za vrijeme 
hadza, Allahov Poslanik, a.s., se kod Akabe sreo sa nekim ljudima i pitao ih: 

"Ko ste vi?" 

"Grupa iz Hazredza", odgovorili su oni. 

"Vi stezastitnici jevreja?!" 

Odgovorili su: 

"Da." 

Upitaoihje: 

"Hocete li malo sjesti da porazgovaramo?", odgovorili su: 

"Hocemo." 

Pozvao i h je vjerovanju u Allaha, dz.s. , govorio i m je o islamu i poslije svega proucioim 
nekoliko ajeta iz Kur'ana. Hazredzlije su se sjetili price medinskih jevreja o dolasku novog 
Allahovog Poslanika, za kojeg su govorili da ce biti iz redova jevreja, medutim, kada su culi 
Muhammedov, a.s., govor, znali su da je on ocekivani Poslanik. "Ljudi, tako nam Allaha, on 
je Poslanik kojim su nam jevreji prijetili, pa neka mu niko prije nas ne povjeruje", govorili su 
jedni drugima, i zaista, odmah su povjerovali u njega. Rekli su: "Ostavili smo nas narod pri 
kojem ima toliko zla i neprijateljstva kao sto nema ni pri jednom drugom narodu. Mozda ce 
ih Allah ujediniti i okupiti oko tebe. Mi cemo otici i pozvati ih na tvoj put i upoznat cemo ih sa 
ovom vjerom koju smo prihvatili. Ako Allah htjedne da ti povjeruju, nece biti niko jaci od tebe." 

Napustili su ga, nakon sto su ugovorili sljedeci sastanak iduceg hadza na istom mjestu. 
Bilo ih je sesterica: Es'ad ibn Zurare, Avf ibn Haris, Rafi'a ibn Malik Adzlan, Kutba ibn Amir 
ibn Ravad, Utbe ibn Amir ibn Haram i Dzabir ibn Abdullah ibn 'Ubejd. 

Na slijedeci hadz, na Akabu je doslo dvanaest ljudi iz Hazredza i Evsa. Ovaj sastanak 
Allahova Poslanika, a.s., i Medinelija poznat je kao "Prva Akaba". Tu su dali prisegu 
poput prisege zene. 51 

Od 'Ubada ibn Samita prenosi se da je rekao: "Bio sam medu onima koji su bili na 
"Prvoj Akabi". Bilo nas je dvanaest i polozili smo prisegu poput prisege zena, a to je bilo 
prije nego sto je propisan dzihad. Dali smo prisegu da Allahu nesmatramo nikogaravnim,da 
necemo krasti i bludniciti, da necemo svoju djecu ubijati, da necemo lagati, da zene nece 
muzevimatudu djecu podmetati i da ni u cemu stojedobro necemo poslusnost otkazati. Pa 
ko bude ovo izvrsio-njemu je Dzennet, a ko bude prekrsio-on je prepusten Allahu, dz.s., ako 
bude htio da ih kazni, kaznit ce ih, ili, ako bude htio da im oprosti, oprostit ce im. Zatim smo 



Ashabi Allahovog Poslanika 331 

trazili od Resulullaha, a.s., da posalje s nama nekoga ko ce nas nauciti stvarima vjere, da 
uci Kur'an i da siri islam u Medini." 

Allahov Poslanik, a.s., poslao je Mus'aba ibn 'Umejra koji je u kuci Es'ada ibn Zurare 
napravio sastajaliste. Abdullah ibn Haram bio je jedan od uglednika Beni-Selema od 
Beni-Hazredza. Oni koji su presli na islam zarko su zeljeli da i njihovi prvaci predu na 
islam, medu kojimaje bio i Ebu-Dzabir. Nasastanku dogovorenom izmedu Poslanika, 
a.s., i Medinelija, neki ljudi iz plemena Beni-Seleme trazili su da Abdullah ibn Amr ide s 
njima, tajeci od njega da su presli na islam. 

I tako su, Allahovom odredbom, na sastanak, kasnije nazvan "Druga Akaba", poveli i 
Ebu-Dzabira. 

Prenosi se od K'aba ibn Malika da je, opisujuci kako je Ebu-Dzabir presao na islam, 
rekao: "Otisli smo na hadz, a prethodno smo se sa Allahovim Poslanikom dogovorili da 
se polovinom Bajrama nademo na Akabi. Kada smo obavili hadz i kada je dosla 
dogovorena noc, zovnuli smo Abdullaha ibn Amra, koji je bio jedan od nasih plemica, i poveli 
ga sa sobom krijuci to od nasih saplemenika, musrika. Rekli smo mu: "Ebu-Dzabire, ti si 
poglavar i prvak, ne zelimo da ostanes kakav si danas - gorivo za dzehenemsku vatru. 
Onda smo ga pozvali u islam, obavijestivsi ga o nasem sastanku sa Allahovim Poslanikom, 
a.s. , na Akabi . Presao je na islam i bio prisutan na sastanku na Akabi . Postao je poglavar." 

Na sastanku je prisustvovalo sedamdeset tri covjeka od ensarija i dvije zene. Allahovom 
Poslaniku, a.s., polozili su prisegu na islam. Medu njima je bio i Abbas ibn Hanzala koji je 
rekao: 

"0 Hazredzlije, znate li vi na sta se zaklinjete ovom covjeku?" 

Odgovorili su: 

"Znamo", a on je rekao: 

"Zaklinjete se na rat protiv svih ljudi - ako cete, kada vam bude unistavan imetak i 
kada vasi plemeniti budu ubijani, ostaviti ga (islam), neka znate, Allaha mi, ako budete 
to uradili, bit ce to sramota i na ovom i na onom svijetu. Ako mislite da cete izvrsiti ono 
sto ste obecali i u slucaju da vas imetak bude unistavan i da vasi plemici budu ubijani - 
prihvatite ga (islam) onda. Uistinu, to je dobro i na dunjaluku i na ahiretu." 

"Prihvatamo ga, pa makar nam imetak bude unistavan i makar nam plemici budu 
ubijani", rekli su ensarije i upitali : "Sta nam je zauzvrat, Allahov Poslanice, ako to budemo 
izvrsili?" 

Resulullah, a.s., rece: 

"Dzennet!" 

"Pruzi ruku, zaklinjemo se!" 

Zakleli su se i polozili prisegu na rat. 52 Zatim je Allahov Poslanik, a.s., trazio da 
izaberu dvanaest ljudi koji ce biti predstavnici u njihovom narodu, a da Resulullah, a.s., bude 
odgovoran za muslimane, stanovnike Meke. Izabrali su dvanaest ljudi, poglavara od plemica 



332 Ashabi Allahovog Poslanika 

plemena Hazredz: Sa'da ibn Rebi'u, Es'ada ibn Zuraru, Abdullaha ibn Revahu, Rafi'a ibn 
Malika el-Adzlana, El-Berau ibn M'aruu, Abdullaha ibn Harama, Ubadea ibnus-Samita, S'ada 
ibn Ubadea ibn Dulejma i El-Munzira ibn Amra ibn Hunejsa. A iz plemena Evs: Usejda ibn 
Hudajra, S'ada ibn Hajsema i Ruf'au ibn Abdil-Munzira. Poslije izbora dvanaesterice 
predstavnika, Allahov Poslanik, as., rekao im je: "Vi stejemci za vas narod kao sto su jemci 
bili Havarijuni Isau, sinu Merjeminom, ajasamjemaczasvoj narod." Rekli su: "Da." 

SEHID 

Bitka Bedr bila je prva bitka koju su muslimani, licem u lice, vodili s plemenom Kurejs. 
U njoj je pokazana velicanstvena hrabrost i visoka borbena spremnost muslimana. 
Muslimani su ovu bitku vodili u jedinstvenim i zbijenim safovima, sa srcima punim vjere 
na Allahovom, dz.s., putu. Njihov je cilj je bio jedno od dvoje: pobjeda ili sehadet. 

Abdullah ibn Amr napredovao je na mejdanu bitke, ne prezajuci od smrti. Isukao je sablju 
i usao u musricke redove ubijajuci i ranjavajuci koga je stigao od njih. S tekbirom na usnama 
i sa "La ilahe illallah" u srcu, velicajuci Allaha, dz.s., i Njemu zivot predavsi. Prasina bitke 
slegla se poslije velike pobjede koju su ostvarili muslimani. Kurejsije su ostavile leseve 
svojih junaka, glave kufra i sirka, a medu njima: Umeja ibn Halefa, Ebu-Dzehla, Amra ibn 
Hakema, Hanzalu ibn Ebi-Sufjana, Utbeta ibn Rebi'u, Sejbu ibn Rebi'u, Ukbea ibn Ebi-Muajta 
i mnoge druge koji su zlostavljali Allahova Poslanika, a.s., i njegove ashabe dok su bili u 
Meki. Ubijenojesedamdeset musrika. 

Kurejsije nisu mogli podnijeti teske gubitke i neocekivani poraz, niti zaboraviti ubijene 
oceve, bracu i rodbinu koje su ostavili na Bedru. Ikrime ibn Dzehl, Abd ibn Ebi Rabi'a i 
Safvan ibn Umeje bodrili su Mekelije na rat protiv Muhammeda ibn Abdullaha, pa su 
dosli kod Ebu-Sufjana i trazili od njega da bude voda novog napada na Allahovoga 
Poslanika, a.s. 

Okupili su ljude i rekli im: "Kurejsije, Muhammed nam se opasno osvetio, ubio je 
nase najbolje ljude. Ulozite imetak za ovaj pohod, moguce je da mu se osvetimo za ono 
sto nam je uradio." 

Ebu-Sufjan je pristao da povede osvetnicki rat protiv Allahovoga Poslanika, a.s., i 
muslimana. Mobilizirao je robove Abesince, koji su bili njegove sluge. Takoder je napravio 
dogovor sa plemicima plemena Kenane i Tihame. S druge strane, u Meku su neprestano 
pristizali ratnici. Dzubejr ibn Mut'im, kojem je na Bedru poginuo amidza Tu'ajm ibn 
'Udej, pozvao je svoga abesinskog slugu Vahsija i rekao mu: "Ako ubijes Hamzu ibn 
Abdul-Muttaliba, a zatim i Muhammeda, za moga amidzu Tuajma, Slobodan si." 

Ebu-Sufjanova zena, Hi nda bi nt 'Utbe saznala je za Vahsija, te ga je pozvala sebi i rekla 
mu: "Sav moj imetak, sav nakit na mom tijelu, bit ce tvoj ako ubijes Hamzu." 



Ashabi Allahovog Poslanika 333 

Kada je zavrsena priprema vojske, citavo kurejsijsko pleme izaslo je iz Meke. Zene su 
isle iza vojske, kako bi bodrile ljude na rat i da im budu na umu ako oni izgube, da ce pasti 
u ropstvo. 

Allahov Poslanik, a.s., saznao je za spremu Kurejsija. Sastali su se muhadziri i 
ensarije znajuci daje pred njimatezakokrsaj. Resulullah, a.s., trazioje njihovo misljenje 
o nacinu suprotstavljanja kurejsevickoj vojsci, pa sejavio Abdullah ibn Ebi-Selul i rekao: 
"Allahov Poslanice, ostani u gradu... ne izlazi im u susret... Allaha mi, uvijek kada smo izasli 
da se suprotstavimo neprijatelju, izgubili smo, a kad god smo ostali i cekali na svojim 
polozajima - pobijedili smo. Allahov Poslanice, ako budu ostali, ostat ce u najgorem stanju, 
a ako budu usli, zene i djeca ce ih kamenovati, a ako se budu vratili, vratit ce se s neuspjehom 
- onako kako su i dosli." Poslanikovo, a.s., misljenje bilo je isto kao i misljenje Abdullaha ibn 
Ebi-Selula. 

Muslimani, koji su bili naostreni za borbu, trazili su od Allahova Poslanika, a.s., da 
izadu iz grada u susret musricima da ih ne bi neko optuzio za strah i kukavicluk. Allahov 
Poslanik, a.s., usao je u kucu i izasao obucen u ratnoj opremi. Kada su ga muslimani 
vidjeli, vec su se bili pokajali sto su ga nagovorili da uradi ono sto ne voli, pa su rekli: 
"Allahov Poslanice, mi smo te 'natjerali' na to 53 , a nemamo pravo. Ako hoces, ostani (u 
Medini), i neka je Allahov blagoslov na tebe." "Ne prilici Poslaniku da stavi ratnu opremu, 
pa da je skine — prije nego se bude borio", odgovorio je Allahov Poslanik. 

Allahov Poslanik, a.s., izasao je na celu muslimanske vojske dok nisu stigli do jedne 
ravnice ispred brda Uhud. Rasporedio je snage po ravnici tako daje brdo ostalo iza njih, 
da ih stiti. Na brdu je ostavio pedeset ljudi, ponajboljih strijelaca, da cuvaju pozadinu 
muslimanske vojske. Naredio im je da ostanu na polozajima i da ne napustaju mjesto, 
ma kakav ishod bitke bio. U noci bitke Abdullah ibn Amr pozvao je svoga sina Dzabira i 
rekao mu: "Nadam se da cu biti ubijen u ovoj bici. Mozda budem prvi sehid. Allaha mi, 
ne ostaje za mnom meni niko drazi od tebe i Allahovog Poslanika. Imam dug, pa ga vrati 
i dobro cuvaj svoju bracu." 

Kurejsije su dolazile i za njima velika vojska. Zene su isle iza vojske, udarale u 
bubnjeve i pjevale, da bi kod ljudi podigle moral i pojacale zelju za borbom. Sufjanova 
zena Hinda bint 'Utbe pjevala je: 

"Akose vratitekaopobjednici, 
mi cemo vas zagrliti, 

mi cemo prostrijeti jastuke za vas. 
Ako budete pobjegli, ostavitcemo vas, 
bitce torastanakbezljubavi. " 

Muslimani su zestoko napali musrike, razbili su njihove redove i dirigovali situacijom. 
Medu musricima zavladaloje rasulo. Naziralase pobjeda muslimana. Medutim, strijelci na 



334 Ashabi Allahovog Poslanika 

vrhu brda napustili su polozaje krseci naredenje Allahovoga Poslanika, a.s. Halid ibn Velid je 
pratio tokbitke. Kadasu strijelci napustili polozaje, vidioje rupu u muslimanskim redovima, 
te je napravio zaokret iza brda i dosao muslimanima iza leda. Muslimani su dozivjeli poraz, 
a ova bitka je uzela probrane vjernike. 

Prvi koji je pao kao sehid bio je Abdullah ibn Amr ibn Haram, r.a. 

Po zavrsetku bitke dosla je Hinda 54 i uzela tijela svoga covjeka i brata Abdullaha ibn 
Amra ibn Harama, s namjerom da ih ukopa u Medini. Tada je cula pozivaca Allahovoga 
Poslanika, a.s., kako kaze: "Ukopajte ubijene na mjestu gdje su ubijeni", pa je ostavila 
sehidska tijela na njihovim mjestima. 

Allahov Poslanik, a.s., naredio je da se Amr ibn Dzemuh i Abdullah ibn Amr ukopaju 
u istom mezaru, rekavsi: "Ukopajte ih u jedan mezar, oni su bili odani prijatelji na 
dunjaluku." 

HLAD OD KRILA MELEKA 

Porodica je pocela oplakivati smrt Abdullaha ibn Amra. Allahov Poslanik, a.s., cuo ih 
je i rekao: "Plakali ili ne, meleki ga svojim krilima stite od sunca." 

Dzabir ibn Abdullah bio je tuzan zbog oceve smrti, zbog duga koji mu je otac ostavio. 
Prenosi se od Dzabira da je rekao: "Allahov Poslanik, a.s., pogledao me je i rekao: 

'Zasto te vidim slomljenog i tuznog?' 

Rekao sam mu: 

'Poslanice, moj otac je ubijen. Ostavio mi je dug i porodicu.' 

Allahov Poslanik, a.s., rekao mi je na to: 

'Kazat cu ti... nikada Allah, dz.s., nije govorio s ljudima bez zastora, a sa tvojim 
ocem je govorio i rekao mu:' Moj robe, trazi, Ja cu ti dati." 

Abdullah je rekao: 'Molim Te da me vratis na dunjaluk, da budem ponovo ubijen.' 55 
Allah, dz.s., odgovorio mu je: 'Zaista, vec sam prije rekao, niko nece biti vracen na 
dunjaluk.' Abdullah je rekao: 'Allahu moj, obavijesti one koji su za mnom', pa je objavio 
Allah, dz.s.: 'Nikako ne smatraj mrtvima one koji sunaAllahovuputuizginuli. Ne, onisuzivi 
i u obilju su kod Gospodara svoga. '" 56 

Cetrdeset godina nakon ubistva Abdullaha ibn Amra i Amra ibn Dzemuha, bujica je 
odnijela zemlju sa njihovoga mezara. Ljudi su htjeli da prebace njihova tijela u novi 
mezar i kada su ih prebacivali, izgledali su kao da su umrli jucer. 



EN-NU'MAN IBN MUKARRIN, R.A. 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Nu'man je sin Mukarrinov, a on Aizov, a on Hedzirov, a on Nasrov, a on Habesijev, a on 
K'abov, a on Abdul-Sevrov, a on Hedmov, a on Latimov, a on Osmanov, a on Amrov, a on 
Evsov, a on Tabiha el-Muzenija. Nosio je nadimak Ebu-Amr. 

NJEGOVA LICNOST 

En-Nu'man ibn Mukarrin bijase mudra, hrabra i preduzimljiva osoba. Allah, dz.s., 
podario mu je razboritost i jak razum, tako da nije nista preduzimao dok to ne bi prvo 
dobro razmotrio i analizirao. Bio je velika srca, a podnio je goleme probleme i fitneluk sa 
rijetkom cvrstinom i hrabroscu kojom ga okiti iman. 

En-Nu'manova kuca bila je skroviste i utociste za siromahe i putnike. Hraniojemiskine 
i pomagao nemocne pa se procuo medu svojim narodom po velikoj darezljivosti. Tih u 
drustvu, razborita govora, jakog, grlatog glasa, kad bi govorio, svi bi sutili i pomno ga 
slusali. Bio je visokog rasta, jakog tijela, velikih pleca, ruku i nogu, okruglog lica, sirokih 
ociju, tamne puti, kosu je knio. Poznat kao konjanik, pustinjak, i naucen vjestinama u 
borbi i rukovanju oruzjem. Nije znao ni citati ni pisati, ali je imao veliku moc pamcenja tako da 
je znao mnoge stihove i mudrosti svoga vremena. 



336 Ashabi Allahovog Poslanika 



MUBAREK-KUCA 

Staniste Benu-Muzejna bilo je na putu izmedu Medine i Meke, nesto blize Medini. Vijesti 
o Muhammedu ibn Abdullahu, a.s., dopirale su do njihovoga plemena, pa su ih neki pratili s 
interesovanjem, dok im drugi nisu pridavali nikakav znacaj. 

En-Nu'man je pratio vijesti o Resulullahu, a.s., o njegovoj hidzri u Medinu, o Bici na 
Bedru i Uhudu. Sve sto je cuo o njemu bilo je lijepo i dobro. Cuo je da on poziva u vjeru 
tevhida, jedinoga Stvoritelja, o ljubavi i samilosti prema drugima i sirenju pravde i mira. U 
borbi musrika protiv Resulullaha vidioje nepravdu, zabludu i zavjeru. Odlucio je primiti islam 
i dati prisegu Muhammedu ibn Abdullahu te se prikljuciti vojsci pravde koju je ispravno vidio. 
Pozvao je svoju desetericu brace i clanove svoga plemena na sastanak u svoju kucu. Kada 
su sesvi skupili, ustao je i rekao: "Narode moj, zaistaje Muhammed ibn Abdullah vjerovjesnik 
i poslanik. On poziva Istini i samilosti. Nismo culi o njegovom pozivu osim najljepse, i nismo 
saznali o njemu osim dobro. Pa zasto odugovlacimo dok drugi zure...? Ljudi, odlucio sam 
sutra ici kod njega, pa ko zeli da mi se pridruzi , neka bude spreman !" 

Ljudi su se razisli, a u sabah narednog dana poceli su se skupljati ispred En-Nu'manove 
kuce. Doslo je cetiri stotine konjanika s potpunom opremom. Pred sami polazak u susret 
Resulullahu, a.s., da objave svoj prelazak na islam, En-Nu'man kao da se zastidio uci u 
Medinu praznih ruku. Zatrazio je od brace i onih koji su u mogucnosti da povedu kamile i 
stoku sa sobom. Njegova braca obisli su svoje kuce i kuce Beni-Muzejna i skupila nesto 
stoke, ate godinenjihovo mjesto je pogodila susa i nestasica. 

Zaputili su seka Resulullahovom, a.s., mesdzidu. Medina je njihov dolazak docekala 
sa burom tekbira. Narod je tekbirao, gledajuci veliki broj ljudi koje je Allah, dz.s., uputio 
i koji su dosli da objave svoj prelazak na islam i daju prisegu Resulullahu, a.s. Ispred 
sebe tjerali su stoku na poklon. Resulullah, a.s., primio ih je sa vedrim licem i blagim 
osmjehom. Pred njim svi redom izjavise svoj prelazak na islam. Nakon ovoga o plemenu 
Muzejin objavljeni su sljedeci kur'anski ajeti: 

"A ima beduina koji vjeruju u Allaha i onaj svijet i koji vjeruju da je ono sto daju put da 
se Allahu priblize i da Poslanikove blagoslove zasluze. To im je, zaista, dobro djelo. 
Allah ce ih sigurno Svojom miloscu obasuti, jer Allah prasta i samilostan je." 

U historiji se islama do tada nije desilo da su na islam presla deseterica brace od jednog 
oca i majke. njima je Abdullah ibn Mes'ud rekao: "Iman ima svoje staniste, i licemjerstvo 
ima svoje staniste. Zaista su kuce Benu-Mukarrina kuce imana." 



Ashabi Allahovog Poslanika 337 



USTRAJNI U ISLAMU 

Benu-Muzejna se ponosilo islamom, a islam je bio uzvisen s njima. Vjerovjesnik, a.s.Je 
En-Nu'mana i ostale sinove njegova plemena drzao kao sebi bliske i oni zauzese visoko 
mjesto u njegovom srcu i srcima muslimana. Benu-Muzejna bijase ostra islamska sablja i 
cuvar islama. En-Nu'man je pod Poslanikovom, a.s., zastavom ucestvovao u safovima 
dzihada i pobjedama. Ucestovao je u bitkama na Hendeku i Hajberu i nakon njih u ostalim 
bitkama i ratovima koje je vodio Poslanik, a.s. 

Na dan oslobodenja Meke, konjanici Benu-Muzejna jahali su pored Allahova Poslanika, 
a.s., opremljeni i obuceni u svoju tradicionalnu nosnju. En-Nu'man je nosio zastavu, 
predvodeci konjanike. 

Ipak, najvelicanstveniji dogadaj koji je istakao En-Nu'man ibn Mukarrin bio je u borbi 
sa odmetnicima od vjere. Nakon Resulullahova, a.s., preseljenja na ahiret, Ebu-Bekr 
es-Siddikje izabran za halifu muslimana. Smrt Poslanika, a.s., mnogo je pogodila muslimane 
pa su se pojedina arapska plemena odmetnula od islama. Gotovo u svakom vecem plemenu 
koje je imalo iole ugleda na Arapskom poluotoku pojavio se lazni poslanik. Halifa je odlucio 
da i on izade iz Medine sa sabljom u ruci u borbu protiv varalica. Benu-Muzejna shvatilo je 
halifine potrebe utom teskom periodu. Opstanakdini-islama biojedoveden u pitanje. Dinje 
slabio, a arapska plemena koja je islam ujedinio bila su izlozena podjeli i osnivanju manjih 
autonomija. Sinovi Muzejne okupili su se oko En-Nu'mana i otisli za Medinu, kako bi bili 
pored halife i pomagali ga u sirenju Allahove vjere i borbi protiv odmetnika. 

Arapska plemena koja su okruzivala Medinu odlucise da je osvoje. Najzagrijanija od 
plemena bila su: Abs, Murra, Zibjan i dio plemena Kinane. Njih je pomagao odmetnik 
Tulejha ibn Huvejlid el-Esedijj sa sinom Habalom. 

Halifa je podsticao narod na dzihad. Okupio je ljude, a zatim izasao na celu vojske 
mudzahida. Na celo desne strane vojske postavljen je En-Nu'man ibn Mukarrin, a na 
lijevo Abdullah ibn Mukarrin, dokje konjanike predvodio njihov brat Seid ibn Mukarrin. 
Muslimani su krenuli u pohod, a odmetnici to nisu znali. U samu zoru muslimani su ih 
iznenadili naspavanju. Zazvecalesu sablje, a prvi jepao ubijen Habal ibn Tulejha. Ostali su 
pobjegli. To je bila prva bitka izmedu muslimana i odmetnika u kojoj muslimani, Allahovom 
pomoci, pobijedise. Ovaje pobjeda bila dobar podstrek za dalju borbu protiv murteda. 

A porodica Mukarrina, puna bereketa i blagoslova, kako je samo blagoslovljena bila 
njihova kuca! 

Halifa je nastavio tjerati odmetnike dok nije dosao do Zil-Kisa gdje zaustavi vojsku da se 
odmori. Poslije prve bitke halifa je namjeravao nastaviti borbu protiv odmetnika licno 
predvodeci muslimane, ali plemeniti ashabi mu to ne dozvolise. Trazili su od njega da se 



338 Ashabi Allahovog Poslanika 

vrati u Medinu, a da posalje vojsku. Njegov znacaj za muslimane je bio veliki i kada bi se 
njemu sta desilo, bio bi to tezak udarac za cijeli muslimanski ummet. Alija, r.a., rekao mu je: 
"Gdje ces, halifo Resulullaha? Kazem ti ono sto je rekao Allahov Poslanik, a.s., na dan 
Uhuda: "Nemoj ti da ides u borbu i nemoj nas rastuziti sobom, nego se vrati u Medinu. Allaha 
mi, da ostanemo bez tebe, islam se nikada ne bi uspostavio." 

Muslimani su uspjeli uvjeriti halifu na povratak. Poslusao ih je i vratio se nakon sto je 
odabrao jedanaest zapovjednika, grupa i bajraka islamske vojske. Ti odredi uspjeli su 
ugusiti odmetnicke pokrete i vratiti jedinstvo Arapskoga poluotoka pod okriljem dini-islama, 
hvala neka je Allahu, dz.s., na tome. 

U HALIDOVOJ VOJSCI 

Nakon zavrsetka bitke protiv odmetnika i ujedinjenja Arapskog poluotoka pod okriljem 
islama, muslimani su se usmjerili prema okolnim drzavama da bi prosirili Allahovu vjeru. 
EI-MusennaibnHarises-Sejbani nizaojeuspjehecestim napadimanalrak. Zatimjepisao 
halifi da mu posalje vojsku kako bi definitivno oslobodio Irak, iz dva razloga: radi sirenja 
islama u tim drzavama, i radi zaustavljanja bizantijskih napada i sloma vladavine arapskim 
drzavama koje je ona posjedovala. 

Halifa se slozio s prijedlogom i pozvao muslimane na dzihad na Allahovom putu. Halida 
ibnul-Velida i Ijjada ibn Ganma odredio je da povedu mudzahide prema Iraku. En-Nu'man i 
njegova braca pozurili su da se stave pod zastavu Halida ibnul-Velida. 

Sa oslobadanjem teritorija zapoceo je Halid, stigavsi do Mizara. Suvejda ibn Mukarrina 
postavio je da cuva zaledinu, a on je nastavio prema sjeveru gdje je ostvario drugu 
pobjedu u bici El-Vededze. Nakon toga, poveo je vojsku prema Ulejsi gdje se odigrala 
zestoka borba sa Behmenom Dzazvejhom, vodom Perzijanaca. Muslimani su uspjeli 
ostvariti sjajnu pobjedu, a u njoj se En-Nu'man ibn Mukarrin pokazao kao veliki junak. 
Njegova odjeca i sedlo bili su crveni od krvi ubijenih i ranjenih Perzijanaca. Zbog zestoke 
bitke odigrane u dolini Ulejs, bitka je nazvana "Dolina krvi". 

Potom padose Emgisija i El-Hira. Nakon toga je halifa naredio Halidu ibnul-Velidu da 
napusti front u Iraku i da se uputi na samsko bojiste gdje se osjetila potreba za njim. El- 
Musenna ibn Haris es-Sejbani preuzeo je komandu nad islamskom vojskom koja je ostala 
u Iraku, a En-Nu'man ibn Mukarrin je ostao s njim. U to vrijeme na ahiret je preselio halifa 
Ebu-Bekres-Siddik, r.a., a hilafet je preuzeo Omer ibn el-Hattab. On jetrebao skupiti veliku 
i jaku vojsku kako bi se mogli suprotstaviti Perzijancima koji su bili pripravni za borbu. Nakon 
dogovora sa plemenitim ashabima, odabrao je Sa'da ibn Vekkasa vodom cjelokupne 
muslimanske vojske u Iraku. 



Ashabi Allahovog Poslanika 339 



U SA'DOVOJ VOJSCI 

Sa'd ibn Ebi-Vekkas stigao je na celu dobrovoljaca mudzahida iz Medine do vojske 
El-Musenne ibn Harisa, koji je preselio na ahiret ne docekavsi sastanka sa Sa'dom. 
Sa'd je sakupio sve mudzahide koji su dosli s njim i one koji su bili u Iraku u jednu 
vojsku, odredio im i raspodijelio vode, a zatim se stacionirao u El-Hiri. 

En-Nu'man i njegova braca prikljucili su se Sa'dovoj vojsci zajedno sadrugim arapskim 
poglavarima i uglednicima, tako da je Emirul-mu'minin rekao: "Vallahi, mi cemo tuci 
kraljeve stranaca sa arapskim kraljevima." 

Sa'd je odredio Kadisijju kao najpogodnije mjesto za borbu. Perzijanci su stigli na 
drugu stranu, a na njihovom celu je bio Rustem, jedan od najvecih voda. Stali su spram 
muslimana, a Sa'd je trebao ispuniti naredbu halife, tj. ono sto islam nareduje, da pozove 
Perzijance u jednu od tri solucije: 

1. da prime islam i da imaju prava kao ostali muslimani; 

2. da predaju svoje gradove i tvrdave muslimanima i da placaju dzizju; 

3. borba. 

Sa'd je odabrao izmedu voda svoje vojske cetmaest emira i naredio im da odu do 
perzijskoga kralja Jezderdzida i da ga pozovu u islam, ili da placa dzizju, ili da izabere 
borbu. Prethodno je izvrsio pregovore s njim oko posjete. Sa'dov izbor ljudi bio je uspjesan 
zbog velikih vrlina kojim su seodlikovali. Neki od njih bili su vrlo pametni, a neki su bili odlicni 
pregovaraci, doksu se neki doimali ponositimdrzanjem i divnim izgledom. Izaslanici kojeje 
Sa'd poslao na pregovorsa Jezderdzidom III, posljednim kraljem Sasana, bili su: En-Nu'man 
ibn Mukarrin el-Muzenijj, predvodnik izaslanika, Busr ibn Ebi Rehm el-Dzuhenijj, Hamela ibn 
Dzuvejjael-Kindi, Hanzala ibnur-Rebi'a et-Temimi, Furat ibn Hajjan el-ldzlijj, Suhejl ibn Adijj 
el-Hazredzijj, El-Mugire ibn en-Nebas ibn Habib el-Esedijj, Atarid ibn Hadzib et-Temimi, Amr 
ibn Ma'd Jekrib ez-Zebidi, El-Mugire ibn Su'be es-Sekafijj i El-Ma'ni ibn Haris es-Sejbani. 



340 Ashabi Allahovog Poslanika 



HISTORIJSKI SASTANAK 

Izaslanici su napustili Kadisijju, pojahali konje i u putu prosli kraj Rustemova logora. 
Zatim su presli rijeku Tigris da bi dosli do Espanira u El-Medainu gdje se nalazio kraljevski 
kvart. Zaustavili se na vratima dvorca, trazeci dozvolu za ulazak. Kada je Jezderdzid 
saznao za dolazak pregovaraca, pozvao je svoje vezire i ugledne ljude da se posavjetuje 
s njima kako da postupi na sastanku sa muslimanima. Perzijanci su se u nekim pitanjima 
mimoisli, a u nekim slozili. Kada su se svi veziri i ministri sakupili, Jezderdzid je dozvolio 
izaslanicima da udu. 

Izaslanici su usli, a na njima je bila skromna i jednostavna odjeca. Na nogama su 
nosili kozne sandale, a o svakom od njih bio je objesen bic. Jezderdzid je bio loseg 
vladanja, gotovo djecijeg ponasanja i nekontroliranih pokreta pa je htio poniziti 
pregovarace. Rekao je prevodiocu da ih upita kakva je to odjeca koju nose. Prevodioc 
upitaEn-Nu'mana: 

"Kako se zove vasa odjeca?" 

En-Nu'manjeodgovorio: 

"Burd." 

Kada je ovo cuo, Jezderdzid je opsovao i vidilo se negodovanje na njegovom lieu. Zatim 
je zatrazio da pita za obucu koju su nosili, na sto je En-Nu'man odgovorio: 

"Enni'al (sandale)." 

Jezderdzid je poceo mrmljati neke gluposti na osnovu kojih se moglo zakljuciti da psuje. 
Rece: 

"Na'leh... Na'leh... Strand... Strand u nasoj zemlji." 

Zatim upita sta je to objeseno na ledima, pa mu En-Nu'man odgovori: 

"Sevt (bic)." Rijec "sevt" na perzijskom znad "pozar", nasto Jezderdzid povika sav 
u bijesu: 

"Spalili su Perzijance, da ih Bog spali!" 

Zatim rece prevodiocu: "Pitaj ih zasto su dosli? Sta ih je navelo na rat protiv nas i 
sta im se svidjelo u nasoj zemlji. Je li zato sto smo ih se okanili, a pozabavili drugima?" 
En-Nu'man ibn Mukarrin rekao je za svoje izaslanike: 

"Ako hocete, ja cu odgovoriti u nase ime, a ako neko drugi zeli da odgovori, dat cu mu 
prednost." 

"Izvoli, odgovori ti", odgovorise muslimani i rekose Jezderdzidu: 

"Odgovor ovog covjeka je i nas odgovor." 

En-Nu'man pocegovoriti: 

"Allah, dz.s., smilovao nam se i poslao nam Poslanika koji nam nareduje dobro. 



Ashabi Allahovog Poslanika 341 

Poslanik, a.s., zabranio nam je zlo i naredio da ga se klonimo. Obecao je onome ko se 
odazove sve najbolje i na ovom i na buducem svijetu. Nije pozvao nijedno pleme, a da se 
nisu medusobno odvojili. Jedan dio je uz njega, a drugi protiv njega. U njegovu vjeru ulazili 
su samo najbolji. I tako je pozivao u islam onoliko koliko je Allah, dz.s., htio. Zatim mu je bilo 
naredeno da se bori protiv onih Arapa koji su mu se protivili, pa je i to ucinio. I svi su mu se 
pokorili na dva nacina: oni koji su prisli bez svoje volje, pa ih je opet cekalo svako dobro, i oni 
koji su prisli svojom voljom, pa im je Allah u svemu povecao hajr. Zatim je naredio da 
pozivamo ostale narode da nam se pridruze. I mi vas pozivamo u nasu vjeru koja lijepo 
lijepim smatra, a ruzno ruznim. Pa ako odbijete, jedno zlo je lakse od drugog: placajte dzizju, 
a ako i to odbijete, onda vam objavljujemo rat. Ako prihvatite nasu vjeru, ostavit cemo vam 
Allahovu knjigu da sudite po njoj, mi se vracamo i vama pripada vasa zemlja. Na vama je da 
odlucite. Ako nam budete placali dzizju, primit cemo i cuvati vas, a ako ne, onda cemo se 
boriti protiv vas." 

Nato Jezderdzid odgovori: 

"Ja nisam cuo ni za jedan narod da je bio losiji od vas, manjeg broja i da su bili losiji 
jedni prema drugima. Mi smo vam ostavili obliznja naselja koja su vam bila utociste. Kad 
smo slali nasu vojsku na vas, niste joj se mogli suprotstaviti. I ako su vam se neki nasi 
pojedinci pridruzili, nemojte se ponositi time. I ako vas je glad natjerala, mi cemo vam odrediti 
jedan dio uz vase prihode i pocastit cemo vase uglednike i obuci cemo vas i postavit cemo 
kralja koji ce biti dobar prema vama." 

Nato mu je odgovorio El-Mugire ibn en-Nebas el-Esedijj, jedan od izaslanika. Govorio je 
dugo, objasnio je stanje Arapa prije islama i njihovu snagu nakon sto su primili islam, a 
zavrsio je rijecima: "Paodaberi dzizju i ponizno i smjerno je izdvoji, ili borbu, ili primi islam - 
bit ces spasen." Nato se Jezderdzid naljuti, jer se osjeti ponizenim ispred prisutnih, pa rece: 

"Da li me s tim docekujes?" 

El-Mugire mu rece: 

"Nisam docekao nikog osim onog s kojim sam pricao, a nisam ni s kirn pricao osim 
s tobom i nisam nista lose mislio." 

Jezderdzid se jos vise naljuti i rece: 

"Da nije odredeno da se izaslanici ne ubijaju, ja bih vas ubio. Nemate vise nista kod 
mene." 

Izaslanici se vratise kod Sa'da ibn Ebi-Vekkasa sa vijescu da je Jezderdzid odbio islam. 
I odigra se Bitka na Kadisijji, Perzijanci ostase potuceni, a Rustem i mnoge perzijske vode 
piatise svojim zivotima. 



342 Ashabi Allahovog Poslanika 



JUNAK NEHAVENDA 

Nakon Bitke na Kadisijji muslimani su se uspjeli probiti do El-Medaina, glavnog grada 
Kisre i osvojiti ga. Zaplijenili su mnoga dobra i tu se nastanili. Jezderdzid je pobjegao sa 
svojom porodicom i nastanio se u Asbahanu. Poslije toga je pisao onima u Nehavendu i 
okolnim pokrajinama, pozivajuci Perzijance na mobilizaciju kako bi pripremili ogromnu vojsku 
za protunapad na muslimane i kako bi ih istjerali iz Perzije, a potom iz Basre i Kufe. 

Kada je Sa'd ibn Ebi-Vekkas doznao da Jezderdzid sprema veliku vojsku, pisao je 
Emirul-mu'mininu, trazeci od njega misljenje i pojacanje. U torn periodu pobunili su se 
stanovnici Kufe i tuzili Sa'da ibn Ebi-Vekkasa halifi. Ovaj ga odmah pozva u Medinu i 
smijeni ga s polozaja, i to ne zbog nesposobnosti niti zbog nepovjerenja i pronevjere. 
Halifa je nastavio pozivati muslimane na dobrovoljni odlazak u dzihad na Allahovom 
putu i presudnu borbu izmedu muslimana i Perzijanaca. Nakon zajednickog namaza 
popeo se na minber i odrzao hutbu. Kada je zavrsio, Abbas ibn Abdul-Muttalib rece mu: 

"0 Emirul-mu'minine, ne brini se, Perzijanci su se sastali na nesreci koja ce ih 
pogoditi." 

"Savjetujte me koga cu odrediti za vodu ovog pohoda, a da je Iracanin", rece halifa. 

"Ti najbolje znas svoju vojsku", rekose. 

"Vallahi, postavit cu za vodu onoga koji ce prvi stupiti u boj." 

"Ko je on, Emirul-mu'minine?" 

"En-Nu'man ibn Mukarrin." 

"Zaista, on je iz Iraka, a odgovarajuci je za taj polozaj." 

U to vrijeme En-Nu'man je bio upravnik Kiskera. Halifa je pisao da ga zamijene 
novim namjesnikom i njega da postave za vodu u borbi protiv stanovnika Nehavenda. 
Nakon izbora En-Nu'mana ibn Mukarrina za emira vojske u borbi protiv stanovnika 
Nehavenda, halifa je pisao Huzejfi ibnul-Jemanu da krene sa velikom vojskom iz Kufe 
prema Nehavendu u susret En-Nu'manu. Poruku istog sadrzaja napisao je Ebu-Musau 
el-Es'ariju u Basru. 

Muslimani su se skupili ispred Nehavenda, oni koji su dosli iz Medine i oni koji su dosli iz 
Basre i Kufe. Tu su na velikoj prostranoj ravnici napravili logore. Zatim su ustala cetrnaesterica 
uglednih Arapa i zapovjednika islamske vojske i podigli veliki sator emiru En-Nu'manu, kao 
pocast prema njemu. To su bili: Huzejfe ibnul-Jeman, Utbe ibn Amr, El-Mugire ibn Su'be, Besir 
ibnul-Hasasija, Hanzala el-Katib, Ebul-Huber, Rubijj ibn Amir, Amir ibn Metar, Dzerir ibn Abdullah 
el-Humejri, Dzeriri ibn Abdullah el-Bedzelijj, El-Akre' ibn Abdillah el-Himjeri, El-Es'as ibn Kajs el- 
Kindi, Seid ibn Kajs el-Hemedani i Vail ibn Hadzer. En-Nu'man je poslao trojicu Ijudi u izvidnicu: 
Tulejha ibn Huvejlida, Amra ibn Ma'da Jekriba i Amra ibn Ebi-Selemu. Amr ibn Ma'd i Amr ibn 



Ashabi Allahovog Poslanika 343 

Seleme vratili su se ne uspjevsi obaviti povjereni zadatak, a Tulejha nije odustajao od povjerene 
obaveze. Prerusio se i tako uspio uci u Nehavend gdje je izvidio stanje i price medu narodom. 
Kadase vratio, rekaoje En-Nu'manu: 

"Nema izmedu nas i stanovnika Nehavenda nikakve prepreke ili neceg sto ti mrzis. 
Pobjeda je nasa sa Allahovom voljom." 

En-Nu'manjerasporediovojsku. Naproceljejestavio Naimaibn Mukarrina, nalijevu 
stranu Huzejfu ibn Mukarrina, a na desnu stranu Suvejda ibn Mukarrina. Nad pjesadijom je 
bio Ka'ka' ibn Amret-Temimi, a nad konjanicima Medzasia i Su'ud, Mukarrinovi sinovi. 

Razbuktala se takva bitka da nijedna strana ne ostvari pobjedu. Trajala je tri dana, 
ali nije bilo porazenih. Najzad, muslimani uspjese primorati Perzijance na povlacenje u 
tvrdavu Nehavenda, gdje su zabarikadirali ulaze u grad. Muslimanska je vojska pokusala 
nekoliko puta uci u tvrdavu, ali bez uspjeha. Opsada se oduzila, muslimani su se mnogo 
izmorili i izgubili dosta vojske. En-Nu'man je skupio odabrane mudzahide i savjetovao 
se s njima. Tulejha ibn Huvejlid je predlozio: "Mislim da bi trebao poslati odredeni broj 
muslimana koji ce ih opkoliti i boriti se s njima lice u lice. Kada im se Perzijanci suprotstave, 
neka oni pobjegnu nama. A onda cemo se svi dati u bijeg kako bi pomislili da smo 
potuceni. A kada budu napustili tvrdavu, vratit cemo se i boriti se s njima dok Allah ne 
presudi izmedu nas." 

Svima se svidi ovaj prijedlog. Bila je to odlicno smisljena ratna varka. Ka'ka' se dobrovoljno 
prijavio da bude na celu odreda koji ce izvesti ovu varku. En-Nu'man posla s njim odabrane 
hrabre mudzahide. 

I zaista, sve se odigralo onako kako je to zamislio Tulejha ibn Huvejlid. Muslimani su 
simulirali bjezanje pred oholim Perzijancima koji su krenuli za njima, tako da niko nije ostao u 
tvrdavi. Muslimani se tada iznenada okomise na njih te se zapodjenu jedna od najstrasnijih 
bitaka u historiji islama. Dvije vojske sa isukanim sabljama, u vrijeme zalaska su nca do crnoga 
mraka. Potekla je tolika krv da je obojila zemlju. A voda muslimanske vojske En-Nu'man ibn 
Mukarrin kretao se lijevo-desno, ubijajuci Allahove neprijatelje. Od velike kolicine krvi koja je 
potekla bojistem okliznuo se njegov konj i on je pao na zemlju. Jedan od Perzijanaca pogodio 
ga je strijelom u pojas, tako da je odmah preselio kao sehid. Njegov brat Nairn borio se pored 
njega i kad je vidio da mu je brat poginuo, pokrio ga je svojim ogrtacem da ne bi muslimani 
saznali za njegovu pogibiju i klonuli duhom. Huzejfe ibnul-Jeman zatrazio je od Naima da 
ponese muslimasku zastavu iz pocasti prema njihovoj mubarek-porodici. 

Muslimani su ostvarili sjajnu pobjedu u Nehavendu koja je kasnije nazvana 
"Fethul-futuh", sto znaci pobjeda nad pobjedama. 



344 Ashabi Allahovog Poslanika 



NAIM NASTAVLJA ZADATAK 

Emirul-mu'minin, Omer ibnul-Hattab htio je pocastiti Mukarrinovu porodicu paje postavio 
Naima ibn Mukarrina za emira islamske vojske nakon njegova brata En-Nu'mana. Nairn je 
produzio stazom svoga brata i oslobodio Errej, Komes i Dzerdzan. 

Da Allah, dz.s., blagoslovi i na ahiretu porodicu koja je za islam dala desetericu heroja, 
Mukarrinovih sinova: En-Nu'mana i Naima, Abdullaha, Huzejfu, Suvejda, Dirara, Utbu,Malika, 
MedzasiaiSu'uda. 



SALIM-STICENIK EBU-HUZEJFE, R.A. 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Salim, r.a., vodi porijeklo iz perzijske porodice Istahir. Kad je bio mali, pao je u 
zarobljenistvo i bio je rob kod Subejte, zene Ebu-Huzejfe ibn Utbeta ibn Rebi'a ibn 
Abdus-Semsa ibn Abdi-Menafa el-Kurejsija el-Absemija. Subejta ga je oslobodila i 
poklonila svome muzu Ebu-Huzejfi, pa je tako postao poznat pod imenom Salim-sticenik 
Ebu-Huzejfe. 

On je muhadzir u odnosu na Ebu-Huzejfu, a ensarija u odnosu na Subejtu koja ga je 
oslobodila, a bila je ensarijka. Nosio je nadimak Ebu-Abdullah. 

NJEGOVA LICNOST 

Salimova licnost odlikuje se velikim znanjem, postojanom hrabroscu i strpljivoscu 
na neugodnostima. Odrastao je kao rob, u kuci daleko od svoje porodice i rodbine; 
sluzio je svoje gospodare i udovoljavao njihovim potrebama, pa ga je to naucilo strpljenju 
i izdrzljivosti. Bio je veoma inteligentan i ostrouman i u tome mu nije bilo slicnog. Njegova 
velika memorija kupila je sve sto bi pred njim bilo receno. Znanje je stekao poslije 
oslobodenja iz ropstva, a svoju hrabrost pokazao je u raznim prilikama. Otvoreno je 
govorio i reagirao kada bi vidio gresku u radu ili kada bi vidio zulum. 



346 Ashabi Allahovog Poslanika 



PRIMANJE ISLAMA 

Na Salima, r.a., veliki utisakostavila je atmosfera u kuci u kojoj je odrastao i u kojoj 
je odgojen kao sluga. Njegov gospodar Ebu-Huzejfe, r.a., bio je jedan od prvaka Kurejsija i 
jedan od mekanskih voda. Prihvatio je islam sa cestitim prethodnicima prije nego sto je 
Poslanik, s.a.v.s., odabrao kucu Erkama ibn Ebi-el-Erkama za mjesto skupljanja i 
dogovaranja, kasnije poznatu pod imenom "Kuca islama". Nijeobracao paznju nasvog oca 
Utbea ibn Rebi'u, koji je bio poput isukanog maca protiv islama. Ubijen je u Bici na Bedru. 
Takoder, Ebu-Huzejfe nije obracao paznju na bojkot i prijetnje svoje sestre Hinde bint Utbe, 
kojajebilaEbu-Sufjanovazena. 

Kada je njegova zena Subejta primila islam, oslobodila je Salima i dala ga svome 
muzu. On ga je posinio i prema njemu se odnosio kao prema svome rodenome sinu. 
Tako je medu svijetom postao poznat pod imenom Salim ibn Ebu-Huzejfe, kao sto je 
prethodno Poslanik, s.a.v.s., posinio Zejda ibn Harisa i nazvao ga Zejd ibn Muhammed. 
To je bilo prije objave Allahovog ajeta koji je ukinuo obicaj posinovljavanja i uputio svaku 
osobu njenom jedinom ocu. Allah, dz.s., kaze: "Zovite ih po ocevima njihovim, tojekod 
Allahaispravnije. A akoneznateimenaocevanjihovih,pabracasu vasapo vjeri I sticenici 
vasi. Nije grijeh ako u tome pogrijesite, grijehje ako to namjerno ucinite, a Allah prasta I 
samilostanje. " 

Kako je Salimov otac bio nepoznat medu narodom, on je nazvan Salim-sticenik 
Ebu-Huzejfe. Salim, r.a., primio je islam i postojan se u njemu pokazao, a sa 
Ebu-Huzejfom i njegovom zenom bio je izlozen velikim mucenjima zbog pristupanja 
islamu. Dva puta su cinili hidzru u Abesiniju. Strpljivo su podnosili zlostavljanja i maltretiranja 
od Kurejsija, nepokolebljivo iskreni prema Allahovoj vjeri. 

Iz Salimovog primjera da se razumjeti velicina islama, koji je Ijude ucinio ravnopravnim 
i ukinuo klasne razlike. Islam je Ijude ucinio ravnopravnim, a prednost jednih nad drugim 
je samo po bogobojaznosti. 

NAUKA I POSTENJE 

Kod Salima, r.a., skupile su se sve islamske vrijednosti. Njegov duboki iman i iskrenost 
prema Allahovoj vjeri omogucili su mu da u potpunosti razumije vjerske propise, tako da je 
postao covjek sa autoritetom kome su se muslimani obracali u mnogim pitanjima. 

Allahov Poslanik, s.a.v.s., primijetio je Salimovu razboritost u vjeri i njegovo razumijevanje 
Kur'ana, pa je jednoga dana savjetovao ashabe rekavsi im: "Uzmite Kur'an od cetverice: 
Abdullahaibn Mes'uda, Salima-sticenika Ebu-Huzejfe, Ubejja ibn K'aba i Mu'aza ibn Dzebela." 



Ashabi Allahovog Poslanika 347 

Salim, r.a., dao je svoj doprinos u poucavanju ljudi da je srodstvo po mlijeku prepreka za 
brak. 

Muslim u svome "Sahihu" navodi hadisod Aise, "Majke pravovjernih", daje rekla: "Salim 
je bio kod Ebu-Huzejfe, pa je Sehla bint Suhejl ibn Amr dosla Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., 
i rekla: 'Salim je dostigao muzevnu dob. On dolazi kod mene i mislim da u dusi Ebu-Huzejfe 
zbog toga ima nesto.' Pa je Poslanik, s.a.v.s., rekao: 'Zadoji ga i postat ces mu zabranjenom.' 
Suhla je bila zena Ebu-Huzejfe." 

Jednog je dana Poslanik, s.a.v.s., cekao Aisu, koja je nesto zakasnila. Kada je dosla, 
upitao je sta ju je zadrzalo. Kada je isla, zacula je ucenje Kur'ana, odgovorila je, i 
zastalaje jer je bilo neodoljivo lijepo. Poslanik, s.a.v.s., spustio je svoj ogrtac i izasao u 
obliznju dzamiju u kojoj je nasao Salima kako uci Kur'an, pa je rekao: "Hvala Allahu, Koji 
te dao mom ummetu." 

Salim, r.a., kod muslimana zauzimao je visoko i cijenjeno mjesto. Krasile su ga 
mnoge vrline, iz njega je vrilo znanje i razboritost. Salim je prije Poslanika, s.a.v.s., 
ucinio hidzru u Medinu, sa prvim muhadzirima, medu kojima je bio Omer ibnuel-Hattab, 
r.a. Takoder, predvodio je vjernike u namazu, a medu njima bio je i Omer, r.a. 

Vladar pravovjernih Omer ibn el-Hattab ga je izuzetno zavolio, visoko ga je postovao i u 
njemu vidio najboljeg covjeka za hilafet. Salim tada nije bio medu zivima, a Omer, r.a., je 
rekao: "Da je Salim ziv, ne bih ostavio da halifu izabere sura dogovaranjem." 



U DZIHADU 

Ebu-Huzejfe, r.a., nije se odvajao od svog brata po vjeri Salima. Bili su i ostali najbolji 
prijatelji, iskreni i odani jedan drugom. Stajali su iza Allahovog Poslanika, s.a.v.s., braneci 
istinu i pomazuci Allahovu vjeru u svim bitkama koje je vodio odabrani Poslanik, s.a.v.s. 
Huzejfe je ozenio Salima svojom amidzicnom Fatimom bintul-Velid ibn Sejbe ibn Rebi'a. 

Ebu-Huzejfe i njegov sticenik Salim, r.a., u Bid na Bedru se nisu mogli naci u tegobnijoj 
situaciji, jersu u redovima musrika bili Utbe ibn Rebi'a, otac Ebu-Huzejfe, i Velid ibn Sejbe 
ibn Rebi'a, Fatimin otac. Medutim, Huzejfe i Salim su ih izbjegli pa se nisu sreli s njima. 
Salim je za vrijeme bitke uspio ubiti jednog od malobrojnih kurejsijskih junaka Umejra ibn 
Ebi-Umejra. Nakon zavrsetka bitke, tijela Utbea i Velida ostala su sa ostalim tijelima 
musrika, a Ebu-Huzejfe i Salim, r.a., nisu ni obracali paznju na njih. 

U Bid na Uhudu muslimani su prosli kroz veliko iskusenje kadaje Allahov Poslanik, 
s.a.v.s., bio opkoljen, te je malo trebalo da ga musrici dohvate svojim sabljama i ubiju 
ga. Muslimani su svojim tijelima napravili stit oko Poslanika, s.a.v.s., kako bi sprijecili 
musrike da dodu do njega. U toj bid ucestvovali su Ebu-Huzejfe i njegov sticenik Salim, 
r.a., odbijali su musrike junacki se bored. 



348 Ashabi Allahovog Poslanika 

Ukratko, Ebu-Huzejfe i Salim zrtvovali su sebe za islam. Ucestvovali su u svim bitkama 
i vojnim pohodima kojeje vodio Allahov Poslanik, s.a.v.s., bili su skupa na Hendeku, na 
Hajberu, na Tebuku, prilikom oslobodenja Meke, na Hunejnu... Bili su medu najboljim ljudima, 
najveci junaci i cestiti muslimani. 

HRABRO DRZANJE 

Velicanstven je stav koji je zauzeo Salim u slucaju koji se desio sa plemenom 
Benu-Dzezime. Nakon sto je Poslanik, s.a.v.s., oslobodio Meku, pojedina arapska plemena 
koja su zivjela u okolici Meke ostala su u nevjerstvu i neznabostvu, pa su ratovala protiv 
islama. Allahov Poslanik, s.a.v.s., zelio ih je upoznati sa potrebom njihovog prelaska na 
islam i da je rat zavrsen. Zbog toga je poslao Halida ibn Velida prema najjuznijem dijelu Meke 
da poziva u islam, bez namjere da ratuje. 

Halid ibn Velid krenuo je na celu odreda u kome je bilo nekoliko Arapa iz plemena Selima 
ibn Mensura ibn Mudlidza ibn Murre, a medu njima je bio i Salim-sticenik Ebu-Huzejfe. 
Abbas ibn Mirdas hvaleci Halida ibn Velida i opisujuci njegov pohod rekao je: 

Odredis li ti Halida za emira Halidu, 

to je junak cvrsti snazni 

stonevolinepravdu. 

Izasao pred heroje 

kao voda on je sad. 

Sa uputom Bozijom je upucen 

i rad za rad. 

Stigao je Halid, r.a., sa onima koji su bili s njim do boravista plemena Benu-Dzezime, koji 
su bili jos uvijek nevjemici. Kada je pleme Benu-Dzezime ugledalo Halida, uplasili su se i 
uzeli oruzje s namjerom da se suprotstave muslimanima. Halid im se obratio: "Ostavite 
oruzje, svijet je vec presao na islam." Medu skupljene ljude plemena Benu-Dzezime stao je 
jedan po imenu Dzahdem, pa im rece: 

"Tesko vama, o Benu-Dzezime! Tako mi Allaha, ovo je Halid! Ako ostavite oruzje, postat 
cete zarobljenici, a poslije zarobljenistva slijedi vam samo smrt. Tako mi Allaha, ja nikad 
necu ostaviti svoje oruzje." 

Pleme Benu-Dzezim suprotstavilo mu se i poceli su mu govoriti: 

"0 Dzahdeme, zelis li da prolijemo nasu krv?" 

Pa prihvatise islam, polozise oruzje, rat ne izbi, a postadose sigurni. Neprestano su 
Dzahdema nagovarali sve dok i on nije bacio oruzje. Medutim, Halid naredi da se povezu 
u lance svi koji su bili govorili da su promijenili vjeru... Nakon sto ih zavezase, Halid naredi 



Ashabi Allahovog Poslanika 349 

da ih poubijaju. 

Ovom Halidovom postupku usprotivio se Abdullah ibn Omer ibn el-Hattab, r.a., i Salim- 
sticenik Ebu-Huzejfe, r.a., koji mu prigovori i okomi se na njega zbog onoga kakoje postupio. 
Halid se poceo braniti, a Salim je postajao sve stroziji, zamalo su se poceli udarati. Poslije 
toga, Salim se povukao u stranu da klanja, moleci od Allaha, dz.s., oprost. 

Jedan od clanova ovog plemena uspio je pobjeci u Meku i obavijestiti Poslanika, s.a.v.s., 
o Halidovom postupku prema njegovom narodu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upitao gaje: 
"Je li mu se iko suprotstavio?" 

Covjekodgovori: 

"Da, suprotstavio mu se bijeli covjek, srednjeg rasta. Halid je povikao pa je ovaj 
usutio. Drugi koji mu se suprotstavio bio je uzrujan i raspravljao se s njim, pa je rasprava 
dostigla vrhunac." 

Omer ibnel-Hatab bio je prisutan, pa je rekao: 

"0 Allahov Poslanice, prvi je bio moj sin Abdullah, a drugi Salim-sticenik Ebu-Huzejfe." 

Srdzba Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ublazila se kad je cuo da u njegovom ummetu 
ima ljudi koji se suprotstavljaju svakom pogresnom postupku. Zatim je stao s rukama 
podignutim prema nebu i rekao: "Moj Gospodaru, ja nemam udjela u Halidovom postupku. 
Moj Gospodaru, ja nemam udjela u Halidovom postupku. Moj Gospodaru, ja nemam udjela 
u Halidovom postupku." Omer ibn el-Hattab dao je slijedecu primjedbu na postupak Halid ibn 
Velida: "Zaista u njegovoj sablji ima zurbe." 

SEHADET NA ALLAHOVOM, DZ.S., PUTU 

Deveta godina po Hidzri nazvana je "Godinom delegacija" zbog mnogobrojnih 
izaslanstava arapskih plemena koja su dolazila u Medinu da izraze svoju podrsku 
Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., prihvatajuci Allahovu vjeru i proglasavajuci se 
muslimanima. Tako su dosli ljudi iz plemena Benu-Hanife i obznanili prihvatanje islama, 
a s njima je bio i Musejlema ibn Habib el-Kezzab. 

Pleme Benu-Hanife ostavilo je Musejlemu da im cuva prtljag i poputbinu. Zatim su se 
sastali sa Poslanikom, s.a.v.s., i obznanili prihvatanje islama. Allahov Poslanik, s.a.v.s., 
primio ih je sa postovanjem i svakom od njih dao poklon, pa su mu rekli: "Allahov 
Poslanice, ostavili smo jednog naseg prijatelja kod prtljaga i nasih jahalica da nam ih cuva." 
Allahov je Poslanik tada naredio da se i njemu da poklon koji je dat ostalima. 

Kada se pleme Benu-Hanife vratilo u Jemamu, Musejlema je poceo tvrditi da je on 
poslanik i sluziti se prevarama da bi ljude obmanuo kako bi povjerovali u istinitost njegove 
tvrdnje. Vecina ljudi iz njegova plemena povjerovala mu je i stala uz njega zbog slijepog 
dzahilijetskog zanosa i plemenske pristrasnosti. Musejleme je poceo izgovarati rijeci u 



350 Ashabi Allahovog Poslanika 

rimovanoj prozi, tvrdeci da mu je to objava koja mu dolazi s neba preko povjerljivog meleka 
Dzibrila, a.s., kao sto dolazi Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Primjernjegovih rijeci su i ove: 
"Allah je trudnicu obasuo blagodatima. Daje da iz njenog stomaka izade bice koje raste." 
Musejlema je svom narodu i svojim sljedbenicima dozvolio alkohol, zinaluk, ostavljanje 
namaza i zivot bez ikakvih pravila i ogranicenja. Broj njegovih pristalica se povecao, posto 
im je neznanje zaslijepilo vid i razboritost. 

Nakon smrti Poslanika, s.a.v.s., Ebu-Bekr, r.a., preuzeo je hilafet i odmah krenuo u 
rat protiv onih koji su se odmetnuli od vjere s ciljem gusenja njihovih pokreta u samom 
korijenu i u svakom dijelu Arapskog poluotoka. Opremio je jedanaest odreda vojski i 
svakom odredio zadatak za odredeno podrucje: unistiti njihove vode, a ostale vratiti pod 
okrilje islama. 

Najopasniji pokret kome su se muslimani suprotstavili bio je pokret Musejleme el-Kezzaba. 
On je djelovao u podrucju El-Jemame, gdje je zivjelo pleme Benu-Hanife i oni koji su se 
sprijateljili s njimaod njihovih susjeda. Musejlemaje uspio daokupi cetrdeset hiljada Ijudi, koji 
su mu vjerovali, slijedili ga i ratovali za njega. 

Vojska kojom je komandovao Ikrime ibn Ebi-Dzehl bilaje prva koja je krenula prema 
podrucju El-Jemame. Kadaje Ikrime zapoceo borbu protiv Musejleme, sreosesavelikim 
brojem njegovih pristalica. Dozivioje poraz, teje morao cekati pojacanje. Prvi mu je u pomoc 
stigao Surahbil ibn Hasne, ali ni on nije mogao nista uraditi ispred velike snage Benu-Hanife. 

Kada je Halid ibn Velid zavrsio ratne operacije protiv vode odmetnika Tulejha ibn Huvejlida 
el-Esedija i Malika ibn Nuvejre, uputio se, po halifinom naredenju, na celu vojske prema 
podrucju El-Jemame. Halid, poznat po izuzetnoj ratnoj sposobnosti i vojnom iskustvu, obnovi 
raspored vojske i koncentrira je prema Musejlemi el-Kezzabu i njegovim sljedbenicima. 

Kadaje vidio snagu muslimana, Musejlemaje postavio kao zapovjednike dvaju krila 
svoje vojske: Mahkema ibn Tufejla, poznatog kao jemamskog mudraca i Ridzala ibn 
Anfevta, koji je bio primio islam, a kada je vidio snagu El-Kezzaba, odmetnuo se od 
vjere i prikljucio se lascu. Brzo je buknula nemilosrdna i zastrasujuca borba izmedu dvije 
vojske. Muslimani su krenuli u napad, ali Benu-Hanife pokaza spretnost i vjestinu u borbi te 
potisnuse muslimane. Pojedini muslimani uplasili su se pa su poceli bjezati, ostavljajuci 
bojnopolje. 

Zastavu muhadzira nosio je Salim-sticenik Ebu-Huzejfe, a zastavu ensarija nosio je 
Sabit ibn Kajs ibn Semmas. Zejd ibn Hattab je navalio na Ridzala ibn Anfevta, jer se u 
Medini zakleo da ce ga ubiti kada je cuo da se odmetnuo od islama i pristupio lascu 
Musejlemi. Usmrtio ga je jednim udarcem sablje i ostavio ga da lezi na zemlji dok je 
grcao u krvi. Zatim je Zejd ibn Hattab povikao medu narodom: "0 Ijudi, stisnute zube! 
Udarite po neprijatelju i krecite naprijed! Tako mi Allaha, necu progovoriti dok ih Allah ne 
porazi ili dok se ne sretnem s Allahom, pa Mu kazem svoju ispriku!" Usao je u borbu protiv 
otpadnika od vjere i borio se sve dok nije poginuo. 



Ashabi Allahovog Poslanika 351 

I Halid ibn Velid poceo je bodriti muslimane na borbu govoreci im: "Ja sam Ibn-Velid, 
ja sam Ibn-Amir i Ibn-Zejd." 

Zatim je poceo uzvikivati parolu muslimana u Bici na El- Jemami: "Va Muhammedah!" 1 
Poslije toga muslimani su poceli jedni druge bodriti govoreci: "0 poznavaoci sure Bekara, 
vradzbina je danas beskorisna!" 

Muslimanski su se redovi poslije toga stabilizirali, medu prvima su bili Ebu-Huzejfe i 
njegov sticenik Salim i Sabit ibn Kajs ibn Semmas, r.a. Sto se tice Sabita ibn Kajsa ibn 
Semmasa, odlucio je da se ne mice. Obukao je cefine, zatim iskopao rupu u zemlji i u 
nju zatrpao noge do koljena da se ne bi mogao povuci ispred odmetnika od vjere. Uzeo 
je sablju i zastavu i povikao: "Ruzno li je to sto ste uradili!" Nastavio je da se bori sve dok 
nije poginuo. 

A Salim-sticenik Ebu-Huzejfe, r.a., nosio je zastavu u jednoj, a sablju u drugoj ruci, 
suprotstavljajuci se Benu-Hanifi, pa su mu neki od muhadzira rekli: 

"Bojimo li se da ce do nas neprijatelj prodrijeti sa tvoje strane?" 

Odgovorioje: 

"Ja sam onda los nosilac Kur'ana." 

Uz njega je bio Ebu-Huzejfe. Obojica su se herojski borili dok ne poginu Ebu-Huzejfe, 
a Salimu udarcem sablje odsijekose ruku u kojoj je nosio zastavu. Nije dozvolio da ona 
padne vec ju je uzeo u drugu ruku. Zatim je ponovo udaren sabljom i odsjecena mu je i 
druga ruka, pa je zastavu naslonio na prsa skupivsi ramena. Tako je zastava ostala 
uzdignuta sve dok je od njega nije preuzeo jedan od muhadzira. 

Dok je Salim disao posljednim izdisajima, nakon zavrsetka bitke, pored njega je 
proslo nekoliko muslimana koji su pregledavali mrtve i ranjene. Zatekli su ga na izmaku 
zivota, pa su ga upitali za njegovu posljednju zelju. On ih je upitao: 

"Sta je bilo sa Ebu-Huzejfom?" 

Odgovorili su mu da je poginuo kao sehid. On je rekao: 

"Prislonite me uz njega." 

Rekli su mu: 

"On je pored tebe, Salime. Poginuo je na istom mjestu." 

Salim je svoju dusu predao Stvoritelju, dz.s., dok je ucio kur'anske ajete. Neka se 
Allah smiluje, Salimu-sticeniku Ebu-Huzejfe, iskrenom muslimanu, casnom vjerniku. Neka 
se Allah smiluje Ebu-Huzejfi. Zivjeli su kao dva brata, i jedan do drugog, kao sehidi, pali. 



OSMAN IBN MEZ'UN, R.A. 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Njegovo imejeOsman, sin je Mez'unov, a on Habibov, a on Vehbov, a on Huzafeov, a 
on Dzumehov, a on Amrov, a on Hasisov, a on K'abov, a on Luejjov, a on Galibael-Kuresija 
el-Dzumehija. Nadimak mu je bio Ebu-Muhammed. 

NJEGOVA LICNOST 

Osman ibn Mez'un bio je blaga osoba, njeznoga srca i ciste duse. Mnogo je razmisljao 
i provodio vrijeme u samoci. Kada bi govorio, govorio bi njeznim i tihim glasom, skoro da 
se nije cuo. Od same mladosti klonio se stvari koje stete ljudskom zivotu. Jos prije 
islama ostavio je alkohol i prezirao ga. Protiv njega vodio je jaku kampanju, upozoravao 
kako alkohol odnosi razum, umanjuje ostroumnost i unistava zdravlje. Govorio je: "Necu 
da pijem pice koje mi odnosi razum, pa da mi se smiju oni nizi od mene." 

Bio je posten, cedan i nije se sastajao sa tudim zenama, nasuprot mladicima iz 
dzahilijetskog doba koji su imali niske moraine vrijednosti. Od njegove rane mladosti 
krasile su ga moraine vrijednosti. I pored njegovog mirnog i blagog drzanja bio je neustrasivi 
ratnik i heroj. Poznavao je borilacke vjestine i rukovanje oruzjem. Zajedno sa svojim sinom 
Saibom bio je ucesnik svakog boja koji je vodio Allahov Poslanik, s.a.v.s. 

Bio je srednjega rasta, mrsavoga tijela, uskog struka, erne puti, rijetke kose, procelav. 



354 Ashabi Allahovog Poslanika 



PRIMANJE ISLAMA 

Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., poceo prenositi poruku islama i pozivati ljude da 
odbace visebostvo i povjeruju u Jednog Jedinog Allaha, njegovom pozivu odazvala se mala 
skupina Ijudi. Iman je tih prvaka uistinu bio dubok, njihova srca cista i njihovi vidici siroki. 

Kada je Osman cuo za Poslanikov, s.a.v.s., poziv, poceo se raspitivati o nacelima 
islama. Znaojedaje El-Emin 58 najcedniji i najiskreniji Mekelija, najvredniji covjekod Kurejsija. 
On je povjerljivi... iskreni... istinoljubivi. 

Nakon sto mu je Ebu-Bekr objasnio nacela nove vjere, nije osjetio nikakve dvojbe u 
pogledu islama. Trazio je da se sastane sa Poslanikom, s.a.v.s., da mu da prisegu i 
pred njim posvjedoci svoje primanje islama. Znao je da ce biti izlozen progonima i 
kaznjavanju, ali je cvrsto odlucio ostati na putu imana. Islam je prihvatila njegova bliznja 
familija. Njegov sin Saib blistao je u zanosu imana. Sin njegovoga amidze, Umejje ibn 
Halef , bjesnio je od muke kada je saznao da je Osman primio islam. Uhodio ga je i pratio 
po mekanskim putevima, grdio ga, omalovazavao, udarao... Umejje ibn Halef nagovarao 
je mladice da ismijavaju njega i njegovu porodicu i da ih gadaju kamenjem gdje god ih 
vide. 

Umejji se prikljucio i Ebu-Dzehl, zestoki dusman islamu i muslimanima, pa su njih dvojica 
pocinjali dan smisljajuci kakvu ce pakost uciniti nekom od muslimana. Osman i njegov sin 
Saib istrajase pred musrickim tiranima, i oni nimalo nisu poljuljali njihovo uvjerenje u 
Gospodara. Naprotiv, nisu se odrekli islama, nego su te kazne i protjerivanja samo povecale 
njihov iman i privrzenost islamu. 

MUHADZIR 

Kada su kurejsijska zlostavljanja porasla do te mjere da vise nisu bila izdrziva, Allahov 
Poslanik, s.a.v.s., odlucio je da jedna grupa muslimana iseli u Abesiniju, gdje je vladao 
pravedan kralj koji prihvata nevoljnika, ugoscuje gosta i stiti potlacene. Kada je ispracao 
prve muhadzire, Allahov Poslanik, s.a.v.s., pustio je suze saosjecaja, ljubavi i njeznosti. 

Osmana ibn Mez'una imenovao je vodom prve grupe muhadzira. Usli su u ladu i 
otplovili za Abesiniju. Osman je poveo i svog sina Saiba. 

Daleko od svoje domovine muslimani su nasli smiraj. Obavljali su svoje vjerske duznosti 
i obozavali su Jedinoga Stvoritelja. Ova hidzra je povecala nur Osmanove duse i jos vise 
smeksala njegovo mehko i osjecajno srce, tako da je ono postalo poput pticijeg srca. 59 

Razmisljao je o stanju stanovnika Meke, pitao se kako mogu obozavati kamen koji su 
klesali svojim rukama, praveci kipove... zatim bi kipovima davali imena pa bi ih molili da im 



Ashabi Allahovog Poslanika 355 

pomognu... nisu obozavali Stvoritelja koji je poslao Muhammeda, s.a.v.s., sa islamom i 
Njegovom objavom... Cudna li je njihova zabluda! 

Osman je takoder u podsvjesti nosio slike zlostavljanja od svoga amidzica Umejjeta ibn 
Halefa i ponizenja koja je dozivio od njega i vode sirka i nevjerstva Ebu-Dzehla. 

Ta gorka sjecanja koja je nosio inspirisala su ga u sebi da sastavi satiricnu pjesmu u 
kojoj kaze: 

Pravi strijele iostrijoj vrhove, alinece bitikako tizelis. 60 

Ostri vrhove strijela, ali ce se tebi u glavu zabiti. 

Bono si se protiv casnog, jakog, 

pobio si narodkoji te stitio. 

Znat ces kad ti dodu cmi dani, 

ponizili te, da Bog da, nevaljalci zbog onoga sto ucini. 

Nakon nekog vremena muhadziri su se vratili u Meku i u njoj ostali kratko vrijeme, 
jer su bili prisiljeni da opet sele u Abesiniju zbog velikih ugnjetavanja kojim su ih docekali 
Mekelije. Na celu muhazdira u drugoj hidzri bio je Dz'afer ibn Ebi-Talib, sin amidze 
Allahova Poslanika, s.a.v.s. 

U ALLAHOVOJ, DZ.S., ZASTITI 

Kurejsijamaje smetalo sto muslimani u Abesiniji zive sigurno i u miru, i sto izvrsavaju 
svoje vjerske obrede neometani ni od koga. A da su u Meki, ne bi mogli uzivati u svome 
ibadetu. Mrznja koju su nosili u svojim dusama prema istini i njenim sljedbenicima nije 
im dala mira. Poceli su razmisljati o planu kojim bi vratili muslimane. U njihovim 
mozgovima rodila se ideja da prosire propagandu medu muslimanima u Abesiniji da su 
Kurejsije primile islam i da slijede Muhammeda i da ne cine sedzdu nikome osim Jedinom 
Gospodaru. Govorili su da Meka osvice u miru i spokoju. 

Informacije su tada bile sture, a neki muslimani su lahko povjerovali u njih, i to bas oni koji 
su jako zudjeli za svojim rodnim krajem i porodicom. Zelja da zive i da setaju putevima 
Meke, i datavafeoko K'abe plamtjelaje u njihovim grudima. Zato su sjeli u lade i zaplovili ka 
Meki i bili najsretniji ljudi. 

Kada su stigli do obronaka Meke, objelodanila se laz. Shvatili su da su zrtve niske 
podvale ciji je cilj bio da se vrate u ralje Kurejsija. Nisu imali drugog izbora vec da traze 
zastitu od pojedinih Mekelija koji bi sprijecili da budu ugnjetavani i kaznjeni. 

Ova zastita bila je obicaj na Arapskom poluotoku prije islama, a ogledala se tako da 
covjek zatrazi zastitu od nekog plemenskog poglavara, pa ga ovaj zastiti i sacuva od 
svakog neprijateljstva. 



356 Ashabi Allahovog Poslanika 

Osman ibn Mez'un bio je prijatelj Velida ibnul-Mugire, a on je bio najveci mekanski voda 
i plemic. Zatrazio je od njega zastitu , a ovaj mu je dao i obavezao se da ce ga stiti .Osman 
i njegov sin Saib usli su u Meku sigurni za svoje zivote, imetak i porodicu. 

Medutim, Osman je svaki dan gledao muslimane kako trpe zestoka provociranja i 
muke. Vidio je kada su jednog muslimana zavezali za stijenu na vrelom suncu, a na prsa mu 
stavili kamen. Drugom su svezali ruke i noge i bacili ga na uzareni pijesak ne dajuci mu da 
jede i pije. Treceg su vezali za vrat, a mekanska djeca i mladici su ga vodali tako sokacima 
psujuci ga, ponizavajuci i udarajuci. Takoder je bio svjedok kurejsijskoj oholosti, izrugivanju 
i ismijavanju sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., vjerom i misijom. Uporedio jeteski zivot 
muslimana na celu sa Resulullahom, s.a.v.s., sa svojim mirnim i ugodnim zivotom, a on je 
njihov brat u vjeri, a svi oni zive za isti cilj. 

Osman nije bio spokojan; rekao je sam sebi: "Tako mi Allaha, ja sigurno izlazim 
ujutro i uvecer pod zastitom musrika, a moji prijatelji i porodica trpe iskusenja i zlostavljanja 
u ime Allaha. Ta, ovo je gubitak za mene." 

Izabrao je zivot poput njihova, spreman da s njima prezivljava iskusenja i mucenja. 
Otisao je prijatelju iz djetinjstva Velidu ibnul-Mugiri i rekao mu: 

"Ebu-Abdus-Semse, tvoja je zastita bila potpuna dok sam bio kod tebe. Ja sam odlucio 
otici Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i slijediti primjersvojih drugova." 

Velid ga upita: 

"Da nisi, moj brate, bio napadnut ili provociran?" 

"Nisam." 

"Pastajeonda?" 

"Ja zelim Allahovu, dz.s., zastitu, ne zelim da mi zastitnik bude iko drugi", odgovori 
mu Osman. 

"Onda idi pred K'abu i odreci se moje zastite javno, kao sto sam ti je ja javno dao." 

Uputili su se potom prema K'abi kraj koje je sjedio veliki broj Mekelija. Ustao je Velid 
i obratio se ljudima: 

"Ovo je Osman ibn Mez'un, dosao je da se odrekne moje zastite." 

"Istinu je rekao. Bio je iskren u ispunjenju svoga obecanja i plemenite zastite, ali ja ne 
zelim vise niciju zastitu osim Allahove. Zato, odricem se, evo, njegove zastite", rece Osman. 

Njih dvojica se razidose svaki svojim putem. 

Nakon nekog vremena, Osman se nasao u drustvu u kome je bio i pjesnik Lebid s 
grupom Kurejsija. Lebid je poceo da recituje svoje stihove, a Kurejsije su bili ushiceni. U 
jednomstihu Lebid je rekao: 

"Sve osim Allaha jelaz." 

Osman na to rece: 

"Istinu si rekao." 

"Nema sumnje, nastavio je Lebid, "svako uzivanje je prolazno." Osman tada rece: 



Ashabi Allahovog Poslanika 357 

"Lazes! Dzenetska uzivanja su vjecna." 

Zabludjelog pjesnika ovo razljuti, pa rece: 

"Kurejsije, tako mi Allaha, u vasem prisustvu nije bio izazivan onaj koji je s vama sjedio... 
odkad vam se i to poce desavati?" 

Jedan od prisutnih rece: 

"Pusti ga. On je jedan od nasih ludaka koji je napustio svoju vjeru. Ne ljuti se radi 
njegova buncanja." 

"Tako mi Allaha, na to ce Osman, ja nisam ludak, vec vjernik koji je spoznao put 
Istine." 

Osmanov ih govor jos vise razbjesni, pa jedan od njih skoci i udari ga po ocima. 
Musrici se obeselise kad ugledase da mu je oko pomodrilo. Velid ibn Mugire pride Osmanu 
i sa sazaljenjem rece: 

"Tako mi Allaha, brate moj, ovo ti nije trebalo. Bio si u sigurnoj zastiti, pa hajde, ako 
hoces, vrati se u moju zastitu." 

Osman mu rece: 

"Tako mi Allaha, moje zdravo oko je bijedno prema onome sta je u ime Allaha zadesilo 
moje drugo oko. Ja sam u zastiti onoga Ko je Silni i Mocni, Ebu-Abdus-Semse. Ja sam u 
Allahovoj zastiti." 
Napustio ih je i krenuo svojoj kuci recitujuci kasidu: 

Akoje moje oko u Allahovu zadovoljstvu ranjeno, 

rukama bezboznika neupucenog, 

Milosnice to nagradom nadoknaditi, 

a koga Allah ucini zadovoljnim, onarode, sretanje. 

Paja cu, iako govohte: zalutao izabludio, 

biti prozivljen u vjeh Poslanika Muhammeda. 

Zbog toga zelim Allaha, 

uprkos onima koji nas zlostavljaju I napadaju. 

Dubok i cvrst iman bio je temelj zivota Osmana ibn Mez'una, uprkos mucenju i bolu 
kojem je bio izlozen zbog islama. 



358 Ashabi Allahovog Poslanika 

POBOZNJAK 

Osmanov zivot blistao je od cistote i mirisa cednosti. Svoju je dusu zavjetovao na 
duboku poboznost. Odlucio je sebi zabraniti sve dunjalucke strasti i uzivanja, jer je u vjeri 
nasao cistotu, neporocnost i zadovoljstvo. Strah prema Allahu u njegovoj dusi je dostigao 
toliki stupanj da se odrekao dunjaluckih ukrasa i nasladivanja, zena, najukusnijih jela i 
otmjeneodjece. 

Osman je zivio isposnickim zivotom, potpuno je napustio zene, oblacio je grubu 
odjecu, jeo malo hrane; samo onoliko koliko je potrebno da odrzi zivot dok mu ne dode 
smrt. 

Allahov Poslanik, s.a.v.s., odselio je u Medinu, a Osman je bio u redovima mudzahida. 
Provodio je zivot danju posted, nocu klanjajuci, prizivajuci svoga Gospodara ujutro, 
nastojeci da se ocisti od grijeha. Trazio je oprost od Allaha i obznanjivao svoje pokajanje 
i danju i nocu. 

Jednog dana otisao je u dzamiju Allahovoga Poslanika, s.a.v.s., a on je sjedio u 
drustvu casnih ashaba i govorio im: "Kako cete postupati kada jedan od vas bude dolazio 
u jednoj odjeci, a vracao se u drugoj, kada se pred njega bude stavljalo jedno jelo, a drugo 
donosiio i kada budete zastirali vase kuce kako se zastire K'aba?" Ashabi su odgovorili: 
"Voljeli bismo da to bude, o Allahov Poslanice. Da budemo u izobilju i lijepom zivotu." Poslanik, 
s.a.v.s., im rece: "Tako ce sigurno biti, ali vi ste bolji danas nego sto cete biti tada." 

Osman ibn Mez'un zapamtio je taj govor. Poslanikove, s.a.v.s., rijeci: "Vi ste danas bolji 
nego sto cete biti tada" odzvanjale su u njegovim usima. Bojao se da muslimani ne padnu u 
ralje raskosi, rasipnickog i nezasitog zivota i da ne pokleknu pred dunjaluckim ukrasima i 
prolaznim uzivanjima. 

Zato se zavjetovao da ce zivjeti pobozno i kreposno. Prenosi Majka pravovjernih: 
"Uslaje kod menezenaOsmana ibn Mez'una, a izgledalaje nervozno i uznemireno, pa 
sam je upitala o tome. Odgovorila mi je: 'Moj muz posti danju, a klanja nocu.' Nakon toga, 
usao je Allahov Poslanik, s.a.v.s., a ja sam mu to spomenula. A kada je Resulullah, s.a.v.s., 
poslijesreoOsmana, rekao muje: 'Osmane... monastvo nam nije propisano. Zartija nisam 
primjer? Tako mi Allaha, ja se najvise bojim Allaha od svih vas i najvise pazim na Njegove 
odredbe.'" 

Prenosi Ebu-Kulabe u knjizi "Tabekatul-Kubra", od ibn S'ada, da je Osman ibn Mez'un 
napravio sebi kucu i cinio ibadet u njoj. To je stiglo do Allahovoga Poslanika, s.av.s., pa mu 
je otisao, naslonio se nastok vrata kuce ibadeta i rekao mu: "Osmane, Allah me nije poslao 
sa monastvom, Allah me nije poslao sa monastvom, a najbolja vjera kod Allaha jeste ona 
kojajecistailahka." 

Prenosi se da je Osman ibn Mez'un rekao: 



Ashabi Allahovog Poslanika 359 

"Allahov Poslanice, ja sam covjek kome bezenstvo tesko pada, pa dozvoli mi, Poslanice, 
da se kastriram." 

Poslanik, s.a.v.s., rekao mu je: 

"Ne. Ali na tebi je, Ibn Mez'une, da postis." 

Osman je nosio grubu odjecu i dosta istrosenu. Prekinuo je sve sto je povezano sa 
zivotnim uzivanjima. Allahov Poslanik, s.a.v.s., zavolio ga je zbog njegove cistote, cednosti 
i iskrenosti u ibadetu. Na dan kada je do Poslanika, s.a.v.s., stigla vijest da se Osman 
izolovao od svoje zene i svoje vrijeme provodi u ibadetu, rekao mu je: "Ibn Mez'une, tvoja 
zena kod tebe ima svoje pravo." 

PRESELJENJE NA AHIRET 

Osman ibn Mez'un se osamio, osjetivsi da mu se priblizila smrt. Preselio je na ahiret 
druge godine po Hidzri, u Medini, a ukopan je u Bekijji. Osman je prvi muhadzir koji je 
umro u Medini. 

Od Abdullaha ibn Abbasa prenosi se da je rekao: "Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., 
usao kod Osmana ibn Mez'una, kada je Osman umro, nageo se nad njim, pa je onda 
podigao glavu, a ja kao da sam vidio suze u njegovim ocima. Zatim se nageo drugi put, pa 
treci put. Potom je podigao svoju glavu, jecao je pa smo vidjeli da place, pa smo i mi 
zaplakali." 

Na Osmanovoj dzenazi Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: "Allah ti se smilovao, o 
Ebu-Saibe. Otisao si sa dunjaluka, a da nista nisi uzeo od njega i da on nista nije uzeo 
od tebe." 

Kada je umro sin Allahovoga Poslanika, Ibrahim, Resulullah je rekao: "Pridruzi se 
nasim dobrim prethodnicima, Osmanu ibn Mez'unu..." 

Osmanova je zena izrekla stihove zala za njim: 

Oct, nezalitesuze, niko vam za njih nece phgovoriti, 

za Osmanovom smrcu, 

ukrasile su se Bekijje njemuza stan i prebivaliste, 

ozivjelaje njena zemlja nakon stoje ukopan u nju. 

Ostavioje u srcu neprekidnu tugu, 

do smrti nista je ne mole odagnati. 

Nakon Osmanove smrti Ummu Ala el-Ensarijj dosla je Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., 
i ispricala mu da je usnila: "Boziji Poslanice, vidjela sam Osmana ibn Mez'una da ima 
tekuci izvor." Poslanik, s.a.v.s., joj je rekao: "To je njegovo djelo." Allahov Poslanik, s.a.v.s., 
obijezio je Osmanov kabur i posjecivao ga. 



360 Ashabi Allahovog Poslanika 



SAIB IBN OSMAN 

Osmana su naslijedila njegova dva sina Saib i Abdullah. Bili su dobri i pobozni mudzahidi. 
Saib je ucestvovao na Bedru i ostalim bitkama s Allahovim Poslanikom, s.a.v.s. Kada je 
Resulullah, s.a.v.s., krenuo u Bitku Bevat, za svoga zamjenika u Medini ostavio je Saiba ibn 
Osmana. 

Saib je ostao na polju dzihada u odbrani i prenosenju uzvisene nebeske vjere sve do 
Bitke na Jemami. Na pocetku rata protiv odmetnika borio se protiv Musejleme el-Kezzaba, 
pa ga je pogodila strijela i od te rane je preselio na ahiret. 



UBADE IBN SAMIT, R.A. 

4§S> Cl^> U^i I jJ S 3 UP 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Njegovo ime je Ubade, sin je Samitov, a on Kajsov, a on Asremov, a on Fehrov, a on 
S'alebov, a on Kavkalov, a on Ganemov, a on Avfov, a on Amrov, a on Avfov, a on 
Hazredza el-Ensarijja el-Hazredzijja. Nadimak mu je bio Ebul-Velid. Majka mu je bila 
Kurretu-Ajn, kcerka Ubade, sina Nadlovog, a on sina Malikovog, a on sina Adzlanovog. 

LICNOST 

Ubade ibn Samit posjedovao je sve odlike muzevnosti. Bio je vrstan konjanik i dobro 
je poznavao vjestinu ratovanja i upotrebu oruzja. Zauzimao je odlucne stavove, cvrsto 
braneci ideju i misao u koju je vjerovao. 

Bio je pobozni ucenjak koji je iskreno prihvatio islamsko vjerovanje i nebesku objavu 
koju je prenosio Muhammed ibn Abdullah, s.a.v.s., dobro je upamtio i temeljito poznavao. 
Postao je vrstan poznavalac serijatskoga prava. On je, takoder, poznavao citanje i pisanje 
u vrijeme kadaje pismenih ljudi bilo veoma malo. Pored maternjeg jezikagovorio je i jevrejski 
jezik. Vecinu vremena provodio je citajuci rukopise koje je pribavljao iz Sama. 

Ubadeovu je licnost najvise docaravao njegov izgled. Bio je visok, punackog tijela, 
sirokih prsa i plecki, lijepoga lica. Vanjstina mu je odisala svjezinom, a lice njeznoscu i 
vedrinom. Govor mu je bio blag i osjecajan, a kada bi ucio Kur'an svojim lijepim i skrusenim 
glasom, slusalac bi zanijemio pred rijecima koje iziskuju skrusenost i poniznost pred 
Gospodarom svjetova. 



362 Ashabi Allahovog Poslanika 



ZASTUPNIK 

Price o Muhammedu ibn Abdullahu, s.a.v.s., sirile su se po Medini i njenoj okolici, a 
narocito nakon susreta Allahova Poslanika , s.a.v.s., i Medinelija na Akabi, gdje ih je Poslanik, 
s.a.v.s., upoznao sa islamom i gdje su mu dali prisegu na vjernost. Dogovorili su se, 
takoder, da se sretnu sljedece godine na istom mjestu i da s njima dodu svi koji odluce da 
objave svoj prelazak na islam. 

Prvi susret je poznat pod imenom "Prva Akaba", a prisustvovalo je dvanaest Medinelija 
iz plemena Evsa i Hazredza, medu kojima je bio i Ubade ibn Samit. Ostali su bili: Es'ad 
ibn Zurare, Auf i Mu'az ibnul-Haris, Refi'a ibn Malik ibn Adzlan, Zekvan ibn Ebu-Kajs, 
Jezid ibn S'alebe, Abbas ibn Ubade, Ukbe ibn Amir, Kutbe ibn Amir, Malik ibn Tejhan 
(Ebul-Hejsem) i Uvejm ibn Said. 

Ubade ibn Samit prenosi taj blagoslovljeni sastanak i ono sta se desilo na njemu, pa 
kaze: "Bio sam medu prisutnima na Prvoj Akabi. Bilo nas je dvanaest i dali smo prisegu 
Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. To je bilo prije nego sto je propisana borba. Obavezali 
smo se da nikoga Allahu ne pripisujemo za druga, da ne krademo, da ne cinimo zinaluk, 
da ne ubijamo nasu djecu, da druge ne potvaramo i da mu ne otkazujemo poslusnost u 
dobru. Receno nam je: '...Ako sacuvate ugovor, nagrada vam je Dzennet. Ako budete 
obmanjivali, bit cete prema zasluzi kaznjeni na ovom svijetu, i to je iskup. A ako to djelo 
prekrijete do Sudnjega dana, pa onda ce ta stvar pred Allaha; ako hoce kaznit ce, a ako 
hoceoprostitce.'" 

Ucesnici sastanka dogovorili su se da se ponovo sastanu u vrijeme narednog hadza, 
na istom mjestu, nakon sto je Resulullah, s.a.v.s., sa ensarijama poslao Mus'aba ibn 
Umejra da ih poducava Kur'anu i islamu. Mus'ab se smjestio u kuci Es'ada ibn Zurare i 
bio je poznat kao medinski ucitelj. 

Na sljedeci hadz na Akabu dosla su sedamdeset tri covjeka i dvije zene. Za vrijeme 
tog susreta data je prisega i na rat. tome Ubade ibn Samit kaze: "Dali smo prisegu 
Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., na rat, na poslusnost i na pokornost u nevolji i u rahatluku, u 
radosti i u zalosti. Takoder smo potvrdili njegovu prednost nad nama, da ne osporavamo 
njegovu porodicu i da govorimo istinu gdje god se nalazili, ne bojeci se, u ime Allaha, 
nicijeg prigovora." 

Allahov Poslanik, s.a.v.s., torn je prilikom zatrazio od ensarija da imenuju dvanaest ljudi 
koji ce svaki ponaosob predstavljati svoj narod kod njega i biti odgovorni za njihovo ponasanje, 
s tim da Resulullah, s.a.v.s., bude predstavnik muslimana Meke. Medu tih dvanaest 
predstavnika bio je i Ubade ibn Samit. 



Ashabi Allahovog Poslanika 363 



ODANOST ALLAHU, DZ.S. 

Nakon hidzre Allahovoga Poslanika, s.a.v.s., u Medinu, Kurejsije nisu umanjili svoje 
neprijateljstvo i ratovanje protiv njega. Bitka na Bedru bila je prva organizovana borba koja 
je zavrsena velicanstvenom pobjedom muslimana i u kojoj su pobijene mnoge vode Kurejsija 
i njihovi junaci. 

Ishod bitke nije obradovao jevreje Medine. Ostali su razocarani, pa su poceli 
umanjivati njenu vaznost. Medutim, nisu se zaustavili samo na tome, vec su stupili u 
vezu sa Kurejsijama i poceli ih podsticati na rat protiv Allahovoga Poslanika, s.a.v.s., i 
muslimana, a i sami su obecali priteci u pomoc. Da bi uvjerili Kurejsije u svoje rijeci i u 
nepokolebljivost svoga stava, jevreji su poceli izazivati probleme sa muslimanima. 

U dzahilijetu su jevreji bili saveznici Evsa i Hazredza. Najveci od tih izazova desio 
se na jevrejskom trgu u Medini. Jedna Arapka, muslimanka, dosla je u ducan zlatara 
jevreja da kupi robu. Kada su je vidjeli, oko nje su se okupili jevrejski mladici i poceli joj 
dobacivati ruzne i bestidne rijeci. Pokusali su joj strgnuti hidzab sa glave i lica. Medutim, 
ona se opirala dok zlatar nije uzeo jedan kraj njene odjece i zavezao ga za svoju stolicu, 
a ona nije nista primijetila. Kada je krenulada izade iz ducana, strgla joj se odjeca i ukazala 
se njena razgolicena natkoljenica. U torn trenutku prolazio je jedan musliman, pa kada je 
vidio sta se desilo, skocio je na zlatara i ubio ga nozem. Jevreji su se brzo sjatili oko 
muslimana i ubili ga. Kada se vijest prosirila po Medini, Allahov Poslanik, s.a.v.s., ode na 
jevrejski trg na kome su zivjeli jevreji Benu-Kajnuka, pa im rece: 

"0 skupino jevreja, pazite da vas od Allaha ne zadesi kazna kao sto je zadesila 
Kurejsije. Primite islam, vi znate da sam ja Poslanik, to nalazite u vasim knjigama i 
Allahovom obecanju koje vam je dao." 61 

Oni su mu odgovorili drsko i osoro: 

"Muhammede, ti mislis da smo tvoj narod! Nemoj se zavaravati sto si naisao na 
grupu koja ne zna ratovati, pa si iskoristio priliku protiv njih. Tako nam Boga, ako mi budemo 
ratovali, saznat ces ko su ratnici." 

Allahov Poslanik, s.a.v.s., ih je poslije njihovog grubog odbijanja drzao petnaest 
dana u blokadi, dok se nisu predali i pristali da im Resulullah, s.a.v.s., presudi. Abdullah 
ibn Ubej ibn Selul, koji je bio njihov saveznik u dzahilijetu, otisao je Poslaniku, s.a.v.s., i 
rekao: "Allahov Poslanice, lijepo postupi prema mojim sticenicima." Allahov Poslanik, s.a.v.s., 
mu je na to odgovorio: "Tvoji su." Abdullah ibn Ubej ibn Selul im je oprostio. 

Medutim, Ubadi ibn Samitu taj postupak nimalo se nije svidio. Smatrao je da prethodni 
ugovor sa jevrejima treba ponistiti, pa je rekao: "Allahov Poslanice, moji prijatelji su 
Allah i Njegov Poslanik i vjemici, i ja se odricem ugovora sa ovim nevjernicima i odricem 



364 Ashabi Allahovog Poslanika 

se njihovog prijateljstva." 

U vezi sa stavom koji je zauzeo Abdullah ibn Ubej i stavom koji je zauzeo Ubade ibn 
Samit objavljen je kur'anski ajet koji opovrgava ono sto je uradio Abdullah ibn Ubej i podrzava 
postupak Ubade ibn Samita: 

"0 vjernici, neuzimajtezazastitnikejevrejeikrscanelOnisusamisebizastitnici, a 
njihovje onajmedu vama ko ihzazastitnikephhvati. Allah, uistinu, nece ukazatinapraviput 
ljudima koji sami sebi napra vdu cine. Zato ti vidis one cija su srca bolesna kako lure da s 
njimaphjateljstvo sklope, govoreci:' Bojimo se da naskakva nevolja nezadesi' A Allah ce 
sigurno pobjedu ilinesto drugo odSebe dati, pa ce se onizbog onoga sto su u dusama 
svojimkhli,kajati.Aonikojivjerujurecice:2arsutoonikojisusezakleliAllahom,najtezom 
zakletvom, da suzaista sa vama?'Djela njihovabitceponistenaionice nastradati. '" 62 

OSLOBODILAC LATAKIJE 

Na polju dzihada Ubade ibn Samit bio je poznat kao dobar strateg i kao hrabar i 
neustrasiv mudzahid. Ucestvovao je u svim vojnim pohodima koje je vodio Allahov 
Poslanik, s.a.v.s. 

U Bici na Uhudu Ubade ibn Samit bio je medu grupom ashaba koji su zastitili Resulullaha, 
s.a.v.s., od nasrtaja musrika. 

Na Hendeku, Hudejbiji, Hunejnu, Taifu i u drugim bitkama, Ubade je bio u mudzahidskim 
safovima i djelima potvrdio svoju smjelost, neustrasivost i poduzetnost. 

Ubade ibn Samit ucestvovao je i u ratovima protiv odmetnika zajedno sa muslimanima, 
koje je ucvrstio iskreni i duboki iman u Allaha i istinitost dini-islama. Za njima je ostala 
velika pobjeda koju su ostvarili u Jemami pod vodstvom Halida ibn Velida. Medu torn 
ponositom skupinom bio je i Ubade ibn Samit. Uspjeli su osujetiti plan i zelju Musejleme 
ibn Habiba el-Kezzaba i njegovog naroda Benu-Hanife. 

Posto je halifa okoncao rat protiv odmetnika, odlucio je muslimansku vojsku uputiti na 
istok u osvajanja Iraka i Perzije i na sjever prema Samu. Ubade se prikljucio vojsci koja je 
isla prema Samu pod komandom Ebu-Ubejde Amira ibnul-Dzerraha. Ebu-Ubejde je poceo 
sa osvajanjem tvrdava i gradova dok nije stigao do grada Himsa kojeg je neko vrijeme 
opsjedao, a zatim osvojio. Za namjesnika Hi msa odredio je Ubadu ibn Samita, koji je nastavio 
osvajanja sjevemog dijela Sama i ocistio ga od vec razbijenih Rimljana. 

Prvi grad na koji je Ubade krenuo bio je Latakija. Spremio je vojsku probranih 
mudzahida, zatim ih je savjetovao i objasnio zasto je izabrao Latakiju za cilj osvajanja. 

Latakija ja primorski grad. Smjesten je na istocnoj sirijskoj obali Sredozemnoga mora, 
zapadno od grada Himsa. To je inace bio trgovacki grad u procvatu, bogat krcmama i 
ducanima, pa su zbog toga Rimljani postavili jaku odbranu i dobro se utvrdili. Grad je bio 
okruzen visokim zidinama koje su imale jedna golema vrata. 



Ashabi Allahovog Poslanika 365 

Ubadeje pokusao osvojiti grad, ali su se morali povuci jersu ih Rimljani zasuli kisom 
strijela. Razmisljao je na koji nacin zauzeti grad, cvrsto odlucivsi da ga osvoji, pa makar 
ga to kostalo i zivota. 

Na kraju je smislio sjajan plan, koji dokazuje njegovu inteligenciju i bistrinu. Naredio 
je da se ispred zidina iskopa veliki broj jama, a od iskopanog pijeska da se napravi 
barijera tako da se iza nje moze sakriti konjanik s konjem. Muslimani su prionuli na 
ispunjenje naredbe prije nego svane, a Bizantijci su to cinicki posmatrali ne sluteci pravi 
razlog. Mislili su da pokusavaju iskopati kanal kako bi usli u grad ispod zidina, pa su se 
ismijavali na racun toga znajuci da je taj kanal nemoguce iskopati. 

Kada su muslimani zavrsili kopanje jama, Ubadeje naredio da nekoliko vojnika izvrsi 
manevar prema tvrdavi, pa posto ne mognu otvoriti vrata da zaustave napade simulirajuci 
kao da se povlace. Tako su i ucinili, a kada se spustio mrak, Ubade i njegova vojska su 
se vratili i sakrili se u iskopane rupe. Tu su proveli citavu noc, sjedeci na konjima. Ujutro 
su Rimljani otvorili vrata tvrdave, uvjereni da su muslimani otisli, posto ispred zidina 
nisu vidjeli nikoga. U torn je trenutku Ubade iskocio iz rupe i uzviknuo tekbir, oznacavajuci 
pocetak napada. Muslimani su poskakali iz iskopanih rupa i sa tekbirima navalili na strazu. 
Lahko su usli na vrata Latakije jer iznenadeni vojnici nisu pruzili nikakav otpor. Zapovjednik 
Bizantijaca pozurio je da se preda, nakon sto su latakijski krscani pobjegli u obliznji grad. 

Nakon kratkog vremena krscani su poceli pregovarati s Ubadom da se vrate u Latakiju. 
Ubade im je to dozvolio pod uslovom da placaju dzizju. Oni su prihvatili uslov i trazili od 
njega da im ne zabranjuje izvrsavanje svojih vjerskih obreda u crkvi, sto je Ubade odobrio, 
naredivsi da se crkva ne dira. Potom je sagradio dzamiju. 

Nakon osvojenja Latakije, Ubade je krenuo priobalnim putem, cisteci utvrdenja i 
gradove od Rimljana i otvarajuci ih za muslimane. Prvi u nizu bio je grad Belde, koji je 
osvojio nakon kratkog opsjedanja. Grad Dzebele je uporno pruzao otpor, ali je i njega 
uspio zauzeti. Pred Ubadom je ostao jos grad Tartus, koji je pruzao otpor nekoliko dana, 
pa je i njega osvojio i njegovo stanovnistvo protjerao i nastanio muslimane. 

Ovim je sjevemi dio Sama bio potpuno ociscen od Bizantijaca. Ubade ibn Samit se 
potom vratio u Hims i nastavio svoje namjesnikovanje. 



366 Ashabi Allahovog Poslanika 



BISTRI UCENJAK 

Ubade ibn Samit je u svom zivotu uskladio dunjalucke i vjerske potrebe. Pored svoje 
velike hrabrosti na polju dzihada Ubade se odlikovao velikim znanjem i razboritoscu. Od 
Allahovoga Poslanika, s.a.v.s., stekao je znanje i obrazovanje, stavise, bio je jedan od 
sakupljaca Kur'ana za Poslanikova, s.a.v.s., zivota. Muhammed ibn K'ab el-Kurezi kaze: 
"U vrijeme Allahovoga Poslanika, s.a.v.s., peterica ensarija su sakupljala Kur'an: Ubade 
ibn Samit, Ubej ibn K'ab, Mu'az ibn Dzebel, Ebu-Ejub el-Ensari i Ebu-Derda." 

Allahov Poslanik, s.a.v.s., zaduzio ga je da siromasne muslimane poducava Kur'anu. 
U vrijeme Omera ibn el-Hattaba, Ubade je ostavio polozaj namjesnika Himsa, a halifa 
ga je zaduzio da Samljane poducava Kur'anu. Nastanio se u Damasku i poducavao 
ljude vjeri: objasnjavao im njena nacela i principe, i poducavao ih Kur'anu. 

U jednoj od svojih hutbi u Damasku rekao je Ijudima o njihovoj trgovini koja nije bila 
u skladu sa vjerskim propisima: "0 ljudi, vi ste uveli trgovinu koju ja ne poznajem. Zar ne 
ide srebro za srebro - ista kolicina za istu kolicinu, bila to srebrena prasina Hi cisto 
srebro; zlato za zlato - mjera za mjeru; bilo da se radi o zlatnoj prasini Hi cistom zlatu. Ne 
smeta da se prodaje zlato za srebro, iz ruke u ruku, s tim da srebra bude vise. Prodaja na 
kredit nije postena. Zar nije psenica za psenicu - tas za tas; jecam za jecam - tas za tas. A 
ne smeta da se prodaje psenica za jecam, s tim da jecma bude vise, iz ruke u ruku, a 
prodaja na zajam nije postena. Ko poveca i bude vise potrazivao, taj uzima kamatu." 

Razlog da im iznese ovu kritiku i upozorenje postojao je zbog toga sto je vidio da 
stanovnici Sama odgadaju placanje u zamjenu za profit koji odgovara kamati. 

Nakon Damaska, halifa ga je poslao u Palestinu sa istim zaduzenjem: da poducava 
ljude, upucuje ih i upoznaje sa njihovom vjerom. Jednog dana desio se konflikt izmedu njega 
i namjesnika Sama Muavije ibn Ebi-Sufjana. Naime, Ubade je smatrao da pojedini namjesnikovi 
postupci nisu u skladu sa nacelima vjere. Usprotivio se Muavijinom ponasanju, a on mu je 
grubo odgovorio. Zbog toga je napustio Palestinu rekavsi Muaviji ibn Ebi-Sufjanu: "Necu da 
zivim s tobom u istoj zemlji." Otisao je u Medinu. Kada ga je vidio, halifa Omer ibn el-Hattab, 
pitao ga je: "Stateje dovelo u Medinu?" Ubade mu je ispricao sta se desilo izmedu njega i 
Muavije, a Omer mu je rekao: "Vrati se gdje si bio. Allah ucinio zemlju ruznom u kojoj nisi ti 
i tebi slicni." Halifa je za njim poslao pismo Muaviji s porukom: "Ti nemas vlasti nad njim", (tj. 
nad Ubadeom). 

Ubade ibn Samit vratio se u Palestinu i bio direktno pod nadzorom halife Omera ibn 
el-Hataba. 



Ashabi Allahovog Poslanika 367 



PRESELJENJE NA AHIRET 

Trideset cetvrte godine po Hidzri, Ubade ibn Samit preselio je na ahiret u Kudsu, u svojoj 
sedamdeset drugoj godini zivota. 



SE'ID IBN AMIR EL-DZUMEHI, R.A. 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Ime mu je Se'id, sin je Amirov, a on sin Hizjemov, a on sin Selmanov, a on sin 
Rebi'e, a on sin S'adov, a on sin Dzumeha el-Kuresia el-Dzumehija. Njegova majka bila 
je Erva, kcerka Ebi-Mu'ajta. 

NJEGOVE OSOBENOSTI 

Se'id ibn Amir posjedovao je tjelesnu snagu i izrazenu inteligenciju. Bio je srednjeg 
rasta, tamnoput, jakih misica i podlaktica, brzih pokreta, lahkih koraka. Pazljivo je 
rasudivao, stvari je gledao realnim pogledom i razumno; nakon sto bi ih analizirao i 
podrobno izucio, prihvatio bi ih kao cinjenice. Forma za Se'ida ibn Amira nije bila nista drugo 
do polazna tacka preko koje se stize do sustine. Nakon sto bi spoznao sustinu, zauzeo bi 
odgovarajuci stav. Taj bi stav za njega postajao uvjerenje koje bi on branio i od kojeg ne bi 
odstupao. 

KUREJSIJSKA ZVJERSTVA 

U Bici na Bedru Kurejsije pretrpise tezak poraz, a muslimanima pripade velika 
pobjeda. Porazise i protjerase kurejsijsku vojsku, tako na bojnom polju ostade 
sedamdeset musrickih leseva. Medu njima bilo je i velikana i uglednih i obicnih ljudi. Taj 
poraz je povecao mrznju musrika prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i njegovim 
ashabima. Musrici su cekali priliku da zarobe nekog muslimana i da ga mucki ubiju. Bas 
u to vrijeme Poslanik, s.a.v.s., posla delegaciju od deset muslimana u Meku da saznaju 



370 Ashabi Allahovog Poslanika 

vijesti od tamosnjih stanovnika i da vide sta spremaju i planiraju musrici. Ta grupa izaslanika 
pade u zasjedu koju su postavile Kurejsije te ubise devetericu. 

Hubejb ibn Adijj osta ziv i zatrazi od njih zastitu jer je otpor bio uzaludan. Musrici mu 
obecase sigurnost, a zatim ga uhvatise i vezase konopcima, te dovedose u Meku. Prodali 
su ga porodici El-Haris, koja je na bojnom polju Bedra ostavila veliki broj svojih poginulih, 
a medu njima bio je i njihov voda El-Haris ibn Amir. U njihovim srcima probudila se 
mrznja i pozeljese da se osvete muslimanima, tako sto ce ubiti Hubejba ibn Adijja. Vodili 
su ga kroz mekanske sokake pozivajuci ljude da gledaju njegovo pogubljenje. Odredeni 
dan skupise se sljedbenici mnogobostva i nevjerstva na jednom od mekanskih trgova 
da uzivaju u cinu koji je bio primjer zvjerstva nastanjenog u srcima nevjernika i sljedbenika 
dzahilijeta. 

Se'id ibn Amir bio je u godinama rane mladosti. Kao i ostali mladici Meke, krenuo je 
na trg da posmatra Hubejbovo pogubljenje. Gurajuci ljude i provlaceci se izmedu njih, 
stade iza mekanskih prvaka Ebu-Sufjana i njegovih prijatelja. 

Dovedose Hubejba vezanog u lance. Zatim ga vezase za stablo drveta, a zene i 
djeca ga opkolise i pocese ga udarati i rukama i nogama, psujuci i grdeci ga. Se'id ibn 
Amir ga pogleda u lice i vidje da je miran i stalozen. Nije vidio na njemu nikakav strah niti 
bojazan niti zabrinutost. Zacudi ga ta njegova smirenost, nepokolebljivost i njegovo duboko 
uvjerenje. Se'id cu Hubejbovglas kojim se obracao ljudima: "Da li mogu zatraziti posljednju 
zelju?" Pomislise svi da ce izjaviti da napusta vjeru islam nakon sto je ugledao smrt pred 
ocima, pa ga jednoglasno upitase: 

"Sta zelis?" 

On im odgovori: 

"Zelim klanjati dva rekata prije mog pogubljenja, ako mi dozvoljavate." 

Pocese mu se rugati i izrazavati negodovanje, medutim, vode Kurejsija odlucise mu 
dozvoliti neka klanja ta dva rekata. Odvezase ga, a on se okrenu prema K'abi i poce klanjati, 
uceci visokim glasom kur'anske ajete pred zbunjenom, utisanom masom. 

Se'id ibn Amir poce se cuditi torn izuzetnom i divnom prizoru. Osjetio je u svojoj dusi 
interesovanje i simpatije prema torn covjeku koji je padajuci licem na tie, ucio u svome 
namazu. Kada je zavrsio namaz, Hubejb, r.a., se okrenu vodama Kurejsija i rece im: 
"Tako mi Allaha, da necete pomisliti da sam oduljio svoj namaz iz straha od smrti, jos 
bih klanjao." 

Zagor zena i djece pratio je musricku seansu. Klicali su gledajuci prizor u kome 
koljaci skrnave Hubejbovo tijelo, ranjavaju mu lice i leda ubodima svojih sablji. Uzeli su 
potom trgati mu kozu i odsijecati udove njegovoga tijela i razbacivati ih okolo po zemlji. 
Krv je tekla iz Hubejbovoga tijela i napajala suhi i uzareni pijesak, a oni su, puni mrznje 
i divljackog zanosa, govorili: 

"Bi li volio daje Muhammed natvom mjestu, a da seti spasis?" 



Ashabi Allahovog Poslanika 371 

I dok su mu udovi otpadali i krv curila iz njegova tijela, govorio im je: 

"Tako mi Allaha, ne bih volio biti spasen i siguran medu svojom porodicom i djecom, 
a da se Muhammedu i trunka zla nanese." 

Njegov odgovor samo razjari ljutnju i prezir mase, pa povikase: "Ubijte ga! Zavrsite 
vec jednom s njim!" Se'id ibn Amir je pogledao Hubejbove oci, pogled mu je bio uprt u 
nebo, a preklinjucim glasom je dozivao svoga Gospodara: "Allahu, prorijedi ih, unisti ih 
Svojom snagom i ne ostavi nijednog. Allahu moj, Tebi se vracam." 

I taj prizor se zavrsi. Rasta se dusa od Hubejbovog tijela iskidanog udarcima sablji i 
ubodima koplja. Narod se poce razilaziti. Se'id ibn Amir krenu teskim i sporim koracima 
ka svojoj kuci razmisljajuci o torn strasnom prizoru. Osudivao je zvjerstvo Kurejsija, 
osjecaji odvratnosti prema drustvu iz kojeg i on sam potjece probudise se u njemu. 

Nakon nekoliko dana ljudi zaboravise Hubejbovo ubistvo, ali Se'id ibn Amir taj prizor 
nije mogao zaboraviti. Hubejbovi pogledi i slika njegovog izranjavanog i iskomadanog 
tijela bili su ispred njegovih ociju citav dan. Krv koju je vidio da tece iz Hubejbovog tijela 
nije mu dala da zaspi. Zapade u tegobnu borbu sa samim sobom. Poce analizirati i 
razmisljati, sta se nalazi u dubini onoga sto je vidio... I tako, svjetlo vjerovanja prodrje u 
njegovo srce. Hubejbova pogibija dade mu lekciju koja ga poduci vjerovanju i uvjerenju. 

Zaista je islam zov istine, za koji covjek zrtvuje sebe radi Vjerovjesnika i njegovog 
poziva s kojim je donio radosnu vijest. 

Odlucio je Se'id ibn Amir otrgnuti se od kurejsijskog drustva i napustiti dzahilijetsku 
i nevjernicku sredinu. Tako jedan dan stade ispred grupe ljudi na jednom trgu u Meki i 
visokim glasom povika: "0 ljudi, ja sam cist i odricem se vasih grijeha. Ja sam cist od 
vaseg obozavanja kipova i idola. Napustam vase drustvo i pred vama izjavljujem da 
primam islam." Oni koji su ga culi zacudise se da Se'id kaze tako nesto. Neki od njih 
pozeljese da ga napadnu i kazne, ali ih drugi sprijecise u tome, bojeci se reakcije od 
njegovoga plemena. 

Se'id ibn Amir krenu iz Meke prema Medini gdje srete Allahovog Poslanika, s.a.v.s., 
i pred njim izgovori sehadet: "Eshedu en la ilahe illallah ve eshedu enne Muhammeden 
resulullah." 

BORBA NA ALLAHOVOM, DZ.S., PUTU 

Nakon kraceg vremena provedenog u Medini, Se'id ibn Amir poduci se propisima i 
razumijevanju ciste vjere islama i vjerovanje se ucvrsti u njegovo m srcu. 

Resulullah, s.a.v.s., poceo je spremati vojsku za napad na Hajber, grad sjeverno od 
Medine, koji je bio naseljen jevrejima, s namjerom da im da ostru lekciju zbog prevara i 
smicalica koje su cinili. Se'id je bio u najvecem poletu za borbu, a bila mu je to prva bitka pod 



372 Ashabi Allahovog Poslanika 

zastavom islama. Potrudio se da ucvrsti svoje mjesto u boju, koliko je to bio u mogucnosti, 
zrtvujuci se za sehadet. 

Allah, dz.s., blagoslovio je pobjedu na Hajberu. Oko Poslanika, s.a.v.s., bili su veliki, 
hrabri ljudi - njegovi ashabi, koji su se borili za sirenje uzvisene Allahove rijeci. Se'id je bio 
jedan od onih koji su imali ucesce u podrzavanju Poslanikove, s.a.v.s., misije i ucvrscivanju 
temelja islama. 

Ispuni se velika Allahova odredba; dusa Allahovog Poslanika, s.a.v.s., vrati se svome 
Gospodaru. Se'id i ostali muslimani to primise sa velikom tugom, ali cvrsto rijeseni da 
slijede Kur'an i podrze istinitu Allahovu vjeru, radeci po Poslanikovim, s.a.v.s., uputama 
i savjetima. Se'id nastavi blagoslovljeni put boreci se na Allahovom putu pod vodstvom 
dvojice velikih halifa: Ebu-Bekra es-Siddika i Omera ibn el-Hattaba, r.a. 

Ljubav prema dzihadu usadena u Sei'dovoj dusi i njegovo duboko uvjerenje se jasno 
dokazalo odlaskom u Damask, u osvajanje Sama. Do njega je doprla vijest da halifa 
Ebu-Bekr es-Siddik ima namjeru da ga posalje sa vojskom u ispomoc Jezidu Ebu-Sufjanu 
u Sam. Medutim, prode neko vrijeme, a halifa ga ne zovnu na taj zadatak. Zato mu Se'id 
ode i rece: 

"Ebu Bekre, obavijesten sam da me zelis poslati, a ti ne izdajes naredbu, sutis. Ako zelis 
da posaljes nekog drugog umjesto mene, posalji i mene s njitn. A ako ne namjeravas poslati 
nikoga, moja je zelja da idem u dzihad. Dozvoli mi, Allah ti se smilovao, da se prikljucim 
muslimanima. Vec sam obavijesten da se Rimljani okupljaju u velikom broju protiv nase 
brace." 

Na to mu Ebu-Bekr, r.a., odgovori: 

"Se'ide ibn Amire! Neka ti se najmilostiviji Allah smiluje. Ti si, kako sam saznao, 
ponizan, cuvas rodbinske veze, klonis se grijeha i prekrsaja, i velicas Allaha, dz.s., 
Njegovim lijepim imenima i puno Ga spominjes." 

Se'id mu odgovori: 

"Allah ti se smilovao, blagodati koje mi je Allah ukazao vece su od onoga sto si 
spomenuo. Njemu pripada vrijednost i blagoslov. Kako znam, tako mi Allaha, ti si onaj 
koji ocituje Istinu, koji je ustrajan u pravdi, milostiv prema vjemicima, zestok prema 
nevjernicima, sudi po istini i pravdi." 

Ovo jako dojmi Ebu-Bekra i oci mu zasuzise, te prekide Se'idov govor i rece: 

"Dovoljno je, o Se'idu! Dosta si rekao. Idi i spremi se! Saljem te kao vojnika u pomoc 
muslimanima i postavljam te za njihovog zapovjednika." 

Zatim naredi Bilalu da pozove ljude da se prikljuce u Se'idovu grupu i krenu u dzihad 
ka Samu. Bilal, r.a., poce obilaziti medinske sokake i pozivati: "Muslimani, prikljucite se 
Se'idu ibn Amiru u pohod na Sam?!" Za nekoliko dana skupilo se sedam stotina ljudi, a kad 
je Se'id htio krenuti, dode Bilal ibn Ebu-Rebbah Ebu-Bekru trazeci dozvolu da se i on 
odazove pozivu u dzihad i sehadetu na Allahovom, dz.s., putu. Ebu-Bekr mu dozvoli, pa se 



Ashabi Allahovog Poslanika 373 

i Bilal prikljuci Se'idovoj vojsci. Kada su se muslimani spremili da krenu, dode Se'id sa jos 
pedeset ljudi Ebu-Bekru da se oprosti, pa mu halifa rece: "Imenujem ovog covjeka za 
zapovjednika, Allah, dz.s., ga ucinio blagoslovljenim. Allahu, kad nam odredis susret, ucini 
da se sretnemo u pokornosti Tebi. Ako si nam odredio da se rastanemo, ucini da to bude uz 
Tvoju milost i spas." 

Se'id i muslimani, sa Allahovim blagoslovom, krenusekaSamu. Hatifa se okrenu ljudima 
oko sebe i rece: "Allahovi robovi, molite Allaha za vaseg brata da ga prati i stiti. Dignite svoje 
ruke, Allah vam se smilovao." 

Muslimani su podignutih ruku upucivali dovu Allahu, a Ebu-Bekr rece: "Kad grupa 
muslimana podigne ruke upucujuci dovu svome Stvoritelju i moleci za nesto, On im tu molbu 
uslisa pod uslovom da ne pozivaju u nepokomost i kidanje rodbinskih veza." 

Dova Ebu-Bekra i ostalih iskrenih muslimana stize Se'ida ibn Amira; tako on izgovori 
rijeci koje upucuju najacinu njegove odanosti vjeri i njegovog poleta u borbi na Allahovom, 
dz.s., putu: "Neka se Allah smiluje mojoj braci. Kamo srece da nisu upucivali dovu za mene. 
Krenuo sam sa velikom zeljom za sehadetom na Allahovom putu. Kad sam se sreo sa 
neprijateljem, Allah, dz.s., sacuva me poraza i bjezanja. Izlozio sam se pogibiji, a iz mene 
nestade ljubav za sehadetom. Kada sam cuo da su moja braca muslimani molili za mene da 
ostapem ziv, shvatio sam da im se dova primila, te me Allah, dz.s., sacuvao." 

Cim je dosao u Sam, Se'id se prikljucio vojsci Jezida ibn Ebu-Sufjana. Prva je bitka bila 
Bitka u El-Arebi, malom naselju u pokrajini Gazza, koja se nalazi u palestinskoj ravnici juzno 
od Mrtvoga mora. Povela se bitka izmedu muslimanske vojske pod komandom Jezida i 
rimske vojske pod komandom Serdzijusa. Rimljani nakon prvog poraza pobjegose u malo 
mjesto Ed-Dasine, gdje ih se sakupio veliki broj. Pratio ih je Jezid na celu svoje vojske tako 
da se odigrala jos jedna bitka u kojoj su Jezid, Se'id i ostali muslimani postigli veliki uspjeh. 
U toj bici su Rimljani izgubili nekoliko svojih voda pa su se uplasili i pobjegli prema sjeveru. 

Se'id ibn Amir ostao je u Jezidovoj vojsci, predvodeci jednu grupu muslimana. U to 
vrijeme halifa Ebu-Bekr, r.a., preseli na ahiret, a naslijedi ga Omer ibnul-Hattab. U isto 
vrijeme preseli i Jezid, pa halifa Omer naredi da na celo te vojske stane Jezidov brat 
Muavija. Pod njegovim vodstvom muslimanska vojska dode na sjever Palestine gdje se 
zadrza dugo vremena kraj grada Kajsarija ne mogavsi ga osloboditi. Taj grad Jezid ibn 
Ebu-Sufjan nije uspio osloboditi, a ni Amru ibn 'Asu to nije poslo za rukom mada ga je 
opsijedao prije nego je dobio naredbu da ide u Egipat. Uspjesnu opsadu izvede Muavija 
ibn Ebu-Sufjan sa Seldom ibn Amirom. Kajsarija je osvojena ratnom varkom i smatrase 
jednom od najvecih bitaka koju je dobila muslimanska vojska jer su Rimljani ovaj grad 
koristili kao prilaz sjevernoj obali Palestine. Zato su platili veliku zrtvu da ga odbrane, ali 
im to nije koristilo. 

Kajsarija jejedan veliki grad na obali Sredozemnog mora u sjevernom dijelu Palestine, 
izmedu Hajfe i Jafe. U to vrijeme bio je poznat po velicini: imao je miliona stanovnika, tri 
stotine carsija i bio jedan od najbogatijih gradova u torn podrucju. Kada je Muavija oslobodio 



374 Ashabi Allahovog Poslanika 

Kajsariju, poslao je halifi Omeru vijest koja obradova muslimane. Cijelu su noc u Medini ucili 
tekbire i zahvaljivali Allahu, dz. s. Omer, r.a., podrzavao ih je: "Zahvaljujte Allahu, dz. s., na 
oslobodenju Kajsarije." 



SKROMNI VJERNIK 

Se'id ibn Amir postade poznat i slavan. Pored ukorijenjene ljubavi za dzihadom, bio je 
hrabar i poletan na Allahovom putu. Krasila ga je poboznost i skromnost u ovosvjetskim 
uzivanjima i Ijepotama i zrtva u dunjaluckim odricanjima radi obozavanja Allaha, dz.s., 
vjerovanja i poniznosti. Proslavio se po svojoj smjelosti u iznosenju istine i svoga misljenja 
bez licemjerstva i laskanja. 

Nakon osvajanja Sama Se'id se vratio u Medinu i posto jos uvijek nije sreo Omera, 
r.a., otkako je Omer, r.a., izabran za halifu, otisao mu je jednog dana i rekao: 

"Omere, savjetujem ti da se bojis Allaha u odnosima prema ljudima. Ne strahuj od 
ljudi u odnosima prema Allahu. Neka ti govor bude u skladu sa djelima jer je najbolji 
govor onaj koji je sproveden u djelo. Omere, posveti paznju bliznjim i daljim muslimanima 
nad kojima ti je Allah, dz.s., dao upravu. Zeli njima ono sto zelis sebi i svojoj porodici, 
preziri ono sto prezires sebi i svojoj porodici. Otkloni poteskoce, olaksaj i ne boj se nicijeg 
prigovora." 

Omer, r.a., upitaga: 

"Se'ide, ko to moze?" 

Onmuodgovori: 

"Mogu ljudi kao ti, ljudi kojima je Allah povjerio ulogu Poslanikovog, s.a.v.s., 
nasljednika, jer nema posrednika izmedu covjeka i Allaha, dz.s." 

Se'id je dijelio svoj imetak i svoje prihode siromasima i onima koji su bili u potrebi. 
Napustao je sve na ovom dunjaluku sto je licilo na prevaru i zavjeru. Jednoga dana kada mu 
je dodijeljena velika kolicina imetka, rekli su mu: 

"Olaksaj ovim viskom sebi, svojoj porodici i svojim zetovima." 

On se uzruja i protestova: 

"Zasto mojoj porodici i porodicama moje djece?! Ne, tako mi Allaha! Necu prodati Allahovo 
zadovoljstvo za srodstvo." 

Pa su mu rekli: 

"Povecaj sebi i svojoj porodici opskrbu i uzmi dobra ovoga svijeta." 

On je odgovorio srcem punim imana: 

"Necu da zaostajem iza prvaka nakon sto sam cuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da 
je rekao: 'Allah, dz.s., sakupit ce ljude radi obracuna, pa ce doci vjemici siromasi ubrzano 
kao kad se golubovi spustaju.' Reel ce im se: 'Stanite radi obracuna.' Oni ce reci: 'Nemamo 



Ashabi Allahovog Poslanika 375 

mi polagati nikakve racune.' Zatim ce Allah, dz.s., reel: 'Moji robovi su rekli istinu.' I uci ce u 
Dzennet prije svih ljudi." 

Velicina Se'ida ibn Amira, r.a., vidjela se za vrijeme namjesnikovanja u gradu Himsu 
gdje je pokazao vrhunac svoje skromnosti i poboznosti. 

NAMJESNIK HIMSA 

Hims je bio jedan od velikih gradova Sama, a zbog svog strateskog polozaja bio je 
veoma vazan za muslimane, koji su na sjeveru osvajali i prosirivali teritorije. Bilo im je 
potrebno mjesto u kome ce formirati komandu i postaviti drzavnu administraciju. 
Stanovnici Himsa bili su poznati po mnogobrojnim prituzbama koje su slali halifi. Cesto 
su pravili urate protiv namjesnika. Hims je nazvan "Mala Kufa" jer su stanovnici ta dva 
grada bili slicne prirode. 

Kada je Omer, r.a., htio postaviti namjesnika u Himsu, dvoumio se kako da nade 
odgovarajuceg za tu tesku obavezu. Dugo je trazio i razmisljao i nije nasao boljeg od 
Se'id ibn Amira, r.a. Pozvao ga je i predlozio mu da ide u Hims. 

Se'id mu rece: 

"Vladaru pravovjernih, zarces mene postaviti?" 

Omer senaljutii rece: 

"Tesko vama! Natovarili ste mi ovo na vrat, a sada me ostavljate! Tako mi Allaha, ja cu 
tebe postaviti." 

I postavi Se'ida za namjesnika Himsa, pa ga upita: 

"Imas li primanja Hi da ti ih ja odredim?" 

Se'id mu odgovori: 

"Halifa, ja imam primanja iz drzavne kase muslimana, ona prelaze moje potrebe pa 
neznamstadaradimsnjim." 

Se'id ibn Amir, r.a., otisao je u Hims. Tamo ga ljudi zavoljese, osim malog broja koji su inace 
bili poznati po svojim prevrtljivostima, pobunama i mnogim zalbama. Omer ibn el-Hattab imao 
je obicaj obavezati svoje namjesnike da ispitaju stanje siromasnih muslimana i da mu napisu 
njihova imena kako bi tajno podmirio njihove potrebe. 

Jedne prilike Omeru je dosla delegacija iz Himsa, pa je trazio od njih da mu predaju 
imena siromaha i muhtaca. Oni su mu predali spisak na kome je bilo napisano i ime 
Se'ida ibn Amira. 

"Ko je Se'id ibn Amir?", upita ih Omer. 

"To je nas namjesnik", odgovorise. 

Omer im rece: 

"Vas namjesnik siromah!?" 



376 Ashabi Allahovog Poslanika 

Jedan od njih odgovori: 

"Jest, tako mi Allaha. Prode nekoliko dana, a on u svojoj kuci ne upali vatru." 

Omer na ovo zaplaka i naredi da spreme hiljadu dinara i posalju Se'idu. Kada ih je Se'id 
primio, rece: "Svi smo od Allaha i svi se Njemu vracamo." Se'idova se zena iznenadi 
njegovu govoru, kao da ga je zadesila nezgoda, pa sazaljivo upita: 

"Se'ide, statije?" 

On joj odgovori: 

"Dosao mi je dunjaluk pa mi pokvari ahiret. Usla smutnja u moju kucu." Ona mu, ne 
znajucizadinare, rece: 

"Oslobodijese." 

Pajojonrece: 

"Pomozi mi." 

Porazgovara s njim vjerna mu supruga, pa stavise dinare u malu kesu i zaduzise 
nekogada ih podijeli siromasnim muslimanima, udovicama, djeci sirocadi i beskucnicima. 

Omer ibn el-Hattab, r.a., dode u Himsda vidi kakoje namjesniki ostali ljudi. Kadaje 
stigao, dode mu delegacija koja je ispitivala rad namjesnika, zaleci se na postupke Se'ida ibn 
Amira i njegovo neizvrsavanje obaveza. Omer, r.a., zakaza sastanak sa namjesnikom i 
onima koji se zale na njega. Jedan, u ime svih njih, progovori: "Vladaru pravovjemih, zbog 
cetiri se stvari zalimo na njega. Prvo: ne dolazi nam izjutra skoro do podne; drugo: kad ga 
navece nesto trebamo, zovemo ga, a on nikome ne odgovara; trece: dva dana u mjesecu 
nema ga nikako; i cetvrto je stanje u koje zna zapasti, a ono nas uzrujava i brine; naime s 
vremena na vrijeme odluta u mislima kao da nije pri svjesti." 

Covjek koji je govorio sjede, a Omer se okrenu Se'idu i upita ga: 

"Imas li cime da se odbranis?" 

Se'id ustade i rece: 

"Tako mi Allaha, prezirao sam spominjati razloge, ali evo moram. Sto se tice toga sto im 
ne izlazim skoro do podne, moja porodica nema sluga pa ja mijesim tijesto i kuham hljeb, 
zatim uzmem abdest i klanjam duha-namaz, aondaizadem; nikome neodgovaram nocujer 
sam se njimastavio na raspolaganje danju, a noc sam ostavio samo za ibadet Allahu, dz.s.,; 
sto se tice dva dana u mjesecu u kojima im se uopce ne pojavljujem, to je zbog toga sto 
nemam sluga da mi peru odjecu niti druge odjece dase presvucem, pa posto je jaoperem, 
cekam da mi se osusi, pa tek krajem dana izadem. I na kraju, zaista, s vremena na vrijeme 
odlutam u mislima jer sam prisustvovao ubistvu Hubejba ibn Adijjael-Ensarija, r.a., atada 
sam bio musrik. Kurejsije su ga vezale za stablo drveta, rezali mu tijelo i govorili: 

'Bi li volio da je Muhammed na tvom mjestu, a da si ti Slobodan?' 

Onimjeodgovorao: 

Tako mi Allaha, ne bih pozelio da sam sa svojom porodicom siguran i miran, a da 



Ashabi Allahovog Poslanika 377 

Muhammedaubodetrn.' 

Tako mi Allaha, nikad se nisam sjetio tog dana kad mu nisam pomogao, a da ne pomislim 

da mi Allah nece oprostiti, pa se stresem bojeci se Allahove kazne i zamislim se o tome da 

dugo ne mogu doci sebi." 

Omer na ovo izrazi svoje veliko odusevljenje, a zatim rece: 

"Hvala Allahu, dz.s., Koji nije dozvolio da zakljucim na osnovu vanjstine." 



PRESELJENJE NA AHIRET 

Dvadesete godine po Hidzri Se'id, r.a., preseli svome Stvoritelju, slijedeci casne 
muslimane prethodnike. Bio je cistog duha, ciste duse, cvrstog imana. Ostavio je izasebe 
uspomene namirisane bogobojaznoscu, skromnoscu i borbom na Allahovom putu. 

Neka se Allah smiluje Se'id ibn Amiru, bio je jedan od stupova velicanstvene gradevine 
islama. 



GALIB IBN ABDULLAH, RA. 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 



Njegovo imeje Galib, sin je Abdullahov, a on sin Musirov, a on Dz'aferov, a on Kelbov, 
a on Avfov, a on K'abov, a on Amirov, a on Lejsov, a on Bekrov, a on Abdu-Menafov, a on 
je sin Kenana el-Kenanijja el-Lejsijja. 



LICNOST 

Galib ibn Abdullah ubraja se medu najvece i najslavnije ashabe Muhammeda, s.a.v.s., 
na koje se Poslanik, a.s., oslanjao u ratnim pohodima. Ratno iskustvo stekao je u svome 
plemenu El-Kenane, jos u ranoj mladosti. Pleme El-Kenane vodi porijeklo od loze Kurejsija, 
a bili su smjesteni zapadno od Medine, prema moru. Trgovacki karavani prolazili su pored 
njih, a oni su im jemcili zastitu u zamjenu za odredenu sumu novca, ili su napadali karavane 
koji ne bi trazili zastitu i koji su odbijali placanje. Tako je Galib odrastao u stalnim ratovima. 
Naucio jejahanje, koristenje oruzja, strategiju napada i povlacenja, a poznavao je i plivanje. 

Posjedovao je vrlo lijepu narav, ponosito srce, samopouzdanje i smjelost. Imao je ostru 
pronicljivost i ostroumnost, cvrste i smirene nerve. Bio je jedan od najhrabrijih jahaca i 
najsmjeliji u borbi. 

Bijase visok, mrsav, bijeloga tena koji je naginjao zutoj boji, izduzenoga lica, 
ravnomjemo razvijenog tijela, upalih ociju. Imao je kukast nos i visok glas tako da se cuo iz 
daleka. Bio je poznat po svojoj gostoljubivosti, potpori i pomoci nevoljnicima i muhtacima. 



380 Ashabi Allahovog Poslanika 



PRIMANJE ISLAMA 

U pocetku, Galib nije nista znao o islamskom pozivu, a nije cuo ni da je jedan dio 
stanovnika Medine dao prisegu Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i da su usli u islam. Ni 
"Prva" ni "Druga prisega" nisu podstakle Galiba na dini-islam. Tek nakon Bitke na Bedru 
i pobjede muslimana, Galib je poceo razmisljati o ovom covjeku koji poziva milosti i 
ljubavi, dobru i pravdi, obozavanju Jednog Jedinog Boga. Tako je, zajedno sa grupom 
ljudi iz svoga naroda koji su se uputili prema Medini, i on krenuo da se sretne sa 
Poslanikom , s.a.v.s., i izjavi svoje primanje islama. 



POVJERENIK ODGOVORNIH POSLOVA 

Galib ibn Abdullah odlazio je stalno iz svoga mjesta u Medinu i tamo sticao vjersku 
naobrazbu, pamtio Casni Kur'an i sjedio sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s. Nakon odredenog 
vremena, stigli su plodovi njegove da'we: pleme Benu-Kenane je prihvatilo islam, cime se jos 
vise ojaca dini-islam. Poslije toga, Galib se nastanio u Medini, odazivajuci se pozivu u dzihad 
kadagod bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., posao u ratni pohod. Stanovao je predgradu Medine, 
u plemenu Benu-Abd, koje je inace bilo saveznik Kurejsija. Savjetovali su se sa Kurejsijama 
u pogledu njihovih potreba i udovoljavali njihovimzahtjevima. 

Jednoga dana, Poslanikov, s.a.v.s., sluga Jesar primijetio je da je Benu-Abd stupilo u 
kontakt sa Kurejsijama i da se broj njihove stoke naglo povecao. To mu je zapalo u oci i 
shvatio je da tu ima nesto sumnjivo - pobojao se da ne spremaju nesto protiv muslimana. 
Otisao je Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekao mu: "Boziji Poslanice, vidio sam nesto kod 
Benu-Abda, kao da kuju kakvu zavjeru. Povecao im se broj stoke, a ljudi su im postali osori 
igrubi." 

Poslanik, s.a.v.s., naredio je da se opremi odred vojske, a kao njihovog 
pretpostavljenog imenovaoje Galiba ibn Abdullaha. Bilo ih je stotinu dvadeset. Naredio je da 
ih napadnu i da razbiju njihove redove, a da pojedince od njih ubiju. 

Galib ibn Abdullah poveo je izvidnicu, a kadaje pala noc, napali su pleme Benu-Abd 
i brzo ih savladali. Porobili su ih i vratili se zajedno sa plijenom i stokom u Medinu. 

Takoder, jednog dana do Poslanika, s.a.v.s., doslaje vijestdasu neki ljudi izplemena 
Benu el-Melluvah sklopili savez sa Kurejsijama, pa je pozvao Galiba ibn Abdullaha i 
odredio ga za vodu nekoliko desetina ljudi. Naredio im je da napadnu Kedid, mjesto 
njihovog prebivalista. Oko ikindije toga dana, iduci prema Kedidu, sreli su El-Harisa ibn 



Ashabi Allahovog Poslanika 381 

Malika ibn el-Bersa ibn el-Lejsija koji je bio iz Galibova naroda, pa su ga zarobili. El-Haris 
je upitao Galiba: 

"Statije, zasto mezarobljavas? Dosaosam kao musliman." 

Svojim govorom je naglasavao da je krenuo u Medinu, da izjavi primanje islama, pa mu 
Galibodgovori: 

"Ako si zaista dosao kao musliman, nece ti nauditi ako budes zarobljen jedan dan, a ako 
budes nesto drugo, tada cemo biti sigurni ko si ustvari." 

Naredio je da ga zavezu i da postave snaznog strazara kraj njega. Strazaru je izricito 
naredio: 

"Cuvaj ga dok se ne vratimo, ako ti se bude opirao, odsijeci mu glavu." 

Muslimani su nastavili putem Kadida sve dok nisu stigli do mjesta sa koga im je bila 
omogucena kontrola nad izdajnicima. Tu su ostali do noci, jer je noc, kod Galiba, najbolje 
vrijeme za napad. Napali su Benu el-Melluvah iznenada i nanijeli im ogromne gubitke. Veliki 
broj su ih ubili i ranili, a na kraju, ostatak rastjerali. Zatim su potjerali stoku i deve i krenuli 
prema mjestu gdje su ostavili El-Harisa i strazara. Preostali ljudi iz Benu el-Melluvaha trazili 
su pomoc. Vikali su tako glasno da je eho odzvanjao cijelim podrucjem. Culi su ga stanovnici 
El-Melluvaha te pozurise ne bi li stigli Galiba. Umalo da sustignu Galiba i njegovu vojsku, kad 
u momentu pade jaka kisa pa potece prava bujica vode dolinom Kedid koja napravi prepreku 
i sprijeci ih da stignu muslimane. Zastali su nemocni da ista urade i srditi posmatrali Galiba 
i vojsku kako nose plijen i tjeraju stoku ispred sebe. 

Galib je stigao do mjesta gdje je ostavio svog druga i strazara, pa ga je poveo sa sobom 
kao pratioca prema Medini. Od radosti je govorio: "Pobjeda! Pobjeda!", a mudzahidi su 
ponavljali za njim. Bila je to parola u njihovim pohodima, Allah neka ih nagradi za svaki njihov 
korak. 

ISKUSENJE 

Boziji Poslanik, s.a.v.s., uvidio je velicinu Galibove iskrenosti prema vjeri i njegovu 
borbenost, snagu i dobru strategiju u borbi. Iste godine u osmom mjesecu po Hidzri, 
poslao ga je u pohod na Benu-Murre, nakon sto je opremio odred vojske i za vodu postavio 
Usamu ibn Zejda ibn Harisa. Usame je bio na celu odreda, do njega Galib ibn Abdullah, a iza 
njih muslimani sve dok nisu dosli nadomak prebivalista Benu-Murre. Napali su ih neocekivano, 
rastjerali ih i pobili vecinu njihovih ljudi, dok su ostale zarobili. Medu borcima Benu-Murre bio 
je njihov saveznik Murdas ibn Nehik, koji je ubio veliki broj muslimana. Posto je porazeno 
pleme Benu Murre, on je pobjegao, pasu ga Usame i Galib tjerali dokga nisu uhvatili. Stali 
su mu iznad glave, a on im rece: "Svjedocim da nema drugog boga osim Allaha." 

Usame ovako prenosi detalje tog dogadaja: "Nakon sto je narod bio porazen, vidio sam 



382 Ashabi Allahovog Poslanika 

covjeka nevjernika koji je ubio veliki broj muslimana. Prisli smo mu ja i Galib ibn Abdullah, 
zamahnuli na njega sabljama, a on tada rece: "Svjedocim da nema drugog boga osim Allaha 
i da je Muhammed Boziji Poslanik." Nismo ga ostavili dok ga nismo ubili. Kada sam prenio 
Poslaniku, s.a.v.s., sta se desilo, lice mu se promijeni, pa rece: "Usame, nije bilo na tebi da 
ubijes onoga kome je Allah Bog." 

Usame se kajao zbog ubistva Murdasa, kao sto se kajao i Galib. Svoje vrijeme 
provodio je klanjajuci i trazeci oprosta od Allaha, dz.s. Prezivljavao je tesko iskusenje; 
nije znao sta da cini. 

Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., odlucio osloboditi Meku, potrazio je Galiba i naredio 
mu da ispita i izvidi put do Meke, u prethodnici muslimana. Galib je uvidio da je Poslanik, 
s.a.v.s., zadovoljan s njim i krenuo je na celu probranih konjanika muslimana, vjestih i 
iskusnih na putu. Tokom puta, redovno je slao Resulullahu, s.a.v.s., covjeka koji ga je 
obavjestavao o stanju na putu. Mekaje osvojena, a Galib je bio postojan na polju dzihada 
sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s. Takoder na Hunejnu, zabiljezen je veliki spomen na 
Galiba ibn Abdullaha, r.a. 

JUNAK EL-BUVEJBA 

Galib ibn Abdullah bio je mudzahid koji se borio svojim imetkom i svojim zivotom na 
putu Uzvisenoga Allaha. 

Nakon sto je Poslanik, s.a.v.s., preselio na ahiret, dosao je Ebu-Bekr es-Siddik, r.a., 
kao njegov nasljedniku upravi nad muslimanima. U prvom periodu njegovevladavine neka 
arapska plemena odmetnula su se od vjere. To je bila velika opasnost koja je prijetila 
jedinstvu Arapskog poluotoka pod okriljem dini-islama. Halifa je odlucio boriti se protiv njih, 
pa je poslao vojsku u sve dijelove Arapskog polutoka da uguse taj pokret i njegove vode. 
Allah je pomogao Svoju vjeru ; na citavom Poluotoku suzbijen je otpadnicki pokret i sacuvano 
je njegovo jedinstvo pod okriljem islama. 

Kada je suzbijen otpadnicki pokret i uspostavljen mir, halifa je poceo razmisljati o 
osvajanjima van Arapskog poluotoka. Planirao je osvajanje gradova koji su bili najblizi, radi 
sirenja islama u njima. El-Musennaibn Haris es-Sejbani podsticaogajedakrenu na osvajanje 
gradova Iraka, nakon sto je on vec izvrsio pojedinacne napade na Es-Sevad i neke iracke 
gradove, zaplijenivsi veliki ratni plijen. 

Zapocelo je osvajanje gradova Iraka. Halid ibn Velid, r.a., ostvario je velike pobjede 
i osvojio veliki broj gradova i utvrdenja prije nego mu je halifa naredio da krene prema 
Samu, gdje je bila potrebna njegova podrska u tamosnjim bitkama. 

U vrijeme Omera ibn el-Hattaba, r.a., muslimani su pogodeni velikim porazom od 
Perzijanaca u Bici El-Dzisr, u kojoj je voda nearapa uspio nadvladati emira islamske vojske 
Ebu-Ubejdu ibn Mes'uda es-Sekafija. Tada je poginuo veliki broj muslimana, medu njima i 



Ashabi Allahovog Poslanika 383 

Ebu-Ubejde. Nakon toga, vodstvo je preuzeo El-Musenna ibn Haris es-Sejbani, koji je 
napisao Omeru ibn el-Hattabu da ga pomogne velikim odredom mudzahida. Perzijanci su 
skupili veliku vojsku na El-Buvejbu, pa je on izrazio bojazan da ce napasti muslimane jakim 
snagama i povratiti zauzeta podrucja Iraka. Omer je shvatio velicinu opasnosti koja prijeti pa 
je odlucio pomoci El-Musennu sa velikim brojem vojske i opreme, kako bi mogao izici licem 
u lice u okrsaj sa Perzijancima. 

Pomoc je pocela pristizati, a prvi koji je stigao bio je Dzerir ibn Abdullah el-Bedzlijj, na 
celu boraca iz svog plemena Bedzile. Slijedio ga je Arfedze ibn Hersem, na celu boraca iz 
Ezda. Poslije njega stigao je Hilal ibn Gullefe et-Tejmijj, nacelu plemena Er-Rebab. Pomoc 
je neprekidno stizala, a u Medini je halifa docekivao dobrovoljce i upucivao ih tamo gdje je 
smatrao da je nuzno - prema Iraku ili Samu. Kada je stigla delegacija plemena El-Kenane, 
koje je imalo cetiri stotine boraca, Omer ibnul-Hattab, r.a., upitao ih je na koju stranu bi voljeli, 
aonisuodgovorili: 

"U Sam, tamo su nasi prethodnici." 

Omerimjerekao: 

To ste vec zadovoljili... Irak... Irak. Rasirite se po gradu u kome je Allah umanjio njegov 
broj stanovnika i njegovu moc, i prihvatite borbu protiv naroda koji je izuzetno napredan i 
razvijen. Mozda ce vas Allah uciniti nasljednicima, vasim udjelom, pa da zivite sa onima koji 
prezive od toga naroda. 

Galib ibn Abdullah osjetio je nemir u svome narodu, pa je ustao i rekao: 

rodbino, odazovite se Vodi muslimana u onome sto trazi i izvrsite naredbe. 

Oni rekose: 

"Mi se pokoravamo i izvrsavamo ono sto trazi Voda muslimana." 

Pleme Benu-Kenane krenulo je na celu sa Galibom ibn Abdullahom, a kada su se 
sreli sa El-Musennom, pridruzili su se njegovoj vojsci. Nakon dolaska pomoci, El-Musenna 
je stao na celo vojske ciji je broj iznosio oko osam hiljada ljudi. Vijest o koncentraciji 
muslimana stigla je do Perzijanaca, pa je prema njima krenuo Mihran, na celu velike 
vojske, te je stigao do mjesta El-Buvejb. To je bio kanal za preusmjeravanje toka rijeke 
Eufrat na kojoj je most koji povezuje dvije obale. S druge strane, nasuprot njih, dosao je 
El-Musenna, pa ga je Mihran pitao: 

"Ili cetevi preci do nas, ili da mi predemo do vas?" 

El-Musenna, r.a., sjetio se prevare Perzijanaca prema Ubejdi u Bici El-Dzisr, pa je 
odgovorio: "Predite vi." 

Bilo je vrijeme blagoslovljenog ramazana; El-Musenna se prije pocetka bitke obratio 
muslimanima: "Vi ste postaci, a post slabi i umanjuje snagu. Ja smatram da bi trebali 
prekinuti post, pa da se ojacate hranom za borbu protiv svoga neprijatelja." 

Mihran je presao sa svojom vojskom na drugu stranu rijeke i tu otpoce bitku. Jurnule 
su dvije vojske u ravnopravni i smioni okrsaj. El-Musenna je odlucio pribjeci jednoj novini; 



384 Ashabi Allahovog Poslanika 

mudzahidi ce proci krilom, lijevim i desnim, a, takoder, udarati i u sredinu perzijske vojske, 
s ciljem njihovog razbijanja iznutra. Galib ibn Abdullah vodio je dio Benu-Kenane i krcio put, 
razbijajuci redove perzijske vojske sve dok nije dosao do njene sredine. U isto vrijeme, 
mudzahidi na desnom i lijevom krilu kosili su svojim sabljama perzijske vojnike. Mihran je 
uvidio tezinu polozaja i htio se povuci sa svojom vojskom na drugu stranu rijeke. Pokusao 
je doci do mosta i preci ga, ali ga je El-Musenna cekao u zasjedi. Okrenuo se prema 
Perzijancima i sa vrha mosta ubijao svakog ko mu se priblizi. 

U toj bici ubijen je Mihran i njegove velike vojskovode, a muslimani su ostvarili veliku 
pobjedu i pravednu osvetu za muslimanske sehide u Bici El-Dzisr. Bitka "El-Buvejb" 
smatra se jednom od najvecih bitaka koje su muslimani vodili protiv Perzijanaca, a koja 
je imala veliki utjecaj na Bitku "El-Kadisijja." 

EL-KADISIJJA 

Nakon bitke "El-Buvejb" povecala se cvrstina muslimana i odlucnost da osvoje citavu 
Perziju i njen glavni grad, prijestolnicu Kisra. 

Jezdedzird je pobjesnio kada je cuo za poraz. Odlucio je pozvati ljude sirom Perzije 
kako bi opremio ogromnu vojsku, koja ce protjerati muslimane iz mjesta koja su zauzeli, 
i vratiti ih na Arapski poluotok. Ljudi su se listom odazivali njegovom pozivu, prikljucujuci 
se vojsci na cijem je celu bio Rustem. Broj ove vojske dostigao je sto dvadeset hiljada 
ratnika: konjanika, te grupa koja se borila iza slonice. 

El-Musenna ibn Haris, r.a., poslao je vijesti vodi muslimana Omeru ibn el-Hattabu, 
r.a., o velikoj koncentraciji perzijske vojske, spremne da istrijebe muslimane. Trazio je 
od njega da pozove muslimane sa citavog Arapskog poluotoka u pomoc, prije nego 
Rustemova vojska krene na njih. Kada je primio Musennino pismo, Omer ibnul-Hattab, 
r.a., poceo je traziti vodu koji bi odgovarao za tako tesku i slozenu bitku. Stvar je izlozio 
najodabranijim ashabima zeleci njihovo misljenje, pa mu je Abdurrahman ibn Avf, 
r.a.,rekao: 

"Nasao sam ga! Lav sa kandzama!" 

"Kojeon?", upita Omer, r.a. 

"S'ad ibn Ebu-Vekkas", odgovorio mu je Abdurrahman. 

S'ad ibn Ebu-Vekkas, r.a., odreden je kao voda islamske vojske pod ciju zastavu se 
prijavilo oko cetiri hiljade mudzahida Medine. Kada je S'ad krenuo prema Iraku, Omer 
ibn el-Hattab, r.a., ispracajuci ga, rekao mu je: "Ja sam te odredio da rukovodis operacijom 
u Iraku, pa cuvaj moju oporuku. Pred tobom je vrlo tezak i neugodan zadatak koji ne moze 
rjesiti niko osim iskreni. Neka je tebi i onom ko je s tobom cilj hajr, i s hajrom pocni. Znaj da 
za sve treba priprema. Priprema za hajr jeste strpljenje, strpljenje na onome sto te snade i 



Ashabi Allahovog Poslanika 385 

ono ti uvecava bogobojaznost. Znaj da je bogobojaznost u dvije stvari: u pokornosti prema 
Allahu i cuvanju od grijeha. S'ade ibn Ebu-Vekkase, nemoj da te obmane ako se kaze: 
Daidza Bozijeg Poslanika, s.a.v.s. Zaista, Allah, dz.s., ne brise lose s losim, vec brise lose 
s dobrim. Pa, zaista, izmedu Njega i bilo koga drugog nema nikakve veze, osim da Mu se 
bude pokorno." Ispratio je S'ada i mudzahide Medines Allahovim blagoslovom. 

Kada su dosli do sjedista El-Musennine vojske, on je vec bio preselio svome Gospodaru. 
S'adjeujedinioislamsku vojsku, kojajebrojalatridesettri hiljade mudzahida. Medu njimaitri 
stotine iz plemena Benu-Kenane, sa vodom Galibom ibn Abdullahom. Prije pocetka borbe, 
S'ad ibn Ebu-Vekkas trazio je od voda svoje vojske da podsticu muslimane na borbu i da im 
preporucuju cvrstinu u okrsaju, pa im je rekao: "Krenite i postupajte s ljudima pravedno, 
postujuci njihova prava u momentima vase moci i sile. Vi ste pripadnici svoga naroda na 
ovom podrucju, arapski pjesnici i njihovi govornici, rijec vam je zajednicka, vi ste njihov 
spas, vi ste njihovi poglavari. Idite medu ljude, pa ih podsticite na borbu." Svaki se voda 
obratio svome narodu. 

Galib ibn Abdullah, obracajuci se svome narodu, rekao je: "Ljudi, oslonite se na 
Allaha u onome u cemu vas kusa, od Njega trazite, On ce vam povecati, Njega molite, On 
ce vam se odazvati. skupino Mead, sta je razlog pa ste se ukopali s vasim konjima na 
mjestu? Sa vama je ono sto vas nece izdati (sablje). Pomislite sta ce ljudi reel sutra. Sutra 
ce pricati, pa preuvelicati, pa prenijeti drugima." 

Prije pocetka bitke S'ad se tesko razbolio. Bolest ga je privezala za postelju, pa se 
smjestio kraj ravnice El-Kadisijje, blizu mjesta bitke. Dostavio je muslimanima da ce on 
prouciti cetiri tekbira, a da oni pocnu borbu poslije cetvrtog. Proucio je cetiri tekbira, muslimani 
su krenuli prema Perzijancima, a Perzijanci prema muslimanima. Spojile su se vojske u 
strahovitom okrsaju. Perzijanci su naprijed potjerali slonicu da bi ubacili strah u srca 
muslimana. Medutim, muslimani su znali kako da izadu na kraj s njom, nakon sto su otkrili 
njenu slabu tacku i nacin na koji ce je ubiti. 

Galib i pleme Benu-Kenane pokazali su veliko junastvo i originalnost. Smjelo i odvazno 
nastupajuci, umijesali su se u redove Perzijanaca i navalili na grupu koja se borila iza 
slonice. Tako su oslabili njihovu djelatnost i omogucili muslimanskim junacima da se 
bore iza slonova. 

Opisujuci borbu svoga naroda na Kadisijji, Galib kaze: "Boga mi, bili su zestoki 
prema njima, stalno su ih napadali i udarali sve dok nisu uhvatili i izdvojili slonicu. U torn 
momentu Tulejha ibn Huvejlid izasao je pred jednog od njihovih mocnika i izazvao ga na 

dvoboj. Ubio ga je vrlo brzo." 

U ovoj bid muslimani su ostvarili veliku i vaznu pobjedu i ubili su Allahovoga 
neprijatelja, perzijskoga vodu Rustema. 



386 Ashabi Allahovog Poslanika 



PRESELJENJE NA AHIRET 

Nakon El-Kadisijje godine su pocele nadvladavati Galiba ibn Abdullaha, r.a., pa se 
vratio u Medinu i u njoj se nastanio. Edzel mu je dosao u zadnjim danima hilafeta Omera 
ibn el-Hattaba, r.a. 

Allah se smilovao Galibu ibn Abdullahu, r.a., povjereniku vaznih zadataka, junaku 
El-Buvejba. Bio je jedan od stupova velicanstvene gradevine islama. 



FURAT IBN HAJJAN, R.A. 
NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Ime mu je Furat, a sin je Hajjanov, a on S'alebov, a on Abdul-'Uzzaov, a on sin Habibov, 
a on Hajjetov, a on sin Rebi'ov, a on je sin S'adov, a on sin Adzelov, a on Ledzimov, a on 
S'abov, on sin Alijev, a on Bekrov, a on Vaila er-Rebi'a el-Bekrija el-Adzelija. Bio je saveznik 
Benu-Sehma Kurejsija. 

OSOBINE 

Furat ibn Hajjan odrastao je u okrutnoj i divljoj prirodi pustinje. Njegovo pleme cinili su 
Arapi nomadi koji su se selili iz mjesta u mjesto, trazeci hranu i vodu za stoku. Zastali su 
u pustinji Ubelleh, na granici Bahrejna. Podigli su svoje satore u podrucju izmedu pustinja 
El-Hire i El-Enbar prema oblasti Hejt koja je pripadala irackoj pustinji. Oblast gdje su se 
smjestili bila je sjeveroistocno podrucje Arapskoga poluotoka. 

Tokom mnogobrojnih periodicnih seoba Furat jestekao veliko iskustvo u poznavanju 
pustinje, njenih puteva i staza. Bio je najsposobniji vodic trgovackih karavana koji su 
putovali izmedu Iraka, Sama i Arapskoga poluotoka. Imao je moc preciznog zapazanja, 
jakog pamcenja; nije mu bilo premca u poznavanju puteva i snalazenju na putovanjima kroz 
pustinju. 

Bio je srednjega rasta, jake tjelesne konstrukcije, razvijene grade i jakih misica. 
Procuo se po vjestini jahanja konja i deva; znao je koristiti zvijezde za orijentaciju u 
nocnim putovanjima. Imao jesmed ten, rijetku kosu, usko lice, sitneoci, istaknute ocne 
jagodice. Bio je veoma lukav i snalazljiv pa se spretno rjesavao neugodnih situacija. Postao 
je nadaleko cuven po poznavanju pustinjskih puteva, paje Ibn-Hibban, cuveni historicar, 
napisao: "Furat je, od svih ljudi, najbolje poznavao puteve." 



388 Ashabi Allahovog Poslanika 



EBU-SUFJANOV VODIC 

Furat ibn Hajjan bio je saveznik plemena Benu-Sehm el-Kurejsijj. Zbog svoga polozaja 
bio je neprijateljski raspolozen prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., u sluzbi svojih saveznika 
Kurejsija. Bio je u drustvu onih koji su vrijedali Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pjevajuci 
pjesme pogrdnog sadrzaja pukim izmisljotinama i lazima. 

Nakon Bitke na Bedru muslimani su shvatili koliko su jaki i u kojoj mjeri je njihovo 
postojanje stabilno. Ovladali su podrucjem Medine i njene okolice i predstavljali istinsku 
opasnost koja je prijetila trgovackim karavanima Kurejsija. Kurejsije nisu mogli obustaviti 
svoju trgovinu prema Samu i Iraku. Takoder, nisu bili u stanju koristiti put prema Samu 
koji je prolazio pored Medine zbog straha od muslimana. Bili su u corsokaku, unervozili 
su se jer su poceli trositi glavnicu svog imetka. Njihova nevolja se iz dana u dan povecavala 
jersu bili ograniceni u kretanju i nisu imali kudadaljeod Meke. 

Ebu-Sufjan je sjedio sa Safvanom ibn Umejjom pored Kabe, a sa njima bila je i 
grupa Kurejsija, kad Ebu-Sufjan rece: 

"Muhammed je sprijecio nasu trgovinu prema Samu, putevi su pod njegovom 
kontrolom i ne smijemo rizikovati da ne bi nas imetak pao njima u ruke." 

Safvan podrza sto on rece i doda: 

"Ako ostanemo u Meki, potrosit cemo sve sto imamo." 

U razgovor se umijesa Zem'a ibn Esved i rece: 

"Ja cu vas uputiti na covjeka koji ce vas voditi, Nedzdom, koji, kada bi isao zmireci, 
ne bi zalutao." 

Pa je Safvan upitao: 

"Kojeon?" 

"Furat ibn Hajjan", rece Zem'a. 

Ebu-Sufjan i Safvan pozvali su Furata u Meku, objasnili mu o cemu se radi i ponudili 
mu da ga unajme da im bude vodic prema Samu, ali da putuju novim putem, a ne 
putevima kojima putuju ljudi i putevima koji su poznati. Furat je prihvatio njihovu ponudu i 
ostao u Meki nekoliko dana dok su Kurejsije spremile stvari i robu za trgovinu. Roba je bila 
u srebru. Pocetkom zime krenuse putem koji prolazi dolinom Zi Irek. 

Muslimani su izveli brz i neocekivan napad na karavan i primorali vode Kurejsija da 
bjeze, ostavljajuci karavan i sve sto je on nosio. Zaplijenili su ga, a Zejd ibn Haris, zapovjednik 
muslimanske izvidnice, zarobio je Furata ibn Hajjana. Zejd, i ostali koji su bili s njim, vratili su 
se u Medinu, zaplijenivsi veliko bogatstvo, toliko da je petina bila dvadeset hiljada dirhema. 
Ostale cetiri petine podijeljene su izmedu ucesnika u izvidnici. 

Jedan je ensarija vidio Furata ibn Hajjana zarobljenog, a u dzahilijetu mu je bio prijatelj, 



Ashabi Allahovog Poslanika 389 

pagaje Furatupitao: 

"Brate Arape, reci mi sta da radim? Sta ce biti sa mnom?" 
Ensarija mu je odgovorio: 

"Primi islam, spasit ces se - Allahov Poslanik, s.a.v.s., ne ubija vjernike." 
Kada je Furat doveden pred Resulullaha, s.a.v.s., obznani svoje primanje islama, pa ga 
on (Poslanik, s.a.v.s.,) oslobodi i posla njegovom narodu. 



KUREJSIJSKI UHODA 

Furat se vratio u svoje pleme skrivajuci svoju vjeru i pripadnost islamu. Nastavio je 
zivjeti prijasnjim nacinom zivota: jednom bi bio voda nekog od trgovackih karavana, a 
drugi put bi odlazio u Meku, od Kurejsija bi primao nadoknadu za usluge koje im je 
cinio... 

Kurejsije nisu umanjivale svoje neprijateljstvo prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., jer 
Bitka na Uhudu nije otklonila njihovu zelju za osvetom i nije im pruzila ono cemu su se nadali 
i sto su prizeljkivali. Zato se dadose u pripremu napada na Medinu, a pozvase sva arapska 
plemena koja su im bila saveznici. Sa jevrejima iz Medine napravili su podao i prljav plan o 
unistenju muslimana, koji se sastojao od nekoliko tacaka: 

- da Kurejsije krenu iz Meke sa saveznicima i velikom vojskom pod vodstvom 
Ebu-Sufjana; 

- da se Benu-Gatafan prikljuci kurejsijskoj vojsci kada ona dode do predgrada Medine; 

- da jevreji izazovu probleme i svadu sa muslimanima u unutrasnjosti Medine, 
stvarajuci tako atmosferu straha i nereda. Da sakriju zivotne namirnice i da istovremeno 
spale poljoprivredne proizvode muslimana. 

Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., saznao za veliku spremu Kurejsija i okupljanje 
ljudi oko njih, obavijestio je o tome muslimane. Selman el-Farisi predlozio je da se iskopa 
hendek (kanal) oko Medine. 

Kurejsije su, sa saveznicima, krenuli prema Medini. Prikljucila su im se i ostala 
plemena koja su bila s njima u savezu. Ova bitka je zbog toga poznata pod nazivom 
"Saveznicka bitka". Kada su musrici stigli do predgrada Medine i vidjeli kanal, zbunjeni, 
zaustavise pokret; ulogorili su se izvan Medine. Ebu-Sufjan razmatrao je situaciju i 
pokusavao naci prolaz preko kanala kako bi usao u Medinu. Za to mu je bio potreban 
iskusan covjek. Pozvao je Furata ibn Hajjana i ponudi mu veliku svotu novca da kao uhoda 
ode i sazna vijesti o muslimanima iz Medine, a usput da potrazi mjesto preko kojeg se moze 
preci iskopani hendek. 

Furat ibn Hajjan krenuo je prema Medini, ali je odmah pao u ruke muslimana, koji su bili 



390 Ashabi Allahovog Poslanika 

pripravni, pazljivi i oprezni. Odveden je pred Allahovoga Poslanika, s.a.v.s., koji naredi da ga 
ubiju. Tada Furat rece: "Ja sam musliman." Poslanik, s.a.v.s., pogledao ga je, zelioje prema 
njemu biti milostiv i oprostiti mu gresku koju je ucinio. Tihim glasom molio je da u Furatu bude 
dobra. Naredio je da se pusti iz okova i rekao: "Pojedine ljude prepustamo njihovom 
vjerovanju. Od njih je Furat ibn Hajjan." 

CESTUI VJERNIK 

Poslije zarobljenistva i nakon sto mu je Resulullah, s.a.v.s., oprostio, prepustivsi ga 
njegovom vjerovanju, Furat se vratio svome plemenu. Njegovo vjerovanje se ustabililo i 
postalo iskreno, zelio je biti u muslimanskoj vojsci pa se preselio u Medinu i u njoj se 
nastanio. Ucio je osnove vjere i produbljivao svoje znanje, izvrsavajuci sve sto bi mu 
naredio Allahov Poslanik, s.a.v.s. 

Za Furata je poseban dan bio kada je trgovacki karavan Kurejsija krenuo prema Iraku. 
Allahov Poslanik, s.a.v.s., dobio je obavjestenje o njemu, pa je spremio izvidnicu i za njenog 
zapovjednika odredio Zejda ibn Harisa. Furata ibn Hajjana odredio je kao vodica. Krenuo je 
Furat ispred Zejda pokazujuci put, a od velike radosti bio je sav ustreptao; Allahov Poslanik, 
s.a.v.s., bio je zadovoljan s njim i povjerio mu je ovu odgovornost. Stigli su do mjesta koje se 
zvalo Ajs, a koje je od Medine udaljeno cetiri noci putovanja. Tu su izveli napad na karavan, 
oduzeli su robu koju je on nosio i zarobili nekoliko ljudi iz njegove pratnje. 

Jednom prilikom je Furat sa Ebu-Hurejrom i Ridzalom ibn Anfevom bio kod Allahovoga 
Poslanika, s.a.v.s., na nekom savjetovanju. Kada su izasli, Allahov Poslanik, s.a.v.s., 
rece ashabima: "Zaista je zub kutnjak jednog od ovih u vatri veci od Uhuda, a sa njim je 
izdajnik." Kada je za ovo cuo, Furat se mnogo zabrinuo i prestravio da on nije onaj o 
kome je Resulullah, s.a.v.s., govorio. Medutim, Ridzal ibn Anfeve prikljucio se Musejlemi 
el-Kezzabu, lascu i odmetniku, a Furat i Ebu-Hurejre, r.a., padose licem na tie, ucinivsi 
sedzdu zahvale Allahu, dz.s. 

Musejlema ibn Habib el-Kezzab jos je za vrijeme zivota Poslanika, s.a.v.s., tvrdio za 
sebe da je poslanik. To se sirilo medu ljudima, a broj njegovih pristalica je naglo rastao. 
Surname ibn Esal bio je jedan od voda Benu-Hanife, koje je vecinom bilo uz Musejlemu, ali on 
je uspio sacuvati svoje vjerovanje. Zbog toga je Resulullah, s.a.v.s., poslao Furata do 
Surname i trazio od njih da ubiju Musejlemu. Medutim, oni ovo ne uspjese izvesti jer su ga 
njegove pristalice dobro cuvale. 

Furat se vratio u Medinu, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., gaje vec bio zavolio; zelio gaje 
nagraditi za mnogobrojno dobro kojeje ucinio islamu pa mu je dodijelio komad zemlje u oblasti 
El-Jemame. Adijj ibn Hatim, r.a., govorio je poslije daje Allahov Poslanik, s.a.v.s., dodijelio 
Furatu, r.a., zemlju u El-Jemami od kojeje godisnji prihod bio cetiri hiljade i dvije stotine dinara. 



Ashabi Allahovog Poslanika 391 

Nakon smrti Allahovoga Poslanika, s.a.v.s., Ebu-Bekr, r.a., postao je halifa muslimana. 
I u ratovima koje su muslimani vodili protiv odmetnika, Furat se borio iskreno i sa cvrstim 
imanom, ne prezajuci od smrti. 

U VOJSCI PREMA IRAKU 

Poslije rata protiv odmetnika i unistenja pobune, Arapski je poluotok povratio svoj 
mir i jedinstvo u okrilju islama. Halifa je poceo razmisljati o osvajanju susjednih drzava 
i sirenju vjere u njima. 

El-Musenna ibn Harise es-Sejbani nagovarao je halifu da mu dozvoli osvajanje prema 
Iraku, na sto je halifa pozitivno odgovorio i odlucio ga dogledno vrijeme pomoci s velikom 
muslimanskom vojskom. Furat je bio prvi dobrovoljac jer je vjerovanje plamtjelo u 
njegovom srcu, a jos za vremena zivota Allahovoga Poslanika, s.a.v.s., preselio se u 
Medinu s ciljem da bude obicni vojnik islamske vojske. Bio je jedan od cetverice koji su se 
preselili u Medinu iz Ijubavi prema dzihadu. 

Katade je rekao: "Iz Bekr ibn Vaila su cetverica ljudi ucinila hidzru; dvojica od 
Benu-Sedusa: Esved ibn Abdullah, stanovnik Jemame, i Besir ibn Hasasije, Amr ibn 
Taglib iz plemena Nimr ibn Kesit i Furat ibn Hajjan iz plemena Benu-Adzel." 

Furat, r.a., prikljucio se vojsci kojom je zapovijedao Halid ibnul-Velid, r.a. Kada je 
stigao u mjesto gdjeje bio Musenna ibn Haris, Halid je preuzeo komandu nad cjelokupnom 
islamskom vojskom i krenuo u osvajanja zapanjujucom brzinom. Pred njim padose gradovi 
Mezar, Amgisija, Ulis i Hira. 

Potom je halifa Halidu ibnul-Velidu izdao naredbu da ide prema Samu, gdje je bio 
potreban zbog svojih izuzetnih vojnih sposobnosti. Sa sobom je trebao povesti polovinu 
vojske, a drugu polovinu ostaviti pod zapovjednistvom El-Musenne ibn Harisa. Poceo je 
razdvajati zapovjednike i vojsku, odabiruci u svoju vojsku sve istaknute ashabe i velike 
vojskovode. Musenna je to odbio, trazeci da se izvrsi halifina naredba. Tako, dvojica 
vojskovoda uzese prozivati po imenima ko ce ici sa Halidom, a ko ostati sa Musennom. 
Kada je red dosao na Furata ibn Hajjana, Halid ibnul-Velid htjede ga uzeti u svoju vojsku, ali 
je Musenna bio uporan da ga zadrzi kod sebe, pa Halid pristade. Ovo je jedan od pokazatelja 
vaznosti Furatovog prisustva u okrsaju, zbog njegove brzine kretanja, mudrosti prilikom 
susreta sa neprijateljem i nacina vodenja borbe. 

Halid je otisao na front prema Samu, a El-Musenna je nastavio osvajanja prema sjeveru 
gdje se odvi velika bitka kod mjesta Buvejb. Ova je bitka imala velik znacaj za nastavak 
daljih osvajanja. Musenna je poslije ove bitke nastavio napredovati prema sjeveru sa veoma 
jasnim ciljem: oslobodenje svih gradova od krajnjeg sjevera do krajnjeg juga i uklanjanje 
perzijskog uticaja. Jedno odredeno vrijeme El-Musenna bio se stacionirao u Enbaru, a kada 



392 Ashabi Allahovog Poslanika 

odluci da nastavi napredovanje prema sjeveru, za zamjenika i zapovjednika u Enbaru 
ostavi Furata ibn Hajjana. Nakon tih osvajanja Musenna se vratio u Enbar, a Furata ibn 
Hajjana i Utejbu ibn Nehasa poslao je da nastave zadatak koji je on zapoceo. Trebali su 
napasti plemena Benu-Tagleb i Nimr koja su zivjela u Sifrinu i njegovoj okolici. Furat i Utejbe 
su sa svojim ljudima napali na podrucje Benu-Tagleba u Sifrinu, ciji stanovnici pobjegose 
preko rijeke, zeleci se utvrditi na poluotoku koji je pripadao sjevernom Iraku. Furat i Utejbe 
su ih slijedili i stigli kod rijeke. Jedan dio njih natjerali su u vodu, dovikujuci im: "Potop! Potop!" 
Furat i Utejbe bodrili su muslimane na borbu protiv mnogobozaca, govoreci im: "Potop - za 
vatru!" Time su podsjecali Benu-Tagleba na ono sto su oni ucinili kada su napali u doba 
dzahilijeta na plemena Benu-Bekr ibn Vail i Adzel i zapalili ljude u tamosnjoj sumi. 

Kada je halifa saznao sta su Furat i Utejbe uradili, pozvao ih je u Medinu i izvrsio istragu 
nad njima zbog njihovoga govora. Opravdali su se, kazavsi da je to rasirena izreka, a 
nikako zbog dzahilijetske i paganske osvete. Na istinitost svoga govora zakleli su se nakon 
cega halifa prekide dalja ispitivanja. Ostali su kratko vrijeme u Medini, a zatim se vratili na 
front prema Iraku i Perziji, u vojsku kojomjezapovijedao S'ad ibn Ebi-Vekkas. 

Furat, r.a., bio je zapovjednik jednoga odreda u S'adovoj vojsci, a bio je i jedan od 
clanova delegacije koju je S'ad poslao da se sastane s Jezdedzirdom, perzijskim kraljem, u 
cilju poziva u islam Hi pristanka na izdvajanje dzizje. Furat je ucestvovao na Kadisijji i tamo 
se pokazao kao hrabar i neustrasiv mudzahid. 

Nakon osvajanja El-Medaina i Mosula pred muslimanima je bio Tekrit, mjesto 
udaljeno dvije stotine dvadeset kilometara od El-Medaina. Halifa je naredio S'adu ibn 
Ebu-Vekkasu, r.a., da organizira vojsku i da je uputi prema Antaku u Tekrit, napisavsi 
mu: "Prema Antaku posalji Abdullaha ibn Mu'temma. U prethodnici posalji Rebijja ibn 
el-Efkela el-Anzija. Za zapovjednika desnoga krila vojske postavi El-Harisa ibn 
Hassana Zuhlija, a na lijevom krilu Furata ibn Hajjana el-Adzlija. U zastitnicu uvrsti 
Hani'a ibn Kajsa, a za zapovjednika konjice odredi Arfedzu ibn Mersemu. Pa ako 
poraze neprijatelja, neka Abdullah ibn Mu'temm posalje ibn Efkela Anzija prema 
Hasninu." 

Svi zapovjednici vojske u Bici na Tekritu bili su iz plemena Bekr ibn Vail i borili su se 
skupa na Kadisijji. Vojska pod zapovjednistvom Abdullaha ibn Mu'temma krenula je prema 
Tekritu i stavila ga pod opsadu cetrdeset dana. U gradu su bili utvrdeni Arapi plemena 
Tagleb, Nimra i Ijad, a s njima rimska vojska i Perzijanci. Nakon tog dugog kontinuiranog 
opsijedanja muslimani su uspjeli iscrpiti i izmoriti neprijatelja i osvojiti grad. Potom je osvojen 
Mosul, a nakon Mosula osvojen je i prvi grad u Perziji koji se zvao Dzelula. Furat je zapovijedao 
lijevim krilom islamske vojske u ovim uspjesnim osvajanjima. 



Ashabi Allahovog Poslanika 393 



PRESELJENJE NA AHIRET 

Poslije osvajanja Dzelule, Furat ibn Hajjan, r.a., vratio se u Kufu i u njoj sagradio kucu, 
u kojoj je stanovao sa svojom porodicom. Imao je komad zemlje u Bahrejnu koji mu je 
donosio veliki prihod. U zadnjim danima svoga zivota posvetio se ibadetu u mesdzidu i 
izucavanju Kur'ana. Smrt gaje zatekla u kuci halife Osmana ibn Affana, r.a. Ukopan je u 
Kufi. 

Neka se Allah, dz.s., smiluje Furatu ibn Hajjanu, iskrenom vjemiku i mudzahidu. 



HUZEJFE IBN EL-JEMAN, R.A. 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Njegovo ime je Huzejfe, sin je Haslov, a on sin Dzabirov, a on Amrov, a on Rebi'in, a 
on Dzervin, a on El-Harisov, a on Mazinov, a on Abesov, a on Gatafana Ebu-Abdullaha 
el-Abesijja. Nadimak mu je bio El-Jeman, a dobio ga je po svome ocu Haslu el-Jemanu. 

LICNOST 

Huzejfe je bio nadaren inteligencijom i razboritoscu, sto jecesto koristio da iztegobnih 
i teskih situacija izade kao pobjednik. Allah, dz.s., dao mu je neobicnu sposobnost da 
cita sa lica ljudi i prodire u nijhove duse i misli. tome nije govorio drugima, strogo je 
cuvao za sebe ono sto uoci kod ljudi. Svu svoju sposobnost i nadarenost bijase podredio 
sluzbi islamu sto je znacajno pomoglo Allahovome Poslaniku, s.a.v.s., u njegovoj Misiji 
dostavljanja ciste vjere i ucvrscenju njenih temelja. 

Bijase svijetla lica, srednje gradena tijela, vitka stasa, smiren, dubokoga pogleda. 
Bio je otvoren i jasan kada bi izlagao svoje misljenje. Ako bi kod sagovomika primijetio 
dvolicnost, ostro bi ga prekorio, bez ljubaznosti i okolisanja. 



396 Ashabi Allahovog Poslanika 



PRELAZAK NA ISLAM 

Huzejfe, r.a., odrastao je u kuci u kojoj se sreo sa islamom dok je bio jos dijete. Njegov 
otac i majka bili su medu prvima koji prihvatise islam. Otac mu je jedan od deseterice iz 
plemena Benu-Abes koji su dosli iz Medine do Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pred njim primili 
islam i zarekli mu se na vjernost. 

Sto se tice nadimka El-Jeman, kojim su zvali njegovog oca, on je vezan za dogadaj 
kada je on ubio jednoga covjeka iz svoje rodbine u Meki. Pobjegao je u Medinu i tamo 
sklopio savez sa Benu Abdel-Eshelom, jednim ensarijskim plemenom. Plemena ensarija 
su inace porijeklom iz Jemena, te tako ga njegovi zbog njegove veze sa ovim plemenom, 
prozvase El-Jeman. 

Jedan period nije mogao uci u Meku jer mu je to njegov rod zabranio, pa su poslije 
povukli ovu zabranu. 

Huzejfe je prizeljkivao da vidi Vjerovjesnika, s.a.v.s., od malih nogu. Tako je jednom 
otisao u Meku i tamo se sreo s njim. Pitao ga je: 

"Jesam li ja muhadzir ili ensarija, o Allahov Poslanice?" 

"Ako zelis, ti si ensarija, a ako zelis, ti si od muhadzira", odgovorio mu je Poslanik. 

"Kad je tako, onda sam ensarija, o Poslanice!" 

Po ovome slucaju je Huzejfe, r.a., poznat kao Mekelija porijeklom, a Medinlija po mjestu 
zivljenja. 

Od toga je dana poceo Huzejfin plemeniti pohod putem islama. Na njemu je stalno 
bio uz Allahovoga Poslanika, s.a.v.s. 

OBECANJE I ISPUNJENJE 

Huzejfe, r.a., bio je iskrena licnost; mrzio je dvolicnost i bio principijelan kada nesto 
kaze. Drzao se onoga sto bi rekao i po cijenu vlastitoga zivota. 

Ucestvovao je u svim vaznijim dogadajima u kojima je bio i Allahov Poslanik, s.a.v.s., 
osim Bitke na Bedru. On i njegov otac izostali su iz te bitke. Ovaj slucaj nam pokazuje 
Huzejfinu iskrenost i dosljednost u ispunjavanju ugovora i rijeci obecanja. Naime, kad su se 
kurejsevicki musrici uputili u bitku protiv Allahovoga Poslanika, s.a.v.s., poznatu kao "Bitka 
na Bedru", Huzejfe i njegov otac spremise se i krenuse da se prikljuce muslimanskim 
redovima. Na putu su im se isprijecili Kurejsije i nisu ih htjeli ostaviti sve dok im ne obecaju 
da nece ucestvovati u redovima vojske Poslanika. 

Huzejfe, r.a., prepricao je ovako taj dogadaj: "Nije me sprijecilo od prisustva na Bedru 
nista drugo osim dogadaj sa Kurejsijama. Ja i otac bili smo izvan Medine pa su nas presreli 



Ashabi Allahovog Poslanika 397 

Kurejsije i rekli nam: 

"Gdjestenamjerili?" 

Rekli smo: 

"U Medinu." 

Oni rekose: 

"Zelite se prikljuciti Muhammedu?!" 

Odgovorili smo: 

"Ne zelimo nista drugo nego da dodemo u Medinu!" 

Nisu nas htjeli pustiti sve dok nisu uzeli od nas obecanje da necemo pomoci Poslanika, 
s.a.v.s., protiv njih i da se necemo boriti u redovima njegove vojske. Tek su nas tad 
pustili da nastavimo nase putovanje. 

Kad smo stigli do Poslanika, obavijestili smo ga sta se desilo i upitali ga: 

"Sta da radimo?" 

Odgovorio nam je: 

"Ne krsite dato obecanje, a trazite pomoc Allaha, dz.s., protiv njih." 

Allahov Poslanik, s.a.v.s., sa svojim principijelnim drzanjem punim istine i povjerenja, 
nije mogao dopustiti da se krse ugovori i obecanja. Od Huzejfe i njegovog oca trazio je da 
ispune obecanje (bez obzira sto su ga dali smrtnim neprijateljima islama i muslimana) i da se 
utjecu Allahu, dz.s., od musrika. 

TEGOBNA NESRECA 

Iskusenje koje je dozivio Huzejfe, s.a.v.s., u svome zivotu neuporedivo je sa bilo cim sto 
covjek moze dozivjeti. 

Bjeseto nadan Uhuda. Poslanik, s.a.v.s., rasporedio je muslimane na borbene polozaje. 
Zene i djeca su skupljeni i smjesteni u tvrdavu, a starijim ljudima, naoruzanim kopljima, 
naredeno je da im budu straza. Medu njima su bili i Huzejfin otac El-Jeman i Sabit ibn Vaks. 

Kada se bitka zaostrila, obuzelo je ushicenje El-Jemana i Sabita, pa prvi rece svome 
drugu : "Sta ti je, sta mi ovdje cekamo? Tako mi Allaha, niti jednom od nas nije ostalo zivota 
osim koliko magarac ozedni. 63 Danas-sutra nama je umrijeti. Zasto ne uzmemo maceve i ne 
pridruzimo se Poslaniku, mozda ce nas Allah nagraditi sehadetom sa Njegovim 
Vjerovjesnikom." 

Pojurili su njih dvojica prema mjestu bitke, puni zanosa i sehidskoga ushita koji vjernik 
osjeti prije pogibije. 

Usli su u samo srce dvaju sukobljenih strana. Na tome mjestu Sabit ibn Vakis 
pade od nevjernicke ruke. Sa Huzejfinim ocem desi se kraj zbog kojegasedusa 
kidaisrceboli. 



398 Ashabi Allahovog Poslanika 

Ne prepoznase muslimani El-Jemana kada se umjesao medu njihove redove pa ga 
pocese udarati sabljama i kopljima. Huzejfe se okrenu i ugleda taj mucni prizor i poce iz sveg 
glasa dozivati: "Oce, oce,... to je moj otac!" Medutim, njegov povik gubio se u zveketu sablji 
i zvizdanju strijela i kopalja. Kad muslimani uocisegresku, zaboli ih to u dusi, razocarasese 
ipoklekoseduhom. 

Huzejfe ih pogleda, pa tugaljivo i milostivo rece: "Allah neka vam oprosti, a On je 
najmilositviji." 

Kad je Resulullah, s.a.v.s., saznao kako je ubijen El-Jeman naredio je da se Huzejfi 
plati krvarina. Medutim, ovaj je ne htjede uzeti za sebe, nego je razdijeli kao milostinju 
govoreci: "Zaista je moj otac trazio sehadet i nasao ga je... Allahu moj, posvjedoci da 
sam udjelio njegovu krvarinu muslimanima." 

Ovo ga jos vise odvazi i uveca Poslanikovu, s.a.v.s., Ijubav prema njemu, pa mu 
postade jos prisniji i blizi. 

POZNAVALAC TAJNE 

Proculo se medu ashabima, r.a., da je Huzejfe poznavalac tajne Allahovog Poslanika, 
s.a.v.s. Sigurno je da Vjerovjesnik, s.a.v.s., ne bi svoje tajne povjeravao Huzejfi da nije znao 
njegovu povjerljivost i svojstva onoga u koga se moze pouzdati. Jedna od najvecih tajni koje 
je povjerio Huzejfi bila su imena munafika koji su se umijesali medu muslimane, a da ih 
muslimani nisu znali. Resulullah, s.a.v.s., poznavao ih je (Dzibril mu ih je kazao poimenice), 
a uz njega to je znao jos samo Huzejfe. 

Munafici, njih dvanaest, koji su bili u muslimanskom dzematu, tajno su se dogovorili, 
skrivajuci zlo u sebi, da Allahovoga Poslanika, s.a.v.s., prilikom njegovog povratka iz 
Bitke na Tebuku presretnu i ubiju. Medutim, njihovi planovi su propali, odustali su od 
namjere i pobjegli. 

Huzejfe je to ovako opisao: "Drzao sam povodac deve Allahovoga Poslanika, s.a.v.s., 
i vodio je, a Amr ibn Jasir je tjerase. Kad stigosmo na neki planinski prevoj ugledasmo 
skupinu ljudi ispred nas, bilo ih je dvanaest. Resulullah, s.a.v.s., povikao je prema njima, a 
oni se okrenuse i dadose u bjeg. Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas potom upita: 

"Jeste li prepoznali ko su ovi ljudi?" 

"Nismo." 

"Bili su maskirani, a nismo ih prepoznali ni po uzengijama (nasedlima)", odgovorili smo. 

On rece: 

"Bili su to munafici. A znate li sta su namjeravali?" 

"Ne znamol", odgovorili smo. 

"Htjeli su da stijesne Allahovoga Poslanika na vrhu perivoja i da ga bace s njega." 



Ashabi Allahovog Poslanika 399 

"Allahov Poslanice, najprece je da trazis od svakog plemena da ti izruci glavu svakog od 
munafika!" "Ne... ne zelim da Arapi medu sobom govore da Muhammed poziva svoj narod 
dok mu Allah, dz.s., ne dadne vlast nad njima, pa ih onda pocne ubijati." 

Huzejfi jetada poimenice nabrojao imena munafika. I tatajna je ostala kod Huzejfedo 
kraja njegovog zivota. 

U periodu hilafeta Omera ibn el-Hattaba, r.a., halifa je upitao Huzejfu: 

"Ima li medu mojim sluzbenicima munafika?" 

"Imajedan!", odgovorioje. 

"Ukazi mi ko je taj?" 

"Ne sjecam ga se." 

Huzejfe je dodao: "Omer, r.a., ne bi oklijevao da ga otpusti da mu je ukazano na 
njega." 

Postovanje koje je halifa osjecao prema Huzejfi bilo je veliko. Kad bi neko umro od 
muslimana, raspitivao bi se Omer je li Huzejfe prisustvovao njegovoj dzenazi pa ako jeste, 
i on bi mu je klanjao, a ako ne bi, i Omer bi izostao sa dzenaze. 

OBAVJESTAJAC 

Od druzenja sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., Huzejfe je stekao mnoga saznanja i 
mudrosti: povecao je svoje iskustvo i znanje Ijudske prirode, te njihovih karakteristika, 
citajuci sa njihovih lica i nadgledanjem njihovih postupaka. Resulullah, s.a.v.s., primijetio 
je njegove odlike te ih je iskoristio u prikupljanju informacija o stanju i spremnosti 
neprijatelja. 

Huzejfe, r.a., nije gubio nadu ni kad bi se nasao u velikim brigama i problemima, 
njegov iman bjese jak i velik. Postupao je sa oprezom koji predvodi rijetka ostroumnost 
sve dok ne bi postigao sto zeli. 

Jedna od mnogih prica koje govore o njegovoj ostroumnosti i snalazljivosti jeste 
dogadaj koji se zbio na Hendeku. 

Opsada Kurejsija nad muslimanima bila se oduzila. Njihova snaga i odlucnost pocele su 
slabiti i pogorsavala se njihova pozicija u odnosu na muslimane. Poceo se nazirati njihov 
poraz u ratu protiv Allaha i Njegova Poslanika. 

Resulullah, s.a.v.s., zelio je spoznati pravo stanje medu Kurejsijama kako bi zauzeo 
odgovarajuci kurs (vojni manevar) u skladu sa stvarnim okolnostima na terenu. 

Nije dugo razmisaljao koga da izabere za ovaj odgovoran zadatak. Od Huzejfe nije bilo 
sposobnijega. Trebalo je otici u logor neprijatelja, bezobzira naogromni rizik i opasnost. 
Pozitivan ishod za muslimane bio je u vezi s upoznavnjem stanja neprijatelja jer je opsada 
postala nesnosljiva. Muslimani su bili u losijoj poziciji od musrika; ispred njih su bili Kurejsije, 



400 Ashabi Allahovog Poslanika 

a iza njih zidovi plemena Benu-Kurejze od kojih je prijetila izdaja i napad na zene i djecu. 

Huzejfe je izvrsio sto setrazilo od njega, prosavsi kroz razne opasnosti. Ovaj njegov 
dozivljaj nazvan je "Put prema smrti." 

Huzejfe je ovako opisao opasnosti i pretrpljene strahote: 

"Bilaje noc, sjedili smo poredani u dva reda. Ebu-Sufjan i musrici Meke bili su ispred nas, 
a, Benu-Kurejze, od kojih smo se plasili za nase zene i djecu, iza nas. Bjese to najmracnija 
noc sa najjacim vjetrom do tada. Zvuk vjetra bio je poput tutnjave gromova, od tame nisi 
mogao vidjeti prst pred okom. 

Munafici su se poceli izvlaciti. Govorili su Poslaniku: 'Nase su kuce nezasticene od 
neprijatelja.' A nisu bile nezasticene! Svaki koji je zatrazio dozvolu da se vrati dobio ju je. 
Komesali su se i izvlacili, jedan po jedan, sve dok nas ne ostade tri stotine, ili oko toga 
broja. 

Ustao je Allahov Poslanik, s.a.v.s., i poceo prolaziti izmedu nas sve dok ne dode do 
mene. Na meni nije bilo nista sto bi me zastitilo od hladnoce osim zeninog ogrtaca, koji mi je 
dosezao do koljena. Klecao sam, a on mi se prikuci i rece: 

'Kojeovo?' 

Rekaosam: 

'Ja sam Huzejfe!' 

'Huzejfe!?', on rece. 

Ja sam se bio priljubio uz zemlju da stijesnim zestinu gladi i zime, pa prosaptah: 

'Da, Allahov Poslanice.' 

On rece: 

'Zaista se kod njih (neprijatelja) nesto desava. Uvuci se u njihov logor, izvidi sta je 
uistinu, pa nas obavijesti.' 

Krenuo sam, a bio sam najplasljiviji i najzimogrizljiviji. Tada Allahov Poslanik, s.a.v.s., 
prouci: 'Allahu, cuvaj ga sprijeda i sa zada, sa njegove desne i sa lijeve strane, cuvaj ga 
iznad njega iispod njega.' 

Tako mi Allaha, skoro da nije ni zavrsio dovu, a Allah, dz.s., otkloni od mene i strah i 
hladnocu koja me bila stegla. Dok sam isao, Allahov Poslanik, s.a.v.s., zovnu me i rece: 

'Ne govori nikome nista sto saznas dok ne dodes do mene.' 

'Da!', rekaosam. 

Prikradao sam se kroz okrilje noci sve dok se nisam umijesao medu musrike. Ponasao 
sam se kao da sam jedan od njih. Nije proslo puno kad Ebu-Sufjan ustade i rece: '0 
Kurejsije, reel cu vam nesto za sta se bojim da ne dode do Muhammeda. Zato, neka svako 
od vasprovjerikoje do njega.' 

Tada sam hitro uzeo ruku covjeka koji je bio do mene i upitao ga: 'Ko si ti?' Pa mi rece: 
'Taj itaj, sin toga i toga.' 



Ashabi Allahovog Poslanika 401 

Zatim, Ebu-Sufjan nastavi: '0 Kurejsije, niste se usaglasili u odluci; stradale su nam 
deve i konji, a Benu-Kurejza nas je napustio. Kao sto vidite zadesila nas je nesreca sa ovim 
vjetrom. Vratitese (u Meku) aijasevracam.' 

Uputio se tada prema svojoj devi, odrijesio joj noge, zajahao je i udario da ustane. Da mi 
Resulullah, s.a.v.s., nije naredio da nista ne poduzimam, ubio bih ga strijelom. 

Vratio sam se poslije toga do Allahovoga Poslanika, s.a.v.s., i zatekao ga kako klanja u 
ogrtacu neke od njegovih zena. Kad je zavrsio i vidio me, ponudio mi je da se pokrijem 
rubom ogrtaca. Obavijestio sam ga o onom sto se desilo, a njega to jako obradova, pa 
zahvali Allahu, dz.s., lijepom zahvalom." 

NOSILAC BAJRAKA 

Pored Huzejfinih, r.a., sposobnosti da pronice u Ijudske misli, bio je neustrasiv i odvazan 
vitez u bitkama. U njegovoj licnosti spojile su se dosjetljivost i hrabrost, dvije osobine koje se 
rijetko nalaze kod Ijudi. 

Njegovu hrabrost i dosjetljivost muslimani su upoznali u bitkama sa Perzijanicima u toku 
islamskih osvajanja, a posebno u Bici "Nehavend el-Kubra". U njoj se pokaza Huzejfina 
ratna vjestina koja zapanji ljude i zbi muslimanske redove u borbi na Allahovom putu. 
Njegovim ucescem i posredstvom, uz Boziju pomoc, osvojeni su Hemzan, Valeri i Validinur. 

Bitka "Nehavend el-Kubra" imala je historijski znacaj u sirenju islama i borbi protiv 
Perzijanaca i njihovoga idolopoklonstva. Perzijskih ratnika bilo je oko stotinu pedeset 
hiljada, sto konjanika, sto pjesaka, sto strijelaca. Muslimana bjese oko trideset hiljada. 
Halifa Omer, r.a., izdao je naredbe starjesinama odreda islamske vojske za pripravnost, 
a En-Nu'mana ibn Mukarrina, r.a., postavio za emira cjelokupne vojske. Od Huzejfe je 
trazio da krene na celu svoje vojske iz Kufe, takoder je to trazio i od ostalih starjesina, te 
daseuputekaNehavendu. 

Halifa je napisao pismo sljedece sadrzine: "Kad se vojska okupi, neka svaki starjesina 
vodi svoj odred, generalni zapovjednik neka bude En-Nu'man ibn Mukarrin. Ako on 
pogine, neka bajrak preuzme Huzejfe, a ako i on pogine, neka ga preuzme Dzerir ibn 
Abdullah." 

Srele su se dvije vojske, zapocela je zestoka bitka izmedu neravnopravnih strana s 
obzirom na njihov broj. Na strani Perzijanaca stotinu pedeset hiljada vojnika, plus njihova 
bogata oprema i mnogobrojno oruzje. Na strani muslimana trideset hiljada mudzahida, 
skromno opremljenih ali obogacenih velikim imanom, cvrstim kao stijena. 

Bitka koja se odvila bila je jedna od najzescih koje je zabiljezila historija. Zveket oruzja 
odzvanjao je cijelim prostorom. Prasina je obavila cijelo podrucje zaklonivsi vojske od 
sunca. Vika i buka zaglusivale su usi. 



402 Ashabi Allahovog Poslanika 

Emir vojske En-Nu'man, r.a., udarao je na neprijatelja, zeleci da osjeti zestinu njegove 
sablje, spretno ih ubijajuci. Huzejfe, r.a., bio je uz njega sve dok En-Nu'man ne pade ubijen, 
i prije nego sto ispade bajrak iz njegove ruke, prihvati ga Huzejfe, kako je halifa naredio. 
Dosjetio se Huzejfa Neima ibn Mukarrina, En-Nu'manovog brata i pozvao ga da mu preda 
bajrak, kao cast i postovanje prema njegovom bratu sehidu. 

Zatim je udario na naprijatelja gromoglasno izgovarajuci: "Allahu ekber... Istinito je 
Allahovo obecanje... Allahu ekber... On pomaze robove Svoje!" 

Udarao je po neprijatelju i podstrekivao muslimane, povecavajuci njihov ushit i borbeni 
duh. Govorio je: "0 sljedbenici Muhammeda, ovo je Allahov dzennet pripremljen za vas 
docek, pa ne odugovlacite ulazak u njega... Navalite o ljudi Bedra..." 

Muslimani pobjedise u ovoj bici i osvojise Perziju. Po njoj se rasiri svjetlo islama, 
pravde i jednakosti uzvisene vjere Muhammeda, s.a.v.s. 

NAMJESENIK EL-MEDAINA 

Situacija muslimana u Perziji ustalila se i ucvrstila, namjesnici su postavljali temelje 
islamske drzave. 

Halifa Omer ibnul-Hattab, r.a., postavio je Huzejfu za namjesnika El-Medaina, a u 
pismu njegovoga naimenovanja napisao je: ..."Neka se slusa i neka mu se pokorava. 
Neka mu se dadne sto trazi." 

Kad je novi namjesnik trebao stici u El-Medain, narod je izisao da doceka slavnoga 
ashaba, heroja u bitkama za Irak i Perziju. Glas o njegovoj pronicljivosti i ostroumnosti 
bio se daleko procuo. 

A kako je novi namjesnik stigao? Stanovnici El-Medaina docekali su skromnoga 
covjeka, koji je dojahao na magarcu. Putovanje ga je iscrpilo, sunce mu promijenilo 
boju, vjetrovi nanijeli cijeli sloj prasine po njemu. Zacudise se prisutni toj skromnosti, 
tako jakom imanu i zuhdu prema ukrasima ovoga svijeta, te mu kazase: 

"Trazi od nas sto ti treba." 

"Trebala bi hrana meni i ovome mome magarcu, dok sam medu vama", odvratio je 
Huzejfe. 

I to je bilo sve sto je namjesnik trazio od svojih podanika - samo hranu. 

Nije trazio dvorac s mnogo posluge niti svilenu odjecu. Dao je prednost skromnosti i 
jednostavnosti, koju je stekao druzeci se sa odabranim Poslanikom, s.a.v.s. 

Ljudi su poceli dolaziti u skupinama kod novoga namjesnika, a on je udovoljavao njihovim 
potrebama. Posjecivao ih je i obilazio. Cesto je govorio: 

"Cuvajte se (izbjegavajte) mjesta smutnje." 

Pitalisu: 



Ashabi Allahovog Poslanika 403 

"A koja su to mjesta?" 

"To su namjesnikova vrata; kad jedan od vas ude kod njega pa povjeruje u njegovu laz 
ipohvaligazaonostonije..." 

Po njegovom misljenju, pocetakje zablude sluziti se lazi i dvolicnoscu, a to je prezirao, 
i ne samo prezirao, vec se svom snagom borio protiv toga. 

Namjesnistvo, kako ga je Huzejfe razumijevao, nije bilo nista drugo do sluzenje 
muslimanima i sirenje ispravne islamske svijesti. Njegova briga za islam bila je stalna, a 
on je bio stalni neprijatelj dvolicnosti, licemjerja i munafikluka. 

Zabiljezena su njegova kazivanja o srcu, o uputi, o zabludi i dvolicnosti: "Cetiri su 
vrste srca. Srce prekriveno talogom jeste srce dvolicnjaka. Cisto srce, u kojem sija 
svjetiljka, jeste srce vjernika. Srce u kojem je istovremeno dvolicnost i iman. Pa primjer 
je imana poput primjera drveta, okruzuje ga cista voda, a primjer dvolicnosti je poput primjera 
rane, okruzuje je gnoj i krv, pa koje nadjaca, nadvladalo (izrazeno) je nad drugim." 

Njegova izreka o srci ma jeste rezultat njegove mudrosti i znanja ljudskih karakteristika. 
Takoder, njegove izreke govore o zivotu, o vjeri i vjerskim duznostima. Jedna od takvih 
jeste i ova: "Nisu najbolji od vas oni koji prepuste dunjaluk ahiretu, a niti oni koji prepuste 
ahiret dunjaluku, nego su najbolji oni koji uzmu i od ovoga i od onoga..." 

Za njega je sredina bila najbolja u svim stvarima. Jednom prilikom halifa Omer, r.a., 
pozva ga u Medinu. Kada je trebao uci u grad, halifa je izasao pred njega i prikrio se, da 
vidi u kakvom stanju ce biti Huzejfe. Ugledao ga je kako jase na magarcu, nemajuci 
nista uz sebe osim putnu opskrbu i mjesinu vode. Vratio se u Medinu onako kako je iz 
nje i otisao. Omer mu je priskocio i rekao: "Ti si moj brat, a ja sam tvoj brat!" 

PRESELJENJE NA AHIRET 

Kada mu se priblizio smrtni cas, Huzejfi, r.a., doslo je nekoliko ashaba da se oproste od 
njega. Posljednje njegovo pitanje bilo je: 

"Jeste li mi donijeli cefine?" 

Oni rekose: 

"Jesmo." 

Kad ih je vidio da su novi, odvratio im je: 

"Ovo nisu cefini. Dostasu mi dvabijelacarsafa, ni kosulja mi nijepotrebna. Pa, necu biti 
u kaburu dugo dok ih ne zamijene boljima od njih... ili losijima..." 

Huzejfe, r.a., osjetio je dolazak meleka smrti, posljednje sto je kazao, rastajuci se sa 
plemenitom dusom, bile su rijeci: "Dobro dosla, smrti. Dosla si sa zudnjom prema meni... 
doslasi... nijemizao." 

Umro je trideset seste godine po Hidzri, cetrdeset dana nakon ubistva halife Osmana, 
r.a., vlasnika dva svjetla. 



404 Ashabi Allahovog Poslanika 

I plemenita dusa Huzejfe ibn el-Jemana, r.a, preseli svome Gospodaru. 

Bijase jedan od slavnih ashaba koji je dao svoj doprinos izgradnji temelja uzvisene vjere. 



UMEJR IBN SA'D.RA 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Njegovo ime je Umejr, sin je Sa'dov, a on sin Sehidov, a on Amrov, a on Zejdov, a on 
Umejjin, a on Zejdov, a on Malikov, a on Avfov, a on Amrov, Amr je opet sin Avfov, a on sin 
Malika el-Evsijja el-Ensarijja. Nadimakmujebio Ebu-Abdurrahman. 

OSOBENOSTI 

Umejr ibn Sa'd, r.a., bio je covjek sa rijetko videnom ostroumnoscu. Pored toga, 
Allah, dz.s., obdario ga je velikim razumijevanjem, tolerantnom dusom i plemenitim bicem, 
mocnim da podnosi bol i patnju, cak i do uzasnih napora i umora. Bio je miran i stalozen, 
kao i vjest borac na polju dzihada. 

Njegov islamski odgoj omogucio mu je da postane velicanstvena licnost vladanjem 
i ponasanjem. Taj je odgoj obasjao njegovu dusu i ucinio da svjetlo vjerovanja prolazi 
kroz nju, povecavsi mu Ijepotu i blistavost. 

Bio je srednjega rasta, lijepe grade, tamnoput, finoga glasa, mirnoga pogleda, mnogo je 
razmisljao. 



406 Ashabi Allahovog Poslanika 



NJEGOV ISLAM 

Umejr, r.a., odrastao je u kuci koja je znala za islam. Na njega je dosta uticao njegov 
otac. Cesto ga je gledao kako klanja i moli se Allahu. Umejrova dusa bila je puna 
strahopostovanja i srece kada bi cuo ucenje Kur'ana njegovoga oca, koji je inace imao 
izuzetno lijep glas. Po tome je bio poznat u cijeloj Medini, pa je stekao nadimak Sa'd-ucac. 
Umejr je od svoga djetinjstva bio privrzen ocu. Pratio ga je i oponasao. Kada je napunio 
deset godina, otac ga je poveo sa sobom u dzamiju Bozijeg Poslanika, s.a.v.s., gdje je 
objavio njegovo primanje islama. Odtog momenta biojeuz Poslanika, s.a.v.s. Klanjaojeza 
njim, slusao ga i pravio mu drustvo gdje god je isao; svjetlost imana je ispunila njegovo srce. 
Svi su ga voljeli i caksu mu poceli praviti mjesto medu sobom, nakon sto su naslutili u njemu 
duboko vjerovanje, cistu narav i izuzetnu bistrinu, a bio je jos djecak. 

TEZAK ISPIT 

Kad je Sa'd, r.a., umro, Umejr je bio tek stasali mladic. Ostavio je sina bez imetka i 
opskrbitelja. Umejr je osjetio gorcinu siroceta i bijedu siromastva, ali ga to nije odvratilo od 
dubokoga vjerovanja i pokornosti Allahu, dz.s. Poslije toga, njegova majka udala se za 
jednog od bogatasa Medine iz Beni-el-Evsa, po imenu El-Dzulas ibn Suvejd. El-Dzulas je 
dao utociste Umejru sa njegovom majkom i pridruzio ga svojoj porodici, koji je u sjeni 
El-Dzulasa, i u njegovoj kuci, osjetio svu udobnost zivota. Nadoknadio mu je sve patnje 
jetimstva i siromastva; dao mu je mnogo imetka i odnosio se prema njemu kao dobri otac 
prema umazenom sinu. Islam El-Dzulasa nije bio iz uvjerenja, niti iz vjerovanja. On je primio 
islam nerado, nakon sto je citava Medina primila islam. Jednoga dana Poslanik, s.a.v.s., 
objavio je da spremavelikuvojskuzapohodnaTebuk.Objasniojemuslimanimavelicinu 
tog pohoda i njegov utjecaj na njihovu buducnost i sirenje Allahove rijeci. Takav pohod 
trebao je velike izdatke i troskove za potrebe muslimana. Zbog velike daljine izmedu Medine 
i Tebuka bila je velika potreba za jahacim zivotinjama, zatim naoruzanjem i drugim izdacima 
na duzi period. Zbog toga je Poslanik, s.a.v.s., objavio proglas za dzihad - trazio je priloge 
i dobrovoljce. 

Muslimani su se odazvali pozivu istine i Poslanikovoj plemenitoj volji. Poceli su mu 
dolaziti, dajuci ono sto posjeduju od imetka: zlato, srebro, imovinu i jahace zivotinje. Umejr 
je bio svjedok blistavosti muslimana koji se odricu svoga imetka od sveg srca i sa 
zadovoljstvom duse. Vidio je zene muhadzira i ensarija kako dolaze do Bozijeg Poslanika, 
s.a.v.s., i skidaju sa svojih ruku i vratova narukvice i ogrlice od srebra i zlata, dajuci ih 
kao prilog. 



Ashabi Allahovog Poslanika 407 

Sto se tice imucnih ljudi Medine: muhadzira i ensarija, zrtvovali su se, istakli se i dali sve 
od sebe na Allahovom putu. Zanos je vjerovanja poplavio njihova srca. 

Abdurrahman ibn Avf, r.a., dao je dvije stotine oka zlata. Osman ibn Affan, r.a., 
polozio je kesu od hiljadu zlatnih dinara. Resulullah, s.a.v.s., bio je zadovoljan onim sto 
su muslimani pokazali i sretan zboga onog sto je vidio; pokazala se dubina vjerovanja u 
srcima muslimana. 

Bilo je nekoliko munafika koji su izostali od poziva, neki su cak sirili glasine, u zelji da 
slome volju i umanje zanos. Ali, plemenitog vjerovanja u dusama muslimana bilo je dovoljno. 

Umejr se vratio amidzinoj kuci, a te lijepe slike bile su nagomilane u njegovoj svijesti. 
El-Dzulasa je zatekao kako sjedi sam, pa mu je poceo sa ushicenjem i zanosom opisivati 
staje vidio, a suze radosti kvasile su njegovo lice. Htio je da i njegov amidza ucestvuje i 
pomogne sa svojim imetkom kao i ostali muslimani. Ali, El-Dzulas bio je slabog vjerovanja 
i nije mogao da se suzdrzi, pa u momentu srdzbe rece: "Ako je Muhammed, u onom sto 
poziva od poslanstva, iskren, mi smo gori od magaraca." 

Zacudio se Umejr torn ruznom govoru pa se povukao iz drustva svoga amidze, 
razmisljajuci o onome sto je cuo i o onome staje trebao da uradi. Da li ovo treba saopciti 
Poslaniku, s.a.v.s., sa namjerom da ga upozori na licemjerstvo muslimana, pa makarto bio 
i njegov amidza koji je prema njemu bio veoma dobar ili presutjeti da ne bi bio dousnik u 
pogledu covjeka koji ga je primio, prigrlio i bio dobar prema njemu, koji je ucinio da zaboravi 
gorcinu siroceta, muku siromastva i lisenosti? 

Umejr je usao u strahovitu borbu sa sobom i poceo je sagledavati posljedice u oba 
slucaja. I pobijedio je iman u njegovom srcu, pretegla je iskrenost prema vjeri naspram 
onoga koji je bio dobar prema njemu. Zato se vratio svome amidzi i rekao mu smireno i 
jasno, s prigusenim tonom srdzbe u svome glasu: "Amidza, tako mi Allaha, rekao si 
cudan i pogrdan govor. Tako mi Allaha, niko na zemlji nije bio drazi mome srcu i blizi 
mojoj dusi, poslije Muhammeda ibn Abdullaha, od tebe. Medutim, ove tvoje rijeci ako 
kazem Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., razotkrit ce te, a ako ih sakrijem, iznevjerit cu 
svoje uvjerenje i upropastit cu sebe. Odlucio sam saopciti Poslaniku, s.a.v.s., ono sto si 
rekao,ati,eto, nekaznas." 

Otisao je Umejr ka mesdzidu Bozijeg Poslanika, s.a.v.s., i ispricao mu sta se desilo 
izmedu njega i njegovoga amidze. Poslanik, s.a.v.s., zatrazio je da ostane s njim, a 
poslao je jednog od svojih ashaba da pozove El-Dzulasa. Kada je dosao, upita ga 
Resulullah, s.a.v.s.: 

"Kakveje rijeci od tebe cuo Umejr ibn Sa'd?" 

El-Dzulas se uzruja i uskomesa na mjestu. Pokusa odbiti optuzbu od sebe, nakon 
sto je spoznao tezinu svoje pozicije, pa rece: 

"Boga mi, on je slagao i izmislio na mene. Nista nisam izgovorio od onoga sto je on 
prenio." 



408 Ashabi Allahovog Poslanika 

Umejr se ukocio na mjestu. Srce mu je pocelo jako kucati, lice mu je poblijedjelo, a obilne 
suze potekose niz njegove obraze. Prisutni su poceli da zagledaju, cas El-Dzulasa, cas 
Umejra. Neki od njih rekose: "Mladic jeneposlusanlPoceose lose odnositipremaonome 
koji gaje prihvatio i bio dobar prema njemu." "On je iskren mladic! Nikada ne laze! Odgojen 
je u Poslanikovoj dzamiji, istinoljubiv i vjeran", govorili su drugi. 

El-Dzulas htjede iskoristiti priliku u svoju korist i obmanuti prisutne optuzujuci mladica da 
laze i izmislja na njega, pa iznese svoju spremnost da se zakune ispred Allahovog Poslanika, 
s.a.v.s. Zatim se zakleo Allahom, dz.s., da on nije nista rekao od onoga sto je prenio mladic. 
Umejr je ispricao ono sto je cuo i u ovoj teskoj situaciji nije imao nista drugo osim oslanjanja 
na svoj duboki iman, pa je molio: "0 Boze, spusti Tvome Poslaniku saopcenje o onome sto 
sam govorio. Boze, spusti Tvome Poslaniku saopcenje o onome sto sam govorio. Boze, 
otkrij istinu." 

Umejr skoro da nije ni zavrsio sa svojom dovom, a Vjerovjesnik, s.a.v.s., odjednom 
se umiri. Prisutni su spoznali dajeto objava i usutjeli su na mjestu, ociju uprtih u Poslanika, 
s.a.v.s. To je potrajalo kratko, a zatim je Allahov Poslanik, s.a.v.s., citirao kur'anski ajet: 

"Licemjeri se zaklinju Allahom da nisu govorili, a sigurno su govorili nevjernicke rijeci i 
pokazali da su nevjernici nakon sto su javno primili islam, i htjeli su da ucine ono sto nisu 
uspjeli. A prigovaraju samo zato sto su ih Allah i Poslanik Njegov imucnim ucinili. Pa ako se 
pokaju, bit ce im dobro, a ako glave okrenu, Allah ce ih i na ovom i na onom svijetu na muke 
nesnosne staviti, a na Zemlji ni zastitnika ni pomagaca nece imati." 

Tada je El-Dzulas ucinio sedzdu pred ocima Poslanika, s.a.v.s. Njegovu je dusu obuzeo 
strah, a bojazan ga ucini blijedim, pa rece glasom punim iskrene tevbe: "Naprotiv, kajem se 
Allahu, dz.s., o Boziji Poslanice. El-Dzulas je slagao, a Umejr je rekao istinu." 

Na Umejrovom lieu ukazali su se znakovi radosti, oci mu zablistase, nasmijase se 
njegove usne, a suze radosti zasvjetlucase na njegovom lieu. Nestalo je svakoga traga 
nedoumice i zbunjenosti. Boziji Poslanik, s.a.v.s., pruzio je svoju blagoslovljenu ruku 
prema Umejrovom uhu, uzeo ga blago i njezno i rekao: "Tvoje je uho ispunilo ono sto si 
cuo, i tvoj Gospodar je potvrdio da govoris istinu." 

El-Dzulas je stao i zagrlio mladica, uzeo ga za ruku i poveo u pravcu svoje kuce, obracajuci 
mu se rijecima zahvale zbog ulaska pravog vjerovanja u njegovo srce. El-Dzulas se, Allahovom 
voljom, a Umejrovim posredstvom, preobrazio u pravoga muslimana, zanesenoga borca i 
iskrenoga vjemika koji iz casa u cas ponavlja: "Da Allah nagradi Umejra dobrim. On me je 
izbavio iz nevjerovanja i spasio moj vrat od vatre." 



Ashabi Allahovog Poslanika 409 



NAMJESNIK HIMSA 

Boziji Poslanik, s.a.v.s., preselio je na ahiret, pa se Umejr mnogo razalostio, osjecajuci 
prazninu i samocu. Odlucio je da u svom zivotu slijedi put kojim je isao plemeniti Poslanik, 
s.a.v.s., pa se posvetio vjerovanju i produbljivanju vjerskoga znanja. Takoder, bio je 
redovan u safovima na polju dzihada u danima vladavine Ebu-Bekra es-Siddika, r.a., nakon 
stoje odrastao i usao u fazu muzevnoga doba. 

Nakon Ebu-Bekra, r.a., Omer ibn el-Hattab, r.a., izabran je za vodu muslimana i 
zastupnika njihovih potreba. U njegovo vrijeme prosirila su se osvajanja muslimana 
istocno, zapadno i sjeverno. Islamska drzava postala je velika i povecao se njen ratni 
plijen i zekat. Prosirila se njena teritorija, pa je stalno postojala potreba za namjesnicima 
koji primjenjuju pravila vjere, precizno i cisto, i rade na sirenju islama, i koji se prema 
podanicima ponasaju pravedno i jednako. 

Stanovnici Himsa bili su vecinom oni koji su pravili zabunu i nered: u svom ponasanju 
licili su stanovnicima Kufe. Hims je zbog toga dobio nadimak "Mala Kufa". 

Emirul-mu'minin, r.a., htio je za namjesnika postaviti covjeka koji je neuporediv medu 
muslimanima, da vodi njihove poslove, upravlja njihovim interesima, upucuje ih i okrece 
pravom putu. Nakon dugog razmisljanja i stalnog istrazivanja stigao je do saznanja ko je 
trazeni covjek. Odlucio se za imenovanje iskrenog muslimana, vjernika, borca, ucenoga 
mudztehida... - Umejra ibn Sa'da, koji je od djetinjstva odgajan pod okriljem Bozijeg 
Poslanika, s.a.v.s. 

Omer, r.a., kada bi htio da imenuje namjesnika, prvo bi postavio odredene osobine 
koje on treba ispunjavati, a zatim bi trazio odgovarajucega covjeka u svjetlu osobina 
koje je postavio. Rekao bi: "Hocu covjeka koji, kada je medu narodom, izgleda kao emir, a 
da emir nije. A ako je medu njima kao emir, da izgleda kao jedan od njih. Hocu namjesnika 
koji se medu narodom ne razlikuje u odjeci koju oblaci, u hrani koju jede, i u onom gdje 
stanuje. Onoga koji ce ih predvoditi u namazu, dijeliti medu njima istinito i presudivati pravedno 
i koji nece zatvarati svoja vrata pred njihovim potrebama." 

Pozvao je Umejra i zaduzio ga namjesnistvom u Himsu. Umejr se pokorio jer je u 
tome vidio nastavak borbe na Allahovom putu. Nije nasao u njoj ugled ni vlast. Uzjahao 
je svoju jahalicu, uzeo svoju putnu opskrbu i krenuo prema Himsu. Kada je stigao, prvo je 
pozvao stanovnike da klanjaju namaz u dzematu, a zatim je ustao i odrzao kratak i sazet 
govor. Rekao jevrlo malorijeci, ali jasnih, objasnio je svoje misljenje i nacin nakoji cesuditi. 
Rekao je: "Hvala Allahu, dz.s., velikom zahvalom na Njegovoj blagodati i Njegovoj uputi i 



410 Ashabi Allahovog Poslanika 

neka je mir i spas na Njegovoga Poslanika, s.a.v.s. ljudi, zaista je islam neosvojiva 
tvrdava i pouzdana kapija. Tvrdava je islama pravednost, a njegova kapija je istina. Pa ako 
se zatvori kapija i srusi tvrdava, izgubila se zastita ove vjere. Zaista je islam neosvojiv ako 
je vladar strog, a strogost vladara nije udarac bicem niti ubistvo sabljom nego pravedno i 
istinito sudenje." 

Zavrsio je svoje obracanje nakon sto je postavio temelje sebi i stanovnicima Himsa: 
pravda i istina. Pojasnio im je da ce to biti njegova politika prema njima i njegov nacin u 
upravljanju njihovim poslovima. I predade se svom poslu, a ljudi su bili zadovoljni nacinom 
njegova rasudivanja. 

Prosla je godina dana, a Vodi pravovjernih, koji je bio u Medini, nije dosla ni jedna vijest 
ni zalba na njegova namjesnika u Himsu, Umejra ibn Sa'da, r.a., a oni su bili ti koji su se 
stalno zalili i stalno bili u nemirima. Omer, r.a., bio je u nedumici u pogledu Umejra, bilo mu je 
cud no sta se to dogada, pogotovo zbog toga sto mu nije stiglo nista od ratnoga plijena i 
zekata. Zato je pozvao svoga pisara i rekao mu da napise Umejru ibn Sa'du u Hims sljedecu 
poruku: "...Kada ti dode ovo moje pismo, napusti Hims i kreni ovamo sa plijenom koji si 
sabrao..." 

Kadaje primio pismo, Umejrje uzeo putne namimice i posudu za abdest. Napunio je 
mjesinu vodom, prebacio je preko ramena, uzeo svoje koplje i krenuo pjeske u pravcu 
Medine. Razdaljina izmedu Medine i Himsa bila je velika, pogotovo za onoga ko je 
prelazi hodajuci, bez jahace zivotinje. Kadajestigao u Medinu, njegovo tijelo je izmrsalo i 
poblijedjelo, a snaga oslabila. Kosa mu je porasla, a prasina prekrila citavo tijelo. Odmah je 
usao kod Emirul-mu'minina, r.a., u dzamiju Bozijeg Poslanika, s.a.v.s. Kada ga je vidio u 
takvom stanju, halifa mu rece: 

"Sta je s tobom, Umejre?" 

Umejrmuodgovori: 

"0 Vodo muslimana, sa mnom nije nista. Ja sam zdravoga tijela i ciste krvi. Sa 
mnom je citav dunjaluk i svo njegovo blago." 

Omergaupita: 

"Sta je od dunjaluka s tobom?", misled na imetak muslimana za koji je mislio da ga 
nosi sa sobom. 

"Sa mnom je ranac u kome nosim putne potrebe. Sa mnom je moj canak iz kojeg 
jedem i pijem, sa mnom je posuda za abdest u kojoj perem svoju glavu i odjecu. Sa 
mnom je moje koplje na koga se oslanjam u putu i borim se protiv neprijatelja ako 
budem napadnut. Tako mi Allaha, dz.s., zaista je sav dunjaluk skupljen u mom imetku." 

Omergaupita: 

"Jesi li dosao pjeske?" 

"Da", rece on. 



Ashabi Allahovog Poslanika 411 

Omergaponovoupita: 

"Zar ti nije data jahalica da je koristis?" 

On rece: 

"Ja je nisam trazio od ljudi niti su oni meni ponudili drugu kada je moja zivotinja 
uginula." 

Omer ga ponovo upita: 

"Gdje je imetak kojeg si nam donio u drzavnu kasu?" 

Umejrodgovori: 

"Nisam nista donio." 

Omer ga upita zasto, a on odgovori: 

"Dosao sam stanovnicima Himsa, pa sam sakupio cestite predstavnike njenoga 
stanovnistva i imenovao ih da ubiru zekat. Kada su skupili, savjetovao sam se s njima i 
potrosio ga gdje je bilo potrebno. Da je ostalo ista od njega, donio bih ga tebi." 

"Zar nam nisi donio nista?", upita Omer. 

"Ne!", rece Umejr. 

Ovo jako obradova Omera, r.a. Imao je ispred sebe cestitoga namjesnika i rijetko 
sposobnoga covjeka u rjesavanju ljudskih pitanja i upravljanju njihovim poslovima, pa naredi 
svome pisaru: "Produzi ugovor Umejru!" 

Umejr ga je pogledao pogledom izvinjenja i rekao mu mirnim glasom: "Ti dani su 
prosli. Nisam radio ni za tebe ni za drugoga, mimo Allaha." 

Omer, r.a., pokusao ga je odvratiti od njegove odluke i vratiti u Hims da nastavi svoje 
namjesnistvo na nacin kako je to dosad radio. Medutim, on je bio uporan u neckanju, i takav 
nepokolebljiv, napusti Omera, r.a. 

PRESELJENJE NA AHIRET 

Umejr, r.a., povukao se iz javnoga zivota. Uputio se u Palestinu da u njoj provede 
svoje dane u poboznosti i bogobojaznosti, u cistom i blistavom zivotu. Dosta mu je casti 
u onome sto je rekao Omer, r.a., za njega: "Volio bih imati ljude kao sto je Umjer da se 
s njima pomognem u cinjenju dobra muslimanima." 

Umejr, r.a., umro je u Palestini gdje je i ukopan. 

Allah, dz.s., smilovao se Umejru ibn Sa'du, r.a., djecaku vjerniku, casnom covjeku, 
iskrenom vjerniku, poboznom namjesniku. 



AMR IBN MA'D JEKRIB, R.A. 

4§£> eJysj Joe* Ai waP 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Njegovo ime je Amr. Sin je Ma'da Jekriba, a on je sin Abdullahov, a on Amrov, a on 
Husmov, a on Amrov, a on Zubjeda el-Asgara, a on Munebbiha, a on Rebi'e, Rebi'a je sin 
Seleme, a on Mazinov, a on Rebi'e, a on Munebbiha, aonZejdael-Ekbera, a on El-Harisov, 
a on S'abov, a on Sa'da el-Asireta, a on Mizhiedza ez-Zubejdija el-Mizhedzija. Nadimak mu 
je bio Ebu-Sevr. 



OSOBENOSTI 

Amr ibn Ma'd Jekrib bio je pustinjak i vitez. Volio je jahanje konja, a u pustinji je 
nasao snagu, ponos i bogatstvo. Pustinjaka osokoli pustinja, daje mu svoje blago, nauci 
ga da ne zna za poraz, a licnost Amra gradila se u takvim uvjetima. 

Bio je spretan jahac, na konju se utrkivao, lovio i borio. Bio je poznat na podrucju 
Jemena, gdje je obitavalo njegovo pleme Zubejd i spominjan po posjedovanju 
najpoznatijih vrsta cistokrvnih konja. Takoder, bio je poznat po svojim bitkama i pohodima 
u dzahilijetu. 

Odlikovao se nad ostalima po mnogoborojnim stihovima koje je spjevao u dzahilijetu i u 
islamu. U njima je opisivao ushit i ponos, bogobojaznost i spoznaju Allaha, dz.s. 

Medu ljudima je uzivao veliki ugled. Bio je jedan od malobrojinih koji su poznavali 
citanje i pisanje. Sa koze je citao raznovrsne tekstove i price saznavajuci razmisljanja i 
poglede drugih ljudi. 



414 Ashabi Allahovog Poslanika 

Odlikovao se velikodusnoscu ; dijelio je sve sto je i mao za spas nevoljnika, docek gosta, 
skrbnistvo siromaha. U dzahilijetu je prisustvovao provodima i plesu ropkinja, a zivio je od 
borbe i plijena. 

Bio je vjest u rukovanju sabljom. Njegova sablja bilaje poznata na cijelom Arapskom 
poluotoku, jer ga nikada niko nije porazio u borbi. Ime te sablje bilo je "Samsame". 

Bio je visok, cvrste grade, tamnoput, duguljastoga lica, sitnih ociju. Imao je gustu 
kosui bradu, cesto ihjeknio. Imaojejakemisicei krupnesake. Hodaojesporo, naginjuci 
svoje tijelo prema naprijed, dok je, kao soko, s oprezom posmatrao ljude. 



PRIMANJE ISLAMA 

Amr ibn Ma'd Jekrib je pokasno primio islam. Zivot ispunjen razonodom i zabavom i 
veliki imetak koji se sastojao od konja, deva i razlicite stoke ucinio je da njegovo ponasanje 
bude puno egoizma, a on sklon raskosi i uzivanjima. Nakon osvojenja Meke, osme godine 
po Hidzri, arapska plemena uvidjela su ispravnost poziva Muhameda, s.a.v.s., i velicinu i 
snagu islama. Dolazili su u Medinu u vidu delegacija, dajuci i potvrdujuci prisegu, objavljujuci 
svoj islam i prikljucujuci se safovima mudzahida Muhammeda, s.a.v.s. 

Amrje pozelio otici u Medinu i saznati nesto o Poslaniku, s.a.v.s., i nataj nacin shvatiti 
poruku islama i prihvatiti je. Imao je prisnoga prijatelja, Kajsa ibn Meksuha el-Muradija, pa je 
zelio da i on pode s njim u Medinu. Rekao mu je: "0 Kajse, ti si poglavar svoga naroda..., a 
prica se da se neki covjekod Kurejsija, po imenu Muhammed, pojavio u Hidzazu i tvrdi daje 
Poslanik. Hajde s nama do njega da vidimo cemu on to poducava, pa ako bude Poslanik, 
kao sto to govori, to ce biti ocevidno i ako se sretnemo s njim, slijedit cemo ga, a ako bude 
nesto drugo osim Poslanik, pa mi takve dobro znamo." 

Kajs je odbio zahtijev Amra, smatrajuci njegov prijedlog suludim, a i njega je odvracao 
od puta u Medinu. Ali, Amrje ostao ustrajan u svojoj ideji. Ostavio je Kajsa i sam krenuo 
ka Resulullahu, s.a.v.s. 

Nakon sto je stigao u Medinu, smjestio se u kuci svoga prijatelja Sa'da ibn Ubade. 
Slijedeceg dana Sa'd je zajedno sa Amrom otisao Poslaniku, s.a.v.s. Tu se Amr s njim 
susreo, potvrdio njegovo poslanstvo i primio islam. 

Kajs se zestoko razljutio zbog Amrova postupka govoreci: "Suprotstavio mi se i 
ostavio me!" 

Kada je ovo doslo do Amra, odgovorio je u stihovima: 
Jos u gradu druze stari, 
ja tisavjetdavahjasan, 
ukomejespastidusi 



Ashabi Allahovog Poslanika 415 

lUputa-Pozivglasan. 
Mojsavjetje: Bojse Boga 
Gospodara, Svevisnjega 
iznajdastatcemosvi 
Na Mahseru -predNjega 

AMROVA SABLJA "SAMSAME" 

Amr se vratio u Jemen. Tamo je zivio medu pripadnicima svoga plemena Zubejd, u 
bogobojaznosti i ibadetu. Medutim, zbog kasnoga primanja islama i osjecaja koji su ga 
vezivali za dzahilijet, njegova je vjera jos bila nestabilna, iako je redovno obavljao namaz i 
postio. 

Boziji Poslanik, s.a.v.s., redovno je slao namjesnike u sve krajeve islamske drzave radi 
skupljanja zekata od muslimana i poziva ostalih ljudi u islam. Halida ibn Se'ida ibnul-'Asa, 
r.a., poslao je u Jemen i rekao mu: "Kada dodes u neko naselje, a u njemu se ne uci ezan, 
zarobioneunjemu." 

Halid je dosao do plemena Zubejd i , posto nije cuo ezan, zarobio ih je. Amr je saznao sta 
se desilo njegovom plemenu i dosao Halidu ibn Se'idu govoreci: 

"0 Halide, poznato ti je da sam ja musliman i smatram da bi, meni iz pocasti, trebao 
osloboditi ovaj moj narod." 

Halid rece: 

"Poklanjam ti ih... a na tebi je da ih pozivas u islam!" 

"Tako cu i raditi!", odvrati Amr. 

Amr je posjedovao sablju kojoj nije bilo slicne na cijelom Arapskom poluotoku, tzv. 
"Samsamu", pa je pokloni Halidu, ukazujuci mu tako zahvalu i pocast, te izrece stihove: 

Drug mi vjeran; sablja moja, 
u borbama stalno bjese 
pajepazihiocuvah 
nek' me selamina nju tjese. 

Amra je odusevio Halid ibn Se'id, r.a., - vidio je u njemu velikoga heroja; a obicno su 
heroji zadivljeni herojima. Hvalio ga je u svojim mnogobrojnim pjesmama, opisujuci njegovu 
vrijednost, dobrocinstvo, junastvo i vjeru. U jednom od stihova kaze: 

Idobromesvakomrekoh: 

"Ako dodes ti Halidu 
sretantisiipohvaljen 
i spominjan u narodu." 



416 Ashabi Allahovog Poslanika 



ODMETNIK 

Desete godine po Hidzri, kada je Boziji Poslanik, s.a.v.s., preselio na ahiret, u Jemenu 
se pojavio covjek koji je tvrdio da je poslanik. I me mu je bilo El-Esved el-Ansi. Njegovo puno 
ime je Abhele ibn Ka'b ibn Gavs, a bio je iz mjesta Kehfu Dan, u Jemenu. El-Esved je uspio 
obmanuti narod svojim laznim govorom o poslanstvu, pa su ga poceli slijediti mnogi ljudi 
poznati po ugledu i bogatstvu. Skupio je vojsku od sedam stotina boraca. Nakon sto je 
dobro organizirao svoju vojsku i ovladao jednim dijelom Jemena, uputio je pisma namjesnicima 
Bozijeg Poslanika, s.a.v.s., naredujuci im da napuste Jemen i ostave sav prikupljeni zekat. 
Napisaoimje: 

"0 pobunjenici, ostavite zauzetu zemlju i isplatite sabrani zekat, mi imamo najvece 
pravo nato, a vi imate svoju zemlju i imetak." 

El-Esved je nakon toga izasao iz Kehf Dana i uputio se na celu svoje vojske ka Nedzranu, 
opkolio ga je i drzao u opsadi deset noci, nakon cega su se njegovi stanovnici predali. Dio 
ih je pobio, a dio zarobio. Tako su i namjesnici Allahova Poslanika, s.a.v.s.: Mu'az ibn 
Dzebel, r.a., Ebu-Musa el-Es'ari, r.a., i Halid ibn Se'id, r.a., napustili ta podrucja i vratili se u 
Medinu. 

El-Esved je nastavio put ka Sani kojom je vladao Bazan. On je tada vec bio u 
islamu. El-Esvedova vojska napala je Bazana, provalila u grad, usla u njega i ubila 
vladara. El-Esved se ozenio Bazanovom zenom koja bijase veoma lijepa. Predvodnici 
muslimana u Jemenu vidjeli su da bi pobjeda mogla pripasti El-Esvedu i da bi mogao 
ovladati cijelim Arapskim poluotokom, sa vojskom koja je bila pod njegovom 
komandom. Zbog toga se odmetnuse od islama i pristadose uz El-Esveda. Medu 
njimaje bio i Amr ibn Ma'd Jekrib, a njegov prijatelj Kajs ibn Meksuh bio je desna ruka 
El-Esvedu. 

Amr ibn Ma'd Jekrib prikljuci se El-Esvedovoj vojsci. Ovaj ga je postavio za poglavara 
Mazhidza. U meduvremenu, Firuz ed-DejIemi uspio se dogovoriti sa El-Esvedovom 
zenom, bivsom Bazanovom zenom, da ubije El-Esveda. To se desilo pred kraj 
Resulullahovog, s.a.v.s., zivota. 

Kada je Ebu-Bekr, r.a., preuzeo hilafet, opremio je vojsku i poslao je u sve krajeve 
Arapskoga poluotoka radi gusenja pokreta odmetnistva i dokrajcivanja njegovih voda. 
Muhadziraibn Umejja, r.a., poslao je El-Esvedu el-Ansiju i novom vodi Kajsu ibn Meksuhu. 
Kada je Amr saznao da se muslimanska vojska uputila ka Jemenu, ostavio je oruzje i 
napustio Kajsa ibn Meksuha. Sklonio se u svoju kucu, kajuci se zbog onog sto je ucinio 
(odmetnistva). 



Ashabi Allahovog Poslanika 417 

Nakon sto je muhadzir Ibn-Umejje dokrajcio El-Esvedov pokret, otisao je do Amra, kuci 
mu, zarobio ga i poveo sa sobom u Medinu. Takoder je zarobio Kajsa ibn Meksuha, koji je 
ubrzo presao na islam i bio jedan od junaka u osvajanju Perzije. Amr ibn Ma'd Jekrib izveden 
je pred halifu Ebu-Bekra, r.a., koji ga je prekorio i gotovo odlucio kazniti smrcu, ali Amr se 
pokaja i vrati dini-islamu. Halifaje uvidio njegovu iskrenost i oprostio mu, zeleci i nadajuci se 
od njega velikoj koristi za islam. 



NADOKNADA 

Amr je ostao u Medini, a grizla ga je savjest zbog grijeha koji je pocinio. 

Halifaje u to vrijeme slao vojsku u osvajanja, van Arapskog poluotoka, a u pocetku 
tih osvajanja s vojskom nije slao nijednog koji je bio odmetnik od vjere. Amr se nije mogao 
strpiti u Medini, vratio se u Jemen kajuci se svome Gospodaru i ocekujuci pogodnu priliku 
da nadoknadi svoju gresku i odmetnistvo. 

Surahil ibnul-Ka'ka' prenosi da je Amr ibn Ma'd Jekrib rekao: "Boziji Poslanik, s.a.v.s., 
poducio nas je telbiji: 'Odazivam Ti se, moj Gospodaru, odazivam...', a nisu bili daleko 
dani dzahilijeta kada smo, obavljajuci hadz, govorili: 'Odazivam ti se i velicam te, ispricavajuc' 
se. Moje pleme Zubejr dode ponizno, zurec', na konjima brzim. Sve brda, doline i pustinje 
prevaljujuc'.' Sada, hvala Allahu, dz.s., govorimo kako nas je Allahov Poslanik, s.a.v.s., 
poducio." 

Poslije nekog vremena Amr se vratio u Medinu, moleci Allaha, dz.s., da ga halifa 
uvrsti u vojsku koja je krenula u osvajanja na Allahovom putu. I docekao je zlatnu priliku 
- Bizantijci su se stacionirali na Jermuku sa vojskom koja je brojala vise od stotinu hiljada 
ratnika. 

Halifaje poceo pozivati ljude u dzihad. Medu prvima odazvao se Amr ibn Ma'd Jekrib, 
r.a., zajedno sa nekim svojim suplemenicima i prikljucio se muslimanskoj vojsci u pohodu na 
Jermuk. U toj velikoj historijskoj bici pokazao je rijetko videno junastvo i izazvao divljenje 
muslimana. Jahao je svoga konja, sa isukanom sabljom, veoma slicnoj njegovoj "Samsami". 
Imao je bogato ratno iskustvo, a spojio je vjestinu i hrabrost u napadima. Krenuo je Amr, 
trazeci sehadet kao nadoknadu za ono sto je prije pocinio. 

Odjednom se nasao usred redova bizantijske vojske, glasno vicuci i udarajuci svojom 
sabljom kako rijetko koji covjek umije. Kada je osjetio opasnost koja mu se priblizila, 
poceo se povlaciti, koseci lijevo i desno. Kada se bio vec priblizio muslimanskim safovima, 
jedan Bizantijac odape strijelu prema njemu i pogodi ga u oko i izbi ga. 

Poslije, Amr se ponosio sto je izgubio oko na Allahovom putu, moleci Ga da mu to 
primi kao nadoknadu. 



418 Ashabi Allahovog Poslanika 



JUNAK KADISIJJE 

Nakon velike pobjede koju su muslimani ostvarili na Jermuku i na podrucju Sama, 
trebaloje krenuti prema Perziji. Poslijesmrti halife Ebu-Bekra, r.a., hilafet je preuzeo Omer 
ibn el-Hattab, r.a. Poceo je razmisljati i savjetovati se sa ashabima o izboru jednog od njih 
kao vode koji ce preuzeti zapovjednistvo muslimanskih snaga u oblasti Perzije. Tada mu 
Abdurrahman ibn Avf, r.a., rece: "Nasao sam ga... Lav sa kandzama... Sa'd ibn Ebi-Vekkas." 

Sa'd je postavljen za zapovjednika cjelokupne islamske vojske na podrucju Perzije. 
Halifa je obilazio sva podrucja pozivajuci ljude da se prikljuce Sa'dovoj vojsci koja uskoro 
krece ka Perziji. Muslimani su se odazivali, opremali i pristupali pod zastavu Sa'da. Sabrao 
je veliki broj mudzahida, pa krenuse ka Iraku. 

Sa'd se ulogorio na podrucju mjesta Zerud. Tu je cekao dolazak podrske i daljnje 
upute od halife. Poceo je ispitivati podrucje i praviti plan po kojem bi postupao u svojim 
osvajanjima, nakon sto Halid ibn Velid, r.a., i Musenna ibn Haris es-Sejbani, r.a., osvoje 
Emgisiju i ostale iracke gradove do El-Hire. Pomoc je pocela stizati Sa'du; skupilo se oko 
dvadeset hiljada mudzahida. Zatim su mu se prikljucili muslimani stanovnici Iraka, koji su 
presli na islam poslije prvih osvajanja. 

Halifino pismo upuceno Sa'du je podrobno govorilo o nacinu organiziranja napada. 
Taj plan je podrazumijevao precizno odabran raspored vojske. 

Sa'dovoj vojsci prikljuci se i Amr ibn Ma'd Jekrib, r.a., na celu skupine plemena 
Mazhidz i Zubejd, sa oko sedam stotina mudzahida. Sa'dov plan, koji se temeljio na 
savjetu Musenne ibn Harisa, r.a., recenom prije njegove smrti, predvidao je borbu sa 
Perzijancima sto je moguce blize granici, a nikako u sredistu Perzije. 

Nakon sto je proucio teren i polozaje gradova, i nakon sto je preispitao halifin plan 
i Musennin savjet, Sa'd je uvidio da je kadisijska dolina najpogodnije mjesto za odlucujucu 
bitku. Ako pobjede muslimani, bit ce im olaksano osvajanje cijele Perzije. 

Sa'd ibn Ebi-Vekkas, r.a., podijeiio je duznosti i imenovao zapovjednikeodreda, nosace 
bajraka i poglavare plemena. Bojne safove je ustrojio za pocetak bitke. 

Perzijanci su se smjestili nasuprot muslimana. Prema uputama halife prije bitke, 
Jezdedzird, perzijski kralj, pozvan je u islam. 

Sa'd je odabrao zapovjednike odreda vojske i poglavare plemena koji su se 
odlikovali mudroscu, pronicljivoscu i velikim zalaganjem: En-Nu'mana ibn Mukarrina 
el-Mezenijja, Bisera ibn Ebi-Rehma el-Dzuhenija, Hamlea ibn Dzunejju el-Kinanija, 
Hanzalu ibn er-Rebi'u et-Temimija i Firasa ibn Hajjana es-Sehnija, r.a. Izabrao je 
nekoliko ljudi koji su bili posebno cijenjeni i postovani, a bili su i fizicki najspremniji 



Ashabi Allahovog Poslanika 419 

ljudi cija su se misljenja duboko uvazavala. Oni su: Atarid ibn Hadzib et-Temimi, 
El-Es'as ibn Kajs el-Kindi, Haris ibn Hassan ez-Zuheli, Asim ibn Amr et-Temimi, 
Amr ibn Ma'd Jekrib ez-Zubejdi i El-Mugire ibn Su'be es-Sekafi, r.a. Voda ove 
skupine bioje Nu'man ibn Mukarrin, r.a. 

Izaslanica se okupila kod Jezdedzirda, a on odbi primiti islam i odbi da izdvaja dzizju. 
Odabrao je borbu. Zaprijetio je muslimanima daceih Rustem, voda njegove vojske, sve 
ukopati u kanalima Kadisijje, ili ce ih vratiti u njihove krajeve. 

Izaslanica se vratila Sa'du ibn Ebi-Vekkasu, r.a., sa vijescu o borbi. Vidjelo se da ce 
bitka ubrzo poceti, pa je Sa'd poceo skupljati Ijude i vrsiti zavrsne pripreme. 

Na drugoj strani, Rustem je rasporedio vojsku koja je brojala sezdeset hiljada pjesaka 
i sezdeset hiljada konjanika, ne brojeci ratnike na slonovima. U isto vrijeme broj 
muslimanske vojske je bio trideset tri hiljade spremnih mudzahida. 

Obicaj je bio da se na pocetku bitke odigra dvoboj radi ispitivanja snage protivnicke 
vojske i radi ubacivanja straha u njene redove. 

Amr ibn Ma'd Jekrib hodao je izmedu mudzahidskih safova, podsticuci ih: "0 skupino 
mudzahida, budite lavovi, jer lav je postojan. Kada ovi stranci pobacaju svoje oklope, lice 
jarcima." 

Suprotstavio mu se jedan od Perzijanaca na svom konju govoreci na perzijskom: 
"Merd... merd 64 ....", a bio je jedan od najboljih njihovih strijelaca. Dohvatio je svoj luk, 
stavio strijelu u njega i odapeo je prema Amru. U istom tenutku dok je odapinjao strijelu, 
Amr je udario svoga konja, skocivsi sa njega, a strijela se zabi u njegov tobolac. Amr se 
okrenuo prema vojniku i potrcao vicuci borbene poklike zaglusujucim glasom. Borio se 
s njim sve dok mu nije izbio sablju iz ruke, pa mu se priblizio i uhvatio ga za vrat i pojas, 
a zatim ga zbacio s konja. S njim se uputio ka muslimanima. Kada im se priblizio, 
slomio je Perzijancu vrat, bacio ga na zemlju i odsijekao mu glavu. Ono sto je bilo s njim 
uzeo je kao ratni plijen; imao je dvije zlatne narukvice, zlatnu ogrlicu i ogrtac od najljepse 
svile. Amr se okrenuo muslimanima irekao: 

"Ovakoraditesanjima!" 

"E Ebu Sevre, ko moze da uradi ono sto si ti uradio?", uzvratise mu oni, jos zapanjeni od 
prizora. 

Zatim je povedena velika i strasna bitka. Vojske su se izmijesale, a muslimani su, 
hvala neka je Allahu na tome, pokazali primjere junastva i odvaznosti, ponosa i 
dostojanstva. Perzijanci su vodili slonove koji su grunuli i srucili se tako da se zemlja 
tresla. 

Amr ibn Ma'd Jekrib, r.a., bio je uistinu jedan od velikih junaka Kadisijje. Nasao se 
ispred jednog od slonova, govoreci svojoj braci: "Ja cu napasti na slona i na one oko 
njega, zato nemojte zaostajati da ne bi izgubili Ebu-Sevra. Ako dodete na vrijeme, naci cete 



420 Ashabi Allahovog Poslanika 

me sa sabljom u ruci." 

Zatim je krenuo na svome konju prema slonu udarajuci sabljom po perzijskoj vojsci. 
Prasina ga je prekrila tako da ga njegova braca nisu mogla vidjeti, pa rekose jedni 
drugima: "Sta cekate? Jeste li sposobni da ga stignete? Ako ga izgubite, muslimani ce ostati 
bezvelikogjunaka!" 

Njegovi prijatelji istupise naprijed i vidjese perzijsku vojsku okupljenu oko Amra, 
koga su oborili s konja. Brzo ih rastjerase. Prema Amru je, dok je bio na zemlji, pojahao 
jedan Perzijanac, a on je uhvatio za nogu njegova konja, zaustavio ga, zatim uhvatio i 
za drugu, pa kad su to muslimani vidjeli, napali su na konjanika i oborili ga s konja. Amr 
rece: "Dajte mi njegove uzde!" 

Oni su mu pomogli, pa je tako uhvatio konja za uzde, popeo se na njega i nastavio 
boj, probijajuci se kroz neprijateljske redove. 

Historijska bitka na Kadisijji zavrsilase pobjedom muslimana, hvala neka je Allahu sto je 
tako bilo. Ubijen je i Rustem, zapovjednik perzijske vojske. 

Amr je ovako opisao ovu bitku: 

Kadisijja doba kada Rustem napade, 

sve vitezovi snazni, okretni i spretni, 

krenu Rebi'a sa mudzahidima, 

uosvitzore, 

udzihad, Milostivome pokomi. 

Dzabir ibn Abdullah, r.a., prenosi ono sto je receno poslije Bitke na Kadisijji o trojici 
koji su se vratili u islam, a Amr ibn Ma'd Jekrib, r.a., bio je jedan od njih, pa kaze: "Tako 
mi Allaha, dz.s., osim Koga drugog boga nema, nismo vidjeli nijednog borca sa Kadisijje 
da vise zudi za ahiretom. Sumnjali smo u tri osobe, ali kasnije ne vidjesmo nikog 
povjerljivijeg i skromnijeg od njih: Tulejha ibn Huvejlida, r.a., Amra ibn Ma'da Jekriba, 
r.a., i Kajsa ibn Meksuha, r.a." 



SEHID 

Amr, r.a., nastavio je sa borbom na Allahovom, dz.s., putu, uprkos tome sto je bio 
zasao u godine. Neprestano se kajao zbog nekadasnjega odmetanja od islama. 
Ucestvovao je u Bici na Nehavendu, a imao je vise od devedeset godina. Borio se u 
svom stilu i po obicaju, kao i prije, kao malobrojni junaci. Na kraju bitke, u kojoj su 
muslimani izvojevali pobjedu, nasli su Amra ibn Ma'da Jekriba ranjenog, odnijeli su ga i 
lijecili. 



Ashabi Allahovog Poslanika 421 

Prenosi Halid ibn Katn, jedan od onih koji su prisustvovali Amrovom preseljenju na 
ahiret: "Vec je bio zaspao, pa su ga htjeli prenijeti. Probudili su ga. Ustao je, a njegova usta 
i jezik bili su mu se oduzeli. Poslije toga je ubrzo preselio. Ukopan je u gradu Revzi, u kojem 
je i preselio." 

Pjesnik Da'bel el-Huzai izrecitirao je sljedece stihove: 

Izbojanamsevratise 
hrabri, snazni pobjednici. 
Nosili su tijelo znanog 
i odvaznog u konjici. 
Red s vim a, 

cakZubejdaobavijestiiMizhedza: 
"Mizalimo sto nejmamo 
Ebu-Sevra muzdahida. " 

Neka se Allah, dz.s., smiluje Amru ibn Ma'du Jekribu, konjaniku, pjesniku, mudzahidu, 
vjerniku, junaku Kadisijje. 



SA'D ffiN UBADER.A. 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

Njegovo imeje Sa'd, sin je Ubadin, aon Dulejmov, aon Harisov, aon Ebu-Huzejmov, a 
on S'alebov, aon Tarifov, aon El-Hazredzov, aon Saidov, aon K'abov, aon El-Hazredza 
el-Ensarijja el-Saidijja. Zvali su ga Ebu-Sabit. 

LICNOST 

O licnosti Sa'da ibn Ubade najbolje govori veliki autoritet koji je uzivao, kako u 
predislamskom, tako i u islamskom periodu. Bio je predstavnik plemena, njegov prvak i 
velikan. Rijec mu je bila slusana, a odluka presudna. Za njegovo misljenje pitalo se i po 
njemu radilo. Bio je darezljivi plemic koji je volio priteci u pomoc nevoljniku i odbraniti 
one kojima je nanesena nepravda. Bio je pri ruci slabom protiv jakog. Potlacenik i 
bespomocnik je znao da ce kod njega naci utociste. 

Kada je do njega doprla Muhammedova, s.a.v.s., da'wa sa svojim uzvisenim ciljevima 
koji iskorjenjuju nevjerstvo i visebostvo i pozivaju vjeri u Jednog Jedinog Boga, shvatiojeda 
seti principi podudaraju sa ljudskom naravi iduhom; povjerovao je u Allaha, dz.s., primajuci 
Njegovu vjeru i slijedeci Njegovoga Poslanika, s.a.v.s. 

Njegov spoljasnji izgled odisao je vedrinom i izazivao postovanje, a njegov nastup je 
zracio jacinom njegove licnosti. Bio je stasit, krupan, cvrst, bijele puti prosarane crvenilom, 
krupnih ruku i stopala. Ogromno bogatstvo koje je naslijedio od oca povecavao je ulazuci 
ga u trgovinu, prodajuci plodove iz vocnjaka i saljuci karavane put Sama, Iraka i Jemena. 



424 Ashabi Allahovog Poslanika 

Sa'd se proslavio u borilackim vjestinama, pogotovo u streljastvu. Takoder, u plivanju je 
bio medu prvima. Njegova dobrota i plemenitost su navodene za primjer. Navracali su mu 
ljudi sa svih strana, kod njega jeli, pili, spavali i nalazili zastitu. Ljubav prema dobru ukorijenila 
se u njemu i postala dio njega dok njegov odnos prema ljudima nije dostigao vrhunac 
plemenitosti. 

Sa'd nije zaboravio ni na svoj udio u nauci. Usavrsio je citanje i pisanje, a posebno 
se isticao u kaligrafiji gdje je njegov divan rukopis odslikavao prefinjenost njegovoga 
ukusa i umjetnosti. Ljudi su ga voljeli i postovali zbog njegove otvorenosti, jasnoce, kao 
i cistote duse. Govorio je ono sto misli, bez zaobilazenja, okolisanja i prevare. 

PRELAZAK NA ISLAM 

Allahovaje, dz.s., odredba htjela da stanovnici Medine budu Resulullahovi, s.a.v.s., 
pomagaci i zastitinici Allahove vjere, dini islama. Nakon sto se casni Poslanik, s.a.v.s., u 
prisustvu svoga amidze Ebu-Taliba, sa mekanskim musricima dogovorio da, makar 
privremeno, musrici prestanu sa provokacijama i zlostavljanjima, poceo je sa sirenjem i 
dostavljanjem poslanice koja mu se objavljivala. Koristio je sezone hadza da ga predstavi 
arapskim plemenima i da objasni sustinu i ciljeve poziva. 

Sest clanova Benu-Hazredza krenuli su iz Medine put Meke da obave hadz. Istupivsi 
pred njih, Allahov Poslanik, s.a.v.s., upita ih: 

"Ko ste vi?" 

Odgovorili su: 

"Grupa iz Benu-Hazredza." 

On ih ponovo upita: 

"Hocete li sjesti da porazgovaramo?" 

"Naravno", odgovorise. 

Sjeo je s njima i pozvao ih u vjeru Uzvisenoga Allaha, te uceci Kur'an uvjeri ih da je on 
ocekivani Poslanik. Oni mu seodazvase i primise islam. Potom su rekli: "Ostavili smo narod 
koji nema premca u medusobnom trvenju. Mozda ce Allah dati da ti budes taj koji ce ih 
izmiriti. Vratit cemo se njima i pozvati ih u ono u sta si ti nas pozvao, i izloziti im novu vjeru. 
Pa ako Allah ucini da se izmire, ti ces biti najugledniji medu njima. 

Prije rastanka dogovorili su se da se slijedece hadzske sezone nadu na istom mjestu. 

Stanovnici Medine, pripadnici plemena Hazredza i Evsa, bili su u stalnoj zavadi i 
neprestanim ratovima od davnina. Vrativsi se u Medinu, Hazredzlije su poceli siriti 
Muhammedovu poruku, pojasnjavajuci principe nove vjere i prenoseci ono sto se njima 
desilo. Govorili su o dogovoru da se sa Poslanikom, s.a.v.s., ponovo sastanu slijedeceg 



Ashabi Allahovog Poslanika 425 

hadzana Akabi. 

Pozivu su se odazvali samo malobrojni pojedinci iz oba plemena, ali je ime casnoga 
Poslanika, s.a.v.s., postalo poznato u svakoj medinskoj kuci. Sljedece godine, u dogovoreno 
vrijeme, iz Medine je pristiglo dvanaest uglednih clanova Hazredza i Evsa. Sastali su se sa 
Poslanikom, s.a.v.s., i primili islam; taj sastanakje poznat pod imenom "Prvi ugovor na 
Akabi". 

Prilikom "Drugog ugovora na Akabi", medu prisutnim prvacima koji su primili islam i 
obaveze koje proisticu iz toga bio je i Sa'd ibn Ubade. Bilo ih je sedamdeset troje, od 
toga tri zene. Od toga mubarek dana Sa'd se stavio u sluzbu islama i dzihada na 
Allahovom, dz.s., putu, slijedeci Njegovoga casnoga Poslanika, s.a.v.s. 



ZAROBLJENIK 

Vijest o ugovoru na Akabi izmedu Muhammeda, s.a.v.s., i stanovnika Medine prosirila 
se brzo po Meki. Kurejsije su bili kao ludi, razbjesnili su se poput razjarenih zvijeri, zeljni 
zgrabiti svakog koje usao u ugovor sa Poslanikom, s.a.v.s., i primio islam. Kontrolirali su 
trgovacke puteve, prikupljajuci vijesti o ensarijama koji su se usudili slijediti novu vjeru i 
napustiti pagansku vjeru njihovih djedova. 

Allah, dz.s., htio je, da u jednom karavanu koji su presreli na izlazu iz Meke bude i Sa'd 
ibn Ubade, r.a. Zarobljen je i kao zarobljenik doveden u Meku gdje ga doceka graja djece i 
robova. Kurejsije nisu znale da u rukama imaju starjesinu Hazredza i jednog od najuglednijih 
Medinelija. Doveden je u Harem, a potom su ga poceli gurati, udarati i psovati. To nam je 
najbolje opisao sam Sa'd: "Doksam bio u njihovim rukama, izbila je grupa Kurejsija, a medu 
njima covjek svijetle puti, visi od ostalih, pa sam pomislio: 'Ako iko od njih ima dobra u sebi, 
to je ovaj covjek.' Ali kada se priblizio i obratio mi se ostrim tonom, rekao sam: Tako mi 
Boga, nema u njima hajra nakon ovoga.' Dok sam bio u njihovim rukama, a oni me vukli po 
zemlji, prisao mi je jedan od njih i rekao: 

'Sta ti je? Imas li nekoga medu Kurejsijama, da udes pod njegovu zastitu?' 
'Naravno!', rekao sam. 'Stitio sam trgovca Dzubejra ibn Mut'ima i branio da mu se 
nanese bilo kakvo zlo u mojoj zemlji. Stitio sam i Harisa ibn Harba ibn Umejju.' 
Ondaje on rekao: 

'Pozovi glasno tu dvojicu i spomeni to sto je bilo medu vama.' 
Pa sam to i uradio. Onda je izasao neki covjek i razglasio kako tuku covjeka iz 
Hazredza koji ih doziva i spominje njihove medusobne veze i zastitu. Kada su ga upitali 
za ime tog covjeka, i kada im on rece: 'Sa'd ibn Ubade', rekose: Tako nam Boga, istina 
je to sto je rekao', pa dodose i oslobodise me iz ruku Kurejsija." 



426 Ashabi Allahovog Poslanika 



NOSILAC BAJRAKA 

Dzubejr ibn Mut'im i El-Haris ibn Harb poveli su Sa'da sa sobom trazeci u ime njihovog 
naroda ispriku za ono sto su ucinili, jer nisu znali koga imaju u rukama. Nakon sto su ga 
pocastili, ugostili i opremili svim potrepstinama, krenuo je na put za Medinu. 

Tu je Sa'd dokucio dubinu prezira u dusama Kurejsija i velicinu neprijateljstva koje 
nose prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i njegovim ashabima. Odlucio je da im se 
suprotstavi sa svim sto posjeduje, a in ace je bio poznat po inatu i nepokolebljivosti. 
Takoder, udruzio se sa vodom Evsa Sa'dom ibn Mu'azom na ucvrscivanju muslimana i 
jacanju i popunjavanju njihovih redova. 

Tako su dva Sa'da na najbolji nacin sluzili islamu. Isli su u ratne pohodesa Poslanikom, 
s.a.v.s., i pokazali hrabrost i prodomost. Sa'd ibn Ubade procuo se po svojoj vjestini u 
rukovanju kopljem, u cemu nije imao premca. slavi koju je uzivao, dovoljno govori cinjenica 
da je on bio voda ensarija u svim ratnim pohodima koje je vodio Resulullah, s.a.v.s. 

Abdullah ibn Abbas, r.a., je o tome rekao: "Allahov Poslanik, s.a.v.s., na svakom bojistu 
imao je dva bajraka; Alija ibn Ebi-Talib nosio je bajrak muhadzira, a Sa'd ibn Ubade bajrak 
ensarija." 

Sa'd je strogo vodio racuna da ensarijski bajrak bude u prvim bojnim redovima i da 
se vihori nad glavama mudzahida, a njegova britka sablja sjekla je nevjemicke i musricke 
glave, i njegove strijele probadale su njihova tijela. 

Allahov Poslanik, s.a.v.s., uocio je njegove plemenite osobine, hrabrost i uvazeno 
misljenje, te se s njim savjetovao u vecini vaznih stvari. Sa'dovu odanost islamu i 
spremnost na zrtvu najbolje je pokazala Bitka na Hendeku. 

Spremivsi ogromnu vojsku na celu sa Ebu-Sufjanom, Kurejsije su odlucile napasti Medinu 
i ubiti Poslanika, s.a.v.s. Smatrali su to neophodnim korakom i posljednjim pokusajem da se 
zaustavi Muhammed, s.a.v.s., prije nego sto on unisti i posljednji kip na Poluotoku. Kurejsijske 
vode su zeljele da sva arapska plemena sklope zavjeru protiv Resulullaha, s.a.v.s. Poceli 
su sklapati ugovore sa nekim plemenima kako bi bitka bila odlucujuca i pobjeda sigurna. 

Pleme Gatafan, nastanjeno blizu Medine, bilo je poznato po ostrini u bitkama, vjestini i 
mnogobrojnosti. Kurejsijama se ucinilo da je s njima dobro sklopiti ugovor, huskajuci ih na 
Poslanika, s.a.v.s., uz privlacnu ponudu u ratnom plijenu koji ih ceka nakon pada Medine i 
upljackisvegastonadu. 

Vjerovjesnik, s.a.v.s., saznao je za dogovor Kurejsija sa Benu-Gatafanom. Zeleci ih 
udaljiti od bitke i saradnje sa Kurejsijama, tajno se dogovori s njima da odustanu od bitke na 
strani Kurejsija, a za naknadu im obeca trecinu medinskih prihoda hurmi sljedece tri godine. 



Ashabi Allahovog Poslanika 427 

Znajuci za zahtjev Benu-Gatafana, nije htio sam donijeti odluku, vec se, kako je imao obicaj 
u dunjaluckim stvarima, posavjetova sa ashabima. Izmedu ostalih, odabra Sa'da ibn Ubadu 
i Sa'da ibn Mu'aza i sasta se s njima da se dogovore o datom pitanju. Upoznao ih je sa 
pregovorima sa Benu-Gatafan, te da ce ukoliko pristanu na davanje jedne trecine plodova, 
istupiti iz pakta sa Kurejsijama. 

I jedan i drugi Sa'd rekose: 

"Boziji Poslanice, ako ti je nesto naredeno da uradis, uradi... Ali ako nije, tako mi 
Boga, nece dobiti od nas nista osim sablji." 

Poslanik, s.a.v.s., im rece: 

"Nije mi nista naredeno, to sto sam vam predocio jeste samo moje misljenje." 

Oni rekose: 

"Boziji Poslanice, nisu nikada mogli ni pomisliti da to dobiju od nas kada smo bili u 
dzahilijetu, a kamoli sada kad nas je Allah, dz.s., uputio tobom." 

Resulullaha, s.a.v.s., obradovase njihovi stavovi, pa zahvali Allahu, dz.s., uputi dovu 
za njih i obradova ih pobjedom. 

Sa'dova snaga i ostrina spram musrika pokazala se i kod osvajanja Meke. Nije bilo 
lahko zaboraviti one koji su se borili protiv Allahova Poslanika, s.a.v.s., koristeci sve 
nacine da mu napakoste. Na dan osvajanja Meke, Sa'd ibn Ubade nosio je zastavu 
ensarija medu muslimanskom vojskom koja je brojala deset hiljada mudzahida, uzvikujuci 
tekbire, hvaleci i slaved Allaha, dz.s. 

Prolazeci pored Ebu-Sufjana, koga je malo podalje ugledao, poluglasno je rekao: 
"Danas ce se odigrati krvavi boj, bit ce dozvoljeno i ono sto nije bilo... danas ce Allah 
poniziti Kurejsije", iskazujuci Poslanikov, s.a.v.s., visoki polozaj i pobjedu islama. 

Ebu-Sufjanu se nije svidjelo sto je cuo, pa kada je Poslanik, s.a.v.s., prolazio pored 
njega u grupi ensarija, pozva ga u stranu i rece: "Boziji Poslanice, jesi li ti naredio da se 
ubija tvoj narod? Sa'd misli ratovati i ubijati." Utom dodose Osman ibn Affan i Abdurrahman 
ibn Avf, a vec su culi sta je rekao Sa'd i vidjeli reakciju Ebu-Sufjana, pa rekose: "Boziji 
Poslanice, ne mozemo garantirati za Sa'da da se nece upustiti u sukob sa Kurejsijama." 
Utom se Poslanik, s.a.v.s., obrati Ebu-Sufjanu rijecima: "Danas je dan milosti." 

U isto vrijeme, zeleci umanjiti Sa'dov zanos i urazumiti ga da su oprost i samilost 
obiljezje muslimana, a pogotovo njihovoga Poslanika, s.a.v.s., posebno tamo gdje mogu 
pokazati jacinu, pozvao je Sa'da i trazio da bajrak preda svome sinu Kajsu ibn Sa'du. 



428 Ashabi Allahovog Poslanika 



URODENA DAREZLJIVOST 

Sa'd je bio ostar na bojnom polju i nemilosrdan prema Allahovim neprijateljima, ali 
njegovi postupci odlikovali su se plemenitoscu koja je bila ukorijenjena u njemu. Odrastao 
je u kuci darezljivosti i plemenitosti, otvorenoj za sve. U njoj su gladni hranjeni, a siromasni 
i putnici namjernici nalazili utociste. Rijetko se plemenitost naslijeduje s koljena na koljeno, 
kao sto je to bio slucaj sa Sa'dovom porodicom. Njegov djed Dulejm bio je najplemenitiji 
covjek svoga vremena. Odredio je telala da svaki dan objavljuje medu ljudima: "Ko voli 
mast i meso neka svrati u kuhinju Dulejma ibn Harisa." Sa'dov otac Ubade naslijedio je od 
svog oca navike hizmeta i pomoci drugima. A opet, Sa'dov sin Kajs bio je jedan od 
najdarezljivijih Medinelija. 

Sa'd je uzeo sebi obavezu da svaki dan pocasti ili ugosti Vjerovjesnika, s.a.v.s., pa mu 
je slao veliku kolicinu hrane s mesom, te serjed 65 , koji se raznosio po kucama njegovih 
zena, neka je na njih selam Allahov. 

A kada bi se u Medini okupio veliki broj ljudi, neko bi poveo da ugosti jednoga, neko 
dvojicu, neko grupu, a Sa'd osamdesetericu. Allah, dz.s., dao mu je ogroman imetak, a 
on ga je trosio na Njegovom putu ne brojeci utroseno. Rado je ulagao u sve vidove 
dobrotvorne pomoci, upucujuci dovu Allahu, dz.s., rijecima: "Gospodaru moj, podari mi 
slavu. Nema slave bez djelovanja, a ni djelovanja bez imetka. Gospodaru moj, meni ne 
pristoji malo, a ni ja malom nisam pristojan." 

Allahov Poslanik, s.a.v.s., zavolio ga je zbog plemenitih i prefinjenih osobina koje je 
posjedovao. U Sa'dovoj bi kuci nasao miri podrsku nakon dugih razgovora, razmisljanja 
i brige o stanju muslimana. Ta je kuca bila poput utocista u kome bi se odmorio nakon 
dana prepunog obaveza. Sa'd se radovao svakoj Poslanikovoj, s.a.v.s., posjeti jer je znao 
da donosi blagoslov njemu, njegovoj porodici i imetku. Obradovao bi ga svaki selam Allahovog 
Poslanika, s.a.v.s., jer je taj islamski pozdrav smatrao dovom blagoslova. 

Prenosi Kajs ibn Sa'd: "Posjetio nas je jednom Allahov Poslanik, s.a.v.s., i ulazeci 
nazvao selam: 'Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu.' Otac mu je na to 
samo tiho odgovorio. Pa sam upitao oca: 'Zar neces pozvati Poslanika, s.a.v.s., da 
ude?' Odgovorio mi je: 'Pusti da jos koji put cujem njegov selam.' Onda bi pohitao pred 
Poslanika, s.a.v.s., sav usplahiren od radosti, pa bi ga primio i naredio da mu se donese 
voda za kupanje, a onda bi mu dao peskir natopljen safranom. Resulullah, s.a.v.s., 
digao bi potom ruke i zamolio Allaha, dz.s.: 'Gospodaru moj, obaspi Tvojim salavatom i 
miloscu Sa'da ibn Ubadu.'" 

Jedne noci ulicama Medine prolomi se glas: 



Ashabi Allahovog Poslanika 429 

OSa'de,oSa'deEvsi, budi nam zastitnik, 
o Sa 'de Hazredzi, vodo nasjunacki, 
odazvaste se uputi vjecnoj, 
trazeci odAllaha dzennete Firdevsa. 
Znate da cete ciljkome stremite, dostici, 
jer one koji iskreno za uputom tragaju, 
kodAllaha Ljepote Firdevsa cekaju. 

Dva Sa'da opjevana ovim stihom jesu Sa'd ibn Mu'az, starjesina Evsa, i Sa'd ibn 
Ubade, poglavar Hazredza. 

CISTOTA DUSE 

Zustrina i odlucnost u postupcima ocrtavale su Sa'dov karakter. Njegove osobine, bez 
sumnje, odavale su i oslikavale cisototu duse i plemenitost duha. Smjesta je reagirao na sve 
stoje u suprotnosti sa njegovim uvjerenjem. Nije propustao priliku da razjasni ili prokomentira 
stvari koje su to zahtijevale, ili da im se, eventualno, suprotstavi. Bio je jasan i odreden u 
svakoj prilici, a to je i od drugih zahtijevao. Uprkos njegovoj neopisivoj ljubavi prema Allahovom 
Poslaniku, s.a.v.s., i spremnosti da polozi zivot za njega, cesto je znao postavljati pitanja 
koja su se kosila sa nekim Resulullahovim, s.a.v.s., postupcima. A nakon sto bi mu Resulullah, 
s.a.v.s., pojasnio kako je ispravno, smirio bi se i prihvatio to, priznajuci Poslanika, s.av.s., 
znanijim od svih i kajuci se Allahu, dz.s. 

Nakon bitke i pobjede na Hunejnu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., podijelio je ratni plijen. 
Posebnu paznju obratio je na pojedine arapske prvake koji su neposredno prije toga 
presli na islam-one cija srca treba pridobiti za islam-kako bi se osjetili pocascenim i da bi 
njihovim ulaskom ojacao islam. Bilo je to na racun predvidenog dijela za prve muslimanske 
borce, medu njima i ensarije na celu sa Sa'dom ibn Ubadom. Vecinaje osjecala nelagodu 
zbog ovakvog postupka, pogotovo ensarije, a Poslanikov, s.a.v.s., pjesnik Hasan ibn Sabit 
tu je situaciju zabiljezio ovim stihovima: 

PhdiResuluizovnigaimenom, 
koje sigurnost znaci svakom vjerniku, 
na stapozva Sulejm m iako su udaljeni, 
pored onih koji su zastitili ipomogli, 
tako ih nazva Allah zbog svega sto su cinili, 
za Njego vu vjeru dok su rata vibjesnili, 
suprotstavise se naputu torn nedacama, 
bez straha ibojazni odpoteskoca. 



430 Ashabi Allahovog Poslanika 



Sa'd je gledao ensarije dok se dosaptavaju i zale jedni drugima, pa ga njegova 
otvorenost i iskrenost ponuka da direktno ode do Poslanika, s.a.v.s., i razgovara s njim. 
Rekao mu je: 

"Boziji Poslanice, grupa ensarija nije zadovoljna onim sto si uradio s plijenom. Podijelio 
si ga svojim ljudima i jos uz to dao pozamasne poklone nekim plemenima, pa ensarije 
nista od toga nije zapalo." 

Zeleci da zna njegov stav, Poslanik, s.a.v.s., upita ga: 

"Agdjesititu, Ibn-Ubade?" 

"Ja sam jedan od njih (tj. s njima)", odgovori Sa'd otvoreno. 

Onda je Resulullah, s.a.v.s., zatrazio da mu sakupi ensarije kako bi im objasnio i pokazao 
visoko mjesto koje zauzimaju u njegovom srcu. Posto se okupise, Allahov Poslanik, s.a.v.s., 
im se sa osmjehom, lica ozarenog imanom, obrati: 

"Ensarije, sta ovo cujem o vama i sta mi to zamjerate? Zar vas nisam nasao u 
zabludi, pa vas je Allah uputio, i uoskudici, pa vas je Allah obogatio, i razjedinjene, paje 
Allah zblizio vasa srca?" 

"Jesi, Allahov Poslanice i jos bolje i vrednije od toga", rekose. 

Resulullah, s.a.v.s., nastavi: 

"Ensarije, zar necete odgovoriti?" 

"Sta da odgovorimo, Allahov Poslanice?", odgovorise. 

"Tako mi Allaha, da hocete, rekli biste i bila bi to istina koju bih i sam potvrdio..." 
"Recite: 'Bio si smatran lascem, pa smo ti povjerovali... i odbacen, pa smo ti pomogli... 
i bez igdje icega, pa smo te utjesili... i protjeran pa smo te prihvatili...' Znate, da ste, sve 
sto sam spomenuo, ucinili vi ensarije." 

Nakon ovih Poslanikovih rijeci mnogima se bilo tesko suzdrzati da ne zaplacu i pokajase 
se, nakon sto su shvatili velicinu njegove ljubavi prema njima i duboko priznanje za sve sto 
su ucinili, pajednoglasno rekose: 

"Zadovoljni smo Allahovim Poslanikom, njegovom podjelom i udjelom." 

SEKIFE BENU-SA'IDE 

Medu najtegobnijim situacijama kroz koje je prosao Sa'd ibn Ubade bio je dan kada 
je Allahov Poslanik, s.a.v.s., preselio na ahiret. Sastala se tuga za Poslanikom, s.a.v.s., 
s jedne strane, i briga za muslimanskim vodstvom, s druge. Nakon sirenja vijesti o 
Poslanikovoj, s.a.v.s., smrti, pozurile su ensarije na celu sa Sa'dom i ostalim prvacima i 
uglednicima na mjesto zvano "Sekife Benu Sa'ide". Tu su odrzali sastanak i dogovorili se da 



Ashabi Allahovog Poslanika 431 

Sa'da proglase halifom. Kadaje vijest doprla do Omera ibn el-Hattaba, on ode po Ebu-Bekra 
pa se uputise na mjesto sastanka, da rasprave tu stvar. Posjedali su naokolo, a ensarijski 
predstavnik zapoce: "Mi smo Allahovi pomagaci, odred za islam, a vi muhadziri ste dio nas, 
pa neka bude jedan voda od nas, a drugi od vas." Na ovo se zacuo zamor, a Omer, r.a., uze 
Ebu-Bekra za ruku i podize je, govoreci: "Daj svoju ruku, dajem ti prisegu na pokornost." 
Tako uradise i ostali muhadziri. Ensarijesu jedno vrijemesutjeli, a kad je Usejd ibn Hudajrod 
njih zatrazio da Ebu-Bekru daju prisegu na pokornost, oni to redom i ucinise. 

PRESELJENJE NA AHIRET 

Sa'd je osjetio da je izgubio uvazavanje i polozaj koji je uzivao, pa Ebu-Bekru nije 
dao prisegu na pokornost. Napustio je Medinu i presao zivjeti u Sam. Povukao se iz 
javnog zivota, posvetivsi se ibadetu, namazu i ucenju Kur'ana. 

Sudeni cas stigao ga je za vrijeme hilafeta Omera ibn el-Hattaba, a ukopan je na 
mjestu zvanom El-Meniha u blizini Damaska. 

Neka se Allah, dz.s., smiluje Sa'du ibn Ubadi, zestokom ratniku, izvrsnom mudzahidu, 
darezljivom vjemiku. 



Ashabi Allahovog Poslanika 433 



BILJESKE 



"Usdul-Gabeh", 314/3. 

Sura Ali-lmran, ajet 144. 

Sura El-Bekara, ajet 219. 

Sura El-Bekara, ajet 43. 

Sura El-Maira, ajet 90-91. 

Sura Et-Tevba, ajet 128. 

Sura Et-Tevba, ajet 33. 

Ma'reketul-Dzisr: Bitka na mostu. 

Kuds ili Jerusalem, glavni grad Palestine. 

Kelala: onaj koji umre, a nema uzlazne niti silazne loze da ga naslijede. 

Sura En-Nisa, ajet 176. 

Iftitahi tekbir: tekbir kojim se otpocinje s namazom. 

Ovo je govorio iz svoje skromnosti, jer ga je vec Resulullah 

obavijestio da je dzennetlija. (prim. rec). 

Sura El-Kehf, ajet 45-46. 

Sticenik islamske drzave. 

Mezarje u Medini. 

Sunenu Et-Tirmizi. 

Sahihu Muslim. 

"El-Mustedrek ala Es-Sahihajni". 

Sura-Mudzadela, ajet 22. 

Emvas: ime oblasti u Palestini. 

Sura:Ta-ha, ajet 1-6. 

Aludira se na nostalgiju za vremenom Allahova Poslanika, a.s., 

i na donosenje salavata i selama na njega, za sta je nagrada 

potvrdena sahih hadisima. (prim. prev.). 

Sura En-Nahl, ajet 125-128. 

Ucac Kur'ana. 

Sura Er-Rahman, ajet 1-2. 

Fikh - serijatski pravni odnos. 

"Kurziv"- uzeto iz ajeta. 

Sura El-Bekara, ajet 255. 

Sura En-Nahl, ajet 90. 

Sura Zilzal, ajet 7-8. 

Sura En-Nisa, ajet 123. 

Sura Ez-Zumer, ajet 53. 

Birk El-Gimad je grad u Abesiniji, a ovdje se aludira 

na to na koliko dalek i naporan put su muslimani spremni krenuti. 

Mjesta u juznom dijelu Iraka. 

Rjecju "pratilac" mislio je na Allaha, dz.s., Koji je svaciji pratilac. 

O tome je detaljnije govoreno pod naslovom "Iskreni savjetnik". 

Ebtah: dolina u Meki. 



434 Ashabi Allahovog Poslanika 

37 Ebu-Kubejs: brdo na istocnoj strani Meke. 

33 Tj. to sto je sjeo na prijestolje, gdje inace sjedi njegov brat, 

nista nije promijenilo njegova brata. 
33 Mjesto u Etiopiji, sto aludira na daljinu i tezinu puta. 
* Arapi, u doba u i prije objave Kur'ana, bili su vrsni pjesnici i govornici; 

naime, pjesnistvo je toliko bilo jako i dojmljivo da je izazivalo ratove, 

rasplakavalo ljude, uveseljavalo tuzne. 

Iz ovoga zraci mudrost Allahova, objavio je Kur'an, 

tako da svi ti mnogobrojni pjesnici nisu mogli, a bili su pozvani 

da to pokusaju, da sroce ni jedan jedini stih ravan makar jednom kur'anskom ajetu. 

41 Muhammed ibn Mesleme. 

42 Bekijja: ime mezarja. 

43 Ehlu-bejt: Porodica Allahovoga Poslanika. 

44 Fitnet: u gornjem kontekstu misli se na nevolje i smutnju. 

45 Endzese el-Habesi bio je jos djecak kada ga je Allahov Poslanik, a.s., 
odabrao da bude rival pjesnikinjama. 

43 Va Muhammedah: Simbolika podsjecanja na velicanstvene bitke 
koje je vodio odabrani poslanik Muhammed, s.a.v.s. 

47 Sehadet: u ovom kontekstu upotrebljena, ova rijec znaci pogibiju na Allahovom putu 

43 Ehvaz je oblast izmedu Iraka i Perzije. 

43 Telbija: dova koju izgovara musliman prilikom posjete Kabe. 

53 Sihr: obmana napravljena vracanjem. 

51 Misli se na prisegu koju su zene dale Poslaniku, a.s., a koja se spominje u suri El- Mumtehine 
12, gdje Allah, dz.s., kaze: "O Vjerovjesnice, kada ti dodu vjernice da ti poloze 
prisegu: da nece Allahu nikoga ravnim smatrati, i da nece bludniciti, i da nece djecu svoju 
ubijati, i da nece muze vima tudu djecu podmetati i da ti nece ni u cemu sto je dobro 
poslusnost odricati, - ti prisegu njihovu prihvati i moli Allaha da im oprosti; Allah, zaista, 
mnogo prasta, I On je Milostiv. " 

Znaci, njihova prisega bila je istog sadrzaja kao prisega i zena koje su dale prisegu na 
dan osvojenja Meke. 
Pogledajte o ovome u "Zapecacenom dzenetskom napitku", str. 160. 

s Prisega na rat: spremnost na borbu do smrti protiv svakog ko se bori protiv njih. 

53 Tj. zbog naseg insistiranja ti izlazis iz Medine mada to ne volis. 

54 Ova Hinda je zena Amra ibn Dzemuha, a sestra Abdullaha ibn Amra ibn Harama. 

55 "...da budem ponovo ubijen, tj. da ponovo poginem na Allahovom putu i da ponovo 
dozivim pocasti koje sljeduju sehida. 

53 Sura Ali-lmran, ajet 169. 

57 Simbolika koja donosi sjecanje na velicanstvene bitke 

pod vodstvom Allahovog poslanika, s.a.v.s. 
53 El-Emin: jedan od nadimaka Allahovoga Poslanika, s.a.v.s., 

u znacenju "Povjerljivi".(prim. prev.) 
53 Pticije srce: u smislu prefinjene njeznosti i mehkoce. 

60 Odnosi se na Osmanovog amidzica Umejja ibn Halefa. 

61 Tj. da ce poslati poslanika kog su duzni slijediti (prim, rec.) 

62 Sura El-Maida, ajet 51 ,52,53 

63 Izraz za kratko vrijeme 

m Merd, merd : na perzijskom jeziku znaci covjek na covjeka 
65 Serjed je gerslo sa mesom. 
83 Arapsko ime 



Ashabi Allahovog Poslanika 435 



SADRZAJ 



PREDGOVOR 7 

EBU-BEKRES-SIDDIK.R.A 9 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 9 

LICNOST 10 

PRIMANJE ISLAMA 10 

EBU-BEKRKAOASHAB 11 

PRVIHAUFA 15 

RATPROTIVODMETNISTVA 18 

OSVAJANJE IRAKA 20 

OSVOJENJESAMA 22 

PRESELJENJENAAHIRET 26 

VRUNEEBU-BEKRA 27 

OMERIBNEL-HATTAB.R.A 29 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 29 

LICNOST 30 

PRIMANJE ISLAMA 31 

VOOAPRAVOVJERNIH-EMIRUL-MU'MININ 35 

DALJAOSVAJANJAIRAKAIPRIBUZAVANJEPERZIJI 39 

POVRATAKNASAMSKI FRONT 41 

EL-KADISIJJA I PERZIJANCI 42 

OSVAJANJE EGIPTA 44 

PRESELJENJENAAHIRET 46 

VRUNEOMERA,R.A 48 

OSMANIBNAFFAN,R.A 51 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 51 

OSOBENOSTI 52 

PRIMANJE ISLAMA 53 

ZUN-NUREJN 54 

HILAFET 58 

NASTAVAKOSVAJANJANAISTOKU 62 

USAMU 63 



436 Ashabi Allahovog Poslanika 

OSVAJANJEAFRIKE 64 

POBUNA 65 

OPSADAIUBISTVO 67 

VRLINE 68 

AUJAIBNEBI-TAUB.R.A 71 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 71 

OSOBINE 71 

PRIMANJE ISLAMA 72 

UDRUSTVU POSLANIKA 73 

UCENISUDIJA 76 

HILAFET 77 

"BITKAKODDEVE" 81 

BITKANASIFFINU 85 

SUD 88 

PRESELJENJENAAHIRET 90 

VRLINE 93 

EBU-UBEJDEAMIRIBNEL-DZERRAH,R.A 95 

PORIJEKLO 95 

PRIMANJE ISLAMA 95 

LICNOST 96 

POVJERENIKUMMETAALLAHOVA POSLANIKA, A.S 96 

TEZAK ISPIT 97 

EHTEM 98 

"BITKAPALMINOGAUSCA" 98 

SEKIFEBENU-SAIDE 99 

BITKAKODZATIS-SELASILA 99 

PREMASAMU 100 

MUSLIMAN KUREJSIJA 101 

PRESELJENJENAAHIRET 102 

ABDURRAHMAN IBNAVF, R.A 103 

NJEGOVO IME 103 

LICNOST 103 

PRIMANJE ISLAMA 103 

HIDZRA 104 

UMEDINI 105 

VEUKACAST 106 

STALNIDZIHAD 106 



Ashabi Allahovog Poslanika 437 

VELIKI DOBROTVOR 107 

POTRESUMEDINI 108 

SKROMNI 109 

SLUGAMAJKIVJERNIKA 109 

PRESELJENJENAAHIRET 110 

SE'IDIBNZEJD, R.A 111 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 111 

LICNOST 111 

UIBRAHIMOVOJVJERI 112 

PRIMANJE ISLAMA 113 

OMEROVOPRIMANJEISLAMA 113 

NABOJNOMPOUU 115 

CLANSAVJETODAVNOGAVIJECA 116 

OSVAJANJESAMA 117 

USUSANADOVA 119 

PRESELJENJENAAHIRET 119 

HAMZAIBNABDUL-MUTTAUB,R.A 121 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 121 

OSOBENOSTI 121 

AMIDZA.BRATIPRIJATELJ 122 

PRELAZAKNA ISLAM 122 

ALLAHOVLAV 124 

HEROJBEDRA 125 

PRVAKSEHIDA 127 

VEUCANSTVENOST ISLAMA 130 

SA'DIBNEBI-VEKKAS.R.A 133 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 133 

LICNOST 133 

PRIMANJE ISLAMA 134 

TESKOISKUSENJE 134 

POSLANIKOVDAJDZIC 137 

ZATEBEBIHZRTVOVAOIOCAIMAJKU 138 

DVAORUZJA 139 

ZELJAZAUDJELJIVANJEM 140 

LAVSAKANDZAMA 140 

OSVAJANJEPERZIJE 141 

VEUKASMUTNJA 142 

PRESELJENJENAAHIRET 143 



438 Ashabi Allahovog Poslanika 

ZUBEJR IBNUL-AVVAM, R.A 145 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 145 

LICNOST 145 

ISLAM 145 

CVRSTAVJERA 146 

PRVASABLJAUISLAMU 147 

JUNAKBEZPREMCA 148 

JUNAKUTESKIMOKRSAJIMA 149 

VEUKODUSNI DOBROCINITELJ 151 

PRESELJENJENAAHIRET 151 

ABDULLAH IBN MES'UD, R.A 153 

NJEGOVO IME 153 

LICNOST 153 

PRELAZAKNA ISLAM 153 

POVJERLJIVI DJECAK 154 

PRVI KARIJA 155 

IZPOSLANIKOVEPORODICE 156 

PRAVNIKUMMETA 157 

"SUDIJA"EBU-DZEHLU 158 

TEZIODUHUDA 159 

POVJERENIKBEJTUL-MALAKUFE 160 

BOGOBOJAZNI UCENJAK 160 

PRESELJENJENAAHIRET 162 

HABBAB IBN EL-ERETT, R.A 165 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 165 

TESKODJETINJSTVO 165 

HABBABOVEOSOBENOSTI 166 

SVJETLOSTZERAVICE 167 

PRAVEDNAOSVETA 170 

UCITEUMUSUMANA 170 

STRPLJIVI MUDZAHID 172 

PRESELJENJENAAHIRET 173 

TALHAIBNUBEJDULLAH.R.A 175 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 175 

OSOBENOSTI 175 

PRIMANJE ISLAMA 176 

CVRSTINAVJERNIKA 177 

TALHINDAN 178 



Ashabi Allahovog Poslanika 439 



ZIVISEHID 

DAREZLJIVITALHA 

U TAZBINSKOJ VEZI S POSLANIKOM, A.S. 

VEUKASMUTNJA 

PRESEUENJE NA AHIRET 



EL-MIKDAD IBN AMR, R.A 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 

OSOBENOSTI 

PREDISLAMSKI PERIOD 

PRIMANJE ISLAMA 

VITEZBEDRA 

MUDRIPOBOZNJAK 

MILJENIK BOZIJEG POSLANIKA, A.S. 

NAPOLJUDZIHADA 

PRESEUENJE NA AHIRET 



EBU SEBRE IBN EBI-RUHM EL-ESLEMI, R.A 195 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 195 

LICNOST 195 

NJEGOV ISLAM 196 

NABOJNOMPOLJU 196 

VOOAZAIZBAVLJENJE 197 

ZAROBLJAVANJEHURMUZANA 199 

OSVAJAC DZUNDI SABURA 200 

PRESELJENJENA AHIRET 201 

MU'AZIBNDZEBEL.R.A 203 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 203 

OSOBENOSTI 203 

PRIMANJE ISLAMA 204 

NEPRIJATELJKIPOVA 204 

POZNAVALACHALALAIHARAMA 206 

SKROMNIDOBROTVOR 207 

UCITELJ-POZNAVALACSERIJATSKOGPRAVA 209 

PRESELJENJENA AHIRET 211 

ABBAS IBN ABDUL-MUTTALIB, R.A 213 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 213 

NJEGOVA LICNOST 213 

PRIMANJE ISLAMA 214 



440 Ashabi Allahovog Poslanika 

NAPAJACHADZIJA 216 

ISKRENISAVJETNIK 217 

ZAROBLJENIKUBICINABEDRU 218 

HEROJBITKENAHUNEJNU 219 

PLEMENITI 220 

PRESELJENJENAAHIRET 221 

USAME IBN ZEJD, R.A 223 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 223 

ODGOJUISLAMU 223 

LICNOST 224 

VOLJENISINVOLJENOG 224 

RANABORBANAALLAHOVOMPUTU 226 

MLADIVOJSKOVODA 227 

OKRUTNALEKCIJA 228 

PRESELJENJENAAHIRET 229 

EL-MUGIREIBNSU'BE,R.A 231 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 231 

OSOBENOSTI 231 

EL-MUGIRINPRELAZAKNA ISLAM 232 

ISKRENIBORAC 232 

HISTORIJSKI SUSRET 234 

NAKADISIJJI 237 

OSVOJENJENEHAVENDA 238 

PRESELJENJENAAHIRET 239 

SIMAK IBN HARSE, R.A 241 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 241 

OSOBENOSTI 241 

NJEGOVO PRIMANJEISLAMA 242 

JEDANODJUNAKABITKENABEDRU 242 

CRVENIPOVEZ 244 

PRESELJENJENAAHIRET 246 

KA'KA'IBNAMRET-TEMIMI,R.A 249 

IME I OSOBENOSTI 249 

PRELAZAKNA ISLAM 249 

POKORANMUDZAHID 250 

NAJPRIJEIRAK 251 

PREMASAMU 253 



Ashabi Allahovog Poslanika 441 

PONOVOUIRAKU 255 

PRESEUENJENAAHIRET 257 

MUHAMMEDIBNMESLEME,R.A 259 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 259 

NJEGOVAUCNOST 259 

PRIMANJE ISLAMA 260 

ASHABSKAPORODICA 261 

PRVI DOBROVOLJAC 261 

PRAVEDNAOSVETA 265 

POVJERLJIVI 266 

DRVENASABLJA 268 

PRESEUENJENAAHIRET 268 

SELMAN EL-FARISI, R.A 269 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 269 

NJEGOVAUCNOST 269 

VATROPOKLONIK 270 

KRSCANIN 271 

PRIMANJE ISLAMA 272 

MUBAREK-RJESENJE 273 

SELMAN JEODNAS 275 

NAMJESNIKMEDAINA 276 

PRESELJENJENAAHIRET 278 

NU'AJM IBN MES'UD, R.A 279 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 279 

NJEGOVAUCNOST 279 

SAVEZNIKJEVREJA 280 

PRELAZAKNA ISLAM 280 

VEUKAUSLUGA 282 

NOSILACBAJRAKA 284 

PRESELJENJENAAHIRET 285 

SELEME IBN EL-EKVE'A, R.A 287 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 287 

OSOBENOSTI 287 

SELEME U ISLAMU 288 

JUNAKVRIJEDANKAOODRED 288 

PRISEGANASMRT 292 

MEDINSKI MUFTIJA 293 



442 Ashabi Allahovog Poslanika 

PRESELJENJENAAHIRET 294 

EL-BERA' IBN MALIK, R.A 295 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 295 

PRIMANJE ISLAMA 295 

OSOBENOSTI 296 

BITKANAJEMAMI 296 

ZELJAZASEHADETOMNAALLAHOVOM,DZ.S.,PUTU 298 

BITKAKODEHVAZA 299 

SEHADET 301 

IJAD IBN GANM, R.A 303 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 303 

OSOBENOSTI 303 

PRIMANJE ISLAMA 304 

SUTUIVIMUDZAHID 304 

DEVMETUL-DZENDEL 305 

OSVAJACPOLUOTOKA 308 

NAMJESNIKSAMA 310 

PRESELJENJENAAHIRET 310 

SUMAME IBN USAL, R.A 311 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 311 

LICNOST 311 

RESULULLAHOV,A.S.,NEPRIJATELJ 312 

PRIMANJE ISLAMA 313 

PRVATELBIJA 315 

CVRSTAVJERA 316 

PRESELJENJENAAHIRET 318 

MEDZZE'ETIBNSEVR.R.A 319 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 319 

OSOBENOSTI 319 

PRELAZAKNA ISLAM 320 

CVRSTOVJEROVANJE 320 

DOBROVOLJAC KOJI PRITICE U POMOC 322 

JUNAKTUSTURA 323 

SUDENJEHURMUZANU 325 

POGLAVARPLEMENA 327 

ABDULLAH IBN AMR IBN HARAM EBU-DZABIR, R.A 329 



Ashabi Allahovog Poslanika 443 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 329 

STARJESINA 330 

SEHID 332 

HLADODKRILAMELEKA 334 

EN-NU'MAN IBN MUKARRIN, R.A 335 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 335 

NJEGOVAUCNOST 335 

MUBAREK-KUCA 336 

USTRAJNI U ISLAMU 337 

UHAUDOVOJVOJSCI 338 

USA'DOVOJVOJSCI 339 

HISTORIJSKISASTANAK 340 

JUNAKNEHAVENDA 342 

NAIMNASTAVLJAZADATAK 344 

SAUM-STICENIKEBU-HUZEJFE,R.A 345 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 345 

NJEGOVAUCNOST 345 

PRIMANJE ISLAMA 346 

NAUKAIPOSTENJE 346 

UDZIHADU 347 

HRABRODRZANJE 348 

SEHADETNAALLAHOVOM,DZ.S.,PUTU 349 

OSMAN IBN MEZ'UN, R.A 353 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 353 

NJEGOVAUCNOST 353 

PRIMANJE ISLAMA 354 

MUHADZIR 354 

UALLAHOVOJ,DZ.S.,ZASTITI 355 

POBOZNJAK 358 

PRESELJENJENAAHIRET 359 

SAIB IBN OSMAN 360 

UBADEIBNSAMIT,R.A 361 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 361 

LICNOST 361 

ZASTUPNIK 362 

ODANOSTALLAHU.DZ.S 363 

OSLOBODILACLATAKIJE 364 



444 Ashabi Allahovog Poslanika 

BISTRI UCENJAK 366 

PRESELJENJENAAHIRET 367 

SE'IDIBN AMIR EL-DZUMEHI, R.A 369 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 369 

NJEGOVEOSOBENOSTI 369 

KUREJSIJSKAZVJERSTVA 369 

BORBANAALLAHOVOM,DZ.S.,PUTU 371 

SKROMNIVJERNIK 374 

NAMJESNIKHIMSA 375 

PRESELJENJENAAHIRET 377 

GAUBIBN ABDULLAH, R.A 379 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 379 

LICNOST 379 

PRIMANJE ISLAMA 380 

POVJERENIKODGOVORNIHPOSLOVA 380 

ISKUSENJE 381 

JUNAKEL-BUVEJBA 382 

EL-KADISIJJA 384 

PRESELJENJENAAHIRET 386 

FURATIBNHAJJAN,R.A 387 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 387 

OSOBINE 387 

EBU-SUFJANOVVODIC 388 

KUREJSIJSKI UHODA 389 

CESTITIVJERNIK 390 

UVOJSCIPREMAIRAKU 391 

PRESELJENJENAAHIRET 393 

HUZEJFE IBN EL-JEMAN, R.A 395 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 395 

LICNOST 395 

PRELAZAKNA ISLAM 396 

OBECANJEIISPUNJENJE 396 

TEGOBNANESRECA 397 

POZNAVALACTAJNE 398 

OBAVJESTAJAC 399 

NOSILACBAJRAKA 401 

NAMJESENIKEL-MEDAINA 402 

PRESELJENJENAAHIRET 403 



Ashabi Allahovog Poslanika 445 

UMEJR IBN SA'D, R.A 405 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 405 

OSOBENOSTI 405 

NJEGOV ISLAM 406 

TEZAKISPIT 406 

NAMJESNIKHIMSA 409 

PRESEUENJENAAHIRET 411 

AMR IBN MA'D JEKRIB, R.A 413 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 413 

OSOBENOSTI 413 

PRIMANJE ISLAMA 414 

AMROVASABLJA"SAMSAME" 415 

ODMETNIK 416 

NADOKNADA 417 

JUNAKKADISIJJE 418 

SEHID 420 

SA'D IBN UBADE, R.A 423 

NJEGOVO IME I PORIJEKLO 423 

LICNOST 423 

PRELAZAKNA ISLAM 424 

ZAROBLJENIK 425 

NOSILACBAJRAKA 426 

URODENADAREZLJIVOST 428 

CISTOTADUSE 429 

SEKIFEBENU-SA'IDE 430 

PRESELJENJENAAHIRET 431 

BILJESKE 433